Lika i Gorski Kotar – Knjiga Jadovno 1.

Hapšenje Srba u Ogulinu i Gorskom kotaru, kao i u Gospiću i u drugim mjestima u Lici, počelo je u aprilu. U drugoj polovini maja, u srednjovjekovnoj Frankopanskoj kuli, zatvoru Okružnog suda u Ogulinu, već je bilo zatočeno tri stotine Srba, kako iz Ogulina tako i iz okolnih srpskih naselja: Gomirja, Srpskih Moravica, Gornjih i Donjih Dubrava, Jospidola, Plaškog i drugih sela. Među prvim uhapšenima u Ogulinu, početkom maja, bili su trgovci Miloš Vuksan, Vladimir Bosnić, Ilija Ivošević, Nikola Manojlović, Vladimir Mrvoš, liječnik Živanović, prof. Papjevski, paroh Ilija Ćurčić, studenti Đuro Tatalović i Žarko Momčilović, sudija Marinko Đurić, posjednik Dmitar Milanović, geometar Vlado Bijelić, opančar Đuro Tatalović, obućar Milan Agbaba, prof. Grga Hećimović, poslovođa trgovine „Vata“ Mićo Matijašić, županijski podvornik u penziji Borojević, prof. Stanislav Kepljevski, šumarski inž. Nestorović, šumar Grozdanić, Vlado Panić, Ivica Stošić i drugi.[1] U Ogulinu je od 18. maja stacionirana željeznička ustaška bojna, koja je došla iz Zagreba i popunjena domaćim ustašama.

Nakon povlačenja italijanske vojske iz grada i predaje vlasti ustašama, već 25. maja, u pomoć ogulinskim ustašama su došli ustaše iz Zagreba i razmileli se po srpskim naseljima, kućama i stanovima. Vlast je od Srba i grupica Jugoslovenske vojske oduzimala vojno i građansko oružje i njime naoružala većinu Hrvata, čak i petnaestogodišnjake. Kada su procenili da su Srbi predali sve oružje, počeli su sa masovnim hapšenjem. To je bilo 28. maja, na sajmeni dan, kada je, po običaju, mnogo ljudi iz susjednih srpskih i hrvatskih sela došlo u Ogulin, ne znajući šta ih ondje čeka. Da bi pred narodom opravdali masovno hapšenje i zatvaranje Srba, objavili su da toga dana iz Zagreba stiže ustaški ministar, ogulinski advokat Lovro Sušić i da će, zbog njegove sigurnosti prilikom govora koji će održati, pritvoriti nekoliko talaca, koje će poslije govora i održane skupštine pustiti kućama.

Toga dana su ustaše, rukovođeni velikim županom Velike župe Modruš Juricom Markovićem, katoličkim župnikom Ivanom Mikanom, stožernikom Julijem Špaljem i logornikom Tomom Smolčićem, pohapsili više od stotinu Srba iz Ogulina, Donjih i Gornjih Dubrava, Gomirja, Otoka, Josipdola i drugih obližnjih srpskih naselja. Većina od njih nikad više nije vidjela svoju kuću niti porodicu. Ovdeli su ih u zatvor, u „Ogulinsku kulu“, koja je postala pravo mučilište. Ustaše su u njoj tukli Srbe bokserima, žicama, nogama, neke i ubijali noževima.

Tada su uhvatili nekoliko žena i djevojaka Srpkinja, silovali ih i zlostavljali. Uz njih, i suprugu Josifa Tatalovića, inače Hrvaticu. Nju, njenog sina i šesnaestogodišnju kćerku su posebno mučili. Branko Tomić, svjedok zločina u Ogulinskoj kuli, govori, pored ostalog, o tome: „Vidio sam kada je uhapšena žena Josifa Tatalovića, veletrgovca iz Ogulina. Iako Hrvatica, ustaše su je tukle sa bokserom po licu i čupale joj kosu. Udata za Srbina učinila je po sudu ustaša djelo izdajstva prema Hrvatskoj. Izvršile su ustaše nasilje i prema njenoj šesnaestogodišnjoj kćeri, nju su za zadovoljavanje svojih životinjskih nagona silovali. Srbe su izvodili iz Kule iznemogle od batina, polugole, na čijim leđima je bilo velikim slovom napisano ćirilicom veliko slovo ’Č’ što je značilo Srbin — četnik, pa su pod tom oznakom čistili ogulinske ceste da bi ih svakodnevno pojedini civili ismijavali, pljuvali po njima i bacali na njih blato. Zbog uveseljavanja publike morali su pjevati ustaške pjesme. Tako su mučeni i poznati trgovci Vladimir Mrvoš, Vladimir Bosnić, Nikola Micić, krojač, Miloš Vuksan i brojni drugi. Vladimiru Bosniću, koji nije htio pod takvim okolnostima raditi, potkovali su pete potkovom kao konju i tako ga vodili gradom, a kada uslijed bolova ne bi više mogao hodati, tada su ga tukli po glavi i tijelu a da bi došao k svijesti, polijevali vodom.“[2]

