„Krajina kao sudbina“- intervju sa Mićom Jelićem Grnovićem

Gospodine Jeliću Grnoviću, zadovoljstvo mi je što ste pristali na ovaj intervju. Za početak, recite našim čitaocima nešto o svom odrastanju, školovanju, studijama u Zagrebu i kako ste se našli na mjestu ministra kulture RSK?

Razgovor vodio: Jovo Radović

Rođen sam trećeg marta 1942. godine u banijskom selu Jasenovčani, dakle za vrijeme Drugog svjetskog rata i zločinačke vladavine Nezavisne države Hrvatske pod čijom su vlašću Srbi bili potpuno obespravljeni. Dakle samim činom stvaranja te zločinačke tvorevine počelo je odvođenje viđenijih Srba i Srba solunskih dobrovoljaca na razna stratišta gdje su mučeni,klani i ubijani. Takođe prevođeni su nasilno u katoličanstvo . Mnogi su kao u glinskoj crkvi danima kolektivno klani umjesto pokatiličavanja. O tome zločinu sam u Centru za kulturu u Sisku postavio predstavu prema vlastitom scenariju pod nazivom Opijelo za sedam stotina u Glinskoj crkvi sa  102 izvođača. A zna se da je osim jedinog preživjelog tog pokolja, Ljubana Jednaka, zaklano  1564 Srbina. Počinjem sa ovim jer je usko povezano sa mojim ličnim stradanjem kao nerđenog djeteta.

Moja majka je tada bila  pred mojim porodom  a to znači kao i za svaku majku da spasi ne sebe nego svoje buduće dijete. Budući da je lično poznavala ustaškog tabornika  Tomu Krznarića , smogla je snage i otišla naknadno k njemu rekavši da nije mogla prisustvovati pokrštavanju jer kao što se vidi da je u visokom stadiju trudnoće. Ništa zato, odgovorio joj je, idi Ružo kući i bićeš zaklana. Sve do mog rođenja dežurala je cijele noći na seoskoj prtini  da  uspije pobjeći ako koljači naiđu. Njeno dežuranje nastavlja sve do 6. oktobra 1944- e. Uvijek je, kazivala mi je, imala kuvanih jaja, malo slanine i suvog mesa  spremnog za bijeg u šumu. Toga dana oktobra ustaše su pošle iz Jasenovca na 17  srpskih sela moga užeg zavičaja oivičenog rijekom Unom. Njenom lijevom stranom od Kostajnice, pa rijekom Sunjom, njenom desnom stranom do ušća u Savu i prugom od  Kostajnice do naselja Sunja, zvanog Banijski Trokut. Akciju su ustaše izvele pod nazivom opkoli, obori, zakolji. Stradalo je preko 1.200 duša. Ja i majka smo se spasili u šumi koja je bila izvan sela.Sva ta sela su popaljena i opljačkana.

Preostali živi su preko pruge i rijeke Sunje našli spas na već oslobođenom teritoriju Banije. Zbog svih tih stresova i teškog porođaja moja majka je bila toliko slabašna da me nije mogla nositi u zbjeg. Otac je, kad  smo se pronašli odlučio da ostanem kod njegove sestre u Gornjem Hrastovcu čija je kuća bila tik uz hrvatsko selo Graboštani i cijeli rat sa svoje šestoro djece preživjela garancijom komšija Hrvata da je neće odati jer se već naslućivao kraj rata, jer je Bograd bio pred oslobođenjem. I tako nas sedmoro Srba jedini od desetak hiljada Srba mog zavičaju dočekasmo 45 srpsku udarnu brigadu, znači slobodu. Nakon devet mjeseci po povratku oca iz partizana i majke iz zbjega u Glini nisam ih pozno. No, što je najstravičnije, ni majka mene nije prepoznala.

Ali , trebalo je poći kući u Jasenovnane koja je bila napaljena ali ne i izgorela. Dobio sam od pokojne matere, tako sam zvao tetku Mariju sve do njene smrti  šezdesetih godina, kujicu Lolicu koju smo ja i Niko , najmlađi njen sin, dobili od srbijanskih partizana. Dala nam je još i prase, kokoš i pijetla. Po dolasku kući nismo imali ništa za hranu. Kako su kukuruzi ostali na njivi neobrani obrali su ih u maju roditelji i od njih napravili rakiju koju su prodali i kupili kravu. Ono prase smo ujesen priklali za mrs, a kvočka je izlegla  13 pilića. To je već bilo bogatstvo. Godine 1948 krenuo sam u prvi razred osnovne škole u Papićima. Od školskog pribora  imao sam tablicu i komadić pisaljke koju sam dobio od sestre od strica Miljke, jer je ona upravo bila završila sa školom.

