Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
Pišite vi šta hoćete, ali od toga neće biti ništa, kao što ni dosad ništa nije bilo! – rekao je novinaru „Moje Hercegovine“ jedan stari Trebinjac, koji ima vrijedna sjećanja. I dodao da je to ispričao meni lično jer sam ga pitala, ali da zabranjuje da navedem njegovo ime! Da neće da bude dio moje priče. Ko bi to zamjerio čovjeku sa sedamdesetogodišnjim lošim iskustvom povodom ove „stvari“? A radi se o posmrtnoj sudbini mučenika iz Pridvoračke jame.
O informaciji da se na „ledinici“ preko puta kapele na ulazu u trebinjsko groblje, dijelu koji je izuzet od davanja lokacija za nove grobnice, a gdje je 06. oktobra 1941. sahranjeno 13 pridvoračkih mučenika – još uvijek nalaze neki od njih! Možda i sedmorica, koliko je 1999. u vaskršnjem broju „Vidoslova“, naveo Božidar Čučković. Naime, u tekstu „Pridvoračka jama u Trebinju“, Čučković pominje da tu još uvijek leže: Kukurić Lazar, Madžar Jovo, Pidžula Božo, Pidžula Milorad, Sokolović Aleksa, Ćurić Blagoje i Ćurić Đorđe. Bez krsta i obilježja. Zatravljena ledina. Slobodan prolaz…
A zahvaljujući tom dugom sjećanju poštenog čovjeka, saznala sam da su 1941. postavljeni drveni krstovi, te da ih je samo vrijeme „dokrajčilo“. Jednostavno su istrulili i nestali – ostala je samo livada. Da je jedna grupa Trebinjaca tražila od predratne Opštine da se to mjesto obilježi, ali da nije bilo ni odgovora. Da su prije nekoliko godina obnovili zahtjev gradskoj vlasti da se tu napravi krsno obilježje, a da još nema odgovora…
U groblju se vodi kao „neupotrebljiv teren“
Šta da u ovakvoj situaciji radi novinar, sem da kuca od vrata do vrata i traži odgovore? Prvo, naravno, kod Smilje Glušac, šefa radne jedinice Gradsko groblje Podgljivlje (pripada Gradu, ali je dato na gazdovanje Komunalnom). Ona je za „Moju Hercegovinu“ potvrdila da se na desnoj strani od ulazne kapije u groblje (na kojoj je tabla o službama u grobljanskom hramu Blagovijesti), ispod česme; nalazi lokalitet od oko 100 kvadrata, koji je ledina. „Otkad sam ja ovdje, a i moja prethodna kolegica Jadranka, vodimo je kao ‘neupotrebljiv teren’ i nismo tu nikad davali lokacije za grobnice, iako su postojali i zahtjevi i neki pritisci.
Naime, 60-ih godina prošlog vijeka, kada je Komunalno dobilo gradsko groblje na upravu, rečeno nam je da je tu ‘neuredan teren’, odnosno stari grobovi, a najvjerovatnije žrtve iz Prvog i Drugog svjetskog rata. Ima indicija da su tu ljudi koji su vješani u ulici od stare pošte prema parku i, možda, a ja nisam sigurna, da ima i tih iz Pridvoračke jame. Priča se da je tada bila litija od Pridvoraca do Podgljivlja i da su sahranjeni u Podgljivlju, ali ko i kako, ja to ne znam. Jednostavno nismo naslijedili dokumentaciju o tome. Vjerovatno je rodbina neke i prenijela..“,iznosi Smilja Glušac podatke koje uprava groblja ima o toj „ledinici“.
„Ako je i bilo prenosa pod našom upravom, to je vjerovatno bilo u nadležnosti sveštenstva. Meni je Jadranka isto rekla da su prote Senko i Brenjo svake godine služili parastos u njihovu čast. Ako ima evidencija, time se bavila Eparhija i sveštenstvo, pošto smo mi samo davali odobrenje da ih mogu prenijeti sa tog lokaliteta. Znate, naše su obaveze: održavanje, parcelizacija i evidencija ko je na kom mjestu sahranjen. Ali je činjenica da se taj teren ne dira. A ako bi neko htio da nešto radi tu, trebao bi dobiti nalog i od tužilaštva i od grada da se to sve ispita i utvrdi tačno stanje stvari, a vrlo teško, vjerujte…“, s uzdahom završava priču za „Moju Hercegovinu“ Smilja Glušac.