Srbe koji su bili zatvoreni u Frankopanskoj kuli, ustaše su posle mučenja izvodili i polužive bacali u Đulin ponor, ili ih odvodili u okolicu Ogulina, na Galge, gdje su ih ubijali ili bacali u Klečku jamu. U dva navrata su otpremili skupine od oko 200 Srba u logor Danicu kod Koprivnice, odakle su transportovani u Gospić, a zatim na Velebit, u logor Jadovno, gdje su pobijeni.

Marija, majka Radivoja Vučkovića, koji je tako nastradao, ispričala je 12. oktobra 1945. pred Gradskom komisijom za utvrđivanje ratnih zločina u Ogulinu sljedeće: „Dana 26. maja 1941. godine oko 6 sati ujutro došle su ustaše Tomislav Smolčić, Julijus Špalj, Tomislav Držić, Ivan Matijašić, Tomo Salopek, Vlado Katić i drugi i iz kreveta odveli mog sina u kulu. Za vrijeme zatvora u kuli primila sam od sina košulju koja je bila sva podrpana i krvava. Moga sina su pomenute ustaše zlostavljale a Vlado Katić mu je čupao brkove.“[3]

Savica Mamula, supruga željezničara Dane iz Ogulina, koji je ubijen u Jadovnu, svjedoči: „28. maja 1941. mog muža ujutro u 8 sati uhapsio je ustaša Vlado Katić iz Ogulina s grupom drugih ustaša. Malo prije toga moj muž Dane Mamula vratio se iz službe kao zavirač,[4] te baš počeo piti kavu. Odmah po dolasku Katića i još dvojice ustaša pozvali su ga da prestane piti kavu, jer mora s njima na preslušanje. Moj muž se odmah odazvao njihovom nalogu ali prije izlaska iz kuće pretresli su ga te mu iz džepa uzeli sat i novačnik u kojem je bilo osim njegove željezničke legitimacije još i nešto novaca. Nakon izvršenog pretresa odveli su ga i zatvorili u kulu gdje je bio do 6. juna 1941. godine kada je s drugim Srbima otpremljen u logor ‘Danica’ kod Koprivnice. Za vrijeme boravka u zatvoru u Ogulinskoj kuli bio je tučen i zlostavljan, što sam zaključila po njegovom krvavom rublju koga mi je poslao kući na pranje.“[5] Svog muža je Savica posjetila dva puta i u logoru Danica, nadajući se da će se on, kao i drugi nevini ljudi, uskoro vratiti kući. Međutim, 2. jula ga je posljednji put vidjela u Ogulinu, kada je iz Koprivnice, zajedno s drugim Srbima, transportovan za Gospić. Tada joj je rekao da ide na rad u Velebit. Potpukovnik Đuzepe Galo (Giuseppe Gallo), iz Operativnog odjela Komande 2. italijanske armije, u svojim sjećanjima, pisanim 31. jula 1945. godine u Padovi, zabilježio je mnoge ustaške zločine nad srpskim narodom u NDH. Tako piše da su u vrijeme hapšenja, zlostavljanja i ubijanja Srba „u Ogulinu ljeti 1941. g.

nađeni u štalama jedne konjičke regimente leševi srpske djece koju su zaklali ustaše i bacili ih kroz prozore po noći u taj prostor.“[6]

U Otoku, selu pokraj Ogulina, ustaše su sredinom maja uhvatili 35 Srba, takođe ih zatvorili u Ogulinsku kulu, a potom odveli u logor Danicu. Zatočenici su odatle sprovedeni na Velebit, gdje su svi pobijeni. Pravoslavnu crkvu u selu su opljačkali i zatvorili, pa ona i danas zjapi kao avet i upozorenje.