Nakon završenog četvorogidišnjeg školovanja u Papićima više razrede pohađam u Sunji i u Rumi, a učiteljsku školu završavam u Zagrebu. Na osnovu nekakvog konkursa za literarne radove srednjoškolaca Hrvatske pobjeđujem i zapošljavam se kao novinar pripravnik na Radio televiziji Zagreb. Upisujem i  studij književnosti 1961. godine na filozofskom fakultetu u Zagrebu. Još kao srednjoškolac počeo sam se baviti scenskom umjetnošću pa shodno tome sa grupom  scenskih entuzijasta i mladih pjesnika 1967. Osnivam Studentski teatar poezije koji će prerasti u Teatar poezije u Zagrebu.

Pokrećem i časopis Poezija, časopis za poeziju, kritiku i esejistiku o poeziji 1969. godine. Organizujem mitinge mladih pjesnika Jugoslavije u Zagrebu, a takođe i dva velika mitinga pjesnika revolucije na kom su sudjelovali najpoznatiji pjesnici revolucije na čelu sa Desankom Maksimović. Igrom slučaja postajem članom predsjedništva Saveza studenata Zagreba što mi omogućuje da se izbliza upoznam sa njihovom NACIONALISTIČKOM politikom koja će biti nastavljena poslije 1971. tajno  sve do ponovljene eskalacije nacionalizma i šovinizma u Hrvatskoj kao državnog projekta i nastavka kontinuiteta Nezavisne države Hrvatske i njenog programa što se obistinilo u građanskom ratu Hrvata i Srba od 1991. Do 1995.

Vidjevši šta se zbiva priključio sam se Srpskoj demokratskoj stranci u opštini Sisak i izabran za podpredsjednika i počinjem sa odborom ostvarivati programske ciljeve SDS- a.  Organizujem za autonomiju Srba, potom organizaciju naoružavanja, noćne straže srpskog stanovništva isključivo u njihovim mjestima. Organizujem Skupštinu SDS – a za Baniju u Dvoru na Uni i postajem njen izabrani predsjedavajući i s te pozicije nastupam na početku rata u organizaciji odbrane. Na poziv urednika Nove riječi 7. 7. 1991. dolazim u ratnu redakciju i perom pratim u svom ratnom dnevniku tok rata i života u njemu. Izabran sam i za narodnog poslanika SAO Krajine u Kninu. Postajem i članom Ustavotvorne skupštine koja na moj prijedlog na Sv. Nikolu proglaša Republiku Srpsku Krajinu samostalnom državom.

U kakvim ste odnosima bili sa tadašnjim rukovodstvom, Martićem, Babićem i kapetanom Draganom i kako je uopšte izgledao tadašnji politički i društveni život u Krajini?

Zbog novih obaveza sa Banije prelazim u Knin. Naravno da i službeno i privatno kontaktiram sa ondašnjim čelnicima Republike Srpske Krajine. Zbog svog literarnog rada postao sam izuzetno cijenjen i omiljen i među njima i narodom. Bez najave i ikakvih zaustavljanja ulazio sam u Babićev stan gotovo svakodnevno što radno a što prijateljski. U zgradi  predsjednika  obilazio sam i Martića.

Poneke detalje bilježio sam u Ratnom dnevniku izdanom u mom Romanu o Srbima 2004- e. Još na početku ratnih sukoba  obavio sam intervju sa kapetanom Draganom, čovjekom koji je u velikoj mjeri osposobio nas u vojnom i moralnom pogledu. Njegovi stavovi su bili više humanistički nego ratno-huškački. Izbliza sam pratio i vojne akcije naših boraca sa zapisivanjem na licu mjesta u borbama.

Još za vrijeme egzistiranja SAO Krajine opštine pod njenom jurisdikcijom nastavile su kontinuitet obavljanja poslova iz njihove nadležnosti čemu će se pridružiti i novo oslobođene opštine tokom ratnih sukoba formiranjem službi predviđenih Ustavom Republike Srpske Krajine. Ustanovljene su sve državne insitutucije koje su neophodne za  funkcionisanje države npr. univerzitet, narodna banka, ministarstva, vojska, policija, carina, udrženje književnika Krajine, crveni krst itd. Uz mnogo napora Krajina je bila organizam oslonjen na narod i njegovo entuzijastičko stvaralaštvo.

Ilustracije radi, Tuđman je rekao da smo bili prije Oluje u stanju još pet godina ratovati sa Hrvatskom. Srbi Krajine naučili su se tokom istorije oslanjati na sopstveni  rad jer je nekad svaka kuća bila fabrika koja je osim soli proizvodila hranu, odjeću, obuću pa sredstva za higijenu i kvas za kruh npr. Imali smo i svoju naftu, proizvodili struju koju smo čak i prodavali, svoju centralnu televiziju u Kninu, pa studije u Korenici, Belom Manastiru i izlazilo je nekoliko štampanih glasila. Ja sam osnovao i Pozorište Krajine u Petrinji, radila su folklorno umjetnička društva. Sve u svemu, sve je funkcionisalo otežano ali organizovano. Ipak, u nesreći bili smo srećni.

