Milan Bastašić: Hrvati između Jazovke i Jadovna

Hrvatski politički vrh obilježio je evropski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima, na hrvatski način. Najprije Jazovka pa onda Jadovno.

Srbima uvrede, diplomatskim predstavnicima i svjetskoj javnosti -rog pod svijeću. Uz velika objašnjenja kako se radi o civilizacijskoj istorijskoj vrijednosti (na koju ih je podsjetila Evropa), kažu da su poslije sedamdeset godina došli na jamu Jazovku na Žumberku gdje su partizani po dolasku u Zagreb 1945. pobacali ranjene domobrane i ustaše iz zagrebačkih bolnica. Ovo je valjda trebalo izazvati opravdano ganuće diplomatskog kora kad nije rečeno da su tu pobijene ustaše zarobljene prilikom napada partizana na Krašić. Jer to je na Jazovki mnogo godina bilo jedino tumačenje akcije partizana. Priča o ranjenicima je novijeg datuma.

Najprije se išlo komemorisati na Jazovku, iako se na Jadovnu masovni, dvesta puta veći, monstruozni zločin hrvatskih ustaša dogodio pet godina prije Jazovke. Važan je prvi utisak, on ima svoje značenje i kod diplomata – smislili su, možda prođe. Tu su načinjene i dvije fotografije, a može se vjerovati da je bila i odabrana ikonografija. Kad se spominju stratišta, a poziva se na istoriografiju, onda se treba držati određenih principa. Događaj na Jazovki i na Jadovnu nije isti i nema nikakvih izjednačujućih parametara, posebno kada se poziva na pijetet prema žrtvi. U istoriji svoje mjesto imaju uzroci i posljedice i „vozni red“ događanja, što hrvatska agresija na istinu i reviziju istine sistematski zanemaruje, izbacuje iz svakog konteksta.

Piše u pročitanom članku da je ta komemorativna skupina bila i na Jadovnu, ali fotografije nema. Navedeni redoslijed posjeta stratištima i odnos prema lokalitetu Jadovno velika je i razložna uvreda za žive potomke žrtava kompleksa ustaških logora Gospić, Jadovno, otok Pag (Slana i Metajna).

Ako je nekome odgovaralo prisustvo bojovnog dijela komemorativnog skupa (ministar ratnih veterana i zapovjednik hrvatske kopnene vojske),za nas Srbe potomke to je uvreda i postupak za žaljenje u ime žrtava. Jer te su žrtve u ono vrijeme ubijane od službenih uniformisanih osoba i sa oruđima i oružjem državne hrvatske vlasti. Da cinizam bude veći, prisutni ministar ratnih veterana i zapovjednik kopnene vojske hrvatske, koji su svoje pozicije dobili iz građanskog rata na području Hrvatske, po djelima ratnika koje su predvodili nisu ništa manje militantni od onih militanata na Jadovnu i Jazovki. Taj cinizam mi mnogobrojni potomci žrtava Jadovna i II svjetskog rata u Hrvatskoj doživljavamo kao tešku i svjesnu uvredu organizatora ovih komemoracija.

Ništa manja uvreda nanesena je svjedocima i potomcima na razne načine nekoliko hiljada usmrćenih i više stotina hiljada brutalnim postupcima protjeranih i do temelja opljačkanih Srba u građanskom ratu na ovim područjima 1991-1995. godine. Dakako, od ništa manje militantne hrvatske vojske od naprijed spomenutih vojski 1941 – 1945. godine.

Sad će neko iz pozvanih i nepozvanih institucija Hrvatske, nonšalantno kao predsjednik Josipović, reći kako je ovo zalijevanje i želja da iz tih stratišta ponovo nikne. . .

To je samo drsko i neumjesno odbijanje odgovornosti hrvatskog vrha vlasti za nesrećnu prošlost Hrvatske i u njoj Srba u 20. vijeku.