Sveštenici samo služe obrede
Ali je sveštenik Mladen Žulović, starješina Sabornog hrama Preobraženja Gospodnjeg u Trebinju, precizirao za ovaj portal: „Pošto Crkva ne raspolaže gradskim grobljem Podgljivlje, nema ni uvid o trenutnom stanju na parcelama i gdje je ko sahranjen, odnosno, sveštenici samo služe obrede po pozivu. Nadležni sveštenik Nemanja Dražić, koji služi liturgiju svake subote u grobljanskom hramu Blagovijesti, služi i pomen za sve upokojene i stradale, pa i pridvoračke mučenike “. Takođe, da Crkva pozdravlja ideju da se postavi krsno obilježje na mjestu gdje su sahranjeni pridvorački mučenici.
Šta kaže Grad?
Povodom ovog problema, urednik „Moje Hercegovine“ lično se obratio gradonačelniku Vučureviću, s pitanjem da li je u njegovom mandatu Gradu Trebinje predat zahtjev da se napravi krsno obilježje na mjestu gdje su 06.10.1941. sahranjene žrtve iz Pridvoračke jame? Gradonačelniku nije poznato da su dobili takav zahtjev, ne zna gdje je ta lokacija, niti zna išta o tome. Inače, zna da su pomagali oko obiljezavanja Pridvoračke jame, a misli da su sve porodice prenijele svoje članove…
„Moralna dužnost prema žrtvi mog oca“
Poslije novinarske istrage po institucijama, ostaju nam Trebinjci koji se sjećaju i oni koji imaju lični odnos prema pokojnicima. Kao Slobodanka Tanović, čiji je otac Jefto Škoro, skupa sa Vasom Popovčevićem jer su bili zajedno vezani – pobjegao sa Pridvoračke jame. A vratio se u Trebinje nakon mjesec i po jer „nije mogao bez djece“, a Italijani su prekinuli pokolj i obuzdali ustaše. Inače, Škoro je ostavio u Trebinju četvoro djece iz prvog braka, a drugu suprugu (Slobodankinu majku), u osmom mjesecu trudnoće. Ali je zatekao samo troje djece: Boriku (13), Rajka (9) i novorođenu Slobodanku.
Dvije starije kćerke: Desanka (18) i Anđa (16,5), umrle su naprečac, dan za danom (2. i 3. jula). „Crkle su od tuge za svojim ocem, ništa drugo! One umrle za našim Jeftom, a zar ja da prestanem svjedočiti koliki je heroj i ljudina on bio…“, emotivno, ali sa čvrstinom odluke koja je utemeljena u najranijoj mladosti, počinje svoju priču Slobodanka Tanović. Priču o ocu koji je, 3,5 mjeseca poslije zločina, sišao u Pridvoračku jamu…
„Meni su prije rata mnogi poručivali, i to ‘Srbi’, da ‘zavežem labrnju’ i da više ne pričam! Ali ja nikad nisam prestala da pričam šta se desilo sa mojim ocem i šta je on vidio kad je sišao u Pridvoračku jamu. Niti sam se bojala da uvijek i svima iznosim njegovo svjedočenje, koje mi je ostavio preko majke Darinke. Uvijek sam se ponosila što sam imala mog Jefta za oca!“
Slobodanka Tanović
Naime, kad su Italijani naredili da se ubijeni Srbi dostojno sahrane, pozvali su dobrovoljce da izvuku leševe iz jame. Na tu stravičnu ponudu: silazak po posmrtne ostatke ubijenih nakon što su 3,5 ljetna mjeseca ležali u jami, prijavili su se Jefto Škoro i Rade Gurović.
