Krst za žrtve ili krst za potpise?

Kozara – između sjećanja i pokazivanja

Piše: Zoran M. KOS, novinar, istraživač i publicista, unuk Jovice Burazora, partizana zarobljenog na Kozari i stradalnika Zemunskog logora.

PITANJA KOJA TRAЖE ODGOVOR

U prvom tekstu ukazao sam na ono što smatram neprimerenim odnosom prema mestu stradanja. Sada želim da postavim nekoliko pitanja.

Ko je odlučio da se izgled ovog spomen-obeležja menja? Ko je izradio projekat? Ko je dao saglasnost i da li su u tom postupku konsultovani istoričari, stručnjaci za zaštitu spomenika i porodice stradalih?

Spomenik nije običan građevinski objekat. To je mesto sećanja, pijeteta i opomene. Svaka izmena mora biti pažljivo promišljena, a ne prepuštena ličnom ukusu ili trenutnom rešenju.

Ovde nije reč o napadu na bilo koga lično, već o odgovornosti prema istoriji i prema ljudima koji su na tom mestu izgubili živote.

Zato očekujem da nadležni javno objasne šta je urađeno, po čijoj odluci i sa kojim ciljem. Ako je sve urađeno po pravilima, javnost ima pravo da to zna. Ako nije, onda je vreme da se greške isprave

Postoje dva načina odnosa prema mjestima stradanja.

Jedan je tih, skroman i dostojanstven.

Drveni krst, jednostavan natpis, bez isticanja imena onih koji su ga postavili, bez potrebe da se neko potpiše na mjestu gdje su drugi izgubili živote. Samo poruka, sjećanje i poštovanje.

Čak i mala informativna oznaka, poput bar-koda koji vodi ka podacima o logoru Zemun, ima svoju svrhu – da onaj ko dođe može nešto da nauči, da sazna istinu o stradanju.

Tu sam stajao. Zapalio svijeću za mog đeda Jovicu i njegove drugove. Odao sam dužnu poštu onima koji su tu stradali. Nisam došao da ostavim svoj trag, već da se poklonim njihovom.

A onda postoji i drugi način.

Način u kojem se ponekad više vidi onaj koji postavlja nego oni kojima je obilježje posvećeno. Dodaju se elementi, krstovi, potpisi, imena zaslužnih, ali ono najvažnije ostaje u drugom planu – informacija o žrtvama, njihovim imenima, njihovoj sudbini i razlogu zbog kojeg tu stojimo.

Naša je dužnost da pamtimo, da se poklonimo nevinim žrtvama i da istinu o njihovom stradanju prenosimo budućim generacijama

Mjesta stradanja nisu mjesta za ličnu promociju.

Ona nisu vizit-karta pojedinaca, niti prostor za dokazivanje ko je više uradio. Tamo treba da budu najvažniji oni koji više nemaju glasa – nevine žrtve.

Ovdje nisam došao da ostavim svoje ime. Došao sam da se poklonim imenima mojih predaka.

Posebno boli kada ljudi koji učestvuju u takvim radovima nemaju porodičnu vezu sa tim krajem, nemaju svoje pretke čije kosti leže na toj zemlji i nemaju onaj duboki lični osjećaj koji nosi čovjek kada stane na mjesto stradanja svojih najbližih.

Na mjestima gdje su ljudi umirali ne treba da bude najveće ime onoga ko je nešto postavio, nego najjača poruka onih koji su stradali.

Ja stojim i u Zemunu i na Kozari.

Stojim na mjestima gdje su stradali moji.

Tamo ne tražim svoje ime.

Tamo tražim da se njihova imena, njihova patnja i njihova žrtva nikada ne zaborave.

Istoriji i sećanju  treba pažljivo prilaziti, izučavati, struku poštovati i  čuvati nasljeđe, a ne mijenjati.

Svako ima pravo na svoje mišljenje o ovakvom načinu uređenja, ali jedno je sigurno, mjesta velikog stradanja zaslužuju da im se pristupa s posebnom pažnjom, dostojanstvom i poštovanjem prema istorijskom nasljeđu i žrtvama.

Završna napomena

Da ne bude nikakve zabune.

Nisam, niti ću ikada biti, protiv Časnog krsta. Bože sačuvaj. Krst je za mene sveti simbol vjere, stradanja, nade i Vaskrsenja.

Ali jesam protiv kiča, neukusa i svakog rješenja koje na mjestima stradanja potiskuje žrtve u drugi plan.

Moja namjera nije da omalovažim bilo čiji trud, već da podsjetim da su na Kozari i drugim stratištima najvažniji oni koji su tu stradali. Sve što radimo treba da služi njihovom dostojanstvu, istini i trajnom sjećanju.

Ako smo to sačuvali, sačuvali smo i smisao spomenika.

Vječan pomen svim nevino postradalim.

Posvećeno autorovoj majki Radmili, koja je danas preminula, a Božjom promisli ovaj tekst je posvećen krstu gdje su sahranjene kosti njenog oca, autorovog djeda.

Redakcija portala Srpskopitanje izjavljuje saučešće podorici Kos i Burazor iz Kozarske Dubice.

---

Izvor: SRPSKO PITANJE