Bilo davno -tamo negdje, u sred Like, ko na dlanu
Čudno selo ko iz bajke
Bilo mu je čudno ime -tako neko…Divoselo
Kao ćilim šarenica, malo gaja malo bara
Puno vrela i Vrelina – i rakita i vriština….
Ko sa slike da je sašlo
U to doba dično selo – puno cike prela sjela…
Lijepih cura i dičaka – puno svega….
Blaga, sijena…
Ispod ličkog plavog neba, kud se djelo
Šta ga snađe, kud nestade
Zna li neko – gdje je selo Divoselo
Na prostoru gdje je bilo samo šuma i tišina,
a puteljci i putaci svi zarasli….
Kud se nestade ovo selo
Ne čuju se klepke, zvona, muk goveda topot stada
Žubor vode preko klada…
Ni čobani sa livada
Nit` se čuje odjek bata, zveket lanca ili sindžira
Cika kosa kroz čipulju …
Niti pjesma preko bara
Ne tom davno, u zlo doba, crno sjeme, crni skuti
Crne rize sa kamama, crnu svit zaigraše…
Paljevinom i jamama
Nešto Duša – izgubljenjih… u nemoći… u neznanju
U nevrijeme – ka Istoku…
Uputi se u nadanju
U vazduhu smrznut osta… lelek, vrisak, vapaj, očaj…
Radost presta postojati…
Koja li će božija usta selo groblje opojati
U srcima onih Duša – živi nešto čudno svjetlo
Uspomene i sjećanja na nekdanje
Divoselo
IN MEMORIAM -selu kojeg više nema
Autor: Milan Počuča