Jeste li se plašili kada ste shvatili da ustaške zvijeri oštre zube i samo čekaju pogodan trenutak da nasrnu? Koji je krug pakla bio Vaš kada je počela „Oluja“?

Nažalost, nismo  ratovali samo sa Hrvatskom nego smo bili narod za potkusurivanje. Vidljivo je to iz takozvane akcije Oluja koja nije bila samo i isključivo hrvatska jer su nam drugi bombardovali aerodrome, uništili radio veze itd. Ujedinjene nacije su svojom pasivnošću doprinjele ishodu sloma. Za nas Oluja u prvom momentu nijese činila opasna jer se znalo da mogu hrvatske snage prodrijeti na naš teritorij ali da ih isto tako možemo povratiti na početne položaje. Ali zbog svega navedenog, malo prije početka akcije, donesena je odluka na nivou rukovodstva države da se civilno stanovništvo treba izvlačiti kako ne bi stradalo i narod se pokrenuo. I sam sam se priključio izmještanju u dubinu teritorije jer je moja kuća u Jasenovčanima bila udaljena od granice s Hrvatskom oko pet kilometara.

Krenuo sam nakon što su me u avliji iz hrvatskog aviona mitraljirali. Bio sam posljednji putnik iz Krajine jer, osim četiri žene koje su išle pješice, 40 kilometara do Dvora na Uni niti sam više koga sustigao ni prestigao. Tek sutradan sam se priključio koloni izbjeglica koja je dolazila sa krajnjih teritorija Krajine najbližih Hrvatskoj. Prešavši most na Uni između Dvora i Novog Grada propuštao sam tu nepreglednu kolonu unesrećenog svog naroda. Naravno da je u meni proradio pjesnički nagon i ređali su se stihovi koji su postali kultni stihovi pjesme Naricanje srpskog pjesnika za žrtvenim jagnjetom, Krajinom.

U koloni izgnanih Srba iz Karjine zapisao sam i opisao pakao cjelokupnog naroda. I dan-danas dogodi se da se prilikom mog govorenja te poeme poneko u publici onesvijesti.

Da li ste ikada dobili odgovor od međunarodne zajednice na Vaša reagovanja povodom genocida nad Srbima u Oluji?

Nijesam nikada!

Da li i Vi mislite da glavnu odgovornost snosi Milošević i njegova navodna izdaja?

Milošević, koliko ja znam, nije mogao izdati jer je on imao u vidu cjelokupni srpski narod. Neko je morao nešto dobiti, nešto izgubiti, a neko nešto spasiti. On se priklonio ovoj posljednjoj opciji. Po mom mišljenju srpski narod je spasio gotovo cijeli nacionalni korpus, sačuvao od biološkog istrebljenja, zatim stvorena je Republika Srpska sa međunarodnom verifikacijom.

Kako danas žive Srbi iz Krajine? Da li ih još uvijek izjeda sjeta i bol za ognjištem i da li su se neki usudili vratiti?

Srbi iz Krajine uglanom žive dobro, čak ogromna većina i opuštenije i bogatije no u Hrvatskoj, a oni koji su se rasuli po svijetu žive izuzetno što se tiče materijalnih pogodnosti. Svakako nas sve ubi nostalgija za Krajinom i ništa je ne može nadomjestiti. Oni koji su se odlučili vratiti nisu se usrećili jer su u svakom smislu zakinuti ne samo u slobodi nego u svakom drugom segmentu ljudskog dostojanstva. Njima, a i onima koji su po gradovima ostali prijeti potpuna asimilacija i nestanak.

Šta mislite o današnjoj politici Srbije i ostalih srpskih zemalja, Crne Gore i R. Srpske? Vjerujete li da će se Srbi moći oduprijeti zapadnim lešinarima i uspjeti da sačuvaju Kosmet?

Niko nam ništa ne može učiniti dok to sami  sebi ne učinimo. Kosmet će se, u nekom obliku, sačuvati zauvijek sve dok bude istinski u nama. Što se tiče trenutne politike srpskih zemalja optimista sam i nadam se očuvanju naših  narodnih projekcija za  bolju budućnost i međusobnu uvezanost oko nacionalnih ciljeva.

Hvala Vam najljepše na razgovoru!

Hvala i Vama.

Razgovor vodio: Jovo Radović

Izvor:

Informativni portal