U Josipdolu, kao i u susjednim srpskim selima, ustaše su počeli da oduzimaju oružje i pljačkaju imovinu već nakon prolaska Pavelića kroz ovo mjesto 13. aprila. U maju, po dolasku italijanske vojske, krenula su masovna hapšenja, kojima su rukovodili tabornik Vladimir Bagor, Franjo Mihaljević, općinski bilježnik Ludvig Žic, Ivan Mihaljević, Jurica Trkulja i drugi. Po nalogu velikog župana iz Ogulina, Jurice Markovića, njima su pomagale ogulinske ustaše. U maju je uhvaćeno više od 60 Srba. Njih su danju zatvarali u zgradu osnovne škole u Ogulinu, a noću odvodili u Frankopansku kulu. Tukli su ih i zlostavljali kako pri hapšenju i pratnji tako i u Kuli. Među zatočenima su bili trgovci Kosta Orlić, Nikola Orlić i Milutin Knežević, Bude Dadasović, lugar, Jovo Popović, obućar, Mile Popović, krojač, Mile Jančić, pekar, Milan Mačak, pekar, Jovan Popović, cestar, Mile Popović, mlinar, i zemljoradnici Miloš Šolaja, Lazo Jančić, Stevo Popović, Jovo Klipa, Pero Šegan, Rade Popović, Đuro Popović, Simo Popović i Nikola Popović. Svi uhapšeni su transportovani u Koprivnicu, a odatle u Jadovno, gdje su ubijeni.[7]

U junu su ustaše pohvatali više od 70 Srba u Gomirju. Neke ljude su pobili kraj njihovih kuća, a druge odveli u Ogulinsku kulu, zatim u Koprivnicu i Gospić, da bi ih pobili na Velebitu. Uhapsili su igumane Teofana Kosanovića i Metodija Subotina i jeromonaha Nektarija Dazgića, koji je imao sreću da preživi, pa je o tragediji gomirskog bratstva ostavio svjedočanstvo: „Na dan u Duhovski ponedeljak 1941. godine, iznenada dođoše ustaše iz Ogulina u kamionu, opkoliše manastir Gomirski, bratiju steraše u manastirske sobe, počeše ispitivati o novcu i ključevima manastirske kase. Od bratije u manastiru nalazio se namesnik manastira otac Nektarije Dazgić, rodom iz Graduse, otac Stefan Božičković, star 73 godine; otac upravitelj Teofan Kosanović bio odsutan u Sloveniji na parohijskoj dužnosti. Ostali bili su đaci manastirski i posluga. Ustaše, njih oko 15, ušli u prostorije, odmah počeli lupati svete ikone i ostale slike po sobama. Pljačkati sve što je bilo omanje za poneti kao: aparate za masažu, kožne taške, novac, poštanske knjige sa ulogom i posle manastirsku kasu sa gotovinom od preko tri stotine hiljada dinara. Posebno vrednosne papire od manastirskog zemljišta uručenog bivšim man. kmetovima. Ustaše su prvo dobro se počastili, napili i najeli, a bratiji naredili da moraju s njima u Ogulin na ispitivanje i saslušavanje. Iguman Metodije Subotin bio je u selu kod školske djece, na putu su ga sreli i strpali u kamion. Iz manastira poveli oca Nektarija (Dazgića) i učitelja, mladog Milana Kosanovića. Oca Stefana Božičkovića ustaše su ostavile da pazi na manastir do daljnje naredbe uz njihovu vlast, koja je odmah postavljena u samom manastiru. Bratija strpana u kamion odvežena pred općinu u mestu Gomirje.

Iz zaselaka Musulina, Gomirja i ostalih mesta ustaše su doterivali pohvatane ljude i trpali u kamion. Za vreme stajanja pred općinom, ustaše su počele tući jeromonaha Nektarija po glavi i vući za bradu. O. igumanu Subotinu natukli kamilavku na glavu tako jako da nije mogao gledati. Kada su napunili kamion, krenuli su za Ogulin.

