Latino i Metodije (3) – Obrazovnopolitička nezainteresovanost

Kojim pismom pišeš? Pitanje je koje se može postaviti samo Srbinu. Mi smo trenutno jedini narod u civilizovanoj Evropi, čiji se apsolutno svi pripadnici mogu pohvaliti da umiju čitati i pisati po dvije azbuke, na jednom te istom jeziku

Ovaj feljton se namjerava baviti tim fenomenom. Njegovim posljedicama po srpske nacionalne, odnosno kulturne interese. Od kada datira ovakvo stanje, kakvi su njegovi rezultati, i šta nas očekuje u budućnosti?

JUČE DANAS SUTRA
SCG RS

U periodu socijalizma su roditeljima, naglo zabrinutim što im djeca uče ruski, servirane priče o težem usvajanju engleskog jezika, ukoliko se djeca služe maternjim pismom.

Stoga su u Srbiji i danas prisutne gluposti, koje plasiraju više nego nestručni ljudi, objašnjavajući kako je ćirilica ružna, razvučena, neprilagodljiva, rogobatna, neprimjerena…

Taj stav je široko ukorijenjen, i pored toga što naučna zajednica takve termine apsolutno ne poznaje. I ne priznaje! One spadaju više u domen psihologije. Još približnije, njenog dijela koji rasvjetljava fenomen trača. Ima i takvih koji su talambasali da se, tobože, latinica brže uči, a ćirilica sporije čita. Ili, čak, da izgled slova anatemisanog pisma – umara oči.

Ma koliko to svakom zdravorazumskom pojedincu izgledalo smiješno i providno, ostavilo je duboku ranu u srpskom tradicijskom toku. (Detaljan demanti, i pojašnjenje osobina srpske ćirilice, biće obrađen u posebnom odjeljku).

Obrazovni sistem je najbolji pokazatelj razvoja događaja u budućnosti. Nastavni kadar obrazovan u periodu socijalizma, ovakvu situaciju i ne doživljava kao problem. Njihovo prisustvo u visokoškolskim ustanovama stvara nove, jednako društveno nezainteresovane i neinformisane predavače. Riješenje problema se gura duboko, u centar začaranog vaspitnog kruga.

Najbitnija među ustanovama je Filološki fakultet u Beogradu. Namjesto da bude rasadnik, postao je živo blato srpskih lingvista. U njemu se migolje studenti, slušajući kako veliki broj profesora i danas koristi termin srpskohrvatski.

Pored toga što je termin politički, a ne naučni, on se ne koristi ni u jednoj novonastaloj državi na srpskom govornom području (npr. Hrvatska ga je izbacila iz svog Ustava još u avgustu 1989.).
Na adresu vlasti nije upućena ni jedna zvanična akcija ili polemika, u kojoj bi akademska javnost nastupala jedinstveno. Zato se postavlja pitanje čemu taj fakultet uopšte, kada ne služi na dobrobit svojoj naciji?

Neprestano kukanje zbog užasavajućeg materijalnog položaja zaposlenih, devedesetih je zvučao gotovo tragikomično, budući da su dobrim dijelom bili sami za to krivi. Najkvalitetniji stručnjaci su, bez ikakve borbe, dopustili da o pitanjima jezika i pisma odlučuju polupismeni hohštapleri. Trseći se za dnevnopolitičke poene, i praveći još veću pometnju u nestručnoj javnosti.

Obzirom da je jezik specifična kategorija, rezultat je da se nauka o njemu ne uzima kao ozbiljna disciplina. Njom ima pravo da se bavi svako, uzimajući za vrijednosni sistem svoj lični stav (?!?).

Lični stav studenata Filološkog fakulteta u Beogradu, tada smo provjerili uzevši jedan peticijski list, na kojem se zahtijevao veći broj isptitnih rokova. Od 207 potpisnika, godine upisa u rasponu od 1993.- 2000, samo se njih 93 opredjelilo za ćirilicu kao pismo svog potpisa. Pri tom se ćirilicom gotovo nikada ne služe studenti stranih jezika, koji istu ne koristi. To je bio jasan znak, da je i buduća obrazovna elita načeta latinicom.

Vlast koalicije DOS, izabrana zahvaljujući garancijama o legalitetu i legitimitetu budućeg upravljanja državom, prva nije poštovala Ustav sopstvene zemlje. On je tada propisivao ćirilicu kao zvanično pismo, a da se latinica koristi na način propisan zakonom.

Ne konsultujući ni jednu nadležnu ustanovu (koje usljed svoje nesposobnosti, valjda to i ne trebaju biti), nakon 5. oktobra sa dvoazbučnim natpisima su se pojavile sve novčanice, a ne kao do tada samo one devalvacijske od 50 i 100 dinara. Uz otvaranje Univerziteta u Novom Pazaru, najveći grad Raške oblasti je promijenio table sa imenima ulica u latinične. Što je prošlo bez kosmopolitsko-nacionalističke kritike institucija kao Televizija B92, koje panično dižu prašinu pri svakom obratnom potezu.

Ministarstva prosvjete i kulture Srbije, nijesu se sjetila da ulože neku bijednu sumu novca, u razvoj softvera koji podržava ćirilični prstored. U međuvremenu je to učinila korporacija Majkrosoft. Uz tešku muku i veliku polemiku u medijima, proizvedena je (uz obaveznu latiničnu) i ćirilična verzija njihovog operativnog sistema.

Povodom tog raskola, i skupština tadašnje SRJ je 14. novembra 2002, donijela Deklaraciju o zaštiti ćirilice. U odmjereno sročenom tekstu, identifikovani su svi krivci koje smo do sada pobrojali. Na njih je apelovano da vrše svoju dužnost, uz upozorenje da latiničenje ukazuje na odsustvo nacionalne svijesti, te kompleks niže vrednosti i pogrešno shvatanje da će nas udaljavanje od sebe samih približiti drugima.

Osim ovog značajnog, ali mrtvog slova na papiru, Srbija nije učinila ništa da standardizuje i omasovi elektronsku primjenu nacionalnog pisma.

(nastaviće se)

Dani(j)el Simić

Izvor: frontal

Vezane vijesti:

Latino i Metodije (1)- Kako su Srbi propisali latinicom

Latino i Metodije (2) – Metodi eliminacije ćirilice u SFRJ