Godišnjica: Kordunaški proces „Crna kutija“ krajiških Srba

13. i 14. jula 1944. godine održano je čuveno suđenje u Gornjem Budačkom, poznatije kao „Kordunaški proces“. Smrtna presuda za petoricu. Ukazali su na to kako će Srbi u skorijoj budućnosti proći i kakva ih sudbina čeka. Iako je prošlo više od 70. godina, posljedice ovog suđenja imaju duboke veze sa današnjom sudbinom Srba iz Hrvatske…

Kako je u Brozovoj Socijalističkoj Jugoslaviji nastajala samostalna hrvatska država. Epilog suđenja bio je krvav. Petorica su osuđena na smrt, a sedmoro na višegodišnji prinudni rad.

 U JEDNOJ od mnogih domumentarnih serija, posvećenih imenu i delu Josipa Broza Tita, koje razni televizijski kanali neumorno vrte, nedavno se kao svedok pojavio nezaobilazni Stipe Mesić. Hvaleći Brozov doprinos nastajanju savremene hrvatske države, ovaj prevrtljivi političar je ne trpnuvši izgovorio: „Da nije bilo Tita i njegovog pokreta, posle Drugog svetskog rata Jugoslavija bi ostala monarhija, a vrhovni komandant te države bio bi Draža Mihailović. To bi istovremeno značilo da bi trećina Hrvata bila iseljena, trećina pobijena, a trećina pokrštena“.

Ova, u nizu poruka koje stižu iz Zagreba, vrhunac je licemerja, ne samo što stiže od čoveka koji je ispunio svoj „povjesni zadatak“ i ponosno saopštio da Jugoslavija više ne postoji, već što citira rečenicu koju su izgovarali dokazani zločinci. Njegova lucidnost se svela na to što je samo zamenio objekt, pa je umesto Srbi izgovorio Hrvati. U njegovoj impregniranoj podsvesti očigledno dominiraju hrvatski nacionalni programi, u kojima je on, bar u jednom, i učestvovao, koji su se zasnivali upravo na planu „trećinu Srba pobiti, trećinu iseliti, trećinu pokrstiti“ i koji je gotovo i realizovan. Naravno, ovo nije bio slučajni egzibicionizam čoveka koji je menjao partije i ubeđenja, već sastavni deo višegodišnjeg i svakodnevnog trovanja mladih ljudi o pljački Hrvata i Hrvatske i promeni slike o onome što se zbivalo tokom prošlog veka.

HRVATSKIM prvacima je od samog osnivanja zajedničke države bilo jasno da nema opstanka Jugoslavije bez rešavanja hrvatskog pitanja. I nisu krili koje je to rešenje. Ante Trumbić, član Jugoslovenskog odbora, već početkom dvadesetih godina reći će da je ulazak Hrvata u zajedničku kraljevinu samo prvi korak ka samostalnoj Hrvatskoj.

I u Brzovoj Jugoslaviji nije bilo drugačije. Publicista Pero Simić, istraživač života i dela Josipa Broza, pronašao je dokument o isključivosti hrvatskih rukovodilaca još na Visu 1944, kada najveći deo Hrvatske nije još bio oslobođen i gde se slobodno vijorila šahovnica Ante Pavelića. Već krajem septembra te godine godine advokatski pripravnik Prvoslav Vasiljević, šef pres-biroa Povereništva za informacije u Titovoj privremenoj vladi, uputio je pismo Milovanu Đilasu, u kome se žali na hrvatskog pesnika Vladimira Nazora, predsednika Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske. Nazor je, 27. septembra upao kod Vasiljevića i bahato pitao ko uređuje Bilten Pres biroa, a kada je dobio odgovor, po navodima iz Vasiljevićevog pisma, Nazor je strogim glasom rekao:

– Ja sam te pozvao da razgovaramo o jednom veoma važnom pitanju, preko koga ja kao Hrvat i predsednik hrvatske države ne mogu da pređem ćutke. Vi ste u Biltenu zaveli jezik beogradske čaršije, vi ga namećete i pored toga što se nalazite na teritoriji hrvatske države. Nas Hrvate to vređa i mi nećemo jezik beogradske čaršije. Dok ste ovde na našoj teritoriji imate da pišete hrvatski, a kad odete u Srbiju pišite i govorite kako god hoćete, mene se to ništa ne tiče – saopštio je Nazor.

Vasiljević mu je, takođe, prema navodima iz pisma Đilasu, odgovorio:

– Mi smo vodili računa o jeziku, jer to smatramo veoma važnim pitanjem. I diskutujući principijelno o tome, drugovi Ribnikar i Đilas rekli su nam da jezik u svim našim izdanjima ima da bude i hrvatski i srpski. Naime, prevodioci Hrvati prevodiće tekstove hrvatskim jezikom, a Srbi srpskim jezikom. Taj princip ravnopravnosti srpskog i hrvatskog jezika brižljivo sprovodimo u radu, a koliko vodimo računa o tome, neka posluži kao dokaz to što imamo i posebnog lektora za hrvatski jezik – piše Vasiljević. – Kao što ste videli, kod nas ima i Srba i Hrvata, čak Hrvata više i nije tačno da mi u Biltenu namećemo samo srpski jezik ili jezik beogradske čaršije, kao što ga vi zovete, već ima i hrvatskih tekstova. Ne možemo da tražimo od Srba da pišu hrvatski, između ostalog i zbog toga jer oni taj jezik ne znaju.

