Metajnska litija 2015.

Velika je razlika između potomaka fašističkih zločinaca i potomaka žrtava fašizma. Nije lako ni jednima ni drugima

Piše: Zorica Đoković

Metajnska litija 2015. – ostrvsko čudo neviđeno u 74 godine od osnivanja i zatvaranja prvog logora za žene i djecu u Drugom svjetskom ratu, zvuči veliko i jeste veliko, ali ne na oko.

Pa, ipak, bila je trn u oku. Nekima.

Kako je moguće da mala metajnska litija sa tri pravoslavna sveštenika i četrdesetak hodočasnika, uključujući i kamermane, novinare i foto-reportere, čija je trasa iznosila jedva 250 metara, inspiriše neku gospodu koja se uz tu trasu slučajno zatekla, a nisu bili, sad već po pravilu, antagonistički raspoloženi navijači, na vrijeđanje litije i okretanje leđa?

Zašto?

Da li su ta gospoda turisti iz kontinentalnog zaleđa ili rođeni Metajnci? Šta je zapravo njima zasmetalo?

Da li bi im jednako zasmetalo da je isti broj ljudi iz nekog još daljeg zaleđa, prekodrinskog, naprimjer, Metajnu pohodio sa punim novčanicima, radi ljetovanja, umjesto radi hodočašća?

Da li bi im jednako zasmetala tri rabina, umjesto tri sveštenika? Da li bi rabinima smjeli dobaciti ili okrenuti leđa, kao što su sveštenicima i Časnom Krstu sa raspetim Hristom?

Mnogo je pitanja i mnogo tuge, ljudske i hrišćanske.

Tiha, ali toržestvena litija, u seocetu u kom se malo šta dešava, mogla je biti kratka i radosna atrakcija.

Neki miroljubivi hrišćani u molitvi, sa raspetim Hristom kao jedinim simvolom, predvodnikom i zaštitnikom, mogli su biti shvaćeni kao znak Hristove ljubavi prema bližnjem.

Oni koji su došli i poklonili se sjenima nevinih žrtava fašizma, mogli su biti okarakterisani kao antifašisti.

Sve same pozitivne stvari na koje je izostala pozitivna reakcija, nažalost.

Prosta logika nameće nekoliko zaključaka. Ako su mirni hodočasnici i molitva pred zgradom ustaškog fašističkog logora zasmetali jer su osvježili pamćenje na sramnu prošlost, onda se prema toj prošlosti nema odnos kakav bi trebao biti i kakav zaslužuje.

Ako se poklanjanje nevinim žrtvama fašističkog zločina smatra za provokaciju, onda se prema žrtvama nema odnos kakav bi trebao biti i kakav zaslužuju.

Ako se te žrtve zločina, na pravdi Boga mučene i ubijene, ne smatraju nevinim, onda se prema zločinu nema odnos kakav bi trebalo i kakav zaslužuje.

Ako se žrtve smatraju krivim jer su prema tadašnjim sramnim rasnim zakonima za takve smatrane, onda se prema fašizmu nema odnos kakav bi trebalo i kakav zaslužuje.

Ako se Bogu raspetom i Krstu Časnom mogu okrenuti leđa, onda se prema Hristu nema odnos kakav bi trebalo i kakav zaslužuje.

A kako je bilo koračati u maloj metajnskoj litiji 2015. godine?

Kao u ranohrišćanskim katakombnim crkvama kada je bilo opasno biti za Hrista i sa Hristom – veličanstveno, uzvišeno, blagosloveno, ali i sa osjećajem apsolutne neophodnosti i značajne doze stida jer se dešava tek sad, poslije 74 godine.

Velika je razlika između potomaka fašističkih zločinaca i potomaka žrtava fašizma. Nije lako ni jednima ni drugima, ali to je stvar odnosa.

Onome ko se želi ograditi od zločina i fašizma, ne mogu smetati ni žrtve, ni podsjećanja, ni potomci žrtava.

Onome ko ne želi pakt s đavolom ne može smetati raspeti Hristos.  Njemu se za svoje pretke trebamo moliti i jedni i drugi.

Metajnska mala litija je samo dokaz da smo toliko različiti, i, bojim se, sasvim nepomirljivi, da bi se onomad pominjana nezamislivo užasna juha zaista razdvojila…

Vezane vijesti:

Škola na rubu dviju pustinja, morske i kamene

Istina mijenja pogled na život i smrt – Jadovno 1941.

Prvi put s dedom na Jadovnu – Jadovno 1941.

Zašto ću poći na Jadovno – Jadovno 1941.

Sozercanje – Jadovno 1941.