U Ogulinu strpali su nas u tzv. Kulu gde su nas sasma opljačkali: satove, novac i kišobrane, sve što je bilo za uzeti. U zatvoru nisu nam dali ništa jesti, morali smo tražiti izvana da nam neko poznat donese hranu jedanput dnevno ako je bilo moguće. U zatvoru odmah počeli su neke da muče i ubijaju noću od 10 sati nadalje. U zatvoru u Ogulinu ostali smo pet dana. Za spomenuto vreme bilo nas je preko stotinu ljudi. Noću oko ponoć sve nas isteraju u dvorište gde nas postave u stroj i pod jakom pratnjom odvedu na željezničku stanicu da nas strpaju u marvene vagone. Kiša je padala za vreme pješačenja iz zatvora do stanice. U vagone ćerali su nas kundacima brže bolje da ne bi neko pobegao.

U onoj masi tukli su kundacima po ljudima kao po zvjerovima, tu su nas zatvorili i poveli za logor u Koprivnicu. U mesto Koprivnicu stigli smo oko 10 sati pre podne. Na stanici metnuli nas u stroj i poterali tako u stroj po vojnički u mesto zvano ’Danica’ logor. U samom logoru ponovo doček i sve pretres, oduzimaju satove, novac i ako ima neko drugu kakvu vrednost.

Sveštenici su bili prvi u stroju. Na sveštenike bili su jako ogorčeni, odmah na licu mesta počeli da udaraju po glavi, da krvnički postupaju. Proti Vladimiru Dujiću iz Srpskih Moravica uzeše naočale zato što su imale pozlaćen okvir uz primedbu ustaše: ’To je hrvatsko zlato’. Stari proto protestuje i moli da bez naočala ne vidi, ali oni nemaju osećaja nego podrugljivo dočekaše: ’Pa više ti neće trebati’. Znači presuda je bila gotova na smrt. Posle pregleda sa spomenutoga mesta odvedu nas pred baraku gde može da se strpa preko četiri stotine ljudi.

Tu pred barakom opet postaviše u vojni stroj, počeše sveštenicima brade i brkove čupati. Prvo svakom natukoše šešire na oči pod zapovedi da se ima ustašama u oči gledati. Znači, da mora glava podignutom biti da ustaše mogu lakše čupati brade i na prsa stavljati. Ako je dotični od užasa i bolova trepto očima, ustaša ga sa pesnicom dočekao i podbočio uz podrugljiv izraz: ’Vid, ovaj još namiguje na mene’ i produljuje dalje da čupa. Kada su svima brade očupali, prosto unakazili, onda su zapretili sa pištoljima da se ima svaki obrijati i koji ne bi poslušao, da će on pištoljem obrijati. Mnogi su izvršili naređenje odma do večeri.

Posle ove muke dolazi druga, još teža, vode nas u baraku, postavljaju nas na škarpu koja se nalazi u baraci. Ustaše redom tuku prvi sa volovskom žilom, drugi štapom, treći pendrekom, a četvrti posle ovih uzjaši i tegli za uši, čupa za kosu uz pogrdu: ‘Nosite nas, mi smo vas nosili dvadeset godina i pili ste nam krv, mi ćemo vam ne samo krv popiti nego ćemo i meso pojesti’. Ljudi su prosto rikali kao zvijeri od grozote i strahote. Većinom bili smo modri i okrvavljeni.

Tu je bilo sveštenika preko trideset i više. Bio je skoro sav Crkveni sud iz Plaškoga i iz svih okolnih mesta. Ostalo bili su učitelji, trgovci i općinski službenici kao i bolji domaćini sa mladim vojnim obveznicima.

Posle ovakve nevolje dato nam je da si svaki napravi na betonu gde će ležati bez slame. Ovako na golom betonu proveli smo tri noći dok se nije našao neki bogati Jevrej (Knjižar ing. Ivo Goldštajn), trgovac iz Karlovca, i dao da se kupi nekoliko bala slame. Baraka je bila dupkom puna, sve jedan do drugog ležao. Noću oko ponoći ustaše dolazile su i pojedine ljude tražili i izvodili za ubijanje. Često su dolazili u baraku pijani pa čak i sami se svađali sa stražarom ako nije htio da ih pusti u baraku.

Posle šest dana (30. juna) ponovo sve iz barake isteraju napolje i ustroje gdje odaberu za slanje u Liku mjesto zvano Jadovno. Ovoga puta mnoge odabraše sve koji su bili na višim položajima i bavili se sa politikom. Odabrane strpaju u zatvorene vagone, k njima nije niko smeo prići. Lokomotiva je dolazila u logor i natrpane vagone sa žrtvama za klanje i ubijanje odvozila na stanicu. Ovakvih slučajeva bilo je više puta, samo za vreme moga prebivanja u logoru od četiri nedelje vršeno je odabiranje tri puta, tako da me sreća poslužila i svaki put smrt preskočila kao i ostale koji su onog puta ostali u životu.

