Na današnji dan se sjećamo zločina nad srpskim ženama i djecom u selu Kremna 16. decembra 1941. 

Zločin nad Srbima u Kremni je zločin koji je u sjećanju naroda našeg kraja skoro izblijedio, zločin koji pamti još samo nekolicina. Prvi šturi zapisi o ovom zločinu su se pojavili tek 40 godina poslije pokolja i o njemu su znali samo mještani.

Ovo je naš doprinos da se ovakve stvari ne zaborave i da se ne ponove. To dugujemo svim našim mučenicima.

16. decembra 1941. godine, hrvatske ustaše i domobrani iz Prnjavora dolaze na Vučijak u selu Kremni i uz pomoć Mađara koji su tada naseljavali Vučijak, počinju pljačku i zulum po selu Kremna koje je udaljeno nekih 5 km od Prnjavora.

Vučijački vod ustanika pod komandom Trivuna Bojanovića je štitio prostor Kremne od upada neprijatelja. Dan ranije vod je dobio naređenje da se pojavi na vrhu planine Ljubić radi polaganja ustaničke zakletve. U zoru 16. decembra ustanici su se zaputili na Svinjar, o čemu je odmah neko obavijestio Zvonimira Žnidaršića, trgovca i veleposjednika sa Vučijaka, a ovaj odmah ustaše u Prnjavoru koji su odmah sa nekoliko kamiona pristigli u Kremnu.

Krenuvši sa Vučijaka oko 8 časova, ustaše počinju da pucaju po kućama, da premlaćuju ljude i da ih opkoljavaju i sakupljaju. Većina naroda je pobjegla prema Ljubiću čim je čula pucnjavu, ali svi koji su se zadesili u zaseoku Petrovići su opkoljeni. Među predvodnicima prnjavorskih ustaša bili su Brekalo i Ćosić i neke komšije sa Vučijaka, Iljko Hemun i Aleksa Mikitišin, Ukrajinci, kao i nekoliko komšija Mađara. Glavni organizator ovog pokolja bio je Zvonimir Žnidaršić koji je to činio iz osvete prema nekome iz Petrovića. Istoga dana kada su pobijeni Srbi u Kremni, Zvonimir je pobjegao u Prnjavor, a odatle u Vojvodinu, pa u Mađarsku.

Staka Petrović o ovim događajima svjedoči:

„… U tom satniku sam prepoznala Iljku Hemuna po njegovim srebrnim zubima, pa mu snažno doviknuh: „Ilja, brate, ne daj nas!“ Nije se htio ni okrenuti… pokoji pucanj odjekne i nama se sledi srce… U dvorištu ugledah snahu Milicu, najstariju jetrvu, svu krvavu. Krv joj je tekla i na usta i na nos. Tek tada shvatih da nam prijeti prava nevolja. Pođošmo do kuće mog svekra Antonija Petrovića. Pred kućom je stajao naš komšija Aleksa Mikitišin. Ja mu se obratih: „Nemoj Aleksa da nam zgrada izgori, to su boje za vunu cijelog sela. Milica boji vunu i tako zaradjuje dinar. Ne daj nas Aleksa, djece ti!“ On me krvnički pogleda i povika: „Ma, sunce ti srpsko, zar se za boje bojiš? Znaš li da će vam i glave otići?“ Tada zamahnu na onako krvavu Milicu i udari je puškom iza vrata, ona pade a krv joj još više poče teći na nos i usta. Pogleda me i izdera se: „Marš kući i gledaj svoju kopiladiju! Doći će i na tebe red!…“

U dvorištu Antonija Petrovića, starca preko 80 godina, ustaše ga premlaćuju dok on viče: „Kuda ćete sa nama i našom djecom? Mi ništa nismo krivi. Ostavite nas kod kuće!“ Udarali su ga svim i svačim, dok je starac sav krvav ponavljao: „Ostavite djecu, mi nismo ništa krivi“.

Tada ustaše sakupljaju sve koje su našli u Petrovićima. Dotjerali su Antonijevu, Teodorovu, Ignjinu, Lazinu i Brankovu porodicu i otjerali ih prema Vučijaku do ceste Prnjavor-Kulaši. Kada su ih dotjerali do ceste, ustaša koji je tu stražario se obrati ustašama koji su ih tjerali riječima:

„Gazda Zvonimir je rekao da ih ne gonite u logor, već u potok i da ih poubijate maljem!“

Ustaše tada, uz stalno premlaćivanje, ponovo vraćaju narod u Petroviće i utjeruju ih u zgradu Antonijevog sina Laze i kuću Teodora Petrovića.

