Lalović: Sa suzama u očima u Velici na Čakoru

Nakon analitičkog pregleda poetskih svjedočenja inspirisanih zločinom njemačke SS divizije Princ Eugen u Pivskim Dolima kod Plužina 7. juna 1943. godine koje smo predstavili u eseju Poetska tuga u Dolima pivskim, našu pažnju je zaokupio još jedan sličan zločin nad srpskim narodom u Crnoj Gori, a riječ je o zločinu koje su u srpskom selu Velika na Čakoru, opština Plav, počinile dvije SS divizije, Princ Eugen i Skender-beg.

Piše: Rade R. Lalović

Zločin se dogodio 28. jula 1944. godine na pravoslavni praznik Svetih mučenika Kirika i Julite. Tada je samo za dva sata ubijeno 500 ljudi od čega 113 djece mlađe od 12 godina.

Zločin se dogodio neposredno nakon što su se sa Čakora i iz Velike povukle do tada tamo prisutne partizanske jedinice koje su otišle u Srbiju da pojačaju napade na JVuO na Jelovoj Gori između Valjeva i Požege gdje su najjače borbe vođene od početka avgusta i u septembru 1944. godine, a srpsko stanovništvo na Čakoru je namjerno ostavljeno potpuno nezaštićeno da ih ovdje, u Velici, ubijaju SS trupe, a u Srbiji to isto da rade baš ovi komunisti koji su napustili Čakor i Veliku.

Neki savremeni montenegrinski istoričari tvrde da u Velici nisu stradali Srbi nego Crnogorci, jer Velika nije srpsko nego crnogorsko selo, ali ih u tim njihovim tvrdnjama demantuju rezultati popisa stanovništva čak i najnovijeg izvršenog 2011. godine, dakle, nakon odvajanja Crne Gore od Srbije. U tom popisu stoji da u Velici živi 74% stanovnika koji se izjašnjavaju kao Srbi.

O ovom zločinu nad Srbima u Velici umjetnički snažnije uobličenih poetskih svjedočenja je veoma malo o čemu svjedoči i kraći rad Velički pokolj kao književna tema autora Branka M. Paunovića iz koga se vidi da o Veličkoj tragediji postoji nekoliko proznih radova, znatan broj epskih pjesama, po koja tužbalica i manji broj lirskih pjesama. Među ovdje navedenim lirskim pjesnicima autor izdvaja Todora Živaljevića Veličkog, Vukmana Otaševića, Radenka Bjelanovića i još nekoliko manje poznatih pjesnika.

I nakon velikog uloženog truda na pronalaženju zrelih lirskih poetskih tekstova o stradanju Srba u Velici 1944. godine uspjeli smo da pronađemo mali broj pjesama i to: Molitva za rod moj velički Todora Živaljevića Veličkog, Velika Emila Labudovića, Velika Batrića Babovića, Veličko podne Milice Bakrač, Sjenima žrtava iz Velike i Pivskih Dola Dragana Koprivice i Poema veličkim žrtvama Momčila Gojkovića Lešova.

U narednom dijelu ćemo dati analitički pregled ovih lirskih svjedočenja.

Kako poetska svjedočenja o stradalim mučenicima na bilo kom stratištu nerijetko predstavljaju uzvišene poetske molitve onda je logično da ovaj analitički pregled poezije inspirisane veličkom tragedijom započnemo osvrtom na poemu Molitva za rod moj velički Todora Živaljevića Veličkog.

Ova poetska molitva upućena Gospodu nije samo molitva skrušenog pobožnog potomka veličkih mučenika nego je i svojevrsan bolni krik nekog ko osim Boga nema kome da se obrati za milost i spas tih duša napaćenih.

Milosti Bože daj
za rod moj
velički
golovrati
u nevremenu pometeni
nožem susjedovim
na Svetog Kirika i Julitu
poklani
na graničara soj
durešni
maleni
na rod noćobdija
nepokorni
zaneseni
po kome i ja dobih drugo ime svoje

Osim izrazitog molitvenog tona, te uzvišene intonacione komponente koja sa sobom nosi odgovarajući emotivni naboj ovdje su prisutne i žrtve, ti nedužni ljudi golovrati // … durašni // maleni // … nepokoreni // zaneseni, a onda i vrijeme, i način njihovog stradanja …na Svetog Kirika i Julitu // poklani.

Živaljević se posebno moli Gospodu i za preživjele kako bi život u ovom prelijepom srpskom selu na još ljepšem Čakoru tom slobodarskom međašu bio nastavljen.

Svevišnji okreni se
molim Ti se
na one
koji žele
da žizan
ovdje
ponovo nabuja
ko što nekad je bio

Pjesnik s razlogom ponavlja moleban Svevišnjem opisujući rod velički atributima patnje koja se na njihovim licima vidi da ih njegov pehar žizni prelesne u carstvu nebeskom ne zaobiđe jer zna da su mu ostali vjerni do kraja ovozemaljskog života.

Pojem moleban Tebi
Božanstveni
za rod moj
velički
od životne studi
pometeni
u licu spečeni
i izbrazdani
do zemlje savijeni
prije ure zadnje
da prineseš mu pehar
žizni prelesne
što zaobiđe ga
na sofri Tvojoj
i Tvojemu pladnju

Emilo Labudović svoju pjesmu Velika i formalno, i strukturno organizuje kao svoje obraćanje Velici. Pjesnik svoje obraćanje otvara jasnom konstatacijom

Poznajem sva ćutanja tvoja
Njihovu gluvu samoću
Drhtim drhtanja tvoja
Gatam ti snoviđenice …

poistovjećujući se s njom, s Velikom, pa evo čuje ne samo krik zloslutnih gavranova koji se oglašavaju u nevrijeme, u julskom nespokoju nego i sriče nemušta slova veličke okamenjene čitanke dok miluje oblake i previja krvave veličke rane.

Posebno su upečatljive slike veličkog pogroma koji u sjećanju preživjelih još uvijek traje pa mu ni u pjesnikovoj duši nikad kraja biti neće, jer

Još dime tvoja zgarišta
Tvoji obori i štale
Ledene julske vatre
Još ližu tvoje sljeme.
A sjever sa Ćemena piri
Još gore kolijevke
Ponjave i djevojačka sprema

Gradaciona linija pjesnikova poetskog iskaza od početka do kraja pjesme se ogleda u uzvišenom tonalitetu vlastitog obraćanja koje prate odgovarajuće pjesničke slike što u cijelosti korespondiraju sa bolom koji vrca iz svakog stiha ne samo kao emotivni iskaz nego i kao ponavljajuće molitveno slovo.

Veliko, velika tajno

(….)

Veliko, velika rano

(….)

Veliko, veliko vatrište

(….)

Veliko, velika istino

(….)

Veliko, veliki prkosu

Pjesnikova tuga je posebno golema i zbog toga što zna da se o veličkoj tragediji još uvijek ne govori otvoreno i bez straha, jer zna da ima još onih kojim istina o veličkom pogromu ne ide u prilog.

A još je onih koji bi da te pale
Da te sprže
Da ti se zatre
U odivi sjeme
Da ti leleci budu jedine popijevke
A pjesme – tužbalice
Da te nema.
Da te još jednom ponište
Ćutanjem i zaboravom
Da te sakrije laž
Da budeš manja od sebe
I svog imena

A ona, Velika, je ipak prkosna zbog toga što se nje sjećamo svakoga ljeta, svakog jula, zato što traje, gorda u crnini, kroz vrijeme, između rađanja i opijela.

Labudović ovu svojevrsnu poetsku diskusiju s Velikom i njenom tugom nastalom nakon zločina počinjenog na dan svetog Kirika i Julite 1944. godine, završava upečatljivim stihovima koji slave njeno ime i njenu žrtvu istinski dostojnu da se pred Bogom moli za nas iako joj ni ime dosegli nismo.

I svakog jula
Kao onda Sveta Julita
Usred svoga neprebola
Zavapiš: hvala ti, o, Gospode,
Što nas činiš žrtvama
U Tvoju slavu i ime Tvoje!
Prkos cvijetom vidaš rane
I svoju tugu
Umotaš u dugu
Kudeljno povjesmo
U plahe julske kiše
Jutarnju rosu na otkosu
I vazneseš se Nebu
Da moliš za nas posustale
Što ti još ime dosegli nijesmo
Veliko, veliki prkosu!

Od svih pjesama inspirisanih stravičnim pokoljem u Velici po svemu je posebna pjesma Batrića Babovića Velika. Sastoji se od šest strofa sa ukrštenom rimom i odgovarajućim ritmom i intonacionom harmonijom. Već u prvoj strofi pjesničke slike su upečatljive i eksplicitno odražavaju nagovještaj strahote koja se primiče nedužnom srpskom življu u Velici.

Evo idu braća i kumovi
Kao da je Božić ne Julita
Krvavi su čakorski drumovi
Neviđena polaznička svita

I nije slučajno pjesnik za ilustraciju, nažalost ne prvog moralnog sunovrata veličkih komšija, izabrao kao ključne simbole Božić, kumstvo i komšijstvo. To su kategorije koje se nikada u istinskoj narodnoj etici svih čakorskih, a i drugih stanovnika nisu dovodile u pitanje, osim kada se u ružnim i teškim vremenima, onim lakomim i naizgled moćnim, razum pomuti a krv zasjeni sve vidike pa tuđin postane bliži od prvog komšije. U tim slučajevima se i nebo, i zemlja, i narod drugačije pojavljuju pa i kumstvo i komšijstvo završavaju u apokaliptičnim slikama stvarnosti.

Nebo ječi kolijevke pište
Utrobe se nožem otvaraju
Ognjem kumstvo i komšijstvo krste
Za Nebesko Carstvo pripremaju

Kada se etičke vrijednosti u tim teškim vremenima sruše, kada se zlo prihvati kao vrhovna vrijednost, onda se sve okrene naopačke, crkvena zvona plaču, ptice ne pjevaju, tama svud zacari pa u tom pomračenju uma obavezno stradaju ne samo ljudi, nego i pravda, i sloboda.

Plaču zvona sa Svetih Trojica
Lim se usred jula zaledio
Umrla su pojanja svih ptica
Ni Bog nije ono što je bio

Nisu iste ni gora ni voda
Pramen tame duše zahvatio
Umrli su pravda i sloboda
Kad kum ne bi ono što je bio

Babović svoju pjesmu završava biblijskim freskopisom sa koga mučeničke duše pravednika stradalih samo zbog toga što su voljeli Hrista i slobodu tješe u tugu vječno zavijene preživjele Veličane.

Dva metoha ognjem izgoreše
Pretvori se klanica u fresku
Mrtvi ozgo žive dolje tješe
I veličku čuvarku nebesku

I Milica Bakrač slično Labudoviću i Baboviću vidi Veliku u zlom danu kad banuše hladne i gladne čete, // gazeći starce, majku i dijete. Vidi pjesnikinja to selo u kome nakon prolaska komšijske horde zla ništa živo ostalo nije, a surovi egzekutori, komšije, zaslijepljene mržnjom nisu ni čuli, niti željeli da čuju krike nedužnih iako se pred njima gasio cio jedan kolektiv, cio život.

Ne, nisu čuli ropce i krike,
niti su žalili, iz navike
krv mladih srca, niz grudi čile.
Padoše kose, nakovnji, vile!

Padoše glave, i oči plave…
Ne, nisu stigli nikom da jave,
da su nevini, pred pravdom Boga.
Ne zagrliše nikoga svoga.

I ponovo je zločin ostao nekažnjen. I ne samo to, nego su ostali potomci zlih djela da nanovo krivotvore istoriju pa je pjesnikinja s razlogom ogorčena te pjesmu završava logičnim pitanjem na koje će jednom Bog dati konačan odgovor.

Zar ih je pravda zaboravila,
s namjerom da nam zapali krila?
Čuješ li, dušo, jav svojih duša,
Velika, podne, Gospod ih sluša.

Dragan Koprivica u pjesmi Sjenima žrtava iz Velike i Pivskih Dola ne razdvaja žrtve ta dva stratišta, jer i jedne, i druge žrtve su žrtve srpskog naroda, a u oba slučaja egzekutori komšije kao pripadnici okupacione fašističke sile.

Dva pokolja na dva kraja,
dvije tuge do beskraja…
Velika… I Pivska Dola…
Mjesta vječnog neprebola…

S jednim istim zlikovačkim žarom
ubijano i mlado i staro,
među njima i stravljena djeca,

za kojom i danas neko jeca…

Kao i Milica Bakrač i Dragan Koprivica je kivan što su Zlikovački kazneni odredi ti tobož ljudi u oba slučaja ostali nekažnjeni.

Ovaj kratki pregled najznačajnijih poetskih svjedočenja o stradanju u Velici završavamo analitičkim osvrtom na pjesmu Poema veličkim žrtvama Momčila Gojkovića Lešova. Gojkovićeva pjesma ima devet strofa sa ukrštenom rimom i sa ujednačenim ritmom. Svaka strofa u ovoj pjesmi je posebna stravična pjesnička slika koja vjerno prenosi realno stradanje i uobličava ga u pjesnički izraz. A te pojedinačne pjesničke slike se i sintaksički, i paradigmatično slažu u jednu veliku poetsku sliku srpskog sela na Čakoru koje u plamenu nestaje.

Evo nekoliko konkretnih slika stradanja u mozaiku koji lako iz poetske forme može biti preveden u vizuelno ništa manje bolno likovno svjedočenje.

Uvodna pjesnička slika i vremenski, i suštinski svjedoči o zločinu koji ne bira ni vrijeme, ni mjesto.

Dvaes` osmog jula, o zlokobni dane,
na domak slobode i u smiraj rata,
Velika zadobi neprebolne rane,
zaklani ležahu sestra pored brata.

Nešto malo dalje, u samrtnom ropcu,
mališan prkosni, nabijen na kuku,
kraj česme na šljivi visi na konopcu,
krvnik mu se kezaše, krvavijeh ruku.

Na ovu poetsku sliku se i vizuelno, i jezički, a onda logično i poetski naslanjaju jedna za drugom slike ubijene djece, masakriranih djevojaka, jezive slike umorene odojčadi i mrtvih čuvara i doma, i blaga.

Povojče, krvavo, od godinu dana,
crv po njemu gmiže i gomila muva,
na malenom tijelu pet ubodnih rana,
mrtav šar-planinac kao da ga čuva.

Osim jezivih poetskih slika ubijenih ništa manje stravične nisu ni slike kuća u plamenu kraj kojih krvnik stražari dok nevine žrtve plamen ne umiri.

I na samom kraju Momčilo Gojković Lešov slika te zvijeri u ljudskom obliku koje su u histeričnoj pjesmi slavile smrt svojih komšija bez imalo griže savjesti.

Pjevali su pjesme krvavih noževa,
krvlju nevinih, isprskanih bluza,
iza njih ostaše zgarišta, leševi,
klanih i odranih i potoci suza.

Sve ove pjesničke slike i poetska svjedočenja su nama dovoljna opomena da pamtimo i da nikad ne zaboravimo ni Veliku, ni bilo koje drugo naše stratište.

Rade R. Lalović

Izvor: IN4S