Za hranu dobivali smo jednom na dan i to čorbu od graha ili krumpira. Jednog dana dobili smo u 11 sati pre podne a drugi dan uveče u 6 sati. To toliko, da je čovek imao nešto toploga u stomaku. Ostalu hranu dobivali smo od pojedinih logoraša koji su dobivali pakete od kuće pa su dijelili sa onima koji nisu imali.

Nas iz manastira Gomirja bilo je sviju pet i to: o. Teofan Kosanović, upravitelj, o. Metodije Subotin, paroh u Vrbovskom, o. Nektarije Dazgić, jerođakon Dositej Obradović i mladi učitelj Milan Kosanović. Jerođakon je bio uskoro prešao u Plaški kao ekonom kod vladike Save Trlajića,[8] gde je uhvaćen i odveden u Zagreb, posle u Koprivnicu gde nas je i dočekao u baraci.“[9]

U Gomirju su ustaše opljačkali pravoslavnu crkvu, skinuli zvona s nje i pretvorili je u magacin. Pokućstvo manastira su nekoliko dana odvozili kamionima u Ogulin.

Pod vodstvom ustaškog logornika iz Vrbovskog, dr Filipa Kumbatovića, ustaškog tabornika iz Srpskih Moravica, Ferde Naglića, i njegovog zamjenika Jose Štiglića, tamošnje ustaše, Rudolf Štiglić, brat Josin, Vladimir Lisac, Matija Šporčić, Josip Karneluti, Josip Grgurić, Martin Malnar, Mirko Kovačević, Josip Majelić, Ivica Mesić, Drago Šlat, Anton Crnković, Nikola Kolić, Mato Borčić i drugi, organizovali su, uz pomoć 30 ustaša iz Ogulina, hapšenje Srba u Srpskim Moravicama. U dva navrata, od 13. do 15. juna, i u noći 2/3. avgusta, pohvatali su ukupno 175 ljudi. Oko stotinu njih su iz Ogulinske kule i podruma trgovca Vlade Bosnića otpremili u logor Jadovno, a preostale pobili u okolini Ogulina. Među Srbima koji su od 12. do 15. juna odvedeni u Jadovno, preko Ogulina i Koprivnice, bili su: Vladimir Dujić, sveštenik, Jovan Petrović, Simeon Petrović, Josif Vučinić, Vladimir Matić, Ilija Vučković, Simeon Komlenić i njegov brat Lazo, Ljubomir Dokmanović, svi željezničari, Simeon Petrović, Miloš Tomić, trgovci, Milan Lotina, gostioničar, Gavrilo Petrović, bravar, Nikola Kosanović, ložač, i drugi.

Pravoslavnu crkvu u Srpskim Moravicama ustaše su opljačkali, odnijeli novac i pojedine dragocjenosti, a knjige i ikone pocijepali. Suprugu sveštenika Dujića su mučili, zabijali joj igle u lice i tako je unakazili. Imovina pohvatanih Srba, naročito trgovaca, bila je pljačkana ili predavana ustašama, kao što je imovina Miloša Tomića data Slavku Ferderberu.[10]

Tako je bilo i u svim drugim selima i mjestima ogulinskog kraja i Gorskog Kotara. Istovremeno po uspostavi ustaške vlasti u Ogulinu, od 14. aprila do 13. juna su tekla masovna hapšenja Srba i u Plaškom, na čijoj je teritoriji pohvatano dvije stotine ljudi. Vladičin dvor je opljačkan a pokućstvo i posteljina iz njega odvezeni u Ogulin. Tim stvarima su opremljene prostorije županijske oblasti i stan velikog župana Jurice Markovića. Njemu je pripao i vladičin lični automobil. Crkva je pretvorena u magacin, a dvor u oružnicu. Ustaše su 17. juna uhapsili episkopa gornjokarlovačkog Savu Trlajića, te sveštenike Milana Dokmanovića, Milana Rajčevića, Vladimira Dujića, Petra Vučinića, Jašu Stepanova, Milana Đukića, Bogoljuba Gakovića, Đuru Stojanovića i Stanislava Nasadila.[11] Hapšenjem i zlostavljanjem uhapšenih u ovom kraju rukovodio je Josip Tomljenović Braco. On je ove sveštenike zatvorio u svoju staju i privezao ih za jasle, te ih nakon dva dana, s drugim uhvaćenim Srbima, otpremio u Ogulin. Tamo su bili zatvoreni u Frankopanskoj kuli, a potom transportovani u Koprivnicu, zatim u Gospić, pa u logor Jadovno, gdje su ubijeni.

