Dostojno ožaliti blisku osobu je univerzalno ljudsko pravo. Odrastao čovjek je bolećiv prema djeci, smrt djeteta je najveća tragedija koja ga može zadesiti. Upravo zbog toga manipulisanje dječijim životom ili smrću u svrhu ispunjenja ličnih, grupnih a posebno političkih ciljeva zaslužuje društvenu osudu.
Piše: Dr Miloš Stojanović, Norveška / Veliko Palančište
Svjedoci smo da se posredstvom tzv. nevladinih organizacija sumnjive djelatnosti agresivno nameće ideja o memorijalizaciji «ubijene djece Prijedora».
Nije prošla dovoljna vremenska distanca koja je potrebna da bi se događaji iz građanskog rata u tadašnjoj SR BiH u potpunosti rasvijetlili. U konkretnom slučaju napad na Prijedor od strane pripadnika tzv ARBiH. Takođe uloga starijih maloljetnika – boraca u ratu, o čijim se udruženjima i aktivnostima u tzv ARBiH lako mogu pronaći brojni napisi u štampi i na internetu.
Podatke dobijene iz različitih izvora treba obraditi u skladu sa metodološkim pravilima istorijske nauke, a ne grakati poluistine po medijima.
Za svako lice se mora utvrditi da li je njegova smrt planiran zločin ili smrt nastala usled ratnog dejstva (dijete izloženo vatrenoj liniji)? Da li je smrt bolesnog djeteta zbog nemogućnosti liječenja npr. dijalize, epilepsije, sepse zbog ratnih prilika, ubistvo? Izvještaji nadležnih ustanova, ratni dnevnici o tome i sl. dokumenti nikad nisu predočeni.
Slogan «ubijena djeca Prijedora» je netačan. Vidimo da se većinom radi o osobama iz prigradskih naselja, i to upravo iz onih sela čiji su mještani agresivno nasrnuli na pripadnike vlasti. Za žaljenje je ako je neko pucajući iz svog dvorišta ili sa prozora dnevne sobe na vojsku ili policiju doveo u opasnost članove svoje porodice; ali zar takvom sramnom činu treba dizati spomenik?
O ovoj temi treba prije svih da se odrede Prijedorčani posredstvom demokratskih izabranih predstavnika u gradskoj i republičkoj skupštini. Ovo pitanje ne može da bude predmet politikantskog potkusurivanja.
Razgovori (sa srodnicima nastradalih a ne sa nekakvom inicijativom iz Sarajeva, koje se to tobože «tiče») moraju da budu tansparentni, nikako dirigovani iz Sarajeva. Od tih i takvih sarajevskih barjaktara u naš grad nikad ništa dobro nije stiglo.
Sarajevski barjaktari koji tvrde „da ih se to tiče“ bi iz praktičnih razloga mogli da porade na memorijalizaciji stradalnih mjesta srpskih civila, građana Sarajeva, među njima i djece. Ta im se mjesta nalaze ispred nosa, a neki od njih, ili od njihovih bližnjih su možda i svojim očima posmatrali ili čuli za ratnu torturu u njihovom gradu? Tako bi svojim sponzorima uštedjeli putne troškove a ispunili bi humane ciljeve za koje se zalažu.
Kako to da od takvih stručnjaka nema reakcije na nakaradan spomenik na Kazanima koji ne samo što ne odražava istinu, već lukavo utemeljuje novu laž?
A ako bi se ikada podigao spomenik djeci žrtvama rata na njemu bi prvo trebale da stoje riječi ratnog zločinca Alije Izetbegovića «Ja ću radi Bosne žrtvovati mir u Bosni» jer one sažeto svjedoče zločin protiv mira koji je zatim izrodio stradanje naroda, uništenje materijalnih dobara i opšti nazadak od koga se i dan danas oporavljamo.
Vezane vijesti:
Pokolj u selima Palančište i Jelovac kroz dokumenta i svjedočenja preživjelih
Ustaški pokolj u Velikom Palančištu oktobra 1942.god …
Pokolj nad stanovništvom Velikog Palančišta | Jadovno 1941.
Metak nije ispaljen. Sve su radili kama, nož i tupa sredstva …
NOVI DOKUMENTI O STRAŠNOM ZLOČINU U VELIKOM PALANČIŠTU
POKOLj NAD STANOVNIŠTVOM VELIKOG PALANČIŠTA …
(NE)ZABORAVLjENI ZLOČIN NAD CIVILIMA
Parastos žrtvama ustaškog zločina – Jadovno 1941.
Kalendar genocida: 20. oktobar 1942. Godišnjica ustaškog …