Ovde je rod naš najbliži, čuva ga utroba Velebita. Ovde si kod svojih došao i ti.

Piše: Olivera Šekularac
Početkom leta, tamo u mojoj Lici, gde se pomen u Jadovnu služi, stoji dečak, lep k’o slika, sa iskrom u oku i tuži.
Dok s bolom izgovaram stih kraj jame, sretnem njegove bistre oči. On mali, a već Bogu služi i tišinom više od reči zbori.
Kroz glavu mi misli lete, kao bura s ove spomen-planine. Bože, ovo za mališane nije.
Milane, jabuko sa grane, ti si samo dete, a stojiš uz oca i majku kraj jame.
Znaš ti od malena, kao i ja što sam znala: ovde su stradala deca, tvoji vršnjaci. Ovde je rod naš najbliži, čuva ga utroba Velebita. Ovde si kod svojih došao i ti.
Kakva je ovo planina?
Iz dečijih očiju joj šuma niče. Dok stihom plačem, zahvaljujem ti, Milane, dedin nasledniče.
Kad porasteš, ti ćeš reći svojoj deci: Treba da znate – u Jadovnu su nam preci.
A oni će te zakriliti s visina, jer tamo visoko su pravednici.
Više od istog autora: Kolumnisti – prijatelji – Olivera Šekularac