I u drugim srpskim selima ovoga kraja: u Vojnovcu, Begovcu, Latinu, Janjoj Gori, hrvatske vlasti su Srbima garantovale ličnu i imovinsku sigurnost. Često su to ponavljali, sve dok Srbi nisu predali ono malo oružja što su imali ili su im ga ustaše nasilno oduzeli. Kada je većina Hrvata bila naoružana, ustaše su počeli s hapšenjem, pljačkanjem i ubijanjem Srba. Da bi ih lakše pohvatali, i ovdje je ustaški tabornik Josip Tomljenović izdao naređenje kojim se Srbima zabranjuje udaljavanje od svojih kuća, dok su pse morali držati zatvorene u štalama ili ih pobiti. Na ovaj način, i raznim drugim prevarama, ustaše su od 15. maja do 10. avgusta, uglavnom noću ili zorom, ali i danju, pohvatali više od 250 Srba. Većina je pobijena kod svojih kuća, dok su drugi transportovani u Ogulin, a 6. i 17. juna u Koprivnicu. U Gospić su dopremljeni 20. jula i potom ubijeni u logoru Jadovno.

Klipa Pero je ovako opisao mučenje Srba u Ogulinskoj kuli i transportovanje u logor Danicu: „6. juna, kasno uveče, izvedeni smo iz ćelija u dvorište zatvora. Tu su nas postrojili u kolonu po jedan. Krivudava kolona pružala se preko cijelog prostranog dvorišta i ličila je na ogromnu zmiju koja nestaje u ponoru. Prilazili smo prozoru kućice na sjeverozapadnom dijelu dvorišta. Bio sam u sredini kolone. Jedan po jedan je nešto potpisivao. Što? Nisam znao. Mučila me je sumnja. Možda sebi potpisujem smrtnu presudu. Ispred mene je bio Nikica Manojlović iz Otoka. Došao je red na njega. Ustaša mu kaže: ’Potpiši!’ Šutnja. Ustaša još jednom ponavlja. Nikica Manojlović odgovara: ’Ja neću to potpisati!’ Pljušte po njemu udarci. Stropoštao se. Odnose ga dotučenog. Njegov put u nepoznato se završio.

Došao sam i ja na red. Ustaša mi kroz prozor pruža pola arka papira. Potpisivao sam polako kako bi mogao pročitati što piše na papiru. Koliko se sjećam, pisalo je ovo: „Ja niže potpisani vlastoručno se potpisujem da sam za vrijeme Kraljevine Jugoslavije radio protiv interesa hrvatskog naroda, ustaškog pokreta i Poglavnika.“

Poslije potpisivanja vratili su nas u ćelije. Sutradan ponovo nas izvode na dvorište i postrojavaju. Drže nas u stroju oko 1 sat. Zatim nam se obraća neki ustaški oficir s kraćim govorom. Kaže nam da idemo zatrpavati rovove koje smo kopali na hrvatskoj zemlji i na taj način činili štetu hrvatskom seljaku. Potom nas odvode na ogulinsku željezničku stanicu, na mjesto gdje su boksovi za utovar stoke. Utrpavaju nas u postavljen G vagon i ubacuju jednu kantu vode. Zaključavaju vrata vagona.

Kasna proljetna noć. Vani je bilo tako toplo i zračno. A kako je sada nama u vagonu? Pun nas je da jedva možemo stajati. Bez dovoljno zraka disali smo kao ribe na suhom. Onu kantu vode brzo smo popili. Čuo sam šum lokomotive. Povukla je vagon u nepoznatom pravcu. Nismo se mogli orijentirati kamo idemo. Dugo smo putovali. Vlak je više puta zastajao. Bez hrane i vode zaista je bilo nepodnošljivo. Kada bi vlak zastao, lupali smo na vagonska vrata i tražili vode. Ustaše iz pratnje odgovarali bi nam: ’Pišajte i pijte’.

