Kriva kletva

Ustaški zločini u Livnu i selima rubom Livanjskog polja ne odskaču od svega onoga što je u ime „Svete, Božje, Katoličke i Vojujuće Hrvatske” počinila soldateska Ante Pavelića u ljeto 1941. godine širom Hercegovine, Bosanske krajine, odnosno u svim onim krajevima u kojima je bilo nastanjeno srpsko stanovništvo i u kojima je valjalo ostvariti sumanutu ustašku vodilju: „Ili se pokloni, ili ukloni…”

Livanjski kraj nije karakterističan ni po pobroju žrtava ni po metodama koje su primjenjivane za ostvarivanje paklene ustaške ideje čiji je rodonačelnik bio dr Mile Budak, da se jedan dio Srba pobije, drugi raseli, a ostali prevedu u katoličku vjeru i tako pretvore u Hrvate.

I u Livnu su se svirepo dosledno obistinile grozomorne riječi fra Dionizija Juričeva, predstojnika vjerskog odsjeka u zloglasnom „Državnom ravnateljstvu za ponovu”, tačnije, krvavi ustaški program:
„U ovoj zemlji ne može da živi više niko osim Hrvata — rekao je Juričev — jer, ovo je zemlja Hrvatska, a tko se neće pokrstiti, mi znademo kud ćemo s njim. Ja sam u ovim gore krajevima davao očistiti od pileta sve do starca, a ako bude potrebe, učinit ću i ovdje, jer danas nije grehota ubiti ni malo dijete od sedam godina, a koje smeta našem ustaškom pokretu. Mi danas treba da budemo svi Hrvati i da se proširimo, a kad se proširimo i ojačamo, ako nam bude potrebno, još ćemo da oduzmemo od drugih…“

Nad jamom Ravni dolac se postupalo striktno po ovom „programu”.
Ustaše ni ovdje nijesu potrošile mnogo municije. Opredjeljivale su se, za razliku od mnogih drugih sličnih ustaških stratišta, uglavnom da živu čeljad bacaju u jamu, a oroz su potezali tek kad očajnike nijesu mogli savladati golim rukama i gurnuti ih u grotlo.

Ubavka Bošković, iako tek djevojčurak, nije živa htjela u jamu. Vidjela je majku Cvitu kako nestaje u jezivoj pomrčini jame iz koje se razlijegao lelek, kako su krvnički u jamu zavitlali brata joj Rista i sestru Milicu, kako je sestra Danica prkosno sama skočila za njima, ali se ona nije dala. Očajnički je stiskala u naručju najmlađu sestru Stanu i otimala se momačkom snagom.

Kad je krvnicima dojadilo, glasnula se puška i Ubavkino beživotno tijelo je poletjelo u ponor, noseći u naručju u smrt i sestru Stanu…
Među onima koji su preživjeli pakao jame u Ravnom docu i danas se posebno prepričavaju  postupci ustaša sa djecom i nejakim bebama.    Svi tvrde kako njih jama nije htjela, da im nekakva nebeska sila nije dala da padnu u jamu već su, poput lista, lebdjele nad ponorom. Tek kad bi ih pogodili ustaški meci, nestajale su u pomrčini jame.

Iznad jame Ravni dolac i danas raste jedan krakati crnograb. Jedan njegov krak se povio iznad cijelog otvora. Preživjeli iz jame pričaju da je to tada bila mlaza za koju su se mnogi pokušavali uhvatiti i spasiti. Dječaku Bošku Boškoviću to je pošlo za rukom. Kad su ga bacili u jamu, uspio je da se uhvati za mlazu i tu je ostao da visi sve dok ga ustaše nijesu dotukle iz pušaka.

— Mile i Đorđe Lalić, moji rođaci bližnji, bili su bogme stasali za regrute — sjeća se Božana – Boja Lalić, jedna od preživjelih iz jame Ravni dolac. Bili momci kao laste i ustaše se, zar, bojale da im ne uteku pa ig svezaše. Prvo ruke svakome posebno pa onda jednoga za drugoga i tako ig prevezane gonilo i nad jamu dognalo. Tako ig i bacilo prevezane. Kazivali poslim da je jednoga ubilo iz puške pa taj u jamu povukao i onoga drugoga…

Draginja Lalić, rođena Šunjka, žena pokojnog Branka Lalića, nosila je u naručju dvogodišnjeg sina. Kad je došla nad jamu i shvatila šta je čeka, bacila je sina na stranu i uhvatila se u koštac sa ustašom Markom Baraćem, pokušavajući da i njega povuče sa sobom u jamu. Tako bi, izgleda, i bilo da nijesu ostali pritrčali i pripucali iz pušaka i pištolja na nju te svog druga kurtalisali iz zagrljaja ojađene majke. Draginja je u samrtnom ropcu poletjela u jamu a za njom su odmah bacili i njenog dvogodišnjeg sina.
Što nijesu stigli na metak da navrzu i na nož da nabodu, što nijesu uspjeli u jame da pobacaju, ustaše su nastojale da pokrste i prevjere. Važno je bilo samo da ne ostane krsta od tri prsta, da pogine ime pravoslavno i trag se srpstvu utre za sva vremena.

Zarad spasa djece i porodice, ljudi su ponegdje i pristajali i krivo se kleli da primaju vjeru katoličku, smatrajući da je bolje i grešna duša nego mrtva glava — da će im, kad zlo mine, taj grijeh biti oprošten.
Tako se izgleda krivo zaklela i stara Ruža Lalić, zvana Glamočka, i spasila snahu Draginju i unuke Ljeposavu i Boju.

Potvrda nekog župnika iz okoline Kupresa kojom ovjerava da je neka
udovica sa četvoro članova porodice iz pravoslavne prešla u katoličku
vjeru

    Kad su žene i djecu iz Gornjih i Donjih Rujana dotjerali na domak jame Ravni dolac, među njima je bila i Draginja Lalić, žena pokojnoga Mija Lalića, sa dvije ćerkice. Narod su tu potrpali prvo u jednu pećinu i odatle počeli da prozivaju porodicu po porodicu i odvode ih i bacaju u jamu. Na spisku su prvo bili Bačkovići i Boškovići, ali, za čudo, prvo su prozvali Draginju Lalić i sa djecom je uputili da ide kući gdje joj je bila ostala stara i bolesna svekrva.

Narod koji se još nadao i vjerovao ustaškim pričama da ih vode u Srbiju i obećanjima da nikome neće faliti dlaka sa glave ako se utvrdi da se nije ogriješio o ustašku vlast, povjerovao je da su ustaše nekako utvrdile da stara Glamočka nikome nije vodu natrunila i da su zbog toga pustili Draginju i djecu.
Nikada se nije saznalo šta se zapravo desilo i ko se smilovao Draginji i njenoj djeci. Pričalo se da je čas prije nego što je počelo bacanje u jamu stiglo tobož naređenje više komande ustaške da se prekine sa ubijanjem i da je Draginja, zahvaljujući tome, slučajno izbjegla žalosnu sudbinu ostalih, a da je potom ipak prekršeno naređenje i do kraja ostvaren pakleni plan.

Bliže je istini, međutim, ono što mi je ispričala Gospava Bošković, jedna od preživjelih iz jame Ravni dolac.
— Neki Perić, meščini zvali ga Ilčina Perić, živio dobro sa Draginjinim čovikom Mijom Lalićem, zvanim Mićula, kojega su od dragosti zvali Starešina jer je kao dite ostao siroče i domaćin u kući. Bili po prilici zajedno u regrutima i zavjetovali se jedan drugome da će se paziti i pomagati. E taj Perić, po prilici, nije dao Mićulinu familiju…

Sve to je, izgleda, imalo svoju cijenu jer su se stara Glamočka i njena snaha morale pokloniti i krivo zakleti zloglasnom fra Božu Šimleši da primaju vjeru katoličku, ali su i one, naravno, prestale da idu u katoličku crkvu čim je prošla ustaška sila i strepaca…
Na drugoj strani i samom Miju – Mićuli Laliću se tih dana zameo svaki trag i niko nikada nije doznao šta se sa njim desilo, ni gdje je i kako završio, a po svoj prilici  ta moćna riječ koja je spasila njegovu  familiju nije mogla sačuvati i njegovu glavu…

Zahvaljujući dobroti autora, preneseno iz knjige:
Budo Simonović: „Ognjena Marija Livanjska“

 Knjiga je posvećena ustaškim pokoljima nad Srbima u Livnu i okolini, odnosno u selima na rubu Livanjskog polja, počinjenim u proljeće i ljeto 1941. godine, a ponovljenim i u najnovijim ratnim sukobima na tom području, posebno tokom 1992. i 1993. godine. To je priča o 1587 žrtava, pretežno djece i nejači, mučenih i na najzverskiji način pobijenih na gubilištima u okolini Livna. O tome govore preživjeli sa tih gubilišta, posebno preživjeli iz nekoliko jama, čije je kazivanje svojevremeno inspirisalo i Ivana Gorana Kovačića da napiše svoju glasovitu poemu „Jama“. O tome govore ne samo Srbi, žrtve ustaškog genocida, nego i brojni inovjerci – Hrvati i Muslimani, časni i čestiti ljudi koji u tim ljutim vremenima, kako 1941. tako i devedesetih godina prošlog vijeka, nisu gledali ko se kako krsti i šta je kome na glavi. Knjiga je stoga strašno svjedočanstvo o zlu, optužba za sva vremena, ali i trajni dokument o veličajnim primjerima dobrotvorstva i žrtvovanja čovjeka za čovjeka. Izdavač knjige „Ognjena Marija Livanjska“ (četvrto dopunjeno i prošireno izdanje) je kompanija „Nidda Verlag GmbH“, odnosno „Vesti“, najtiražnija dnevna novina u dijaspori.
Biografski podaci o autoru:

Rođen u selu  Osreci – Manastir Morača, 15. oktobra 1945. godine. Završio Filološki fakultet u Beogradu, grupu za srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost. Tri godine potom radio kao profesor u gimnaziji „Slobodan Princip – Seljo u Sokocu na Romaniji, a onda se posvetio novinarstvu (počeo u sarajevskom „Oslobođenju“, zatim u TANJUG-u, „Politici Ekspres“, „Ilustrovanoj Politici“, „Politici“ i sada u Frankfurtskim „Vestima“).
Do sada objavljene knjige:
– „MIJAT I MOJSIJE“ (1988).
– „DO SMRTI I NATRAG“ (1988),
– „OGNjENA MARIJA LIVANjSKA“ (tri izdanja od 1991. do 1997),
– „NEDOHODU U POHODE“ (1994),
– „ZEKO MALI“ (tri izdanja od 1997. do 2001),
– „ŽIVOT NA SEDAM ŽICA“  (1998),
– „NIKAD KRAJA TAMNICAMA“ (2002),
– „ZADUŽBINA PATRIJARHA I VEZIRA“ (2006),
– „RIJEČ SKUPLjA OD ŽIVOTA“ (2006).
Priredio i zbornik „125 GODINA NOVINARSTVA I 50 GODINA UDRUŽENjA NOVINARA CRNE GORE“ (1996. godine).

Vezane vijesti:

Promocija knjige „Ognjena Marija Livanjska“ u Hramu Svetog Trifuna u Beogradu

RTRS – NASLOVI – 25. oktobar 2010. – PAKAO U RAVNOM DOCU

RTRS – PEČAT – 20. oktobar 2011. – Reportaža o stradanju Srba 1941. u jami Ravni Dolac, Livanjsko polje

SLUŽEN PARASTOS SRBIMA BAČENIM U JAMU RAVNI DOLAC

Promocija knjige „OGNjENA MARIJA LIVANjSKA“ u Svetosavskom kulturnom klubu u Banja Luci