“Samo papiri svjedoče” – Slobodanka Tanović
„Majka mi je pričala da je otac došao kući sav od krvi i blata, da je sve užasno smrdilo i da je on samo zbacio sa sebe, a da je to ona odmah spalila! A pričao je otac majci da su u jami bile 3 odaje i da su oni morali da puze do posljednje, u kojoj su bili leševi. Da su tamo bili složeni kao cjepanice: glava na glavu, noga na nogu, da bi ih više stalo. Da je Boži Pidžuli bila iščupana zlatna proteza iz usta, da mu je lobanja bila smrslana i sav mozak iscurio. Takođe, da su tim nesretnim Srbima bili odsječeni prsti, skupa sa prstenjem… Pošto su ih iznijeli iz jame, da su njihove posmrtne ostatke stavili u pripremljene limene kapse, potom u drvene. Onda je išao sprovod sa popom Derićem na čelu, pješke kroz grad do groblja Podgljivlje…
Dva mjeseca poslije toga, ustaše opet uhapse mog oca, a poslije 2,5 mjeseca u trebinjskom zatvoru – spreme ga ustašama u Split, gdje ga je sproveo Muho Kapić, policajac iz Zasada. U Splitu su ga ustašee i ubile…“, naizust i tronuto izgovara Slobodanka Tanović ono što joj je majka Darinka ponavljala cijeli život. Da bi se ponosila ocem kog nije zapamtila jer je imala samo pola godine kad je ubijen. I da bi sačuvala njegovo svjedočenje za buduća pokoljenja…
Za pridvorački zločin niko nije osuđen
Trojica su izbjegla smrt te stravične trebinjske noći 23/24 juna 1941. godine. Vaso Popovčević i Jefto Škoro su pobjegli prije likvidacije, a Vule-Jovo Vlačić je preživio udarac maljem. Ali su Škoro i Popovčevoić likvidirani u ratu, pa je Vlačić jedini dočekao slobodu. Bilo je i neko poratno suđenje u Okružnom sudu u Mostaru, ali za Pridvoračku jamu niko nije osuđen. Uz najbolju volju, ova novinarka nigdje nije mogla da nađe podatke o toj presudi. Čak ni u najobuhvatnijoj knjizi o hercegovačkoj ratnoj muci – .„Zločini u Hercegovini u Drugom svjetskom ratu“, Božidara Čučkovića.
Božidar Čučković
Zato je posjetila starog Čučkovića. I saznala da je Vule-Jovo Vlačić na suđenju izjavio da se ničeg ne sjeća. Mada u pomenutoj knjizi i sam Čučković navodi citate iz knjige “Jovo Vlačić, Svjedok s Pridvoračke jame“, Zbornik sjećanja Trebinje, knj. 1. U Trebinju se mogu čuti različita tumačenja, ali se ovaj tekst ne bavi tumačenjima.
Samo istinom o onoj „ledinici“ bez krsta i znamenja. O mučenicima koje je ovaj grad zaboravio. Zato su Slobodanka Tanović, čovjek koji mi je predložio da ovu temu novinarski istražim i ova novinarka, kontaktirali srodnike. Blagoje-Migo Ćurić potvrdio je da su obijica Ćurića: Blagoje i Đorđe, prenijeti u porodičnu grobnicu. I Kukurić Lazar, koji nije imao djece, prenijet je u porodično groblje Police; kako nam je saopštio srodnik Stanko Kukurić. Od porodice Madžar dobili smo informaciju da su pokušali krajem 60-ih da prenesu Jova Madžara, ali da ih je ondašnji SUP spriječio u tome.
Za oca i sina Pidžula: Boža i Milorada, srodnik Dragomir Salatić je saznao da nisu nigdje prenijeti. A Sokolović Aleksa bio je carinik koji je u Trebinje došao „sa strane“ i o njegovoj porodici se ništa ne zna. Uprava groblja nije našla nikakve podatke o prenosu, pa stoji Čučkovićev podatak iz 1999. godine. Međutim, naknadno smo od Boža Miljanovića dobili informaciju da je Miljanović Jakov, za kog se mislilo da je prenijet, ostao na lokaciji na kojoj je i sahranjen.
Po novoutvrđenim podacima „Moje Hercegovine“, petorica pridvoračkih mučenika još uvijek se nalaze na ovoj „ledinici“ bez krsta: Madžar Jovo, Pidžula Božo, Pidžula Milorad, Sokolović Aleksa, Miljanović Jakov. Bez poštovanja, iako im je podignuta spomen-kapela kod Pridvoračke jame. Ne znam, naime, koja bi se druga riječ u srpskom jeziku mogla upotrijebiti za slobodu kretanja po nečijim kostima.