Na to je, prema navodima Vasiljevića, Nazor rekao:

– Ne može više tako da bude. Dok ste ovde, na teritoriji Hrvatske, imate da pišete hrvatski. Sve što iz Hrvatske izlazi i u nju ulazi, ima da bude na hrvatskom jeziku. Ko ne zna hrvatski, ne može ni da radi kod vas – rekao je Nazor.

NEKOLIKO meseci ranije, kada su ozelenele kordunaške šume rukovodstvo KP Hrvatske, na čelu sa Andrijom Hebrangom i Vladimirom Bakarićem kreće u prvi otvoreni obračun sa srpskim življem. Počinje Kordunaški proces, „crna kutija“ istorije krajiških Srba prošlog veka. Skoro poluvekovna nepomućena vladavina KP Hrvatske nije dozvoljavala da se dobije poštena slika tog vremena. Pojedinci koji su to pokušavali morali su da zaobilaze niz moralnih i intelektualnih zamki.

Zašto je izabran Kordun da se baš tu iskaže moć nove komunstičke vlasti. Još od kraja 1941. godine bio je uglavnom slobodan. Ni okupacione snage, a još manje oružnici Nezavisne Države Hrvatske nisu imali pristup toj teritoriji. A taj prostor je bio dovoljno velik i sa brojnim stanovnoštvom da je bilo sasvim prirodno da se uspostavi nova vlast i da se organizuje život ljudi u ratnim okvirima. Ideji da se osnuje „Odbor narodnooslobodilačkog fronta Korduna“ prvi se suprotstavlja Vladimir Bakarić, tada komesar Glavnog štaba Hrvatske. Osnovna ideja hrvatskih komunista je bila da se Kordunom ne može vladati iz Vojnića već iz Zagreba.

Strah od federalizacije Hrvatske pokazan je na delu. Najugledniji ljudi sa Korduna optuženi su za veleizdaju, da su neustanovljenih dana 1942. i 1943. godine i tokom 1944. na Kordunu, uglavnom u Vojniću i njegovoj okolini, u više navrata zlonamerno raspirivali neraspoloženje i nezadovoljstvo prema stanju stvorenom narodnooslobodilačkom borbom, neistinito prikazivali tekovine NOB, a naročito isticali da Partija traži previše žrtava od naroda. Zatim da su govorili da je narodnooslobodilački pokret, navodno „protusrpski i velikohrvatski“, da se prema Srbima postupa bezobzirno, dok se prema Hrvatima postupa obazrivije, da su Srbi na oslobođenom području Hrvatske zapostavljeni, proganjani i potlačeni.

Epilog Kordunaškog procesa je bio zastrašujući. Optuženi Veljko Korać, Ilija Žegarac, Ljubo Vujičić, Milan Momčilović i Marko Mrkić osuđeni su na smrtnu kaznu streljanjem. Dragić Bunčić, Dušan Balčin, Milica Vujičić, Milić Napijalo, Melan Napijalo, Jovo Balčin i Ljubo Martinović osuđeni su na višegodišnji prinudni rad i gubitak građanskih i političkih prava.

POSLEDNjI ozbiljan pokušaj da se zaustavi pogubna politika prema Srbima u Hrvatskoj zabeležen je 1950. godine. Shvativši suštinu komunističke ideje u novoj Jugoslaviji, odnosno Hrvatskoj, trojica ministara u Vladi u Zagrebu, Srbi Rade Žigić, Duško Brkić i Stanko Opačić Ćanica otvoreno postavljaju pitanje zbog čega se u obnovi zapostavljaju krajevi sa većinskim srpskim življem, a u kojima je bio najjači partizanski pokret. Hrvatska strana, na čijem je čelu opet Vladimir Bakarić, odbija bilo kakav razgovor. Trojicu ministara Srba proglašava informbirovcima, velikosrbima, i razbijačima bratstva i jedinstva. Kazna se znala – Goli otok. Radeta Žigića tu i ubijaju. Ćanica se posle višegodišnje robije vraća na svoj Kordun i živi u samoizolaciji, sve do 1991. godine, kada sa porodicom odlazi u Šabac, gde umire tri godine kasnije. Duško Brkić je okončao život pre desetak godina, u Beogradu. U obračunu sa ovom trojicom tada uglednijih Srba, nažalost, prednjačili su Srbi, komunisti iz Hrvatske, potpomognuti najuticajnijim rukovodiocima iz Beograda.

PREDSEDNIK Srpske akademije nauka i umetnosti Aleksandar Belić je, preporučujući se novim vlastima, vrhu CK KPJ javio kako se u „raznim krugovima“ u Beogradu komentariše kadrovski sastav Komisije za obnovu zemlje i Povereništva za trgovinu i industriju:

– I najniži činovnici u Komisiji i u Centralnom statističkom uredu većinom su Hrvati i Slovenci.

– U Povereništvu za trgovinu i industriju svi su sa većim položajem Hrvati: Hercigonja, Ljubičić, Lompar, Bulić, Kovač i Slovenac Pavičić.

– Na čelu Državne uprave narodnih dobara: Zlatarić (Hrvat) i još šestoro Hrvata, petoro Srba, tri Slovenca, jedan Makedonac i četvoro Crnogoraca.

U najužem rukovodstvu KPJ neko je na vrh prve stranice ovog dokumenta svojeručno napisao: „Ove je primedbe dostavio Aleksandar Belić kao mišljenje, zamerke i razmatranje raznih krugova i pojedinaca u Beogradu“.

Izvor: NOVOSTI

Vezane vijesti:

Ovdje (ne) počiva Ilija Žegarac – Jadovno 1941.

Svetozar Livada: Kordunski rekvijem

Srbe na Srbe – Jadovno 1941.

Čedomir Višnjić: Kordunaški proces

Kordun – Jadovno 1941.