Nađite snage i odgovornosti pa odgovorite na pitanje: ZAŠTO STE NAM TO UČINILI? Samo potvrdite da ste to zaista i opetovano učinili. Jer to je jedini put ka pomirenju! Sve ostalo je, kao i ovo neprimjereno komemorisanje, odlaganje pokušajima zataškavanja i umanjenja istine, što je, kako znate i vidite, nezahvalan posao.

Cjelokupna hrvatska agresija na istinu o poznatim događanjima je razumljiva. Genocid, zvjerstva, broj stratišta i žrtava toliki su i takvi da ih je teško priznati, a jedina vam je (privremena) nada da tako nešto svijet zaista ne može shvatiti i u takva nedjela povjerovati.

Na fejzbuk profilu predsjednika Hrvatske povodom aktualnog datuma sjećanja na žrtve piše: „Povijest ne možemo mijenjati, ali iz nje moramo učiti.“ Lijepo rečeno, a izjava je vrlo hrabra, jer autor vrlo dobro zna šta djeca iz zvaničnih udžbenika, posebno povijesti, uče.

U kontekstu učenja iz povijesti, moram spomenuti jednu od većeg broja „povijesnih istina“ hrvatskog predsjednika. Onu prilikom ulaska Hrvatske u EU. Najmasovniji, najjači antifašistički pokret u porobljenoj Europi bio je otpor hrvatskog naroda! Reče to predsjednik Hrvatske a da se nije ni zagrcnuo, kamoli pocrvenio, znajući golu istinu. Ja bih lagao kad bih na to bilo šta rekao osim da se radi o goloj laži.

Zna Predsjednik vrlo dobro da su se poslije nekoliko desetaka hiljada masakriranih Srba od aprila 1941. godine diljem NDH, 27. jula (srpnja) daljem planiranom i organizovanom pokolju Srba od države Hrvatske, organizovano suprotstavili Srbi Like i Drvara. Taj prisiljeni otpor snažno je rastao i ostao jednonacionalani, srpski, uz časne i zanemarive izuzetke sve do druge polovine 1943. godine. Tako je bilo i u Hercegovini i Bosni.

E, pa nazdravlje, predsjedniče, Vašem i hrvatskom učenju iz povijesti!

Bez obzira na sve u istoriji poznato, predsjednik Hrvatskog sabora kod

Jazovke lansira ideju: Komemoracija poput današnje trebala bi postati tradicionalna i to za sve žrtve totalitarnih režima! Onda onaj iz građanskog rata proizašao bojovnik, šef Vladinog povjerenstva, na komemoraciji kaže: Jazovka i Jadovno su dva simbola koja su doboko dijelila Republiku Hrvatsku svih ovih godina. Mi ih želimo obilježiti sa jedne povijesne humanitarne strane, a dalje su poslovi Državnog odvjetništva i policije!

Kad čovjek sve sabere, svi se tamo složiše da se dželati, hrvatski plaćeni krvavi rabotnici i njihove žrtve, među njima daleko najmasovnije srpske – izjednače. Poznati recept totalitariste Franje Tuđmana! S pravom moram reći da ta sramotna i bezobzirna ideja službene Hrvatske duboko vrijeđa sve žrtve totalitarne NDH i njene militantne vojske – ustaša.

Što se tiče Jadovna i Jazovke (izvinjavam se službenom stavu hrvatskog vrha na komemoracijama što sad stavih, za razliku od njih, Jadovno ispred Jazovke!) kao simbola duboke podjele Republike Hrvatske „svih ovih godina“, nejasno je kojih godina, koje i čije duboke podjele.

Pa to grozno, bez primjera u svijetu po svireposti, prvo masovno stratište nevinih srpskih i jevrejskih civila i porodica, ustvari sistem ustaških logora nazvan „Jadovno“, izašao je iz anonimnosti za populaciju Hrvatske, Jugoslavije i svijeta tek 2007. godine izlaskom na svjetlo dana dvotomne knjige „Jadovno“ prof. dr Đure Zatezala, a odmah zatim osnovano je Udruženje građana – potomaka i poštovalaca žrtava sistema ustaških logora Gospić, Jadovno, otok Pag „Jadovno 41“, sa sjedištem u Banjaluci.

