fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

Ličnost 2014. godine: Gavrilo Princip

https://jadovno.com/tl_files/ug_jadovno/img/preporucujemo/2014/Princip_grafit.jpg

Redakcija „Stanja stvari“ u izborima za „ličnost 2014. godine“ opredelila se za Gavrila Principa. Polemike vođene o njemu u svetskoj i domaćoj istoriografiji, ali i politici, učinile su da, i čitav vek nakon Sarajevskog atentata, njegove seni uznemiravaju domaću i (belo)svetsku gospodu.

Grafit Gavrilo Princip

Istoričar, dr Miloš Ković, u uvodu kapitalne knjige godine „Gavrilo Princip: dokumenti i sećanja“ (Prometej, Novi Sad – RTS, Beograd), čije je delove ustupio „Stanju stvari“, odgovara na pitanje ko je bio Gavrilo Princip u evropskom i nacionalnom kontekstu.

A. Ž.

Miloš Ković: Gavrilo Princip

Miloš Ković

Gavrilo Princip (1894-1918) je, uz Dragutina Dimitrijevića–Apisa, u svetskim razmerama, sigurno najpoznatija ličnost srpske istorije. Ako se i jedan Srbin pomene u opštim priručnicima istorije Evrope i sveta, onda je to, skoro po pravilu, Gavrilo Princip. U enciklopedijama se nailazi i na Nikolu Teslu i Mihajla Pupina; ali, dok uz njihova imena obavezno stoji da su živeli i radili u SAD, uz ime Gavrila Principa ne izostavlja se činjenica da je bio Srbin. Uprkos tome, o njemu se, suštinski, čak i u srpskoj kulturi, malo zna.

O Gavrilu Principu se, istina, mnogo pisalo i govorilo. Pa ipak, svako vreme ima svog Principa. Tako je oduvek bilo sa onima koji obitavaju u ljudskom sećanju: umesto da se potrude da ih razumeju, živi, po pravilu, pokušavaju da ih iskoriste za svoje trenutne, ovozemaljske ciljeve. Uz to, izgovoriti ime Gavrila Principa ne samo u Beogradu ili Beču, nego i u Berlinu, Moskvi ili Londonu i danas, punih sto godina posle Vidovdanskog atentata, vrlo često znači osloboditi stare strasti. Prvi svetski rat ipak je odneo preko petnaest miliona života i uništio mnogo više ljudskih sudbina.

Princip ostaje tajanstven čak i za one koji su spremni da saslušaju glasove mrtvih, umesto da govore u njihovo ime. Svedoci kažu da je bio ćutljiv; takav je i u sačuvanim istorijskim izvorima. Skoro jedini, svakako najvažniji dokument u kome nam se ne obraćaju tumači, nego sam Gavrilo Princip, jesu stenogramske beleške sa njegovog suđenja; one su, međutim, namerno prikrivane i falsifikovane. Istorija ovog dokumenta, prepuna potmulih sukoba imperija i nacija, spletaka jezuita i masona, dostojna je najuzbudljivijeg filmskog trilera

***

Odgovor na pitanje „odakle dolazi Gavrilo Princip“ glasi: iz evropskog nasleđa i kulture. Ukoliko bi, ipak, trebalo tragati za još određenijim poreklom njegove istorijske pojave, istraživač se nužno mora zaustaviti na Bosni i Hercegovini pod vlašću Austro-Ugarske.

Gavrilo Princip i Mladobosanci rodili su se i živeli u tipičnom kolonijalnom režimu iz „Doba imperija“, s kraja 19. i početka 20. veka koji je, naravno, imao svoje, lokalne specifičnosti. Mladobosanci su dobro poznavali njegovu prirodu. Danilo Ilić nazivao ga je „kolonijalnim“, a Borivoje Jevtić ga je poredio sa britanskim režimom u Indiji.

Još je Alen Tejlor primetio da je austrougarska uprava nad Bosnom i Hercegovinom u Evropi doživljavana kao “teret belog čoveka”; mislio je, naravno, na naslov čuvene poeme Rađarda Kiplinga iz 1899, himne evropskog kolonijalizma, inspirisane osvajanjem Filipina od strane SAD, u kojoj je reč o „dužnosti“ belih Evropljana da „služe potrebama svojih zarobljenika“, tih „novouhvaćenih, neposlušnih naroda, poluđavola, poludece“. Po Tejloru, austrougarska vlast u Bosni i Hercegovini nije se značajno razlikovala od režima koje su druge sile, u „Dobu imperija“, zavodile u svojim vanevropskim, afričkim i azijskim kolonijama.