Ovoliko može jedan novinarski tekst.A ovaj portal može mnogo više. Zato što jednom objavljeni, ovi podaci postaju dostupni svima. Ali grad Trebinje može najviše. Na svoju čast ili na bruku…
Danilo Sikimić krijući fotografisao vađenje žrtava iz Pridvoračke jame
Rade Gurović i Jefto Škoro dobrovoljno su, u sanitarnim azbestnim odijelima i sa gas-maskama, a 3,5 mjeseca poslije zločina, iznijeli posmrtne ostatke 13 žrtava iz Pridvoračke jame. Naime, 06. oktobra 1941. Italijani su organizovali vađenje Srba koje su ustaše ubile3 23/24. juna 1941.
Slijeva na desno: Rade (Gavra) Gurović, umro poslije rata u Trebinju; Todor Perović, poslije rata preselio se u Beograd; Jefto (Mija) Škoro, ubijen 12.02. 1942. u Splitu; u pozadini dr stomatologije Petar Rundo, doveden iz zatvora kao sanitetski inspektor, kasnije ubijen od ustaša.
Njihovu fotografiju po izlasku iz jame napravio je profesor Danilo (Đorđa) Sikimić iz Trebinja, poratni direktor Ekonomske škole i profesor srpskohrvatskog jezika. „Meni je on pričao da je, krijući, sve fotografisao – da je potrošio cio film na fotografije! Lično mi je rekao da ih je, poslije rata, poslao Puziću u Mostarski muzej, a šta je s njima bilo, Bog zna…“ , sjetno uzdiše Slobodanka Tanović. Pojašnjava da je ona išla u Ekonomsku školu i da je razgovarala o tome sa profesorom Sikimićem 1960. godine, te da mu je kazala da joj nije ostala nijedna očeva fotografija.
„Rekao mi je: ‘Slobo, ostalo mi je još par fotografija, možda bezvrijednih, ali ću ti izraditi sliku na kojoj se vidi tvoj otac. I izradio mi je ovu fotografiju, na kojoj stoje moj otac i Rade Gurović, po izlasku iz jame, u zamrljanim sanitarnim odijelima. Iako je to užasan trenutak za uspomenu, tog dana mojoj sreći nije bilo kraja – pa vidjela sam svoga oca! Još poslije najčasnijeg posla koji je Trebinjac tada mogao uraditi. Umnožila sam tu fotografiju i odmah jednu odnijela Radu Guroviću, koji je još bio živ. Kad sam mu je uručila, 4-5 minuta je samo zurio u nju i ćutao, a onda su mu pošle suze na oči. I ja sam samo plakala, a onda mi je je Gurović rekao: „Odakle ti ovo, moj sine?’ On nije ni znao da je Sikimić to snimao, a ja sam mu ispričala sve što mi je on rekao. Onda mi je Gurović pričao o njihovom silasku u jamu i sve je bilo identično onome što mi je majka pričala.
Oživio mi je taj dan mog oca, kao da sam i ja tada sišla u jamu sa njima. Dobila sam dvostruko svjedočenje: očevo preko majke i direktno od Rada Gurovića! Ja sam obavezna da ga prenosim ljudima, da svjedočim o zločinu za koji niko nije odgovarao, te o njihovom herojskom i ljudskom podvigu“, iako sa suzama u glasu, čvrsto izgovara Slobodanka Tanović.
Preživio Pridvoračku jamu, nije sastanak sa Savom Kovačevićem
Vaso Popovčević i Jefto Škoro pobjegli su sa Pridvoračke jame. Škoro je, poslije, pričao o tome supruzi Darinki. „Majka mi je često ponavljala sve što joj je otac ispričao. Tako znam da su njih dvojica bili skupa vezani i to žicom, a prekinuli su je, naizmjenično grizući zubima. I dogovorili se, ako budu imali priliku da bježe, da se udare nogama. Kad su došli do kuća Bračkovića, autobus je stao i Omer Bračković je zvao iz kabine ženu Dudiju: ‘Donesi nam metlu, lavor i kreč’, a Dudija mu je odgovorila: ‘Sve je tamo, sve vas čeka’. Kad su došli do Pridvoračke jame, dvojicu po dvojicu vezanih su izvodili iz autobusa, Pred jamom su ih razdvajali, a onda, jednog po jednog, udarali maljem u potiljak i.preko jedne daske, gurali u jamu.
Autobus je sve vrijeme radio i reflektori su bili upaljeni, da bi ustaše vidjele i da se ne bi čuli krici. Jefto ih je sve prepoznao k i sve ih je nabrojao majci: petorica Bračkovića (Zaim, Osman, Omer, Džavid i Nedžad), kao i Halid Topčibašić. Kad su uočili pravi momenat, udarili su se nogama i dali u bijeg. Vaso je pobjegao iznad jame, preko brd Humca, pa prema Tvrdošu gdje je i živio; a Jefto kroz polje, pa na Zupce i u Grahovo“, prenosi nam Slobodanka Tanović svjedočenje koje je sačuvala njena majka Darinka.
Takođe, da su se obojica vratili u Trebinje nakon mjesec i po, pošto su u gradu vladali Italijani, a ustaše više nisu smjele da ubijaju Srbe, mada su ih još držali u zatvoru i po privatnim kućama. Vaso je, priča, organizovao straže po selima od Dražin Dola do Popova polja: da muškarci spavaju obučeni, sa boščom hrane na stolu – da odmah bježe ako dođu ustaše da ih kupe. Odrasla je, kaže, sa pričom da je za tu njegovu aktivnost saznao Sava Kovačević i da ga je pozvao ga na razgovor , u Lastvu, a da je jadni Popovčević tada ubijen.
„Žalosno je što nigdje niko ne spominje nesretnog Vasa, sem da je pobjegao s Pridvoračke jame sa mojim ocem. Nigdje ni pomena kako je završio život! Niti igdje postoji trag o njemu – zato što je stradao od ‘narodnog heroja’ Save Kovačevića. Moj pokojni svekar Ljubo Tanović, nosilac Partizanske spomenice 1941. godine i borac Pete crnogorske brigade, koji je bio i na Sutjesci; pričao je meni i mužu Božidaru da je Sava Kovačević u ratu likvidirao dosta Crnogoraca – ‘ne zna im se broj’ “, nedvosmisleno završava Slobodanka Tanović.
Slobodanka Tanović – održava grob Šakote Boška, brata očeve prve žene, kog je on izvukao iz jame
Veseljka Salatić, rođena Popovčević, inače direktor Muzeja Hercegovine u Trebinju, saopštava nam da je skoro isto čula od svog oca Dušana, čiji je rođak bio Vaso Popovčević. Takođe, da je Vaso u zoru stigao iznad njihovih kuća u Tvrdošu i tiho dozvao oca Dušana, rekao mu da moraju organizovati straže, da bi se sačuvali. „Boravio je više u selima na području Trebinjskih brda i organizovao ljude da stražare i budu pripravni, da bi sačuvali glave.
Otac mi je pričao da je to čuo Sava Kovačević i da ga je pozvao u Nudo (Lastva), odakle su Kovačevići, a poslije se Vasu ne zna ni trag. Nekoliko seljana, među njima i moj otac, otišli su do Save u tom periodu jesen-zima 1941-42. da se raspitaju za Vasa. Otac mi je pričao da je Sava bio arogantan i da nije htio o njemu ni da govori, te da je i njima zaprijetio, zato što se raspituju. Još je moj otac upitao za Čeda Kruševca, koji je bio komunistički ideolog, a samo ga je nestalo. To je Savu još više ražestilo, toliko da se jedva suzdržao da ih ne kazni! Oni brzo kape u ruke i vrate se kući…“, potvrđuje Slobodankinu priču o nesretnom kraju Vasa Popovčevića, njegova rođaka Veseljka Salatić.
Najviše je, dodaje na kraju, zaboljelo kad je u jednom predratnom časopisu pročitala da je Vaso Popovčević bio četnik, „a tada četnici nisu bili ni oformljeni! Valjda zato što je stradao od komunista…“ – otkriva Salatićka „Mojoj Hercegovini“ tu posljednju – posmrtnu nepravdu učinjenu Vasu Popovčeviću.
Autor: Vesna Kešelj
Izvor i foto: MOJA HERCEGOVINA
Vezane vijesti:
Fotografije zločina u Pridvoračkoj jami – prvi dio (UZNEMIRUJUĆI SADRŽAJ)
Pridvoračka žrtva Boško Šakota i stravično stradanje jednog porodičnog stabla
