Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
Svaki moj rođendan pada na godišnjicu Oluje i milion puta sam se pitala zašto se nisam rodila nekog drugog dana
Srpska glumica Maja Kolundžija Zoroe spada u red onih Srba kojima su stalne seobe u velikoj mjeri odredile život ne hajući za njene životne planove. Rođena je u Kninu 5. avgusta 1977. godine. Akademiju dramskih umjetnosti završila je u Prištini, živi u Beogradu, a radi u Banjaluci. Kad ispiše najosnovnije lične podatke, sve djeluje tako neobično, a zapravo otkriva njen život kome nikad nisu nedostajala iskušenja. Kako sama kaže, odrastanje u Kolundžijama koje su od Knina udaljene svega 4 kilometra poželjela bi svakome koga voli.
– U Dalmatinskoj zagori normalno je da dijete koje je navršilo 5-6 godina bude sposobno za samostalan život. Već tada postaješ mali čovjek koji ima svoje obaveze i pronalazi produktivnu ulogu u porodici u kojoj odrasta. Dobro poznaje koje su obaveze u štali, kad je vrijeme da se zaliva povrće. Odrasta u prirodi i živi njene zakone, za razliku od današnje generacije djece koja krenu u školu, a ne znaju da vežu pertle ili sami obrišu nos.
Da li to znači da djeca u Dalmaciji nisu imala vremena za igranje?
– Dijete je imalo dnevnu obavezu da završi određeni posao u domaćinstvu koji je shodan njegovom uzrastu. Čim završi obavezu, ide na igranje. Dakle, rasteš uz svijest da si koristan i da treba svojim radom da doprineseš životu porodice. Međutim, mislim da je to odličan put i da na takav način odrastanja izrastaju ljudi koji su i fizički i mentalno zdravi i svoji. Danas kao majka mogu kazati da bih voljela da su i moja djeca odrasla na takav način.
Kakav je bio sastav tadašnjih žitelja Kolundžija?
– U tadašnje vrijeme ljudi su išli prije podne na svoje administrativne državne ili neke druge poslove, a popodne i vikendom bi se bavili poljoprivredom. Među njima bilo je i profesora i ljekara, službenika, oficira, policajaca, itd., koji su stizali da završe obaveze na poslu i kod kuće, pa još i da izađu do pozorišta, bioskopa, kafane. Za razliku od današnjih društvenih mreža, oni su imali realan društveni život.
Kakva je priroda tog kraja?
– Na kninskom području teče sedam rijeka i rječica, i to Krka, njezine pritoke: Butižnica (Brzica), Orašnica, Kosovčica i Krčić i pritoke Butižnice; Radljevac i Marčinkovac. U kotlini okruženoj planinama koja nema industrijskih zagađenja i u kojoj zaista čovjek diše punim plućima.
Išli ste u školu u Knin. Da li je u ono vrijeme bilo međunacionalnih tenzija?
– Do samog početka rata nisam uopšte imala svijest o naciji niti sam tako vaspitana. Znala sam da nam je slava Sveti Nikola i da je groblje Žagrović staro skoro 700 godina. Znalo se da se u Donjim Žagrovićima sahranjuju Raškovići, Kolundžije, Bijelje i Dinići, a u Gornjim Zelenbabe, Martići, Rašue, Dmitrovići…
Postoji li neka situacija koju ste mogli prepoznati kao upozorenje prije ratnih dešavanja?
– Kada smo pred sam početak rata išli na ekskurziju po hrvatskim ostrvima, dobila sam savjet drugarice rođene u mješovitom braku da je najbolje da nikome ne govorimo odakle dolazimo. Za mene je to u tom trenutku bio šok. Što bih ja ćutala da sam iz Knina i šta Kninu fali da ga se sramim? Druga situacija je bila kada sam poslije nekog TV dnevnika pitala tatu: „Je li da da kod nas neće biti rata?”. Otac je samo zavrtio glavom i izustio: „Kod nas baš hoće!”
Kakav je bio život u Kninu tokom samog rata?
– Vremenom se navikneš na bombe, pucnjeve, maskirne uniforme, a kako si na selu, ne brine te mnogo ni što nema ništa da se kupi. U tom periodu išla sam u srednju školu, pa se dešavalo da na času hemije lijepimo selotejp i izolir trake po prozorima kako bismo spriječili da se u slučaju eksplozije staklo ne rasprsne posvuda. Sa ove distance sve to zvuči nenormalno, ali čovjek se prilagođava svim uslovima. Sam Knin nije bio na liniji ratnih dejstava i ne može se mjeriti sa linijom fronta. S obzirom na to da je Knin bio i prestonica tadašnje RSK, normalno je bilo da se tu dovode i mrtvi i ranjeni, ali isto tako normalno je da imaš potrebu normalnog života i želju da izađeš, prošetaš…
Osvanuo je 4. avgust. Šta se tog jutra dešavalo sa Vama i Vašom porodicom?