U novijoj nauci kolonijalnu prirodu austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini naglasili su Robin Oki, Alen Sked i Stijn Vervaet. Do sada, međutim, ovakva perspektiva u istraživanju istorije austrougarskog režima u Bosni i Hercegovini nije temeljnije iskorišćena. Današnji procvat postkolonijalnih studija nudi korisne teorijske okvire; Slobodan Vladušić je, međutim, pokazao da ni Edvard Said ni ostala velika imena postkolonijalnih studija nisu uvek kadri da se odupru sirenskom, zavodljivom zovu moćnih imperija.

Do danas, čini se, nije napisana bolja studija o austrougarskoj vlasti u Bosni i Hercegovini od klasične monografije Tomislava Kraljačića, posvećene Kalajevom režimu. Ona omogućava da se metodi kojima je zajednički ministar finansija Benjamin Kalaj vladao ovim pokrajinama od 1882. do 1903. uporede sa sredstvima kojima se, od 1883. do 1907. godine, služio Evelin Baring Kromer, generalni konzul Egipta. U oba slučaja, radilo se, formalno, o privremenoj okupaciji; ulazak u okupiranu zemlju zvanično je nazivan iznuđenim potezom, u cilju zaštite drugih, susednih poseda (Indije, odnosno Dalmacije i ostalih južnoslovenskih oblasti); privremena okupacija omogućavala je kolonijalnoj upravi da sačuva provizoran karakter, da opravda neprimenjivanje zakona metropole, i da proširi mogućnosti nezakonitog, tajnog delovanja. I Kalaj i Kromer široko su koristili lični uticaj, pa su nazivani nekrunisanim kraljevima svojih oblasti; obojica su verovali u „civilizatorsku misiju“ svojih država u kolonizovanim zemljama.

Kalaj je, kao što je poznato, formalno ukinuo političko postojanje većinske nacije, Srba u Bosni i Hercegovini, i proglasio postojanje nove, „bosanske nacije“, koja je trebalo da se sastoji od muslimana, pravoslavnih i katolika. Ukinut je i srpski jezik, i dekretom preimenovan u „bosanski“. Kalaj je pred kraj svoje vladavine postepeno napuštao ove ideje, da bi se sve više oslanjao na hrvatski nacionalizam i klerikalizam. To nasilje i „identitetski inžinjering“ u Bosni i Hercegovini podsećali su na tadašnji francuski režim u Indokini; u oba slučaja cilj je bilo političko odvajanje kolonijalnog poseda od pripadnika istih nacionalnih zajednica u susedstvu (Sijam, Kina, Srbija), kroz jačanje geografskog, na štetu nacionalnog identiteta (“Indokinestvo” “Bošnjaštvo”), nametanje ili postepeno uvođenje latinice (umesto postojećeg kineskog pisma, ćirilice, arapskog pisma), katolicizma (umesto konfučijanstva, pravoslavlja, islama) i stvaranje nove, lojalne elite umesto tradicionalne.

Uz sve sličnosti sa britanskim i francuskim prekomorskim kolonijalnim imperijama, ipak se mora reći da je Habsburško carstvo bilo sličnije tradicionalnim, kontinentalnim evropskim carevinama – Osmanskom i Ruskom carstvu. Bile su to, u osnovi, srednjovekovne imperije, koje su počivale na dominantnoj religiji i lojalnosti dinastiji. Svoje teritorije širile su vojnim zaposedanjima susednih zemalja, bez obzira na nacionalno načelo i volju lokalnog stanovništva.

Čini se da niko nije bolje pokazao kolonijalnu i srednjovekovnu suštinu režima Austro-Ugarske u Bosni i Hercegovini od Jovana Cvijića. Slično Tejloru, i Cvijić je pisao da su habsburška država, njene zemlje i stanovnici, predstavljali, u suštini, samo svojinu jedne porodice. Povodom izbacivanja Austro-Ugarske iz Italije i Nemačke, potom okupacije i aneksije Bosne i Hercegovine, Cvijić je primetio da Habsburška dinastija „onoga časa kad izgubi suverenstvo nad jednom oblašću, odmah uporno, žilavo traži da proširi svoj suverenitet nad ma kojom drugom oblašću, gde je momentalno najlakše, gde je najmanji otpor.“ Zato je Cvijić tvrdio da je njena «teritorijalna politika nelogična, po glavnoj osobini srednjovekovna».