Starac Antonije nije mogao da hoda, pa su ga ustaše unijeli u zgradu i bacili na pod posljednjeg, a on je i dalje zapomagao da ne diraju djecu. Jedan ustaša mu je prišao, naslonio pušku na njega i smijući se opalio. Uslijedila je opšta vriska žena i djece i tada je počeo pokolj. Ustaše su pucale po narodu i zgradi iz pušaka i mitraljeza.  Kad su žene i djeca popadali mrtvi, donijeli su kukuruzovinu da ih spale. O tim događajima svjedoči preživjela Staka: 

“… Bilo nas je tu desetoro. Najednom izvana kroz brvna počeše tući iz pušaka i mitraljeza, a u zgradi samo povike: „Jooooj! Kuku majko! Ne daj me tata! Ubiše me!“ Ne znam u kom sam se položaju našla kad čuh glas: „Ponesite ševariku!“ Nisam ni znala šta je ševarika, dok nisam začula šuštanje, tek tad mi je bilo jasno da donose kukuruzovinu. Počeše je bacati po nama. Osjetih smrad gasa. Poliše zgradu. Opet čuh kako neko povika: „Daj kresu!“

Šibica planu, a naša zgrada buknu u plamen! Osjeti se miris paljevine. Dim poče da guši, a ja zakukah i povikah: „Joooj, djeco moja,pogorješmo živi!“

„Dijete joj jebem srpsko, ova je živa!“povika jedan ustaša i udari me po glavi i ja padoh u nesvijest. 

(Staka je tada dobila udarac sjekirom po glavi od čega joj je glava bila rasječena 14 centimetara – p.a.)

Ponovo sam došla sebi kad me je počelo pržiti po nogama. Vatra je buktala. Svi smo tada bili na lomači. Pokušah da otvorim oči ali ništa ne vidim. Dim grize a vatra peče. Udari me neko snažno po leđima i začuh krkljanje. Neko je od naših umirao. Utom začuh dječiji glas kako viče: „Tata, ne daj me!“ Ne vidim, ali osjetim gdje se čuje taj glas. Napipam nogice i privučem sebi. Osjećam pod rukom da je dijete živo, ali ne može ni da se javi. Pomislih: ili je moje, ili jetrve Milke. Napipah desnom rukom i svog malog Tomislava. I on je živ. Pokušavam da se snađem u plamenu, ali nikako da nađem izlaz. Glava me boli i stalno privlači podu. Drvena zgrada gori kao lučevina…. bacam oko sebe kukuruzovinu i odjednom se u meni javi neka neviđena snaga. Uzeh u zube malog Tomislava, a drugo dijete ne znajući koje je i nađoh se na vratima. Kao da me neko izbacio, čini mi se da sam iskočila daleko od zgrade i pala ponovo u nesvijest. Kad se pribrah, vidim mali Tomislav vrti nogicama, a malo dalje je moja mala Milosava, stara svega dvije godine. Pogledah je i dah mi stade. Svo lice joj je bilo u plikovima. Najveći su bili na očima. Dodirnuh je i povikah: „Milosava, sine, jel’ vidiš svoju mamu?“ „Vidim,vidim…“ Dijete govori, ali ne otvara oči. Ja joj otvorim kapke i ugledam oči – bile su neoštećene. Plikovi pucaju pod mojim prstima, a mala Milosava leži na hladnoj zimskoj zemlji. Kao da joj godi. Opekotine su teške. Ponovo padoh u nesvijest…“

Kad je došla do svijesti Staka je uzela zubima za košuljicu malog Tomislava koji je imao samo tri nedjelje, a u desnu ruku dvogodišnju Milosavu i na koljenima otpuzala do kuće gdje su je zatekli ustanici i odnijeli u partizansku bolnicu na Ljubić.

( p.a. lijeva Stakina ruka je bila teško povrijeđena i kosti smrskane tako da je samo visila na mišićima. Ostala je teški invalid cijeli život)

U zgradi Lazinoj su ubijeni i zapaljeni:

1. Antonije Petrović, 1852-1941.

2. Milica Petrović, 1890-1941.

3. Milka Petrović, 1917-1941.

4. Boro Petrović, 1921-1941.

5. Desa Petrović, 1898-1941.

6. Novak Petrović, 1931-1941.

7. Ljeposava Petrović, 1934-1941.

Ostale uhvaćene Srbe ustaše su utjerali u kuću Teodora Petrovića, većinu poklali i spalili. Uspjela se spasiti samo djevojčica Dušanka, kći Branka Petrovića, koga su desetak dana ranije zaklale ustaše u Gačića potoku.

Brankovog sina, sedmomjesečnog Vojislava, ustaše su nabijale na bajonete i dobacivali jedan drugom po sjećanju Dragutina Milankovića, koga su ustaše usput uhvatili pri čemu ga je jedan natjerao da nosi ranac sa municijom.

Dragutin svjedoči: „… Prvo su ubijeni u šumi na imanju Petar Milanković i Đurađ Marković od strane jedne grupe ustaša, dok je druga pljačkala i došla do naših kuća. Ja sam se napravio hrom i šepao na jednu nogu…jedan ustaša viče: „Potjeraj tog malog ovamo sa ostalima!“ „Ne može, boli ga noga“ odgovori drugi ustaša.

„Što ga ne ubiješ, majku mu srpsku jebem!“  „Treba mi da mi nosi municiju“ reče ustaša i dade mi ranac. Krećući se pored Lazine zgrade-ambara, jedan ustaša otvori vrata, a unutra žene i djeca na kamari iskasapljeni. U čošku ugledam malog Novaka, glava razmrskana i mozak iscurio. Stigli smo do kuće Teodorove gdje su donosili kukuruzovinu neke ustaše, a kad pogledah unutra, sve pobijeno i poklano. Ubaciše unutra kukuruzovinu, poliše gasom i zapališe. Ćerka Teodorova je bila prikovana na zidu. Stoja je bila privezana za drvo i zaklana…

Nosio sam ranac i slušao priče ustaša koji su se okupili na mjestu pored Žunića mlina. Odatle se rasporediše i krenuše put Prnjavora. Negdje uz brdo na Babovcu ustaša mi reče: „Daj mi taj ranac i bježi kući. To gore su vam uradile vaše komšije Brekalo, Ćosić i Žnidaršić…“

U Teodorovoj kući su tada ubijeni i spaljeni:

1. Danica Petrović

2. Vojislav Petrović, 7 mjeseci

3. Stoja Petrović, 1909-1941.

4. Draginja Petrović, 1925-1941.

5. Zorica Petrović

6. Milenko Petrović, 1923-1941.

7. Milan Petrović, 1922-1941.

8. Momir Petrović

9. Dušanka Petrović

10. Dobrivoj Petrović, 1921-1941.

11. Milena Petrović, 1935-1941.

12. Vasilija Bijelić

13. Gligo Ostojić

Prema svjedočenju ustanika Stojana Domuza, kada su stigli u Petroviće naišli su na strašan prizor u Teodorovoj kući. Teodorova sedamnaestogodišnja kći je bila silovana, a potom razapeta i zakucana velikim ekserima na zid. Ruke su joj bile prikovane, a noge i prsa ugljenisani. Jedva su uspjeli da je skinu. Pored kuće za drvo je bila svezana Stoja Petrović, koja je bila silovana a grkljan joj prerezan. Ispod nje su se nalazila dva snopa kukuruzovine, potpaljeni sa namjerom da leš izgori.

Kada su ustanici stigli do stratišta, ustaše su već bili stigli do Prnjavora. Mađarsko življe je u strahu od odmazde već sutradan napustilo teren Vučijaka i otišlo u Prnjavor, a odatle kolektivno u Mađarsku. Aleksa Mikitišin je nakon rata osuđen na 12 godina zatvora i živio je u Inđiji kod Rume. O Iljku Hemunu se ništa ne zna, kao ni o ostalim ustašama i domobranima koji su učestvovali u pokolju. Nakon ovog pokolja uslijedio je pokolj u susjednom selu Štrpcima 7. februara 1942. godine, kada je poklano 24 Srba, uglavnom žena i djece, te pokolj u Prnjavoru kada su pobijeni Srbi na Zihovom imanju i još nekim mjestima.

Izvor: Bojan Milijašević – Fejsbuk stranica