Na ognjištu Nikole Tesle

PIŠE: Tomo Radusin, diplomirani ekonomista

„Nekad davno, prije tog vremena obavezno se išlo na sajam za Petrovdan u Smiljan. Ali, vremena se promjeniše. Krene grupa iz Gospića za Smiljan, iako je udarila vrućina. Usput stigoše ih dva popa u kolima. Znači idu i oni tamo. Nekad ih je dolazilo i po desetak. Sretoše ih i zatvorenici, koji su vozili voz sijena za nekog domaćina, koji je to platio zatvoru. Put općinskom cestom bi dobar. Vidi se da se održava. Ali kad pređeš „bašku“ cestu i udariš prečacem ravno prema Bogdaniću stoji već dvadeset godina lokva koja se mora opkalavati. Džaba pisanije i molbe, kada sve tako stoji i dalje.  I to govori da je Srbin građanin drugog reda. Pokušavao je to pokojni Ostoja Vučković dok je bio predstojnik gospićkog kotara, ali nedade mu se. Ode Ostoja a lokva osta i dalje.

Oko crkvice bi razapeto nekoliko šatora za prodaju pića. Oko crkvice malo naroda. A u njoj još manje. Skupio se tu narod oko fotografa, oko dr. Simonovića iz Sombora. Bio čovjek u Primorju oko Jablanca, navratio dovde pa će produžiti za Dalmaciju.

Čudi se pisac teksta kako to da Simonović, koji je već dva dana bio u Gospiću, da se nije javio nikom od Srba. Da ga slučajno nije ovde sreo, nebi ni znao da je dolazio. Bio je s njim profesor gimnazije iz Gospića Franić. Drago je i milina vidjeti da se neko iz „donjijeh krajeva“ odvažio i u Liku došao, ali bi bilo još ljepše da se Simonović javio i Srbima, koji ovdje žive. Njegova „zbirka“ fotografskih snimaka bila bi potpunija, nego što će ovako biti.

Milo mi bijaše, kad je g. Simonović reka, da je snimio crkvu i sveštenički stan – to ognjište velikog srpskog sina, Nikole Tesle. I, srpstvo će reći: Eto, g. Simonoviću hvala, što će u slici iznijeti srpskom narodu ognjište Nikolino. Mislio sam, da će odlični putnik ostati i na zboru, pa poslije podne snimiti i kolo naše. I zbor sav,  ali on je otišao s g. Franićem, baš kad je pravoslavni Srbin na treće zvono pošao u crkvu.

Bijaše Smiljan nekad jaka i velika parohija. Razlog je u tome što „sinovi ovog sela ne ljubiše svoje pravoslavne vjere i crkve“, kao što su dužni, nego se iznevjeriše đedovskom amanetu i učenju crkve Božije, odadoše se mješovitijem brakovima“. I tako u Smiljanu pravoslavna plemena vjerom su prepolovljena. Zborio je tako i pop Geno pitanjem, koliko li je grobova neprekađenih, te o krvi srpskoj odrođenoj.

Po podne na zboru bilo je kola i pjesme. Nije bilo svađe kao nekada. Poslije večernje molitve sjedilo se u debeloj ladovini poviše crkvice“.

Eto! Tako piše u gospićkom listu „Srbin“ od 16.7.1904. godine.

U zbirci fotografija Radivoja Simonovića se nalaze brojne fotografije sa Velebita i naroda koji je živio na njemu i okolo njega. Pa tako Radivoje navrati i u Smiljan.

A ko je bio doktor Radivoje Simonović?

Bio je to zaljubljenik u prirodu, koji se rodio u Sremskoj Kamenici. Čitav život je posvetio planinarenju po planinama a najviše po Velebitu. Kao vojni lekar kod Čeha naučio je fotografski zanat, da bi planinario po Velebitu. Ujedno i snimao, i iza sebe je ostavio veliku zbirku fotografija. Danas, kad se razgledaju te fotografije ima se osjećaj da dobar dio tih fotografija nedostaje. I to upravo onih koje govore o ljudima koji su živjeli na tim prostorima. Radivoje bi od Senja dolazio brodom do Karlobaga ili Obrovca a odatle bi iznajmio vodiće i konje sa samarima, pa pravac u Velebit po nekoliko dana. Sve je to i opisivao. Stočari u Lici i na Velebitu, Velebit – najljepša planina, te brojne slike sa vrhova Velebita govore o tom pustolovu i zaljubljeniku u prirodu. Malo je ličana koji su tako dobro znali i obišli Velebit od Zavižana pa sve do Zrmanje. Tako ga je put nanio i u Smiljan te 1904. godine.

