fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

Miloš Gvozdenović: Hrvatski „mit“ o Vukovaru 1991.

Borbe za Vukovar nisu bile nikakvo „čudo hrvatskog otpora“. Pre bi se moglo reći da je bilo čudo što je jedna vojska u potpunom rasulu poput JNA uspela da taj grad oslobodi.

Borbe u Vukovaru (Foto: OSCE)

Stav hrvatske javnosti o borbama u Vukovaru nije se menjao od 1991. do danas. Pokušali su da od Vukovara naprave osnivački mit svoje nove nacije, ali im to i pored velike propagande nije pošlo za rukom.

Vukovar 1991. je tema o kojoj se ne raspravlja u javnosti, to je dogma nove hrvatske države.

Osnova za lažni mit

Zvanična dogma o Vukovaru glasi: hrabri branitelji Vukovara, koji je bio strateško mesto, svojim herojskim podvigom kome nema ravnog u istoriji, zaustavili su srpsko-četničkog agresora u njegovom pohodu na Hrvatsku. Iako ih je bilo svega 1.800 u samom gradu, svojom upornom i herojskom odbranom uspeli su da izbace iz stroja oko 50.000 agresorskih vojnika, od čega je poginulo njih 15.000, dok su ostali bili ranjeni. Uspeli su da unište preko 600 tenkova i oklopnih transportera i da obore 29 aviona i helikoptera. Tako je slomljena napadna snaga agresora, a Hrvatskoj dato potrebno vreme da naoruža i organizuje vojsku. Da bi zauzeo Vukovar, agresor je morao da dovede čak 80.000 vojnika. Kratko rečeno, Vukovar je tada spasao Hrvatsku.

Vukovar (Foto: CDM)

Da se malo pozabavimo brojevima. Ako je u gradu bilo oko 1.800 hrvatskih vojnika, uglavnom naoružanih pešadijskim naoružanjem, onda je svaki od njih u proseku morao da ubije osam neprijateljskih vojnika, a da rani čak njih 19. Svaki treći morao je da uništi po tenk ili transporter. Ne da ga pogodi, jer se oštećeni tenk ili transporter vrlo brzo popravlja na samom bojištu, nego da ga uništi.

Da li ovo izgleda realno?

U stvarnosti, velika većina hrvatskih vojnika u Vukovaru nije ni videla neprijateljskog vojnika, a kamoli pucala na njega.

Radi se o ratnoj propagandi koja se zadržala do današnjih dana.

Hrvati tvrde da su samo na vukovarskom Sajmištu, gde su se jedino i vodile ulične borbe, ubili najmanje deset hiljada „srbočetničkih agresora“. Koliko je to daleko od istine, navešću samo podatak da je u borbama na Sajmištu poginulo 17 dobrovoljaca koji su sebe smatrali četnicima. Prvi jurišni odred Gardijske brigade, koji je jedini vodio borbe na Sajmištu, imao je od 2. oktobra do oslobođenja grada 18. novembra oko trideset poginulih boraca.

Jugoslovenske snage u Vukovaru (Foto: Tumblr)

Da bi opravdali toliki umišljeni broj poginulih neprijateljskih vojnika i toliko uništenih tenkova, bojovnici uporno ponavljaju kako je JNA od početka do kraja borbi koristila istu taktiku. Po njima je JNA svakodnevno napadala sa ogromnom masom tenkova, transportera i vojnika. Oni bi prvo uništavali tenkove i transportere, a posle bi masovno ubijali vojnike koji su u panici bežali. U njihovim pričama, neprijateljski vojnici bili su čudna mešavina nesposobnih kukavica i fanatičnih ludaka koji su svakog dana uporno trčali pred njihove cevi, a oni su ih ubijali do iznemoglosti. Na kraju kažu da je baš čudno da se niko u JNA nije setio da tu taktiku promeni.

Tu priču lepo dočarava Damir Markuš iz HOS-a, koji se borio na Sajmištu, gde su se vodile najteže gradske borbe.