Na inicijativu ovog udruženja, u saradnji sa SNV u Zagrebu i Eparhijom gornjokarlovačkom, organizovan je juna meseca 2010., prvi komemorativni skup i parastos žrtvama toga sistema logora NDH, uz učešće velikog broja potomaka i poštovalaca jadovničkih žrtava. Sljedeće godine Udruženje je organizovalo Prvu međunarodnu konferenciju „Jadovno ’41“ i drugi komemorativni skup kod Šaranove jame uz međunarodno učešće i parastos.

Te godine utvrđen je i postao je zvaničan Dan sjećanja na Jadovno 24. juni, a na otoku Pagu, 2010 godine, obnovljena je ranije razbijena spomen-ploča koja je sutradan razbijena. Poslije parastosa i komemorativnog programa kod Šaranove jame 2012. oko dvije stotine poštovalaca žrtava ponijelo je osveštani Časni Krst na mjesto Logora Jadovno, 6 – 7 kilometara od Šaranove jame, gde su ga postavili, a pravoslavni sveštenik ga osveštao. Komemoraciji je prisustvovalo oko dvije hiljade ljudi kao i ranijih godina.

Na svim komemoracijama učestvovao je državni vrh Republike Hrvatske, jedne godine i sam predsjednik Republike.

2013. godine osjetile su se neke reakcije sa zvaničnih mjesta iz Hrvatske.

One su se odrazile u otežavanju nastojanja Udruženja da se kao i ranijih godina održi parastos i komemoracija. Učinjene su ozbiljne smetnje potomcima i poštovaocima koji su dolazili iz Srbije, Vojvodine i BiH, preko graničnog prelaza iz Srpske. Otežan je odlazak većem broju potomaka da posjete mjesto logora na Pagu i prisustvuju postavljanju ponovo razbijene spomen-ploče.

I ova je, dakle, po treći put nakon nekoliko dana razbijena.

Do danas održan je veći broj predstavljanja Zbornika sa okruglog stola „Jadovno ’41“ pod geslom „Moje Jadovno“, uključujući i Spomen-park Holokausta u Njujorku.

I sad ispada da „Jadovno ’41“ nije moglo biti razlog dubokih podjela Republike Hrvatske svih ovih godina, jer je ono bilo u anonimnosti svih sedamdeset godina, a zna se zašto.

Ako je nešto najveći primjer kao veliko hrvatsko stratište najprije nevinih srpskih, a onda jevrejskih i romskih civila i čitavih porodica, onda je to bio Jasenovac.

On se, uz sve pokušaje i konkretne postupke hrvatskih, pa i jugoslavenskih vlasti sve do kraja šezdesetih da se „zapusti“, nije uspio sakriti. Sa Jadovnom, iako pretečom Jasenovca, bilo je u tom smislu lakše. I sad su se, evidentno je, hrvatski vrh, a sa njim i određene institucije, uznemirile radi otkrivanja još jednog homo sapiensu nepojmljivog masovnog zlodjela hrvatskog homo sapiensa.

Uznemirena gospodo, uzdržite se od činjenja smetnji pijetetu potomaka njihovim žrtvama. O Jadovnu se u posljednje četiri godine na čitavoj ovoj planeti mnogo saznalo. Nadajmo se da će toj istini doprinijeti i najavljena istraživanja na komemoracijama koje su predmet ovog članka.

Neprimjereno je u prisustvu hrvatskog vrha, da na ovakovim žalosnim mjestima, neki lijevi Pero određuje ko smije, a ko ne smije, ovdje, ondje ili sa strane, od potomaka nevinih žrtava dolaziti na „neprimjerena“ stratišta, te „neprimjerene“ grobnice, kao što su kraške jame oko Jadovna.

Rad je objavljen u Zborniku:

ŠESTA MEĐUNARODNA KONFERENCIJA O JASENOVCU, BANjA LUKA, 19-20. MAJ 2014.