Drugi dan poslije podne, oko 4 sata, vlak je duže stajao. Nakon poduže stanke otvaraju se vrata vagona. Ustaše nam viču da izlazimo i da se postrojimo. Za naš vagon bilo je vezano više vagona u kojima su bili Srbi iz Karlovca i Zagreba, kako smo to kasnije doznali. Uskoro se kolonom pronio glas da se nalazimo u Koprivnici. Tu su nas dočekale ustaše s riječima: ’A to je naša roba. Bogamu dobri radnici. Dobro ćemo ih platiti’. Svrstani u kolonu približavamo se logoru ’Danica’. Na ulazu dočekao nas je komandant logora. Tu je bio postavljen stol, a oko njega nekoliko ustaša. Pretresli su nas i oduzeli vrednije stvari. Zatim su nas smjestili u baraku broj 9. Baraka je bila prizemna, vjerojatno je prije služila za staju ili skladište. Na podu je prostrta usitnjena slama. Po prljavim zidovima krvave mrlje. Znači da je tu već bio netko. Otjerali su nas u baraku. Zavukao sam se u kut sobe, bliže vrata. Utonuo sam u bezizlazne misli. Iz njih me trže vika ustaša. Uskoro se otvaraju vrata. Ulazi nekoliko ustaša, krvoloka s batinama i noževima. Što je dalje bilo, ljudske riječi su preslabe da izraze. Gaženi smo i parani noževima. Od vriska i jecaja ništa se više nije čulo. U prvom naletu ostao sam pošteđen. Ali za kratko. Približio mi se jedan ustaša, uhvatio me za kosu te dva puta snažno udario glavu o zid. Onesvijestio sam se. Kada sam se osvijestio, ustaša više nije bilo. Soba je ličila na bojište. Promatram svoje poznanike, a ne vjerujem da su to oni. Potpuno su iznakaženi. Ilija Jovetić leži na slami, a krvava pjena prekrila mu lice. Nitko nije ostao pošteđen. Takve ustaške orgije ponavljale su se više puta.

Drugom polovinom jula procurila je vijest da je ljudstvo naše barake određeno za rad. Kamo, to još nismo znali. Ulazak lokomotive sa vagonima u logor i njen prodoran pisak kao da su nagovijestili novu dramu. Malo zatim upadaju ustaše u našu baraku. Tjeraju nas van i ubacuju u vagone. Iskoristio sam nesmotrenost ustaše, skočio iza barake, odatle u betonsku jamu koja je služila za gnojnicu. Naprosto sam se zatrpao u smeće. Kada su zatvorenici ubačeni u vagone i lokomotiva napustila krug logora, ja sam se povratio u baraku. Slijedeći dan dovedeni su novi zatvorenici. Kasnije sam u nekoliko navrata na isti način izbjegao vlak smrti.

Budući da i najveće tajne dođu na vidjelo, tako smo i mi saznali u logoru da su zatvorenici otjerani u Gospić, a odatle za Jadovno.

Sjećam se mnogo detalja iz logorskog života. Ispričat ću samo jedan. U logoru je bio i ustaški stražar Miško. Pravio se prijatelj zatvorenika, ali je to prijateljstvo skupo naplaćivao. Mogli smo iz logora pisati desetak riječi kući, a mogli smo primiti i nešto hrane, te 200 dinara ili kuna. Svakako da smo nešto od toga dali i stražaru Mišku. Jednoga dana nas desetak zatvorenika odvede Miško svojoj kući u jedno selo nedaleko Koprivnice da u njegovom vrtu zatrpavamo rovove. Posao je tekao sporo jer smo svi bili fizički iscrpljeni. U logoru smo dobivali vrlo malo hrane i to neke juhe neodređena okusa i komadić kruha od pokvarenog kukuruznog brašna. Miškova žena donijela nam je za ručak zdjelu mlijeka i palente. Nismo ni čekali da nas pozove na ručak. Navalili smo i naprosto razgrabili jelo. Njegova žena gledajući tu scenu briznula je u plač i počela vikati: ’Miškec, prosim te kak Jezusa naj Vlahe tuć’.