Iako nije naglašavao kolonijalnu prirodu austrougarskog režima u Bosni i Hercegovini, zahvaljujući Jovanu Cvijiću lako se može uočiti u kojoj meri taj režim sadrži osnovne odlike „kolonijalnog stanja“. Bosnom i Hercegovinom vladala je birokratska, tutorski raspoložena elita, uglavnom stranog porekla, koja je unutar sebe negovala poseban, kastinski odnos prema lokalnom stanovništvu. Bila je primarno katoličke vere i jačala je sistematskim kolonizovanjem stranih katolika, koje je postepeno pretvarala u Hrvate; njen cilj bio je da u Bosni i Hercegovini učvrsti „Hrvatstvo i to kao protivnost Srpstvu i kao potporu katoličko-klerikalnog duha Austro-Ugarske“.

Osim katoličke crkve i državnih činovnika, režim se naročito oslanjao na policiju i vojsku. Jedan engleski političar rekao je Cvijiću, pošto je proputovao Bosnu i Hercegovinu: „Austro-Ugarska je upotrebila skoro malo manje vojničkih sredstava da drži u pokornosti narod Bosne i Hercegovine od 1,5 miliun, nego Engleska u Indiji, gde ima skoro 300 miliuna stanovnika.“

Najveća materijalna sredstva režim je ulagao u sistem vojnih i žandarmerijskih utvrđenja i kasarni, u reprezentativne fasade po gradovima i naročito u državne hotele. Oni su održavani u besprekornom stanju, da bi u njima odsedali gosti iz inostranstva; putnicima sa Zapada vlasti su neumorno prikazivale dokaze svojih uspeha u donošenju evropske materijalne cililizacije na Istok. Austro-Ugarska se dičila i izgradnjom železničkih pruga, ali Cvijić je isticao da je ona intenzivirana na celom Balkanu, pa je tako dužina pruga u Bosni i Hercegovini, koje je ova evropska imperija inače gradila sa jevtinijim, uskim kolosekom, bila manja nego u Bugarskoj, pa i u Srbiji, ukoliko se računaju i pruge koje su bile u izgradnji.

Za „kolonijalno stanje“ je, uz sjajne, reprezentativne fasade i hotele, karakteristično i namerno održavanje lokalnog stanovništva u stanju obrazovne i materijalne zapuštenosti. Cvijić navodi da je, za trideset godina svoje uprave, Austro-Ugarska na svom novom posedu, u Bosni i Hercegovini, osnovala 253 državne osnovne škole, pri čemu je tu postojale i verske škole – 70 pravoslavnih i 31 katolička. Nacionalna država Srbija (koja je imala manju površinu i više stanovnika), poređenja radi, u tom trenutku imala je 1272 osnovne škole; samo u četiri okruga, oslobođena 1878, bilo ih je 227. Više osnovnih škola nego u austrougarskoj Bosni i Hercegovini bilo je čak i u Staroj Srbiji i Makedoniji pod turskom vlašću. Samo srpskih škola tamo je bilo 240, pri čemu im treba dodati i grčke i bugarske osnovne škole. U Bosni i Hercegovini Austro-Ugarska je tada imala 3 državne gimnazije i jednu realku, dok je Srbija imala 20 gimnazija i realki, 4 učiteljske, 4 trgovačke, ratarske i vinogradarske i 3 škole za obrazovanje devojaka. Visoko obrazovanje u Bosni i Hercegovini nije postojalo, dok je Beogradski univerzitet u tom trenutku imao oko 80 profesora i oko 1000 studenata.

Kolonijalna, ali i feudalna suština austrougarskog režima videla se i iz očuvanog osmanskog feudalnog sistema, u kome su većinu seljaka činili kmetovi bez zemlje. Ubedljivom većinom oni su bili pravoslavni. U Srbiji i, recimo, Bugarskoj, feudalni odnosi su bili stvar prošlosti. Tek 1911. u Bosni i Hercegovini se započelo sa tako postepenim otkupom kmetova, da je jedan bečki profesor izračunao da se, tim tempom, konačno ukidanje kmetstva moglo očekivati 2025. godine.

Posle decenija apsolutizma i identitetskih eksperimenata, ustav je oktroisan 1910, ali Sabor, izabran nedemokratskim, složenim izbornim sistemom, nije imao uticaja na izvršnu vlast i nije slao predstavnike u bečke Delegacije. I posle smrti Benjamina Kalaja (1903), Bosnom i Hercegovinom upravljalo je bečko zajedničko Ministarstvo finansija, na čelu sa Stefanom Burijanom (do 1912) a potom Leonom Bilinskim. Pri tome, Bosna i Hercegovina je klizila u stanje otvorene vojne diktature, jer su njom, iz Sarajeva, vladali generali ogromnih ovlašćenja, od poglavara Bosne i Hercegovine i komandanta svih trupa generala Marijana Varešanina (1809-1911), do njegovog naslednika na tom položaju generala Oskara fon Poćoreka, za koga je sam Bilinski pisao da je gajio ličnu mržnju prema Srbima. To se jasno pokazalo u maju 1913. kada je Poćorek zaveo „iznimne mere“, ukinuo sve političke organizacije i civile podvrgao vojnim sudovima. U ovim ljudima materijalizovala se mržnja kolonizovanog stanovništva. Žerajić je 1910. pokušao da ubije Varešanina, pošto prethodno u Mostaru nije uspeo da puca u cara Franca Jozefa. Gavrilo Princip je rekao doktoru Papenhajmu u terezinskoj bolnici da je Poćoreka hteo da ubije još u oktobru ili novembru 1913. godine; poznato je da je Principov metak koji je pogodio nadvojvotkinju Sofiju bio namenjen Poćoreku.

Srednjovekovna suština režima u Bosni i Hercegovini vidljiva je i iz ogromnih kontrasta u sačuvanim opisima dvoraca i stila života Franca Ferdinanda sa jedne strane, i kuće u Obljaju u kojoj je Princip rođen, ustvari kolibe, bez prozora i svetla, sa utabanom zemljom umesto poda. Principi su bili kmetovi bega Sijerčića; Gavrilo Princip po prvi put je video grad u trinaestoj godini, kada ga je otac poslao u Sarajevo da se školuje. O srednjovekovnom habsburškom svetu iz koga su Mladobosanci pokušavali da se iščupaju, govori i odsecanje glave mrtvog Bogdana Žerajića i njeno pokazivanje, usred mučenja, pohapšenim srednjoškolcima.

Gavrilo Princip dokumenti i sećanja Miloš Ković

S druge strane Drine nalazila se, međutim, zemlja slobodnih seljaka, vlasnika svoje zemlje, opšteg prava glasa, parlamentarne demokratije. Beograd je zračio socijalnim i političkim slobodama, ratnim pobedama iz 1912-1913, intelektualnim dostignućima svoje građanske elite – Jovana Skerlića, Jovana Cvijića, Milana Rakića, Slobodana Jovanovića, Stojana Novakovića i mnogih drugih.

U tome se krila prava privlačnost srpske nacionalne ideje. Kako su Srbiju videli Mladobosanci najbolje je opisao Ratko Parežanin, koji se u Beogradu našao kao odbegli đak mostarske gimnazije, da bi se, zajedno sa Principom i Grabežom nastanio na Paliluli, u Carigradskoj ulici broj 23: „Sve nam je u Beogradu izgledalo lepo, vedro, radosno. Na ulici ljudi su koračali uzdignute glave, po kavanama su glasno razgovarali, smejali se. Bio je to drukčiji svet od onoga što smo ga mi u našem zavičaju doživljavali. Po gostionicama i kavanama gledali smo kako za istim stolom sede oficiri sa običnim građanima, seljaci u narodnoj nošnji i opancima sa gospodom, sa visokim činovnicima, narodnim poslanicima, čak i sa ministrima. To nam je izgledalo čudno, ali nam je i imponovalo – tako se nešto nije moglo ni zamisliti u Mostaru, Sarajevu i drugde u okviru Austro-Ugarske.“

Sa svog prvog boravka u Srbiji 1911, na Žerajićev grob, mesto svojih redovnih hadžiluka, Princip je doneo „pregršt slobodne srpske zemlje“. Njegova majka svedočila je da joj je, kada je poslednji put došao u Obljaj, u januaru 1914, „pričao duge priče o Srbiji, o srpskom demokratizmu, o jednakosti, o kralju Petru, o parlamentu, o tome da zemlja pripada seljacima, o srpskim pobedama, itd.“ Princip je, u razgovorima sa doktorom Papenhajmom, Srbiju, a ne Bosnu, nazivao „Otadžbinom“.

Poreklo i ideali Gavrila Principa ne mogu se tražiti samo u Evropi ili Bosni i Hercegovini. „Moj srpski narod“ o kome je govorio Papenhajmu, obuhvatao je Srbe, bez obzira na to da li su živeli u Srbiji, Crnoj Gori, na teritoriji Austro-Ugarske ili Osmanskog carstva. Principov pravi zavičaj bila je srpska nacionalna ideja.

Ideali Gavrila Principa i Mlade Bosne pripadali su, naime, jednom od glavnih tokova srpske nacionalne ideologije upravo zbog karakterističnog spajanja nacionalne ideje, shvaćene kao ideja narodnog suvereniteta, sa idejama socijalne pravde, prirodnih prava i političke slobode. Srbija koju Princip naziva „Otadžbinom“ i koju oduševljeno opisuje Parežanin, nastala je u Karađorđevoj i Miloševoj revoluciji, ratu srpskih seljaka i njihovih hajdučkih, trgovačkih, svešteničkih starešina za ljudska prava, za goli opstanak, da bi se pretvorio u borbu za stvaranje sopstvene, nacionalne države. Stanislav Vinaver, još jedan pripadnik Principove generacije, iako sasvim drugačije sudbine, pisao je da je veličina Filipa Višnjića bila u tome što je razumeo da se srpski narod „goloruk ustremio na jednu sjajnu, i slavnu, i drevnu carevinu, – da bi došao do svojih ljudskih prava“. Slično Crnoj Gori, bila je to država koju su stvorili sami seljaci, ustanici, koju će oni i njihovi potomci zato zaista doživljavati kao svoju, nacionalnu državu. Uobličena u Srpskoj revoluciji, kao ustavna monarhija koja počiva na sitnom seoskom posedu i egalitarističkom shvatanju politike i kulture, ali sa snažnim sećanjem na svoje duboke istorijske korene, sačuvane u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, ona će, uprkos svim lomovima kroz koje je prolazila, postepeno, do 1903, evoluirati u razvijenu demokratiju. Princip i Mladobosanci su, zato, samo nastavljali onaj tok srpske nacionalne misli, koji je vodio od Jevrema Grujića, preko Vladimira Jovanovića, Svetozara Miletića, Nikole Pašića do njihovih savremenika i velikih uzora, Jovana Cvijića i Jovana Skerlića.

Jedan od Sarajevskih atentatora, Cvetko Popović, u svojim docnijim sećanjima opisivao je kako su, povodom proslave desetogodišnjice srpskog kulturnog društva „Prosvjeta“, u septembru 1912, sarajevski srednjoškolci u crkvi za vreme službe „posmatrali starog Stojana Novakovića kao neko više biće. A kad je Nikolaj Velimirović počeo svoju propoved rečima ‘Braćo, donosim vam pozdrav s one strane Drine’, u crkvi je zavladala takva tišina da je svako mogao čuti svoje srce kako snažno lupa u grudima“.

Njihov pravi heroj bio je, ipak, Jovan Skerlić. Upravo je Skerlić propovedao onaj levičarski patriotizam, tipičan za evropsku i srpsku politiku toga doba, koji su ispovedali i Princip i Mladobosanci. Skerlić je, opet tipično za tadašnju evropsku scenu, kao ideolog i književni kritičar, spajao i politiku i književnost, i etiku i estetiku. Uprkos njegovoj neumornoj borbi protiv romantizma, u ime realizma i modernizma, Skerlić je ustvari bio tipičan romantičar s kraja 19. i početka 20. veka, sasvim sličan intelektualcima iz doba revolucije 1848. Taj levičarski patriotizam i romantizam nije mario za romantičarske utopije o aristokratskom srednjem veku; bio je zasnovan na igoovskoj, macinijevskoj brizi za siromašne, na moralnoj odgovornosti za svakog, i najneuglednijeg građanina, pripadnika zajednice. Skerlićev nacionalizam počivao je na demokratiji i zato je on napustio redove svojih starih prijatelja socijalista, ravnodušnih prema demokratiji i naciji, da bi se pridružio samostalnim radikalima, za koje su demokratija i nacija bile pokretači svake političke akcije.

Kao profesor Beogradskog univerziteta i glavni urednik čuvenog Srpskog književnog glasnika, Skerlić nije samo bio deo zvaničnog kulturnog modela Kraljevine Srbije; on ga je, naročito u vremenu od 1908. do 1914, u potpunosti oličavao. Pripadao je akademskoj, građanskoj eliti i kao takav, zalagao se isključivo za mirne, demokratske političke promene i za „oplemenjivanje naravi“ kroz umetnost i „rad na sebi“, kako se tada govorilo. Sve ovo se moglo reći i za Jovana Cvijića, demokratu najbližeg samostalnim radikalima, građanskog levičara, patriotu, profesora univerziteta, uz Skerlića verovatno najuticajnijeg srpskog intelektualca toga doba. Ali, Cvijić nije imao Skerlićevu romantičarsku auru, nije se bavio poezijom nego naukom i nije tako brzo i naglo sagoreo. Iznenadna smrt, u maju 1914, učinila je Skerlićevo delo još omiljenijim. Gavrilo Princip, Trifko Grabež i Ratko Parežanin bili su među đacima koji su nosili vence na njegovoj sahrani.

Glavni ideolog Mladobosanaca, Vladimir Gaćinović, upisao je u Beogradu književnost da bi slušao Skerlića; doktorat u Lozani, gde se školovao i Skerlić, pisao je o Žan-Mari Gijou, jednom od Skerlićevih omiljenih pisaca. Njegov brat se kasnije sećao da je pred smrt 1917, u bunilu, Gaćinović izgovarao Skerlićevo ime. U političkom programu drugog najznačajnijeg ideologa Mlade Bosne, Dimitrija Mitrinovića, koji je Princip, kako smo videli, prihvatio kao svoj, u prvoj rečenici, zagovarani su „filosofija nacionalizma“ i „radikalna demokratija“, sasvim u duhu Skerlićevih i Cvijićevih shvatanja.

Skerlić je prepoznavao ove veze, prikazivao u Srpskom književnom glasniku časopise Mladobosanaca i nastojao da utiče na uobličavanje njihovih ideja. U članku Novi omladinski listovi i naš novi naraštaj(1913) pozdravljao je njihov patriotizam i hrabrio ih da budu još odlučniji u odupiranju „Dobu imperija“: „I ništa prirodnije i ništa potrebnije danas od te vere u sebe i rešenosti svoje pravo podržati svojom snagom. Mi živimo u dobu kulturnog nazatka, oživljavanja mrskog ‘prava pesnice’, kada su čovečanski ideali, pravo i pravda bačeni pod noge, i kad se u nemilosrdnom gaženju malih i slabih čuje varvarski krik: teško malima, teško pobeđenim.“ Vremena su bila takva da se puki nacionalni opstanak morao staviti ispred demokratije i socijalizma. No novi nacionalizam nije smeo da izgubi svoju demokratsku i socijalnu suštinu: „Novi nacionalizam je u svom realizmu demokratski i socijalan, ne za ljubav zvučnih reči i lepih formula, no zato što se oslanja na široke mase narodne, koje su izvor snage nacije, i što za svoj prirodni cilj smatra puno, materijalno intelektualno i moralno podizanje tih temelja i stubova nacije.“

I u svom prihvatanju jugoslovenske ideje Princip i Mladobosanci su se ugledali na Jovana Skerlića. Laičko, demokratsko shvatanje nacije, koje je veru potisnulo u privatnu sferu, da bi se zasnivalo na jeziku, razumu i slobodno izraženoj volji, vodilo ih je ka jugoslovenstvu. U prikazu knjige O nacionalizovanju muslimana Šukrije Kurtovića, Skerlić je pisao o „radu Osmana Đikića na nacionalizaciji, demokratizaciji, jednom reči na modernizaciji bosansko-hercegovačkih muslimana“, pokazujući time da je ova tri pojma smatrao skoro sinonimima.

Gavrilo Princip bio je jedan od prvih sarajevskih gimnazijalaca koji su se, već 1911, opredelili za slogu „Srbo-Hrvata“. Ostali njegovi prijatelji ovu ideju tek su postepeno prihvatali. Dobroslav Jevđević kaže da se Princip posebnom borbenošću istakao februara 1912. u sarajevskim demonstracijama solidarnosti, povodom uvođenja komesarske diktature u Hrvatskoj. Posle Sarajevskog atentata, sudijama koji su pokušavali da dokažu njegove velikosrpske namere, uporno je odgovarao: „Ja sam nacionalista Jugosloven i težim za ujedinjenjem svih Jugoslovena u bilo koju državnu formu i da se oslobode od Austrije“. Sasvim u Skerlićevom duhu objašnjavao je, videli smo, kako je čitao anarhističku i socijalističku literaturu, ali i da je, ipak, pre svega, bio nacionalista.

Mlada Bosna ipak nije bila samo jugoslovenski usmerena, kako se obično misli. I sam Pero Slijepčević pisao je da su Vladimir Gaćinović i Bogdan Žerajić radili isključivo za srpsku, a ne za jugoslovensku ideju; drugo krilo pokreta, predvođeno Dimitrijem Mitrinovićem, bilo je jugoslovensko i njemu je pripadao i Gavrilo Princip. Ima, međutim, svedočanstava i o tome da se Princip ipak kasnije okrenuo od Mitrinovića ka Gaćinoviću.

Predrag Palavestra je, međutim, primetio da su, dok su Skerlić, Cvijić i ostali beogradski profesori bili dobrostojeći, ugledni pripadnici građanstva, Mladobosanci predstavljali mlade ljude sa društvene margine, koji se nisu mogli nadati ozbiljnijim karijerama. U tome su bili sličniji odmetnutim intelektualcima u Hrvatskoj, nego profesorima izSrpskog književnog glasnika. I Milorad Ekmečić je naglašavao njihove ideološke veze sa starčevićevcima i Mladohrvatima. On tvrdi da je, posle državnog nasilja u Aneksionoj krizi i Veleizdajničkom procesu, Skerlić, sa svojim stalnim pozivanjem na demokratiju, postepenost, i sa svojim odbacivanjem nasilja, Mladobosancima zvučao kao “prevremeno ostareli učo, koji nestašnoj deci deli umne savete, ali ne može da ih smiri.” Pero Slijepčević se sećao da su, čak i njegovoj, starijoj, univerzitetskoj bosanskohercegovačkoj omladini ovi gnevni srednjoškolci delovali isuviše radikalno.

U neobjavljenim, rukopisnim knjigama pretplatnika Srpskog književnog glasnika za 1914. godinu, koje se čuvaju u Arhivu grada Beograda, pod odeljkom “Sarajevo”, potpisnik ovih redova pronašao je imena: “Gavrilo Principović, gimnazist” i “Trifko Grabež, gimnazist”. Ovde nije zanimljivo samo to što je Principovo prezime dodatno „srbizovano“. Ima neke simbolike u tome da su, kako je zabeleženo pored njihovih imena, ovi ubogi đaci-odmetnici dugovali pretplatu svojim beogradskim profesorima, i to u trenutku kada su, u Sarajevu, bacali bombe i pucali na habzburškog prestolonaslednika.

Veza između Gavrila Principa i srpske nacionalne ideje uočljiva je i na jednom dubljem planu. Skoro svi primeri koje je Skerlić navodio kao dokaze jačanja nacionalizma u novom naraštaju, odnosili su se, ustvari, na njegovu privrženost Kosovskom zavetu. Reč je, najpre, o Ivanu Meštroviću, koji je „u kamenu opevao kosovsku epopeju“, potom o tekstovima Dimitrija Mitrinovića posvećenim Meštrovićevoj umetnosti, o besedama mladog Nikolaja Velimirovića, čiju je Religiju Njegoševu (1910) Skerlić laskavo ocenio u Glasniku; iako je Milan Rakić bio pripadnik njegove generacije, Skerlić je, kao primer novog patriotizma, pominjao i njegov Kosovski ciklus. Kada se svemu ovome pridoda Vidovdanska ideja(1911) Isidore Sekulić i Vidovdanska etika Miloša Đurića (1914), onda se može samo potvrditi ono što je Skerlić uočio – naglo jačanje Kosovskog zaveta i porast popularnosti sa njim neraskidivo povezanog Njegoševog dela među pripadnicima Principove generacije u godinama uoči Sarajevskog atentata i Prvog svetskog rata. To se naročito jasno videlo posle oslobođenja Kosova 1912. godine.

Nedeljko Čabrinović je, uoči 28. juna 1914, pisao jednom prijatelju: „Sutra je Vidovdan. Sjećaš li se Miloševa zavjeta?“ Kada su ga, neposredno posle bacanja bombe, uhvatili i izvukli iz Miljacke, pošto je bezuspešno pokušao da se otruje, na pitanje da kaže ime, rekao je: „Ja sam srpski junak“. Čabrinović se u istrazi poredio sa Milošem Obilićem, jer su njegov otac, pa čak i on, u Sarajevu smatrani doušnicima austrijskih vlasti i optuživani za izdaju. Zaista, za razliku od ostalih mladih zaverenika, koji su, umesto da pucaju, pustili nadvojvodu da prođe pored njih, atentat su izvršili Čabrinović i Princip; i Principova porodica generacijama unazad Turskoj je davala pandure, a Austro-Ugarskoj žandarme; čak je i njega otac 1907. bio poslao u Sarajevo da bi postao austrijski oficir. Na suđenju Čabrinović je izjavio da je, pre nego što se uključio u pripreme atentata, hteo da Vidovdan 1914. dočeka na Kosovu.

Gavrilo Princip, bar po iskazima na suđenju, nije bio pobožan, za razliku od svog oca Petra Principa, i sasvim je moguće da mu je izmicao hrišćanski smisao poruke da je „zemaljsko za malena carstvo, a nebesko uvek i doveka“. Sigurno je, međutim, da je kao dete bio izložen uticaju srpske epske poezije i da nije mogao da izbegne uticaj epskog, junačkog shvatanja Kosovskog zaveta. Znamo da je, još kao osnovac, za odličan uspeh u školi dobio zbirku srpske junačke poezije i da ju je naglas čitao pred ocem i njegovim prijateljima. Ratko Parežanin, sin sveštenika, Vidaka Parežanina, čuvenog po junačkoj smrti na austrougarskim vešalima, ostavio je ubedljiv zapis o tome kako se, u patrijarhalnim seoskim zajednicama, preko crkve i gusala širio kult Kosova i Kosovskih junaka. U Beogradu su, kao gimnazijalci, Princip i Parežanin voleli da, sa prijateljima, slušaju poznatog guslara Petra Perunovića. Stanislav Vinaver sećao se kako su, na protestima zbog aneksije Bosne i Hercegovine, Perunovićeve gusle njega i njegove prijatelje gimnazijalce dovele „u prisni dodir sa svojom drevnom i neumitnom pesničkom prošlošću, koja je, pravom vlasnika, zatražila: da je priznamo za našu jedinu i neumitnu istorijsku prošlost.“ Milan Rakić, koji je Kosovskom zavetu dao modernističku formu i boju, bio je, uz Simu Pandurovića, Principov omiljeni pesnik. U svom jedinom sačuvanom novinarskom članku, iz 1913, Princip je sa simpatijama preneo kako su, na izborima u Hadžićima kod Sarajeva, Srbi poredili kandidate sa Milošem Obilićem „koji je znao poginuti za slavu i veličinu srpskog imena“ i Vukom Brankovićem, i kako su se čak služili Kneževom kletvom. Uoči samog atentata razgovarao je sa Čabrinovićem o uvredi koja je Srbima naneta manevrima i dolaskom nadvojvode u Sarajevo baš na Vidovdan.

Sarajevski atentat će ime Gavrila Principa zauvek spojiti sa Kosovskim zavetom i Vidovdanom. Poslednja strofa pesme koju je napisao u terezinskoj tamnici zaista svedoči o njegovom Kosovskim opredeljenju:

„Al’ pravo je rekao pre

Žerajić soko sivi

Tko hoće da živi nek’ mre,

Tko hoće da mre nek živi.“[1]

U Beogradu, na Vidovdan 2014.                                                            

Miloš Ković

______________

[1] Zvono, II, br, 17, Sarajevo, 8. III 1919, str. 1; Spomen Principu: Izbor iz poezije Mladobosanaca i srpske poezije o Gavrilu Principu, prir. D. Hamović i V. Dimitrijević, Beograd 2014, 41. Josip Horvat tvrdi da su ovo stihovi Luke Jukića, atentatora na bana Cuvaja: J. Horvat, Pobuna omladine 1911-1914, Zagreb 2006, 181.


Kratka veza do ove stranice: http://wp.me/p3RqN8-338

 

Izvor: STANjE STVARI

 

Vezane vijesti:

Za koga je Gavrilo Princip terorista? – Jadovno 1941.

Branislav Tođer: Gavrilo Princip – terorista ili ne …

Ković: Gavrilo je za Zapad terorista – Jadovno 1941.

Zašto je Princip ubio Ferdinanda – Jadovno 1941.

PRINCIP I NjEGOVI SABORCI SLOBODARI … – Jadovno 1941.

 

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: