Milana Babić: Diana

Istoriju pišu pobjednici. Istorija je koliko istražena, toliko i sakrivena. Koliko zabilježeno sjećanje u istoj mjeri i tragalaštvo, i sjećanje. Potraga za istorijom svijeta, za smislom i promislom. Istorija je i sveštena istorija – istorija djela Božjih. Sadejstvo Boga i čovjeka. Priča o sloboda izbora…

Držati nešto u sjećanju znači držati nešto u srcu i pripovijedanju. Ostaviti trag – riječju, slikom, filmskom trakom. Reći istinu, znači reći nešto do kraja, neposredno, bez patetike i mržnje, bez uljepšavanja. Srcem i dušom. Pisati dobro znači – neprestano svoditi svoj život pred trostrukim sudom: Božjim, svoje savjesti i sudom istorije.

Moji zapisi, prepuni su svjedočanstva šta čovjek čovjeku može uraditi. Šta sve on može postati. Ipak, kada se dan predaje noći na službu, čovek voli da se sjeti priča koje daju viziju nečeg boljeg, bude nadu u Čovjeka. Večeras se sjetih Diane Budisavljević, Austrijanke koja je spasila mnoštvo srpske, romske i jevrejske djece iz čeljusti zvijeri u II svetskom ratu. Žene čije je djelo bilo potisnuto i pokriveno ćutanjem dugo vremena. Izvađeno iz zaborava, nedeljama je priča o ovoj čudesnoj ženi budila pažnju javnosti, da bi, lagano, ponovo utonula u zaborav.

Srpski narod nije imao sretnu sudbinu da bude ušuškan godinama spokoja, niti je bio u prilici da bude dovoljno osvešćen religijski da bi, u neminovnom sudaru svjetova, koji Balkan neprestano daruje, iznio sukob različitosti. Nikada srpski narod nije dovoljno dugo bio integrisan da bi do kraja bio svoj, utemeljen u vjeri, zaštićen državnim okvirom. Napadnuti spolja i iznutra, Srbi su često gubili bitke. Ocijenjeni od strane Zapada kao ruski faktor na Balkanu, srpski narod je istorijski osuđen na neprestana trvenja sa silama jačim od njega. Zato, kada neko iz tog drugog svijeta, nacionalnog i religijskog, bude na srpskoj strani, spreman da položi život za mali slovenski pravoslavni narod – rađa se nevjerovatna priča, na rubu fikcije.

Priča o spasavanju srpske, romske i jevrejske koju je izvela Diana Budisavljević (rođena Obekser), Austrijanka rođena u Insbruku 1891. godine (supruga Srbina Julija Budisavljevića, profesora Medicinskog fakulteta u Zagrebu i osnivača Hirurške klinike) otvorila je mnoga pitanja i pokrenula akciju otkrivanja njenog lika i djela. Kao i svaka priča vezana, za još nedovoljno ispričan, II svjetski rat, uzburkala je stare duhove. Priča o Dianinom podvigu otkrila se u vremenu u kojem je u Srbiji, nakon više od šezdeset godina ćutanja, traje rehabilitacija oko 1.600 ljudi koji su bili streljani ili protjerani iz zemlje, kao narodni neprijatelji, poslije II svjetskog rata. Na vidjelo izlazi zakopana istorija namontiranih procesa, strijeljanja bez suđenja, pritisaka, progona nepodobnih – inteligencije, samosvijesnih, istinskih patriota, onih koji su znali previše …

Diana Budisavljević

Priču o ženi, koja je rizikovala sve da bi iz logora Lobor-grad, Stara Gradiška, Gornja Rijeka, Sisak i Jasenovac izvukla što više srpske djece sa Kozare, Korduna, iz bosanskih i hrvatskih sela izvukle su iz zaborava Večernje novosti. Zahvaljujući feljtonu u ovom časopisu jedna nevjerovatna priča ugledala je svjetlost dana. Uslijedile su reakcije čitalaca, ali i brojnih institucija. SPC je Dianu Budisavljević posthumno odlikovala ordenom Carice Milice. Diana je u Beogradu dobila i svoju ulicu. U Zagrebu, Sisku, Banjaluci, Doboju pokrenuta je slična incijativa. Priča o Dianinoj akciji spasavanja, ipak, ostavila je utisak da ni blizu sve nije rečeno, ni otkriveno. Nedostaju vezivni elementi priče – priča o njenom životu prije i poslije II svjetskog rata.

Ono što se zna jeste da je, nakon uspostavljanja NDH, bračni par Budisavljević ostao u Zagrebu.

U jesen 1941. godine Diana od muževe rođake saznaje da postoje koncentracioni logori u kojima su pravoslavne žene sa djecom. Odmah postaje svjesna, i to zapisuje, da za progonjene pripadnike pravoslavne vjere ne postoji nikakva akcija pomoći. Diana pokušava da okupi ljude koji bi joj mogli pomoći da izvuče djecu iz logora smrti. I uspjeva. Sa skupinom saradnika organizuje Akciju Diane Budisavljević.