On kaže:

„Evo znači, običaj je bio ovakav. Kreće znači tenk, transporter. To je bio neki profil tako. I kreće hrpa pešadije. Pušta se tenk, pušta se transporter. Ručni bacači ih čekaju na raskršću. Mi smo po kućama, malo ispred njih. Puštamo da prođe tenk, da prođe transporter. Oni ih uništavaju, a dotle pešadija koja ide iza tenka i transportera misli da je sigurna, jer su oni prošli našu prvu liniju. Mi smo sakriveni. Kada tenk dobije, onda mi rasturamo pešadiju. Oni nama moraju prić, mi smo bili po kućama, po skloništima. Oni su morali ići po cesti i tuda su uvijek nastali njihovi veliki gubici. Oni moraju ići po cesti, uz kuće, a mi smo bili po kućama, po skloništima i čekali ih… U tim naletima srpske pješadije, znači srpsko-četničkog agresora, prednost smo davali četnicima, kokardama i šajkačama, kojekakvim, neću reći Eskimima, ali kojekakvim likovima, koje kad ste jednostavno videli, to je bilo takvo zlo, takva mržnja u njima, da je to bilo nevjerovatno. A pošto smo već znali Borovo selo i sve što se događalo prije toga, i kako su se oni ponašli prema našim hrvatskim vojnicima i civilima, od ubijanja do kojekakvih zverstava, milosti nismo davali. I kažem bili smo tu da ih što brže i što više eliminiramo. I onda mijenjat položaj i tako sve ispočetka.“

Čitava ta priča uverava čoveka da su Hrvati u Vukovaru ratovali ne protiv plašljivih rezervista i redovnih vojnika JNA, nego protiv fanatičnih džihadista Islamske države koji su prepuni mržnje trčali na metak.

Uništeni tenk JNA u Vukovaru (Foto: Redit)

Kako je to stvarno izgledalo u borbama na Sajmištu, svedoči pripadnik hrvatske 1. gardijske brigade „Tigrovi“ Vilim Karlović:

„Na tridesetak metara od nas naviralo je neprijateljsko pješaštvo oprezno se šuljajući prema nama. Dok su dvojica domaćih pružala pomoć Damiru, mi smo otvorili vatru po neprijatelju. Pucali smo obojica, ali nismo pogađali jer su se dobro prikrivali iza kuća u dvorištima. Uzvraćali su pucnjavu i sve je prštalo po daskama iznad nas, a trombloni su i dalje padali po nama… Taj dan sam stalno pucao, a nisam pogodio ni jednog neprijateljskog vojnika. Činilo mi se u pojedinim trenucima da neću imati dovoljno streljiva, pogotovo jer je moj ,Ultimaksʻ pravo čudovište u potrošnji. Može za 3,7 sekundi ispaliti bubanj od sto metaka, pa sam ga maksimalno kontrolirao. Znao sam da se neprijatelj približava i da bih ga trebao uništavati, ali me frustriralo to što ni jednog nismo pogodili i što nismo sigurni da je netko od njih mrtav… Nakon pada ,Minimarketaʻ imali smo plan ponovo vratiti te položaje, ali su „doktorova kuća“, kao i „Minimarket“, za nas izgubljene pozicije. Samo u borbama oko ,Minimarketaʻ i ,doktorove kućeʻ izgubili smo više od trideset ljudi, oko petnaest ljudi je poginulo, a ostali su ranjeni i onesposobljeni za daljnje borbe. Problem je u tome što je neprijatelj počeo koristiti nevjerojatnu taktiku prolaska kroz kuće. Prolazili su kroz zidove, rušeći ih eksplozivom i tako sebe štitili od našeg djelovanja. Iznenadili su nas takvim načinom borbe i prilaska prema nama…“

Što se tiče odnosa snaga u Vukovaru i hrvatske tvrdnje da su snage JNA na kraju brojale 80.000 vojnika, tu tvrdnju je demantovao najugledniji hrvatski vojni istoričar Davor Marijan.

On kaže:

„Kad se priča o Vukovaru, priča se o velikom broju ljudi koji su ga napadali. Šesnaestog studenog 91, a ovaj dokument se može naći na internetu, imamo pregled snaga u Istočnoj Hrvatskoj. Tu imate, znači, Gardijsku diviziju koja tada ima 14.280 ljudi i ona je orjentirana na Vinkovce. Novosadski korpus ima 12.304 pripadnika i on je orjentiran na Osijek i spaja se dole prema Vinkovcima. Operativna grupa Baranja ima 3.228 ljudi. Operativna grupa Jug koja napada Vukovar iz Borova naselja ima 2.149 ljudi. Taktička grupa sever i jedna inžinjerijska brigada 1.969 ljudi. Drugim riječima, tada Vukovar napada sve ukupno 7.346 čovjeka, a ne 80.000 kako tvrdi uvaženi prvi zapovjednik odbrane Vukovara.“

Kada bi uzeli da je broj od 80.000 vojnika JNA tačan, kako se niko sa hrvatske strane ne upita gde bi se svi ti vojnici smestili u srušenom Vukovaru, kada se zna da je grad pre rata imao 42.000 stanovnika. Morali bi da budu smešteni u šatorima u okolini grada ili u nekim zemunicama, ali ni jedan snimak takvih improvizovanih naselja JNA ne postoji.

