MATEMATIKA SRAMA: 80 GODINA LAЖI I BJEЖANJA OD GROBOVA U DONJOJ GRADINI: Novinar i publicista Zoran M. Kos za „Novosti“

Nedavno sam na stranama Novosti, u tekstu „Donja Gradina ćuti, a mi statiramo“, ukazao na poraznu činjenicu naše nebrige prema najvećem srpskom groblju pod otvorenim nebom. Međutim, inicijativa Miodraga Linte da Srbija osnuje Memorijalni centar u Beogradu – koji bi se navodno „sistematski borio“ za istinu – primorava me na oštru reakciju.

Piše: Zoran M. Kos

Kao novinar istraživač i dugogodišnji saradnik Antuna Miletića, čoveka koji je arhivski ovekovječio jasenovački pakao, ne mogu nemo posmatrati pokušaj „beogradizacije“ sećanja. Ovo nije samo polemika; ovo je odbrana autentičnog stratišta od kabinetskog marketinga koji nas udaljava od kostiju koje u Donjoj  Gradini i danas jauču i čame.

Između kostiju i kabineta

Dok se iz udaljenih beogradskih kancelarija crtaju mape novih memorijala na Ušću, mi u Potkozarju još uvijek prebrojavamo grobove. Pred nama je matematika srama koju struka prećutkuje. Kada govorimo o Donjoj Gradini, mi zapravo govorimo o tri nivoa našeg zajedničkog podbačaja:

80 godina od kada su grobna polja nastala u krvi i kriku;

60 godina od kako je Spomen-područje Jasenovac formalno uređeno, dok je Gradina ostala u njegovoj senci;

30 godina od kako Srbi sami vladaju i upravljaju Donjom Gradinom, a ona i dalje čeka svoj puni memorijalni izraz.

Politički pamflet umesto zavetnog dokumenta

Zalaganje Miodraga Linte samo su vrh ledenog brijega krize sjećanja koja radije bira sjajnu fasadu u prestonici nego molitveni mir i krst na grobnomm poljima Donje Gradine  u Kozarskoj Dubici. Umjesto odgovora na ova suštinska pitanja, iz Beograda nam se danas nudi samo nova fasada.

Povodom poziva Miodraga Linte da Srbija osnuje Memorijalni centar genocida nad Srbima u NDH sa sjedištem u Beogradu, dužni smo da javnost podsjetimo na nekoliko ključnih činjenica koje autor, namjerno ili iz neobavještenosti, prećutkuje.

Linta: Srbija da osnuje Memorijalni centar genocida nad Srbima u NDH u Beogradu

Dok se u maniru dnevnopolitičkog marketinga zalaže za „negavanje kulture sjećanja“, postavlja se pitanje: koju kulturu i na kojoj adresi mi zapravo njegujemo? Koliko je Lintin prijedlog površan i daleko od ozbiljne analize, najbolje govori sama formulacija teritorija koju autor koristi. Nabrajajući „današnju Hrvatsku, BiH i Srem“, autor pokazuje osnovno nepoznavanje ili potpunu brzopletost u definisanju prostora stradanja.

Ako govorimo o današnjim državama, Srem je Srbija. Ako govorimo o NDH, kontekst je potpuno drugačiji. Ovaj terminološki galimatijas samo potvrđuje da je riječ o političkom pamfletu, a ne o zavetnom dokumentu koji bi trebalo da temelji našu kulturu sjećanja.

Pogledajmo mapu stradanja i mapu institucija. Najveće srpsko stratište, Donja Gradina, nalazi se na desnoj obali Save, u Republici Srpskoj. Tamo su grobovi, tamo je zemlja natopljena krvlju. Banjaluka je administrativni i emotivni centar naroda koji je biološki gotovo istrebljen u NDH. S druge strane, imamo Beograd koji je geografski potpuno izmešten iz ovog genocidnog okvira. Insistiranjem na Beogradu, Linta predlaže svojevrsnu „diplomatsku tvrđavu“. Skrivena poruka je jasna: istina je važna samo ako se može koristiti u prestoničkim političkim trgovinama.

Ako nekome još uvijek nije jasno zašto je ovaj prijedlog duboko pogrešan, neka pogleda kartu „Stratišta srpske umorene djece u NDH“ (autora B. Grbića i M. Šormaza). Ovaj dokument, koji bilježi imenom i prezimenom 54.009 dječaka i djevojčica umorenih na 3.358 stratišta, jasno pokazuje gdje je srce genocida. Dok Beograd na ovoj mapi ostaje na samoj periferiji stradanja, Potkozarje, Banija i ostala stratišta su prekriveni brojkama koje lede krv u žilama.

Važno je naglasiti: do identičnog rezultata bismo došli i kada bismo pravili tabele na osnovu kapitalnih djela Dragoja Lukića – knjiga „Bili su samo djeca“ ili „Redni broj smrti“ (koju je radio u koautorstvu sa Draganom Kesarom). Lukićev rad, baš kao i ova karta, nemi je demanti svake geografske i političke manipulacije.

Srbija, teritorijalno, gotovo da nema „genocidnu geografiju“ dečijeg stradanja u NDH. U pomenutoj tabeli se za Srbiju navodi broj od 203 umorene djece na 96 stratišta. To je statistički zanemarljivo u odnosu na ukupnu cifru od 54.009. Kako onda neko može da predloži Beograd za „administrativni centar“, kada svaka stranica Lukićevih knjiga i svaka tačka na ovoj mapi vrište da je istina u Gradini, Drakseniću i jamama Hercegovine, Velebita , svim putevima i stazama Like, korduna i Kraine…? Ova istina nije pravljena u beogradskim kabinetima, već na terenu, tamo gdje kosti i danas opominju.

Geografski apsurd: Centar bez kostiju

Najveće srpsko stratište, Donja Gradina, nalazi se na desnoj obali Save, u Republici Srpskoj. Insistiranjem na Beogradu, koji je potpuno izmešten iz ovog genocidnog okvira, Linta predlaže svojevrsnu „diplomatsku tvrđavu“. Skrivena poruka je jasna: istina je važna samo ako se može koristiti u prestoničkim političkim trgovinama. Time se Srbima „preko Drine“ poručuje da su samo objekti istorije, dok će „vlasnici“ te istorije sjedeti u kancelarijama na ušću Save u Dunav. Izmeštanjem sjećanja u Beograd, mi zapravo amnestiramo Hrvatsku obaveze da se suoči sa duhom NDH na sopstvenoj teritoriji (teritoriji nekadašnje NDH!!!).

Muzej žrtava genocida: Institucija koja luta

Linta potpuno ignoriše činjenicu da u Beogradu već decenijama postoji Muzej žrtava genocida (MЖG). Problem tog muzeja je upravo njegovo „lutanje“ – i fizičko i metodološko. Osnovan je u Kragujevcu, mjestu nacističke nemačke odmazde, a ne ustaškog genocida. Ta početna greška u koracima postavila je temelj za kasnije metodološko lutanje. Danas MЖG u Beogradu često šalje upitne i, blago rečeno, čudne poruke. Dok potomci iz Potkozarja i Banije čuvaju zavjet, beogradski centar se neretko bavi „hladnom“ statistikom i „finim podešavanjem brojeva“ po volji trenutne politike, gubeći iz vida suštinu zločina. Ako postojeći Muzej već decenijama ne uspeva da odgovori zadatku, zašto bi rješenje bilo osnivanje još jedne institucije pod istim patronatom u istom tom Beogradu?

Bježanje od odgovornosti

Zašto autor ne predlaže jačanje Donje Gradine ili Banjaluke kao primarnih istraživačkih centara? Zato što je lakše sjeći vrpce u Beogradu nego voditi tešku borbu za očuvanje istine na samom terenu, tamo gdje kosti i dalje izranjaju iz zemlje. Srbima sa ove strane Drine nije potreban novi politički spomenik u Beogradu da bi ih podsjećao na njihovu tragediju. Potrebna nam je odgovorna politika koja će prestati da centralizuje bol. Predlog Miodraga Linte je samo dokaz da je za neke političare genocid samo tema za saopštenje, a Beograd jedina pozornica, dok Donja Gradina ostaje u senci, tiha i prećutana i bučna pozornica…Neka karta „Stratišta srpske umorene dece“ konačno postane centralni eksponat u Donjoj Gradini, a ne predmet upitnih statističkih analiza u Beogradu.

Vratite istinu kući

Nedopustivo je da ovakvi i svi drugi   dokument skuplja prašinu u Beogradu, dok se na samoj granici sa stratištem vodi borba za svaki pedalj istine.Svi bismo mi trebali znati: ne liječi se institucionalni poraz zidanjem novih „kula”, već hrabrošću da se postojećim resursima udahne smisao — ovdje, na ušću Une u Savu u Donjoj Gradini , a ne na Ušću u Beogradu.

---

Izvor: NOVOSTI

Oprema teksta: Redakcija portala Jadovno 1941.

---

Vezani prilozi:

DONJA GRADINA ĆUTI, A MI STATIRAMO: Zoran M.Kos za „Novosti“ o najvećem srpskom stradanju u NDH