U NDH, prema rezultatima dosadašnjih istraživanja, od 1941. do 1945. godine stradalo je 74.762 djece, od čega je 60.234 ubijeno, dok se 14.528 vode kao žrtve rata. Samo u Jasenovcu ubijeno je 19.432 djevojčice i dječaka. U akciji spasavanja, koju je vodila Diana Budisavljević, izbavljeno je 10.536 dječaka i djevojčica, od kojih je 3.200 umrlo na rukama spasilaca od posljedica mučenja u ustaškim logorima. Životi nisu brojke. Treba samo zamisliti tu nepreglednu kolonu djece kako, prestrašeni, gladni, izgubljenog pogleda koji traži utjehu i smisao svoga stradanja, koračaju prema kapiji onoga svijeta; bol majki, nebo koje djeluje nijemo i nedostižno…

Diana piše molbe, sastaje se sa Kvaternikom, Stepincem, Artukovićem, njemačkim generalima. Strašan je njen podatak da su joj najviše izlazili u susret njemački generali. Ona ide od vrata do vrata i moli. Moli za novac, za hranu, za odjeću, a sve da bi izvučenu djecu, izgladnjelu i namučenu, mogla spasiti, udomiti pa vratiti roditeljima kada se rat završi. Diana je sve vrijeme, na njemačkom jeziku, podrobno vodila kartoteku – pisala podatke o djeci, njihova imena, imena njihovih roditelja, porijeklo. Kasnije je kartoteka prerasla u dnevnik. Dnevnik, vođen od 23. oktobra 1941. do 13. avgusta 1945. godine, govori o tome kako je Diana samostalno, ili sa saradnicima, među kojima su bili profesor Kamilo Bresler, sestra Crvenog krsta Dragica Habazin, arhitekta Marko Vidaković, Jana Koh, Tatjana Marinić, odlazila u logore i spasavala djecu iz ustaških ruku. Akciju spasavanja djece iz logora životom je platilo jedanaest Dianinih saradnika. Dnevnik opisuje i šta je sve doživjela na tom putu: vrijeđanja, prepreke, odbijanja, gledanje u djecu kojima se bliži kraj, a kojima pomoći više nema, majke slomljene od bola i očaja kako se razdvaju od djece, plač, jauk, neutješnost…

Diana ostavlja zapis o majkama koje su svjesne da zauvijek napuštaju svoju djecu, ali su smogle hrabrosti da ih tješe, govore da ih prepuštaju u sigurne ruke. Posvećena svakom djetetu, Dijana je teško podnosila njihove gubitke, u svom Dnevniku posvjedočiće da je izgubila i zdravlje i živce boreći sa ustaškom vlašću. Ipak, pravi udarac tek predstoji. Nakon rata, nova komunistička vlast zabraniće joj da se bavi humanitarnim radom i oduzeće joj kartoteku – brižljivo sačuvana imena, porijeklo i vjeru djece.

Diana sa mužem, ćerkom i unukom

Po nalogu Ministarstva socijalne politike Hrvatske 28. maja 1945. od Diane Budisavljević je uzeta cjelokupna kartoteka djece, iako nije bila završena identifikacija i repatrijacija. Diana nije bila član komunističke partije pa se njen poduhvat nije uklapao u sistem koji je trebalo nametnuti. Sumnjivo je bilo i kako je njen muž, kao Srbin, ostao u Zagrebu. Njena ponuda da svojim radom pomogne na identifikaciji dece, u Ministarstvu nije prihvaćena. Očajna što neće uspjeti vratiti djecu majkama, što se braća i sestre neće susresti ili prepoznati, ako do susreta dođe, Diana je zaćutala. Etiketirana od strane vlasti kao nepodobna, živjela je skromno i povučeno. Upokojila se u Insbruku 1978. godine, šest godina nakon što se vratila u svoj rodni grad.

Na sajtu Spomen-područja Jasenovac ime Diane Budisavljević nalazi se pod odrednicom spasavanje djece. Dianin podvig spada u red najhrabrijih. Po opsegu i načinu izvođenju njena akcija nema parelelu u okupiranoj Evropi. Nevjerovatno je da jedno takvo djelo, zasluga za vječnost, ovoliko dugo počiva u zaboravu pred svjetskom javnošću.

Poslije rata Diana ni svojim potomcima nije govorila o poduhvatu spasavanja djece. Njene su riječi: Uradila sam što sam mogla i šta je trebalo, i to je to. Riječi koje svjedoče o njenoj svijesti da je pomoći nezaštićenom, pogotovo ako je to dijete, dužnost svakog čovjeka.

