Latino i Metodije (6) – Jučerašnjica ćirilice u RS

Kojim pismom pišeš? Pitanje je koje se može postaviti samo Srbinu. Mi smo trenutno jedini narod u civilizovanoj Evropi, čiji se apsolutno svi pripadnici mogu pohvaliti da umiju čitati i pisati po dvije azbuke, na jednom te istom jeziku.

Ovaj feljton se namjerava baviti tim fenomenom. Njegovim posljedicama po srpske nacionalne, odnosno kulturne interese. Od kada datira ovakvo stanje, kakvi su njegovi rezultati, i šta nas očekuje u budućnosti?

JUČE DANAS SUTRA
SCG RS

Na primjeru Republike Srpske (RS), mogle bi se izvući značajne pouke vezane za azbučnu politiku u 21. vijeku. Zato ovo poglavlje koristimo kao prelaz ka odjeljku SUTRA, tretirajući neke od glavnih razloga povlačenja azbuke pred abecedom.

Srpska je samo kulturni rukavac, čiji se glavni tok nalazi u Beogradu. Za njega je vezana pupčanom vrpcom, od iskorištene žvakaće gume. Nije se od Pedagoške akademije u Banjoj Luci, mogla načiniti dostojna istitucija za zaštitu srpskog jezika, pisma, i kulture na zapadu. Makar se ista prozvala i Filozofskim fakultetom.

Za taj posao su potrebne decenije nadljudskih napora, čak i u najpodesnijim uslovima. Ta institucija nije dobila ni trun poštovanja koji zaslužuje, a koji se nekoliko puta obilatije izliva na druge budžetske potrošače.

Logika polupismenih srpskih političara, koji su srozavanje finansijskog i društvenog statusa Vojske RS pravdali time da sad imamo SFOR, pa nam odbrana više ne treba, mogla bi se sutra primjeniti i na visoko obrazovanje.

Lako je moguće, iskustvom po kojem je VRS ukinuta, da neki od ovih mudrijaša kaže: U Zagrebu imamo fakultet za ijekavski izgovor, pa nam je isplativije slati studente tamo, nego da izdržavamo profesore i asistente u svojoj zemlji. Stoga se u atmosferi fizičke okupacije i duhovnog nasilja, jasno izdvaja ocjena da je zapadni dio srpskog bića potpuno obezglavljen.

Ćirilica je u SR BiH bila više nego rudimentirano pismo. Uz zamazivanje očiju nekim listovima, koji su se periodično štampali i na ćirilici, na televiji nije uopšte postojala.

Početkom građanskog rata, nacionalno pismo je doživjelo nevjerovatnu rehabilitaciju. Zahvaljujući spontanoj draži u vraćanju korijenima, ali i uz udio krajnje represivnog državnog aparata, sa tada neograničenom vlasti. Posao koji je ratna vlast u Srpskoj učinila na ovom polju, daleko prevazilazi rezultate njene krajnje nesposobnosti u drugim oblastima.

Azbučnom problemu su poklanjali malu i nestručnu pažnju, ali su zahvaljujući prijemčivosti populacije i dostupnim metodama, rezultati bili nevjerovatni.

Od osnivanja države, sva izdanja u Srpskoj su štampana isključivo ćirilicom. Preko 90% svih natpisa na ulici, i etiketa na domaćim proizvodima, bilježeni su nacionalnim pismom. Ovi rezultati su svoju eroziju otpočeli već pred kraj rata.

Nacionalni zanos je iscrpljen u dugotrajnom sukobu, a kulturne institucije države mu nijesu dale nikakav svjež poticaj. Umjesto duhovnih, rukovodstvo obogaćeno švercom i pronevjerama, stanovništvu je slalo krajnje materijalističke poruke. Najčešće tako, što mu se nije ni obraćalo.

Možda zvuči nelogično, ali prve strukture društva koje su se okrenule latinici – jesu kafedžije. U zemlji sa nikakvim uslovima za kulturni život, kafane su tokom rata bile najposjećenija mjesta. Gazde su odjednom došle na ideju, da kafana i ćirilica ne mogu zajedno.

Novovjekovne srpske kafane nose imena napravljena od egzotičnih pojmova i stranih toponima, pa se tako u Banjoj Luci Akapulko, Havana, Cirih, Big Ben, Kaprojolo, Bonđorno, San Remo, Hard rok kafe, Mocart, Vijena, Portobelo… nikako ne mogu napisati ovako kako ste sad pročitali. U ovom sistemu vrijednosti to „glupo i seljački“, bez obzira na skromnu erudiciju ugostitelja.

Najplastičniji primjer za smijer i nivo ove misaonosti, je u ratu popularan banjolučki lokal Siva munja. Pred kraj sukoba i uz opadanje posjete, promijenio je ime u tragikomično: Flash.

Ubrzo su i butici, saloni ljepote, a posebno prodavnice tehničke robe i usluga, slijedili ovu matricu. Ukoliko upotrijebe ćirilicu za natpis na svojoj firmi, izgubiće alhemiju poltronisanja Zapadu, za kakvom žude njihove mušterije.

A zašto žude? Zato što im niko nije rekao da ne mora tako.

Završetkom rata, ćirilica je istisnuta jednakom brzinom kojom je i došla. Svi privatni časopisi koji su osnovani kao ćirilični (Ekstra magazin, Reporter, Nezavisne novine…), „tradicionalno“ su prešli su na latinicu.

Učinili su to izgovarajući se tržištem, mada većina izdanja u RS ne ostvaruje plasman čak ni u Federaciji BiH, a kamo li u nekoj zemlji okruženja. Sedmični i mjesečni magazini iz RS, uglavnom imaju regionalnu prirodu čitalaštva, a tržište se dodatno smanjuje uz rigidnu jezičku politiku susjedne Hrvatske, koja nesmetano plasira svoja izdanja u RS.

U izboru pisma, karakterističan je primjer Banjolučkog univerzitetskog magazina (BUM). Dvije uredničke postave zaredom, napustile su ovaj projekat i pokrenule nove časopise (Revolt i Buka).

Revolt je poslije izvjesnog vremena prešao na latinicu, a mlađa se Buka odmah se počela štampati politički korektnim pismom. Dvije odvojene grupe mladih i obrazovanih ljudi, sličnog društvenog bekgraunda, napravile su potpuno isti potez kao i kafedžije potkraj rata.

Razlog tome je tzv. latiničenje, srpski pravopisni fenomen, koji ćemo obraditi u sutrašnjem nastavku.

(nastalja se)
Dani(j)el Simić

Izvor: frontal

Vezane vijesti:

Latino i Metodije (1)- Kako su Srbi propisali latinicom

Latino i Metodije (2) – Metodi eliminacije ćirilice u SFRJ

Latino i Metodije (3) – Obrazovnopolitička nezainteresovanost

Latino i Metodije (4) – Crna Gora – Kosovo i Metohija

Latino i Metodije (5) – Vojvodina i centralna Srbija