– Osvanuo je crni petak. Probudilo nas je bombardovanje, ali smo živjeli u uvjerenju da je prolazno. Kao i svakog dana zamijesili smo hljeb i stavili u rernu. Kasnije je priča o polupečenom hljebu postala dio mene. Paradoks je što smo kuću zaključali, čak provjeravali da to ne zaboravimo, sjeli u kamion i otišli.
Punoljetstvo ste dočekali u izbjegličkoj koloni?
– Ulazak u zrelo doba uvijek je bilo posebno, ali… Tog dana jedino se razmišljalo kako sačuvati živu glavu. Jutro smo dočekali u Martin Brodu, a onda nas je dočekala Petrovačka cesta. Negdje tokom dana sam se sjetila da mi je rođendan, ali u takvim okolnostima to niko nije ni pomenuo. Spavali smo te večeri pod vedrim nebom sa osjećajem nemoći. Svako sa svojim mislima, tugom, brigom… I koliko god da smo nekad svjedoci da na svijetu nema pravde, uvjerena sam da će Krajišnici kad tad dobiti na ovom ili nebeskom životu nadoknadu za svu patnju.
Gdje ste se uputili kad ste stigli u Srbiju?
– Kad smo krenuli od kuće računajući da nećemo ići toliko daleko, u kamion smo ubacili stvari za šumu. Uglavnom neke stvari koje su bile manje vrijedne. Otac se vratio i uzeo pršut, da se nađe ako zatreba za hranu. I u Beogradu scena kao iz Kustinih filmova. Stigli smo do tetke na Čukaričku padinu, ljudi se okupili i gledaju trošni kamion iz koga izlazimo umorni, neispavani i prašnjavi, koračamo po beogradskom asfaltu noseći ogromni veličanstveni pršut, život ide dalje… Za generaciju mojih roditelja to je bila katastrofa. Riječ je o domaćinima koji su tamo sve stekli, a onda preko noći sve izgubili i sad je trebalo ne samo iznova stvoriti dom, već prenijeti korijene. Za mnoge je to bilo previše.
Kako ste se Vi privikli u novonastalim okolnostima. Gdje ste završili školu?
– U Kninu sam završila tri godine gimnazije, a onda smo se preslili u vikendicu maminog strica u Obrenovcu, gdje sam završila četvrtu godinu gimnazije i maturirala. Sad je bilo 20 godina mature i ja sam imala proslavu i u Kninu i u Obrenovcu, tako da mogu reći da me je izbjeglištvo u tom dijelu veomna obogatilo.
U Srbiji u to vrijeme ijekavsi izgovor nekima je smetao…?
– Pravim ljudima nije. S druge strane, ako svi vole da slušaju Zdravka Čolića, onda je izlišno ijekavski izgovor komentarisati. Privatno sam uvijek pričala na ijekavskom, a za potrebe posla, kako zahtijeva režija.
Kad ste se i kako odlučili za glumu?
– Još kao mala sam govorila da ću biti glumica, čak i u vremenu kad nisam imala uopšte svijest šta to zapravo znači. Išla sam i u dramsku sekciju u osnovnoj školi, ali tu se nisam baš proslavila. U srednjoj školi je već bila druga priča. Imali smo i neka gostovanja. Krijući od roditelja nakon završene gimnazije otišla sam u Prištinu i bez problema upisala glumu. Međutim, ni tu mi se nije dalo da mirujem, završila sam prve dvije godine, a onda je stiglo bombardovanje, pa sam treću i četvrtu godinu završila na beogradskoj Akademiji.
Kako ste onda nakon Knina, Beograda, Prištine došli do posla u Banjaluci?
– Još kao student imala sam angažmane u Banjaluci i tako sam tamo nakon diplomiranja postala član ansambla Narodnog pozorišta RS u Banjaluci.
Koliko je teško organizovati život živeći u Beogradu, a radeći u Banjaluci?
– Svakog od nas prate životna iskušenja. Udala sam se 2006. godine i majka sam dvoje djece. Nije lako funkcionisati, ali borim se. U Banjaluci je zaista divno, taj mentalitet mi je blizak. Opet porodični život u Beogradu traži maksimalnu posvećenost i iskreno se nadam da će se naći neko praktično rješenje. U životu ništa nije slučajno.
(Trifko Ćorović / Srpsko kolo)
Izvor: Slobodna Hercegovina
Vezane vijesti:
Obeležen dan sećanja na žrtve akcije Oluja (VIDEO)
