Rođen 9. aprila 1937. godine u Gornjim Podgradcima, Bosanska Gradiška
Piše:
Moja sjećanja sežu u daleku 1942. godinu kada su Nijemci bombardovali Kozaru i potkozarska sela, kada su moje selo nadlijetale „štuke“ – avioni koji su nisko letjeli i bombardovali. Sjećam se kada je pilana gorjela i kada su mještani dobili naređenje da istaknu bijele zastave na kuće tako da je i mene majka dizala na krov kuće da stavim komad čaršafa. Moj djed je došao po mene, moju majku i sestru i mi smo ponijeli sve što se moglo ponijeti. Tako smo išli petnaestak kilometara gdje su nas preuzeli Hrvati i otjerali u Staru Gradišku. Tu su djeda ostavili, a nas otjerali u Jablanac.
Tu smo bili nekoliko dana, ne sjećam se koliko, i jeli smo ono što smo donijeli. Jeli smo tucane kukuruze. Kako je sa nama bio i stariji stric Boro, kad god su kupili mušku djecu mi smo se krili u potkrovlju svinjca tako da smo ostali i nismo otišli ni u Jastrebarsko ni u Sisak.
Napokon su nas otkrili i potjerali. Bilo nas je (koliko sam ja pročitao, oko 4000) i tad smo oterani za Jasenovac. Cijelim putem su nas tukli i ubijali, a mi smo onako gladni i žedni, kad god bi ugrabili da nas ustaše ne vide, uzimali onu travu i blato sa žabokrečinom i stavljali u usta. Cijeli dan smo pješačili i predveče stigli pred žicu (logora). Tu smo zanoćili, jer nismo mogli ući unutra, navodno da je bio popunjen.
Pred zoru su nas krenuli dalje, dotjerali pred željezničku stanicu i potrpali u stočne vagone. Putovali smo dugo, ne znam koliko, tako da su mnogi pomrli u vagonima. U suton smo stigli u Pleternicu gdje su nas dočekali vojnici i ljudi u civilu. Ti civili su bili knezovi i oni su nas raspoređivali po selima prema Krndiji. Ja sam se tako obreo u selu Požeške Sesvete sa mojom porodicom, majkom i sestrom. Majku i sestru su smjestili u jednu kuću, a mene u drugu kod Maceček Veronike. Ona je imala ćerku Emicu i unuku Maricu i zeta Rek Ferdu koji je bio esesovac. Za vrijeme mog boravka, došao je Ferdo sa fronta, jer je bio ranjen. Za vrijeme našeg boravka u Sesvetima bio je uveden policijski čas za nas, tako da se mi nismo smjeli kretati noću.
Kada je sagrađen logor u selu Bektežu, nakon osam dana krenuli su nas u logor gdje su nas mučili glađu i žeđu. Nisu nam dali da pijemo vodu iz bunara, ubijali nas zbog repe i krompira.
Nakon 20 dana u logoru se pojavio zet Ferdo Rek u uniformi esesovca. I danas vidim taj prizor, kako su se ustaše rastrčale po logoru da me traže. Donio je sa sobom jedan paketić hrane za moju porodicu, a ja sam mu potrčao u zagrljaj na zaprepaštenje i ustaša i drugih logoraša. Tada me je pitao: „Mile, hoćeš ići sa mnom?“ Ja sam zaplakao i rekao da hoću, jer kod čike ima hrane. Mada se moja majka usprotivila, moja želja za životom bila je jača od ljubavi prema majci. Moja baka je dala pristanak da ja idem, a čika Ferdo je ostavio svoju adresu – ako neko preživi da dođe po mene. On je poginuo u Poljskoj 1944. godine, a njegova supruga sada prima penziju od Njemačke.
Moja baka je preživjela i sačuvala adresu. Kada je moj otac došao iz Aušvica 1945. godine, došao je po mene. Ja sam se vratio kući u jesen 1945. godine.
Ja mislim da je jedinstven slučaj da jedan njemački vojnik – esesovac uzme srpsko dijete iz logora.
Još i danas ja i moja porodica obilazimo tu dobru ženu i ničim joj neću moći zahvaliti za neizmjernu dobrotu i majčinsku ljubav koju mi je pružila.
Nakon svega, logor Bektež ničim nije obilježen, ni jednim kamenom, a tolike su žrtve ostale u njemu.