Uz njega najčešće su planinarili Ilija Šarinić i dr Miroslav Hirc.

U Gospiću su ilazili listovi „Hrvat“ i „Srbin“. Najčešća tema u tim listovima bila je priča o Srbima i njihovim pravima. Iz jednog broja „Srbina“ je i sledeći napis o Petrovdanu u Smiljanu iz 1905. godine.

Na donjoj slici je izgled crkve i parohijskog doma prije Drugog svjetskog rata.

Crkva je podignuta 1765. godine u vizantijskom stilu, obnovljena 1876. godine, o čemu svjedoči datum uklesan u kamenu (na donjoj fotografiji). Nakon 65 godina zapaljena je od ustaša.

„Zemljaci su našeg slavnog učenjaka Tesle voljni, da se pridruže općoj narodnoj proslavi osamdesetgodišnjice rođenja Nikole Tesle pa su odlučili, da u njegovom rodnom mjestu, malenom selu Smiljanu kod Gospića, podignu neki vidan znak u znak vječite uspomene“. Čak je oformljen i odbor za proslavu. Predsjednik tog odbora bio je prota g. Matija Stijačić i sekretar g. Milan Čubrilo. Tim povodom putovali su u Beograd u Srpsku kraljevsku akademiju kod g. dr. Bogdana Gavrilovića.

Sve je ostalo na tom pokušaju.

Izvor: Lička sloga 25.2.1936.

Nikola Tesla je imao živu prepisku iz Amerike sa rođacima. Tako uviđajući ratnu opasnost koja se nadvila, 1.3.1941. g. u telegramu Savi Kosanoviću stoji kako je na pragu otkrića kojim bi mogao zaštiti otadžbinu. Kaže: „Trebati će devet stanica: četiri za Srbiju, tri za Hrvatsku i dvije za Sloveniju svaka 200 kw koje će osigurati neminovno našu milu otadžbinu protiv svijuh vrsta napadaja“.  Izvor: „Nikola Tesla – prepiska sa rodbinom“.

Ali, udari neprijatelj i iznutra, pa pravo na Smiljan. I crkvu.

Početkom Drugog svjetskog rata, 12.4.1941. g. ustaše su paroha i protojereja Matiju Stijačića odveli i slijedeći dan ubili. Na Svetog Iliju, 2.8.1941. g. ustaše su ubile 506 Srba iz Smiljana i okoline. Tad su zapalili i crkvu Svetog Petra i Pavla u Smiljanu.

Izvor: Kotar Gospić i kotar Perušić u narnooslobodilačkom ratu 1941-1945.

Posmrtni ostaci svih poginulih su sahranjeni u zajedničku grobnicu petnaestak metara od crkve. Nove vlasti su uredile zajedničku grobnicu, ali je nadgrobna ploča uništena 1991. godine. Zidine porušene crkve su dosta dugo stajale i čekale da se neko sjeti i da obnovi crkvu. Čekalo se prvenstveno zbog negativnog stava nove vlasti prema vjerskim objektima, prvenstveno srpskim. Obnova crkve bila je tema brojnih sastanaka i obećanja. O tome je i prilog iz Ličkih novina od 1970. godine.

Povodom 80 godina rođendana Nikole Tesle Marija Žaćkova, inžinjerka iz Praga, je dala zanimljivo viđenje Smiljana i Smiljančana, te je napisala: „I tek tu shvaćamo ličnost Teslinu. Čovjek koji je cijelog života radio i radio samo za nauku, koji je nije nikada iskorištavao u svoju osobnu slavu, takav čovjek mogao se roditi samo u toj Lici, tom čistom prozračnom zraku, među tim ljudima čistog karaktera, koji su svi tako skromni i bez nametljivosti i pri tom tako tvrdih čistih naravi bez lukavstva“. Tako je zapisao Grga Rupčić u knjizi: „Tesli i zavičaju“, Gospić 1986. Prevarila se Žaćkova.

U toj knjizi stoji i ovo: Poslije protjerivanja Turaka iz Like koncem 17. stoljeća (1689) u Smiljan se naseljavaju Hrvati (Bunjevci i Primorci) kao i Srbi. „Svi su ti naseljenici zajedno sa zatečenim starijim srpskim stanovništvom u proljeće 1686. godine razdijelili između sebe po broju čeljadi sve te zemlje“ (S. Pavičić: Seobe i naselja u Lici“).