Uopšteno, Hrvati gotovo da uopšte nemaju materijalnih dokaza za svoje tvrdnje o 15.000 ubijenih „srbočetničkih agresora“ i 600 uništenih tenkova i transportera. Još u Drugom svetskom ratu na borbene avione su se stavljale kamere koje su snimale vazdušne borbe i bombardovanja, jer se više nikom nije verovalo na reč da je nekog oborio ili da je bombama pogodio traženi cilj. Samo uz snimak iz direktne borbe, nekom pilotu mogla je biti priznata vazdušna pobeda. Ali, Hrvati traže da im se veruje na reč i da se ne sumnja u njihovo poštenje.

Pripadnici hrvatskih snaga u Vukovaru (Foto: Novosti.hr)

Ne postoji ni jedan jedini video snimak ili fotografija iz Vukovara gde se vide gomile leševa vojnika JNA za koje oni tvrde da su ih svakodnevno masovno ubijali. Postoji jedna fotografija sa Sajmišta gde se vide tela dva poginula pripadnika JNA u letnjim uniformama na stepenicama jedne kuće.

Što se tiče uništenih tenkova i transportera, tu postoji samo jedan snimak od 18. septembra, kada je jedan oklopna kolona JNA upala u zasedu na Trpinjskoj cesti. Tu je bilo uništeno ukupno 4 tenka i 3 transportera. Toliko se vidi na snimku. Postoji i jedna fotografija iz Preradovićeve ulice na Sajmištu, gde je u borbama 2. oktobra uništen jedan tenk M-84 i jedan transporter. Što se materijalnih dokaza sa hrvatske strane tiče, to bi bilo sve.

Da bi u svojim pričama ispali što veći junaci, hrvatski bojovnici često ponavljaju kako su oni stradali isključivo od granata, a da su „srbočetnički agresori“ ginuli isključivo od pešadijskog naoružanja. Po tome ispada da, na primer, srpski dobrovoljci, koji su bili najborbeniji elemenat JNA, nisu smeli od straha da pucaju na bojovnike. Ili nisu smeli od straha da pucaju ili nisu uopšte bili sposobni nekog bojovnika da pogode.

U jednoj emisiji, HOS-ovci koji su se borili na Sajmištu, Damir Markuš i Igor Široki ponovili su tu tvrdnju i kažu da je jako važno da se to naglasi. Njih demantuje upravo njihov zapovednik Zvonimir Ćurković koji na jednoj tribini 6. novembra 2020. o tome kaže: „Moji ljudi su uglavnom svi ranjeni od zrna puščanih. Tu nije bilo puno granatiranja ili je bilo puno manje.“

Kada se pogleda hrvatski serijal „Heroji Vukovara“, onda možete jasno da vidite da su mnogi od HOS-ovaca na Sajmištu stradali upravo od pešadijskog naoružanja. Prvi Damir Markuš tvrdi da je iz neposredne blizine bio pogođen iz „škorpiona“, a Igor Široki tvrdi da je iz neposredne blizine bio ranjen u ruku iz automatske puške. Ni ostali HOS-ovci nisu bolje prošli po tom pitanju. Njihovog komandira Željka Delića pogodio je snajper u čelo, a Zvonimira Ćurkovića, koji ga je zamenio na mestu komandira, snajper je ranio. Željka Solda je mitraljez iz neposredne blizine ranio u stomak, nogu i ruku. Verovatno ima još primera samo među HOS-ovcima, ali i ovo je dovoljan dokaz da su srpske puške i te kako pogađale hrvatske bojovnike.

https://youtu.be/3hzBsQAKGuk

Ovo je samo jedna od sitnijih u moru laži koje hrvatski branitelji decenijama pričaju o Vukovaru. Na osnovu toga, mnogi od njih su sa samo osnovnom školom dobili visoke činove i velike penzije koje primaju već 25 godina.

Koliko su u svojim lažima preterali, dovoljno govori istup ratnog zapovednika HOS-a u Vukovaru, već pominjanog Zvonimira Ćurkovića koji je tek ove godine 6. novembra progovorio o tome na tribini o Vukovaru.

On kaže:

„Nakotilo se zapovjednika koje niko nije vidio tamo, koji pričaju bajke. Koji imaju svoju vrijednost, ali za koje svi znamo da su bili u podrumu, psihički slomljeni, što uopće ne zamjeramo. Ili su fingirali ranjavanje pa su bili u bolnici. Zadnjih godina su oni postali vrhovna mjerila Vukovarske bitke. Postali su veći ne samo od HOS-a, nego i od brigadira Sučića, Branka Borkovića. Oni su tek usputne pojave u njihovim pričama, kao i mi… Stvorena je jedna virtuelna Vukovarska bitka u njihovima glavama. To je čak na ivici psihičkog oboljenja, ako ja mogu reć, tako da su vrlo vrijedni ljudi stavljeni sa strane, a HOS je inače desetljećima bio po strani kad su se stvari dijelile.“

Hrvatski gubici u Vukovaru

Zvaničan podatak hrvatske strane je da je u samom Vukovaru poginulo 879 njihovih vojnika i policajaca, a da je ranjeno oko 700. To bi bio prvi slučaj u istoriji modernog ratovanja da je broj poginulih prevazišao broj ranjenih. Uglavnom se smatra da je broj ranjenih najmanje tri puta veći od broja poginulih. Po njihovim zvaničnim podacima, u Vukovaru je ukupno bilo oko 1.800 njihovih vojnika i policajaca. Ako ih je od tog broja zaista poginulo 879, to je skoro 50 posto gubitaka. Ako se računaju i ranjeni, onda ispada da je 90 posto njihovih vojnika i policajaca izbačeno iz stroja.

Da li je zaista moguće da je hrvatska strana imala 50 posto poginulih u Vukovaru?

Da prvo razmotrimo gde su se u Vukovaru vodile ogorčene ulične borbe i gde se najviše ginulo. To je nesumnjivo bilo na delu Vukovara koji se zove Sajmište, gde su se vodile žestoke pešadijske borbe za svaku kuću.

https://youtube.com/watch?v=XTHSeasrA1U%3Fversion%3D3%26rel%3D1%26showsearch%3D0%26showinfo%3D1%26iv_load_policy%3D1%26fs%3D1%26hl%3Dsr-RS%26autohide%3D2%26wmode%3Dtransparent%26listType%3Dplaylist%26list%3DPL6aCLFxGupYj8NueD2-fTQhl5zSBU19s2

Na hrvatskoj strani postoji široka saglasnost da su pripadnici HOS-a bili najborbenija jedinica na Sajmištu. To možda i nije tačno, ali to se potencira u mnogim hrvatskim knjigama, tekstovima, časopisima, portalima i dokumentarnim filmovima i za sada niko sa hrvatske strane to nije javno demantovao.

Grupa HOS-ovaca na Sajmištu brojala je ukupno 45 pripadnika. Za 48 dana borbe, na Sajmištu je poginulo ukupno šest pripadnika HOS-a. (Još šest ih je poginulo u Bogdanovcima, a 13 streljano na Ovčari. Radi medijskog utiska govore da ih je od 58 poginulo 25, ali ne navode kad, kako i gde.)

Svih šest HOS-ovaca poginulih na Sajmištu poginuli su u uličnim borbama. Većina ostalih bila je teže ili lakše ranjena. Kad izračunamo procente, to znači da je HOS u Vukovaru imao 13 posto poginulih od svog ukupnog brojnog stanja.

Borbena grupa 1. gardijske brigade „Tigrovi“, koja je ukupno brojala 62 borca, imala je ukupno za svo vreme borbi dva poginula borca. Preračunato u procente, to je nešto više od 3 posto. Dolazimo do zaključka da su dve najelitnije hrvatske jedinice ili borbene grupe koje su se borile na Sajmištu imale 13 i 3 posto poginulih boraca. To jasno znači da te jedinice nemaju ni približan procenat gubitaka koji se službeno iznosi. Kada ove jedinice koje su zaista učestvovale u najžešćim borbama na Sajmištu imaju toliki procenat gubitaka, koliko još manji procenat imaju druge jedinice koje nisu bile toliko borbeno angažovane?

Ako su te manje hrvatske jedinice koje su se istakle u borbama na Sajmištu imale procenat poginulih koji je nekoliko puta manji od 50 posto, kako bi onda jedinice u drugim delovima grada gde nije bilo većih pešadijskih borbi mogle da imaju 50 posto mrtvih?

Ruševine u Vukovaru

Statistika je tu neumoljiva. Broj od 879 poginulih ili skoro 50 posto ukupnog brojnog stanja hrvatskih snaga u Vukovaru je čista izmišljotina.

Broj poginulih na hrvatskoj strani bi po ovoj statistici mogao da bude najviše do 10 posto ukupnog brojnog stanja. Otprilike 180 poginulih.

Hrvati su verovatno u taj broj od 879 dodali i one koji streljani na Ovčari i mnoge koje su poginuli po čitavoj Istočnoj Slavoniji.

Pretpostavljam da su Hrvati s tim lažnim brojem poginulih hteli da postignu dve glavne stvari. Prvo, da naglase masovnu pogibiju svojih „bojovnika“ koji su se navodno žrtvovali za „spas domovine“. Druga stvar koju su hteli da postignu je da bar donekle stvore privid mogućnosti da je zaista poginulo 15.000 pripadnika JNA kako oni tvrde. Kada bi oni rekli da je na njihovoj strani poginulo oko 200 ljudi, a na protivničkoj 15.000, to bi im teško koji Hrvat poverovao, iako Hrvati po pitanju Vukovara nemaju kritičko mišljenje i žele da veruju u izmišljotine koje im odgovaraju.

U svakom slučaju, Hrvati neće u skorijoj budućnosti objaviti stvarni broj svojih poginulih vojnika i policajaca u borbama za Vukovar.

Da li se borbe u Vukovaru izučavaju na stranim Vojnim akademijama?

Već duži niz godina hrvatska javnost govori da se borbe za Vukovar, kao „čudo hrvatskog otpora“ izučavaju na mnogim stranim Vojnim akademijama.

Borbe za Vukovar, kada se sagledaju u svetlu realnih istorijskih činjenica, nisu bile nikakvo „čudo hrvatskog otpora“. Pre bi se moglo reći da je bilo čudo što je jedna vojska u potpunom rasulu poput JNA uspela da taj grad oslobodi.

Zašto to nije bilo nikakvo „čudo hrvatskog otpora“ i zašto se ne izučava na stranim Vojnim akademijama?

Zato što su mnogi slični slučajevi desili u nedavnoj prošlosti, samo što je u pitanju bila mnogo veća nesrazmera u odnosu zaraćenih snaga.

Počećemo sa borbama za Grozni u Čečeniji. Prva borba za Grozni vođena je od 31. decembra 1994. do 6. marta 1995.

Uništeni tenkovi u Groznom (Foto: Redit)

Druga borba za Grozni vođena je od 25. decembra do 5. februara 2000.

Iako je ruska strana bila nemerljivo nadmoćna u tehničkom i tehnološkom segmentu, ipak je u prvoj borbi imala velike gubitke, dok su u drugoj borbi ti gubici bili nekoliko puta manji, ali opet osetni.

Može se reći da je u prvoj borbi za Grozni ruska vojska ipak bila u delimičnom rasulu, dok je u drugoj borbi vojska bila dosta konsolidovana, ali joj je opet bilo potrebno 40 dana da ovlada Groznim.

Da je uvek izuzetno teško zauzeti neki grad koji je pripremljen za odbranu, bez obzira na nesrazmeru zaraćenih strana, najbolje odslikava borba za Faludžu iz rata u Iraku 2004.

Američka vojska je napala iračke pobunjenike u gradu Faludži i borbe su trajale od 7. novembra do 24. decembra 2004.

Američka vojska je u tom trenutku imala najmoderniju tehnologiju i opremu za urbano ratovanje ikad viđenu u ratovima. Osim satelitskog snimanja, osmatranja i navođenja, po prvi put su korišćeni borbeni dronovi za bombardovanje, ali i za izviđanje i navođenje. Američke rakete i navođene avionske bombe pogađale su sa preciznošću od 5 santimetara.

Američki marinci tokom Druge bitke za Faludžu koja je vođena u novembru i decembru 2004. godine (Foto: Tumbrl)

Grad su napadali elitni američki vojnici i iz njihove kopnene vojske i iz mornarice, uključujući i najelitnije specijalne jedinice oba roda vojske. Svi su bili temeljno obučeni za urbano ratovanje i imali najbolju opremu i oružje prilagođeno tom načinu ratovanja. Posebno su im bile značajne termovizijske kamere i sredstva za noćno osmatranje koje je imao svaki američki vojnik.

Amerikanci su svaki objekat u gradu tukli artiljerijom, avijacijom i raketama, pa ga tek potom zauzimali.

Slabo naoružani irački pobunjenici nisu imali nikakvih šansi u sudaru sa nadmoćnom američkom silom, ali su se ipak uporno branili i masovno ginuli. Tim svojim požrtvovanim otporom, zastavljali su Amerikance punih 47 dana.

Nemerljivo slabija JNA je u vremenu od 2. oktobra do 18. novembra uspela da oslobodi Vukovar za takođe 47 dana, iako su hrvatske snage u Vukovaru bile daleko bolje naoružane, opremljene i vođene od snaga iračkih pobunjenika u Faludži.

Samo ovim prostim poređenjem pada u vodu priča o „čudu hrvatskog otpora koje se izučava na stranim Vojnim akademijama“.

Izvor: Stanje stvari

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: