Ličina za Press: Iz Hrvatske protjerano ukupno 800.000 Srba!

Ratko Ličina

Nedavno morbidno obilježavanje 20. godišnjice „Oluje“ u Hrvatskoj, ali i aktuelni sumanuti „carinski rat“, koji je zvanični Zagreb objavio Srbiji zbog talasa migranata s Bliskog istoka, potvrđuju da će odnosi dva najveća naroda na prostoru bivše Jugoslavije još dugo potresati Balkan.

O ključnim kontroverzama s ovim predznakom, Press je razgovarao s Ratkom Ličinom, današnjim ministrom u vladi RSK u progonstvu, koji je poslije prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj 1990. godine bio najmlađi poslanik SDS-a u Hrvatskom saboru.

– Kao što su Hitler i Nijemci u Drugom svjetskom ratu vjerovali da će postići „konačno rješenje“ jevrejskog pitanja, tako su i Tuđman i Hrvati poslije „Oluje“ pomislili da su konačno riješili srpsko pitanje, ali istorija nas uči da konačnog rješenja nema – kaže Ratko Ličina.

Šta hoćete da kažete ocjenom da nema konačnog rješenja?

– Hoću da kažem da će se Srbi vratiti u RSK, u prazan prostor koji je ostao poslije našeg progonstva 1995.

Zagreb je imao samo jedan, a RSK tri faktora državnosti!

Sagovornik Pressa smatra da, ako neka država želi da bude priznata u punom kapacitetu, mora imati teritoriju, stanovništvo, efikasno vršenje vlasti i međunarodno priznanje.

– Hrvatska je od ova četiri faktora imala samo jedan – sumnjivo međunarodno priznanje. Prema tim mjerilima, RSK je više bila država od Hrvatske. Imala je teritoriju koju kontroliše, stanovništvo koje je priznaje i efikasno je vršila vlast – kaže Ličina.

Vi o RSK govorite kao da ona još postoji?

– Naravno da postoji. Prošlo je 20 godina, ali ona postoji u glavama svih Srba, kao i Hrvata. A postoji i formalno-pravno, prema međunarodnom pravu.

Kako?

– Postojanje RSK priznato je Vensovim mirovnim planom i Rezolucijom SB UN broj 743 iz 1992. godine, kojom je taj plan ozvaničen kao međunarodni mirovni sporazum, a RSK proglašena za teritoriju pod zaštitom UN i međunarodnih mirovnih snaga. Savjet bezbjednosti nikad nije donio novu rezoluciju kojom je Vensov plan stavljen van snage.

Stanje na terenu je drugačije.

– Ne može stanje na terenu da izbriše rezoluciju Savjeta bezbjednosti. Dok je rezolucija 743 na snazi, na snazi je i Vensov mirovni plan, a RSK formalno-pravno postoji.

Ali, od „formalno-pravnog“ nema koristi.

– Biće.

Kada?

– Kada se dogode promjene u međunarodnim odnosima. Kada srpski prijatelji i oni koji nam nisu prijatelji, ali ne pristaju na nasilje u međunarodnim odnosima, u globalnoj areni budu jači od onih koji podržavaju Hrvatsku i zločin koji je ona izvršila nad krajiškim Srbima.

Kakav značaj ima postojanje vlade RSK u progonstvu, čiji ste vi ministar?

– To je političko tijelo koje svojim trajanjem i radom danas pokazuje da još postoji dugoročna nacionalna svijest. Njime se čuva državno-politički kontinuitet RSK, kojeg se mi protjerani Krajišnici nikad nećemo odreći.

Koliki je stvarni broj protjeranih Srba iz Hrvatske?

– Oko 800.000.

Zašto se onda u javnosti najčešće pominje broj od 250.000?

– Toliko je protjerano u zločinačkoj akciji „Oluja“. Međutim, najveći progon Srba iz Hrvatske izvršen je 1991. i 1992. godine, a odnosi se na Srbe iz Zagreba, Karlovca i drugih hrvatskih gradova. Pa, Karlovac je bio većinski srpski grad. Stotine hiljada ljudi u tišini su izbačeni iz svojih kuća i stanova i prisiljeni da napuste Hrvatsku.

Imate li konkretnije podatke?

– Prema izvještaju koji je za tadašnjeg generalnog sekretara UN Butrosa Galija uradio njegov specijalni izaslanik Kofi Anan, iz tzv. urbanih dijelova Hrvatske do 1993. prognano je 243.000 Srba. I to samo u Srbiju i Republiku Srpsku. Kad na ovaj broj dodamo 50.000 Srba i iz zapadne Slavonije, oko 150.000 Srba koji su napustili područje istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srema, 250.000 protjeranih u „Oluji“ i Srbe koji su otišli u treće zemlje, dolazimo do brojke od 800.000 protjeranih.

Njih niko ne pominje.

– Hrvatskoj to ne odgovara da se ne bi vidjele razmjere etničkog čišćenja, njoj je cilj da umanji zločin koji je izvršila nad srpskim narodom.

A Srbiji?

– Srbija je izdala Srbe u Hrvatskoj, posebno u RSK. Što je broj protjeranih Srba kojim se barata u javnosti manji, Srbiji je lakše, jer smatra da se time smanjuje i njena moralna odgovornost što nije zaštitila svoj narod, iako se kao potpisnik Vensovog plana obavezala da će to činiti.

Zašto su se krajiški Srbi pobunili 1990. godine?

– Zato što im je Hrvatska 1990. oduzela status konstitutivnog naroda na protivustavan način. Naime, prema do tada važećem ustavu, sva pitanja iz domena ravnopravnosti naroda morala su biti razmotrena i konsenzusom usvojena u saborskoj Komisiji za ravnopravnost naroda i narodnosti. Tuđmanov režim je to izbjegao tako što ovaj saborski organ nije formirao, pa ove izmjene nisu imale saglasnost legitimnih predstavnika srpskog naroda.

Da li taj problem morao biti riješen ratom?

– Naravno da nije. Ali, sam Tuđman je na mitingu u Zagrebu izjavio da je njemu i Hrvatskoj rat bio potreban. I oni su ga izazvali.

Zašto potreban?

– Da bi ispali žrtve i dobili povod da proglase nezavisnost. I da bi njihovi sponzori, prije svega iz Berlina i Vatikana, imali pokriće da priznaju tu nezavisnost, uzurpiranu suprotno međunarodnom pravu.

Koji je koncept bio bolji – Raškovićev model autonomije za Srbe na cijelom prostoru avnojske Hrvatske ili Babićeva opcija teritorijalnog omeđivanja većinskog srpskog prostora?

– Bliže je istini da su se ovi različiti koncepti odnosili na organizovanje SDS-a, a ne na autonomiju. Milan Babić je imao snažniji uticaj u odborima na području tadašnje SAO Krajine, odnosno opština sjeverne Dalmacije, Like, Korduna i Banije, dakle u sredinama gdje je SDS vršio vlast. Uticaj Jovana Raškovića bio je jači u oblastima gdje su Srbi bili manjina.

Čiji je koncept bio realniji?

– Babićev. Uz sve razumijevanje za demokratski koncept profesora Raškovića, hrvatsko društvo to nije bilo, a uz svu političku lakirovku nije ni danas demokratski zrelo društvo, tako da je naivno vjerovanje da tu postoji demokratski potencijal.

Pod kojim uslovima je RSK mogla da opstane?

– Samo u jedinstvenoj srpskoj državi. Ona je i zamišljena kao etapa ka ujedinjenju.

Ko je RSK zamislio na takav način?

– Mi, politički predstavnici krajiškog naroda.

Šta mislite o planu Z-4?

– Njegovo današnje „afirmisanje“ predstavlja kombinaciju gluposti i loše namjere.

Zašto?

– Taj plan je i plasiran da ne bude prihvaćen i da unese neslogu i zlu krv u RSK. Prvo, ovaj plan prvi put se pojavio kao imperativan u predvečerje produžavanja roka misije UNPROFOR-a. Bilo kakvim njegovim uzimanjem u razmatranje bila bi prejudicirana odluka o redefinisanju misije UN. Drugo, Hrvatska nije ni željela da ovaj plan prihvati i samo je čekala da ga RSK odbije da bi svalila krivicu na RSK.

Zašto ga onda niste prihvatili?

– Prvo, on nije odbijen nego je zatraženo da Savjet bezbjednosti definiše status dotadašnje misije UNPROFOR-a, a da tek onda ulazimo u bilo kakva politička redefinisanja. Inače, taj plan se odnosio samo na 11 od 27 opština tadašnje RSK i na trećinu teritorije. Nije postojala realna mogućnost da većina tadašnjih poslanika RSK takav dokument prihvati, jer bi on značio žrtvovanje dvije trećine tadašnje RSK. To bi bilo neljudski. Da pojednostavim – pretpostavimo da današnji hipotetički zagovornik plana Z-4 ima troje djece i da im onda neko dođe s ponudom da će ubiti dvoje djece, a da mu garantuje da će treće ostati živo. Ko bi normalan i častan takvo nešto prihvatio? U takvoj situaciji plan Z-4 bio je neprihvatljiv.

Neki tvrde da je trebalo pribjeći diplomatskom lukavstvu i prihvatiti plan, znajući da je on za Hrvate neprihvatljiv?

– I da smo plan prihvatili, niti bi on bio primijenjen, niti bi Hrvatska odustala od vojne akcije na RSK. Uostalom, zašto nije ispoštovan i primojenjen Vensov plan u smislu kažnjavanja Hrvatske zbog njegovog kršenja? Zašto u BiH nije izvršen pritisak da muslimanska strana prihvati Kutiljerov plan? Ništa nema od takvog lukavstva, s tim pričama se samo pere prljava politička savjest.

RSK je pala za samo dva dana?

– Suštinski pad Krajine desio se kada, nakon okupacije Miljevačkog platoa, ta teritorija nije vraćena pod njenu jurisdikciju. Nakon toga imali smo samo nove i nove agresije, a obrazac je bio isti. I na Maslenici i u Ravnim Kotarima u januaru 1993. i u Medačkom džepu u septembru iste godine. I u zapadnoj Slavoniji u maju 1995. Nijedan put UN i SRJ nisu reagovale, a kamoli vratile okupirane teritorije. Zato je u avgustu 1995. svako u RSK znao da smo ostavljeni, zato su se narod i vojska povukli.

Jedni tvrde da je Milošević izdao RSK, odnosno da je Krajinom trgovao od samog početka, dok drugi smatraju da bolje nije moglo i da su Miloševiću ruke bile vezane zbog međunarodne izolacije i sankcija?

– Milošević se pokazao kao sjajan taktičar za ostajanje na vlasti, ali s druge strane i kao katastrofalan nacionalni strateg. Kooperativnošću u slučaju RSK i prepuštanjem Krajine Hrvatima on je dugoročno sebi iskopao rupu, u koju je na kraju i sam upao. Izdaja Krajine danas odjekuje na Kosovu i Metohiji, a Republiku Srpsku koštala je Bosanske Krajine, Kupresa i Sarajeva.

Izvor: PRESS RS

Vezane vijesti:

Jovan Radulović: Fašizam u Hrvatskoj je pušten s lanca, u „Oluji“ je počinjen genocid kao i u Jasenovcu

Hrvatska mora razviti novu kulturu sećanja

„OLUJA“ NAJVEĆE ETNIČKO ČIŠĆENjE NAKON DRUGOG SVJETSKOG RATA

Krajina je bila igračka etničkih čištača

Oluja – Jadovno 1941.