Zahvaljujući Dianinoj unuci, psihologu Silviji Sabo, Hrvatski državni arhiv je 2003. godine izdao Dianin Dnevnik. Kada je Vjesnik 1980-ih pokrenuo serijal o djeci sa Kozare, Silvija je počela temeljno istraživati priču o svojoj baki. Ipak, od tih godina do danas puno je vremena. Pitanje je kome sve nije odgovaralo da javnost ne dobije priču o Dianinoj akciji. I kako to da je tako malo tragova koji vode do nje.Dnevnik Diane Budisavljević štampan je u 700 primjeraka(?!). U komentarima, koji se mogu naći na internetu, rodbina postradalih apeluje da se knjiga plasira u što većem broju u javnost.

Dana Budisavljević, koja je rodbinskim vezama vezana sa porodicom Julija Budisavljevića, nije znala za Dianu i njen podvig. Prvi put je za nju čula u filmu Duhovi Zagreba Jadrana Bobana. Dianin život tema je dokumentarnog projekta Dane Budisavljević i Miljenka Čogelje Dianina lista. Priča o Dianinoj akciji trebalo je da dobije i filmsku verziju. Tihomir Stanić, producent i glumac, najavio je da će prva klapa filma pasti 28. maja 2012, na dan kada je Diani oduzeta kartoteka. Centralna radnja je trebalo da bude smještena u tri julska dana 1942. godine, u vrijeme kada je Diana boravila u Staroj Gradiški.

Šta se desilo? Poslednja vest kaže da je krajem 2014. počelo snimanje tog filma pod nazivom Jasenovac.

Vest o početku snimanja filma „Jasenovac“ (Izvor: „Glas Srpske“)

Kako nam je potrebna filmska priča o heroju ovih razmjera! Kako nam je potrebno svjedočanstvo da boriti se ima smisla u vremenu u kom se svaka borba za srpske interese, za srpsku stranu priče o stradanju, progonima nastoji obesmisliti…

Iz Dnevnika:

Tokom vožnje nisam se u vagonu mogla maknuti, kako ne bih na nekog nagazila. Veća su deca stalno sedila na noćnim posudama, a mala su se prljala. Pod je bio pun blata i dečijih glista. Nastojala sam koliko sam mogla decu premeštati kako bi ih izvadila iz blata. Pred jutro, na stanicama su dolazili ljudi, videli jad, dodavali nam vode. Prilikom dužih zaustavljanja zdrava deca su izlazila iz vagona. Sestre su se iscrpile spuštajući decu iz vagona i dižući ih opet nazad. Mnogi vagoni nisu imali stepenice. Kod slabih u zadnja dva vagona, nije se moglo ni pomisliti da ih se vadi iz vagona. Uspela sam dobiti grablje, tako da sam barem mogla izbaciti gliste. Činilo se da pre nego što neko dete umre, gliste napuštaju telo, jer prema jutru, kako su mi neka deca bivala slabija, čitava su klupka glista napuštala telo.

Neka deca već pre su bila predviđena za transport u Gornju Rijeku, a onda su zbog bolesti morala ostati. Umrla su delimično tamo, a delimično od nas preuzeta kasnije, kao i toliko tih malih mučenika, kao nepoznata, bezimena deca. A svako je imalo majku koja je za njim gorko plakala, imalo je svoj dom, svoju odeću, a sad je trpano golo u masovnu grobnicu. Nošeno devet meseci, u bolu rođeno, s oduševljenjem pozdravljeno, s ljubavlju negovano i odgajano, a onda – Hitler treba radnike, dovedite žene, oduzmite im decu, pustite ih da propadnu; kakva neizmerna tuga, kakva bol“ (…) „Pre podne je došao i Luburić. Bio je besan što mora da preda decu. Kazao je da ima dovoljno katoličke dece koja u Zagrebu rastu u bedi. Neka se za njih brinemo. Onda nam je opet pretio, da samo o njegovoj dobroj volji zavisi hoće li nas pustiti iz logora.

P. S. Ovoj temi sam se vraćala nekoliko puta u toku proteklih godina, stoga sadašnja verzija teksta i djeluje tako kao da je knjiga sastavljena iz različitih dijelova.

Milana Babić je profesor srpskog jezika i diplomirani teolog. Trenutno na master studijama teologije. Osim novinarskih članaka („Svetigora“, „Ekstra magazin“, „Pečat“, „Evroazija.info“), piše poeziju i prozu, prevodi sa ruskog. Živi u Trebinju

Izvor: STANjE STVARI

Vezane vijesti:

35 godina od smrti Diane Budisavljević – Jadovno 1941.

Diana Budisavljević – Otrgnuta od zaborava – Jadovno 1941.

Dianina lista – Jadovno 1941.

Dječji logor u Sisku 3.08.1942. – 8.01.1943. – Jadovno 1941.

Jasenovac na filmu – Jadovno 1941.

Tihomir Stanić za Kurir: Jasenovac će biti kruna moje karijere