Majka svih naših konclogora

Holokaust je općeprihvaćena činjenica, neupitni povijesni događaj koji se zbio u puno zemalja. Mi ovdje, pak, imamo svoje originalne relacije: ustaška mržnja prema Srbima jest onaj posve originalni domaći produkt koji bi nas trebao najviše zanimati

Prošlo je 72 proljeća od proboja grupe logoraša iz koncentracionog logora Jasenovac, 17. travnja 1945. godine, nekoliko dana prije njegova kraja. Ta majka svih južnoslavenskih konclogora bila je zatim nadahnuće svima ovdje koji su nešto kasnije oko prvoga mrskog im kolektiviteta opasavali bodljikavu žicu. Sljedbenici genocidne politike kao takve, dakle, bez obzira na konkretnu svoju i tuđu nacionalnost, pretprošlog su desetljeća po Bosni i Hercegovini otvarali male Jasenovce baš kao da ih prave od lego-kockica.

Manipulacije brojkama
Ali, idemo redom: jasenovačkoj su industriji smrti prethodila brojna manja i veća klanja Srba, te Roma i Židova, npr. po Lici, Kordunu i drugdje, napose lički internacijski arhipelag Jadovno s nizom jama u kojima se poglavito srpske – civilne, dakako – žrtve broje u desecima tisuća.
A kad su se ustaše malo bolje organizirali i napojili krvi za prvu ruku, krajem ljeta proradio je u Jasenovcu pogon po uzoru na nacističke konclogore. Izostala je sofisticirana oprema za masovnu primjenu, poput ciklona B i sličnih dostignuća, doduše, no ustaški su revnosnici takve nedostatke kompenzirali ubitačnim zalaganjem i manualnim radom kakvi su frapirali čak i njihove službene njemačke mentore…
Logor u Jasenovcu potrajao je oko tri godine i osam mjeseci. Pored zloglasne obližnje kaznionice u Staroj Gradiški, jasenovački kompleks uključivao je odvojene manje cjeline pod nazivima Krapje i Bročice, te središnji dio zvan Ciglana. Za potrebe dovoženja logoraša pružen je uz Savu jedan zaseban željeznički kolosijek, pruga kojom se nitko od putnika nije vraćao. Za prebacivanje logoraša na bosanskohercegovačku stranu Save, gdje je na predjelu Gradina bilo najveće logorsko stratište, korištena je riječna skela.
Kad se govori o broju tamo pobijenih ljudi, teško je zaobići činjenicu da se upravo tim pitanjem ovdje najviše i najstrasnije manipuliralo, i još uvijek se to čini. Možemo se osloniti na posljednju sumu koja se navodi na internetskoj stranici Spomen-područja Jasenovac „www.jusp-jasenovac.hr“, otprije godinu dana: 80.914 poimenično nabrojanih žrtava, što znači da je toliko onih za čije se tamošnje stradanje zna ponaosob. Ako i jest približna, dakle, to zacijelo nije konačna cifra, ali taj nam aspekt i nije najbitniji.

Revizionizam na djelu
Ima komu jest, ima ih kojima se čitav problem samo jednom znamenkom manje svodi na prihvatljivu mjeru, međutim, pa se tako između najnovijih pokušaja muljanja dalo uočiti jedno indirektno – nedavno proizvoljno iznošenje podataka o broju zarobljenih te ubijenih ustaških i drugih bjegunaca nakon završetka Drugog svjetskog rata. Kampanja je povedena uz pomoć MUP-a, brojevi su bez ikakve argumentacije dignuti na razinu spomenutih jasenovačkih i još malo pride, najavljena su opsežna prekopavanja neistraženih masovnih grobnica, e da bi ubrzo sve opet utihnulo, do sljedeće zgode.
Mimo kvantificiranja, o svojstvima logora vodilo se proteklih dva desetljeća također mnogo diskusije, od toga da su se logoraši tamo ponajviše bavili umjetnošću, opernom i drugom, ili toga da je život u njemu izgubilo svega par stotina ljudi – pamtimo još Vukojevićevu komisiju – pa do apsurdnog moralističkog stavljanja Bleiburga i tzv. Križnog puta njemu uz bok… A gotovo sva ta rasprava, uopće o Jasenovcu, povedena je s ciljem da se umanji nacionalističko zlo koje se nasuprot ušća Une u Savu realiziralo uspješnije negoli igdje u Hrvatskoj i BiH zajedno, kako su bile za vrijeme NDH.
Logor smrti ili radni logor – ta je revizionistička dilema oko karaktera Jasenovca naposljetku riješena ionako poznatom sintezom: i jedno i drugo. Žrtve su nerijetko prvo mrcvarene teškim radom na npr. gradnji nekog od triju tada podignutih riječnih nasipa, pa bi tek zatim bile ubijene, ako već ne bi pale od gladi. Ali, stupila je u međuvremenu na snagu jedna nova konvencija, naime, da se u kontekstu Jasenovca i generalno NDH kao prvenstveni zločin sve češće spominje – holokaust. A to je, kao što znamo, pogrom nad Židovima. Ali, na holokaust otpada tek dio ustaškoga grijeha, i čini se da je u slučaju njegova spominjanja i čak forsiranja, na stvari alibi-referencija. Holokaust je općeprihvaćena činjenica, neupitni povijesni događaj koji se zbio u puno zemalja. Mi ovdje, pak, imamo svoje originalne relacije: ipak je tu pobijeno najviše Srba, potom Židova, a ustaška mržnja upravo prema Srbima jest onaj posve originalni domaći produkt koji bi nas trebao najviše zanimati. Inzistiranje na spomenu holokausta samo je druga strana prešućenog antisrpstva.

Mladenačko iživljavanje
Ne znamo što je najtočnije od svega toga bilo na umu onim klincima iz Mladeži HČSP-a koji su 10. travnja ove godine na Trgu bana Jelačića u Zagrebu obilježili 70. obljetnicu osnivanja NDH. Osim što se to ne smije tako javno zvati, pa su slavili „Travanjsku revoluciju 1941.“ Ali, možemo govoriti o svim onim starijim faktorima koji se kriju iza njih, priželjkujući neka buduća masovna stratišta. Možemo govoriti o vlastima Koprivničko-križevačke županije, recimo, koje i dalje ne miču nazive tamošnjih ulica Mile Budaka i 10. travnja. Prije nekoliko dana je objavljeno da se glavni nesporazum oko te komplicirane intervencije tiče pitanja bi li troškove izrade novih dokumenata za stanare tih dviju ulica snosio županijski budžet ili sami stanari.
Ali, nitko ne vodi računa o tome da za vrijeme nadmudrivanja cijena zahvata vrtoglavo raste, baš kao što vidimo po aktualnim mladenačkim iživljavanjima, i da bi mogla prerasti u novi dug s kojim ovo društvo ponovno neće znati što da čini.
Igor Lasić

Izvor: SNV