„Nikola Tesla naslijedio je ne samo bitna humanistička svojstva svojih roditelja, već je bio od djetinjstva okružen u porodici i užem zavičaju takvim odgojem da bude tolerantan u vjerskom i nacionalnom smislu“.

Memorijalni centar „Nikola Tesla“ je otvoren 10.7.2006. godine povodom 150 godina rođenja Nikole Tesle. U sklopu centra je rodna kuća Nikole Tesle, zgrada muzeja, crkva, pripadajući gospodarski objekat, groblje, kamene klupe i spomenik.

„Koncept Memorijalnog centra je koegzistiranje raznih sadržaja. Ranije su postojali rodna kuća Nikole Tesle (u kojoj se sada nalazi stalni postav dokumentarne građe) i pripadajući gospodarski objekt, Crkva sv. apostola Petra i Pavla (u kojoj je Teslin otac svojedobno vršio parohijsku službu), groblje, kameni spomenici i klupe“.

Izvor:  https://hr.wikipedia.org/wiki/Memorijalni_centar_Nikola_Tesla (službena stranica centra).

Na svečanom otvaranju centra bilo dosta posjetilaca, koji su došli kolima i autobusima. Niko pješke kao prije 102 godine. Održani su govori, predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić i Boris Tadić, predsjednik Srbije. Poslije govora predsjednika, jedan od prisutnih je izašao na govornicu i pored ostalog je izjavio da  je Tesla Hrvat. Nije to niko porekao.

Bilo je tu i kulturno umjetničko društvo domaćina. Poslije programa članovi tog društva su posjedali na kamene ploče spomen grobnice, da odmore noge.

Ušao je Tadić u crkvu i kratko se zadržao. Ali grobnicu nije obišao. Nije bilo sveštenika, ni kola ni zvona crkvenih. A ni Srba, koji nikako da se odluče i grobnicu da urede. Da pokažu da smo još živi i da nezaboravljamo svoje pretke. Naša je to moralna obaveza. Mi da uređujemo, a onaj ko će da ruši njemu na brk. I na čast.

Sve je tu uglancano za putnika namjernika i brojne turiste, koji obilaze ognjište svjetskog genija. Sve je tu pod konac. Čuće i zvučni zapis u kojem se spominje nesnosna glavobolja velikog genija koja je na granici epilepsije. Otkud to, samo domaćini znaju, iako se ona ne spominje u brojnim knjigam a niti se vidi iz brojnih pisama Tesle i familije.

Genije na spomeniku. Stoji, sklapa suprotne polove ili  stražari. Iza leđa mu crkva. I ona mrtva. U njojniko ni da navrati a kamo li da se neko krsti. Pa i popvi je zaboravili. I od njih niko da navrati, da prekadi, ako ne crkvu, ono makar grobnicu i mrtve u njoj.

Da sve nije vjerna kopija crkve govori zvonik, koji je drugačije izveden. Onaj ko je radio zna odgovor. Kao i za grobnicu koja je van žice. Kao da je to Nikolin drugi svijet. Ti ubijeni civili od kojih je genije potekao.

A njegovi potomci genija ili su pod zemljom ili rasuti svuda po bijelom svijetu.

Tako je bilo prije dvije godine. Možda se neko od zvaničnika sjeti i Smiljana a ne da se svake godine teatralno u Srbu drže govori.

Obnovljena crkva svetog Petra i Pavla u sklopu Mauzoleja Nikole Tesle. Sa zvonika vise dva užeta visoko zakačena, da ne bi neko zvonio. A niti ima ko zvoniti, a niti kome. Ne bi ta zvona i tako niko čuo. Van ograde, zaklonjena iza crkve je zapuštena grobnica žrtvama iz Drugog svjetskog rata. Čekaju žrtve da ih se neko sjeti. Ili da budu zaboravljene za sva vremena, pa čak niko ni da spomene. Da se postidi ili obiđe. Grobnica je snimljena 2013. godine.

Do obnove grobnice neka se čeka. Uostalom i Nikola Tesla čeka. Negdje u podrumu čita, kao što čita na donjem spomeniku. Samo, kako vidi u podrumu, ako nema struje. Ili mu možda i netreba. Vidi on sve. Vidi, kako ni gimnazija u Gospiću nenosi njegovo ime.

Izvor: Udruženje gospićana Nikola Tesla

Vezane vijesti:

Nikola Tesla u krilu Pravoslavlja | Jadovno 1941.

Da se Tesla te 1941. našao u Smiljanu… | Jadovno 1941.

Poreklo roditelja Nikole Tesle: „Kolijevka mojih djedova, Kraljevina Srbija…“ (I)