Početkom oktobra dođe Miško u baraku i donese mi mali kofer i kaže da mi je to žena poslala hrane i rublje. U koferčiću je bilo izmrvljenog kruha i malo salame. Sve bolje su uzeli sebi. Dobivenu hranu podijelio sam zatvorenicima. Kradomice napišem ženi par riječi na cigaret-papiru da pokuša preko italijanske komande u Plaškom da me oslobodi iz zatvora. To pismo uguram pod odlijepljeni papir kofera i na to mjesto izgrebem križić. Uskoro je došao Miško i odnio koferčić. Nisam bio siguran da će moja žena naći pisamce zato joj na dopisnici napišem: „Zadnji put sam ti poslao koferčić. Da li si ga primila“. Rečenicu završim sa znakom križića. Žena nije uočila značenje te poruke. To je uočio moj brat Mile i pronašao pismo.

Budući da je otac moje žene Pađola bio porijeklom Italijan i znao italijanski, a od njih korišten za konfidenta, moja žena je otišla s njim u italijansku komandu i oni su obećali da će sve učiniti da me izbave iz ustaškog logora. Sačinili su molbu koja je potpisana u italijanskoj komandi u Plaškom i zatim upućena Ustaškom ravnateljstvu za red i sigurnost u Zagrebu. Molbu je nosio italijanski kurir i ona je bila riješena povoljno.

Za uspomenu i danas čuvam otpusnicu iz logora. Evo njenog teksta:

‘Zapovjedništvo ustaške straže ’Danica’ Koprivnica broj 725/1941.

Danica, 14. novembar 1941.

Otpusnica

kojom se od strane ovog logora potvrđuje da se Klipa Pero dosadanji internirac prema rješenju Ravnateljstva za javni red i sigurnost u Zagrebu od 6. novembra 1941. broj 44142/1941. današnjim danom pušta na slobodu, time da se sa ovom otpusnicom imade prijaviti kod svoje nadležne općine, koja je dužna da dalje vodi računa o kretanju i radu gornjega.’

Iako sam imao tu otpusnicu, tada sam već dobro znao da put u slobodu ne vodi u Plaški i prijavljivanju ustaškim vlastima. Zbog tog sam se odmah odlučio da se priključim narodnooslobodilačkom pokretu.“[12]

[1]   Rad i red u Ogulinu, „Hrvatski narod“, 8. maj 1941.
[2]   Izjava Branka Tomića od 15. jula 1942. godine, HAK, kut. Jadovno.
[3]   Zapisnik gradske komisije za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača u Ogulinu od 15. maja 1945, HAK, kut. Jadovno.
[4]   Kočničar, željeznički radnik koji ručnom kočnicom usporava ili zaustavlja voz, naziv upotrebljavan za vrijeme NDH (prim. autora).
[5]   HAK, k. Jadovno.
[6]   Državni arhiv, Rim, Diplomatsko-istorijski arhiv, Ministarstvo inostranih poslova, F. Politički odnosi Jugoslavija 1931-1945. godine; AJ, Mikroteka.
[7]   Izjava Milana Jančića od 9. decembra 1943, AJ, fasc. 919.
[8]   Episkop Sava Trlajić, rođen u Molu 6. jula 1884. godine. Ustaše su ga uhapsili u Plaškom 17. juna 1941, sa još 13 viđenih Srba i trojicom sveštenika: Bogoljubom Gakovićem, Đurom Stojanovićem i Stanislavom Nasadilom. Njih i druge pohvatane Srbe su 19. jula u 22 sata sa željezničke stanice Plaški odvezli u logor Gospić. Pod pratnjom ustaša, vezani žicom, bili su udarani kundacima, psovani i vrijeđani cijelim putem od željezničke stanice Gospić do Komore Okružnog suda, odakle su odvedeni u logor Jadovno i bačeni u neku od jama.
[9]   Izjava jeromonaha Nektarija Dazgića, upravitelja manastira Gomirje, eparhija Gornjokarlovačka, br. 791/1986, HAK, kut. Jadovno.
[10]   Izjave Jovana Vučkovića od 3 avgusta 1942. i Nade Tomić od 21. decembra 1944. godine, AJ, fasc. 919; AH, ZKRZ, GUZ 4664/45, kut. 69.
[11]   Vidi opširnije: Bulajić Milan, Ustaški zločini genocida, Veograd 1988, 300-302.
[12]   Klipa Pero, Moj boravak u ustaškom zatvoru, Plašćanska dolina i okolica u NOR-u, HLK, Zbornik 7, 95-97.

Preuzmite knjigu u PDF formatu:

Nazad na sadržaj knjige