Nikola Žutić: Koncentracioni logor Gospić, april – avgust 1941.

Gospićki sistem logora smrti (Gospić–Jadovno–Tribanj (Šibuljina, Kruščica) – Karlobag–Pag)

Apstrakt:

U dokumentarnom članku analizira se prostor Like i podvelebitskog primorja, na kom su tendencije genocidne mržnje dostigle monstruozne razmjere, pa potom i realizirane kroz sistematske likvidacije pravoslavnih Srba u Koncentracionom logoru Gospić, koji je obuhvatao i logore Jadovno na Velebitu, Slano i Metajna na otoku Pagu. Ovim člankom ističem ključna svjedočanstva o inspiratorima i izvršiocima zločina u vremenu ličkog krvavog ljeta 1941. godine.

Ključne reči: Gospićka kaznionica, logor Gospić, Velebit, Jadovno, Pag, Slano, Metajna, Nezavisna Država Hrvatska, ustaše, Rimokatolička crkva, SPC, prozelitizam, Ante Starčević, Ante Pavelić, Andrija Artuković, Mile Budak, Đuro Zatezalo

Uvodne napomene

Kobni događaji iz 1941-45, 1971-72, 1991-95, u potpunosti su potvrdili većinsko antisrpsko opredeljenje rimokatolika Hrvata i njihovu neobjašnjivu mržnju prema pravoslavnim Srbima. Ovim dokumentarnim člankom dajemo svjedočanstvo o inspiratorima i izvršiocima genocida u vremenu ličkog krvavog proljeća i ljeta 1941. godine, svjedočanstvo koje nije bilo lako napisati, prije svega zbog mučnih traumatičnih asocijacija na stradale pretke, rođake, komšije, ali i na Srbe iz cijele Nezavisne Države Hrvatske dovožene na stratišta koncentracionog logora Gospić.

Jugoslavenske i srpske vlasti od 1945. pa do 2012. umanjivale su ili prikrivale zločine nad Srbima tokom 20. vijeka, ili su obazrivo nastupale smanjujući broj ubijenih Srba. Tek posljednjih godina, kao posljedica neshvatljivih tužbi protiv stradalnih Srba za genocid (Hrvatska i BiH), današnje srpske vlasti otvorenije ukazuju na srpsko biblijsko stradanje i čak su se usudile da pokrenu protivtužbu protiv genocidne Republike Hrvatske.

Zbog stalnih pritisaka zemalja „zapadne demokratije”, današnja vlast se ne usuđuje da ponovo pokrene tužbu protiv NATO i Ujedinjenih nacija za bombardovanje 1999, koja je prethodno odbačena sa nacionalno ponižavajućim objašnjenjem da je tužba neosnovana jer u vreme njenog pokretanja SR Jugoslavija nije bila članica UN. Nije uzeta u obzir ni činjenica da su Kraljevina Srbija i Kneževina Crna Gora najstarije međunarodno priznate države na „zapadnom” Balkanu (1878).

Na međunarodnom nivou srpsko stradanje se neobjašnjivo podvodi pod jevrejski holokaust, pa proizlazi da mnogostradalne srpske žrtve nisu ravnopravne sa jevrejskim, kojima Izrael i jevrejski narod s pravom odaju dužno poštovanje, dostojanstveno čuvaju spomen na njih i detaljno ih popisuju. Upravo srpskoj državi Jevreji treba da budu uzor ophođenja prema žrtvama, zbog nacionalne ozbiljnosti sa kojom pristupaju kultu nezaborava žrtve. Predsjednik Udruženja građana Jadovno 1941, Dušan Bastašić, s pravom kritikuje srpsku intelektualnu javnost i državu što se ni terminološki nije odredila prema nazivu za srpska stradanja u NDH, kako se ne bi skriveno podvodila pod pojam jevrejskog stradanja – „holokaust”.

Bastašić nas podsjeća na četiri moguća termina, kao naziv za svekoliko srpsko stradanje: genocid, srbocid, pogrom ili Pokolj, kako bi se i srpske žrtve mogle u međunarodnoj javnosti predstaviti i identifikovati kao srpske. Prvi put su srpske žrtve dostojnije predstavljene međunarodnoj javnosti u Njujorku u „Parku genocida” 27. januara 2017, povodom 75. godišnjice Jasenovca, na Dan holokausta i na Dan Svetog Save.

Logor „Jadovno” je u međunarodnim okvirima bio naročito skriven i nepoznat. U istoriografiji se tek u novije vreme za velebitska i primorska „morlačka” stratišta počinje upotrebljavati potpun i tačan naziv „Koncentracioni logor Gospić” sa centrom u kaznionici Okružnog suda u Gospiću. S druge strane, istraživanje stradanja Srba u logoru Jadovno i u paškom logoru zanemarivano je u odnosu na logor Jasenovac, iako ni misterija Jasenovca nije u dovoljnoj mjeri istraživana u antisrpskom režimu Josipa Broza, pogotovo podaci vezani za broj pobijenih Srba i Jevreja. Sve je stavljeno pod krinku nepoznatog…

Cijeli ogromni kompleks logora „Jasenovac” trebalo je da bude izbrisan iz pamćenja radi ostvarenja lažnog bratstva i jedinstva i sprečavanja „uznemiravanja javnosti”. Zato su poslije oslobođenja 1945. uništavani ostaci logora, a tragovi njihovog postojanja su zamijenjeni bezazlenim „kamenim cvijetom”. Nije se, dakle, dovoljno isticalo stradanje Srba u proljeće i ljeto 1941, a ni činjenica da je sistem logora Gospić bio najveći na jugoistoku Evrope u ljeto 1941. godine i da je on preteča sistema hrvatskog državnog logora u Jasenovcu, koji nastaje krajem avgusta 1941. godine, tj. poslije ukidanja koncentracionog logora Gospić (Jadovno–Pag).

Tokom posljednje decenije objavljen je određen broj istraživanja o samom genocidu, izvršiocima i žrtvama u Lici, a postoje i brojni memoarski iskazi. Naročito su značajne knjige istoričara dr Đure Zatezala o Jadovnom (u dva toma) i drugim stratištima širom NDH,1) kao i knjige publiciste Dane Lastavice („Hrvatski genocid nad srpskim i jevrejskim narodom u koncentracionom logoru Gospić 1941-1945, a Srbima i 1991…”, Novi Sad, 2011). Treba pomenuti i knjige dr Gojka Vezmara („Ustaško-okupatorski zločini u Lici 1941–1945”, Beograd, 2004) i mr Dragana Šućura („Jadovnička golgota sveštenoslužitelja SPC 1941”, Banja Luka 2014).

O Jadovnom je pisao episkop Atanasije Jevtić sa vjersko-istorijskog stanovišta („Od Kosova do Jadovna”, Beograd, 2002). U ratno vreme pominjao je stradanja „antifašista” Ivan Goran Kovačić u epu „Jama”, ali bez navođenja imena hrvatskog koljača i srpske žrtve, dok je osvetnike vidio samo u partizanima, bez pominjanja Jugoslovenske vojske u Otadžbini. Poriv za pisanjem Kovačić je dodatno imao zbog svog jevrejskog porijekla (majka Ruža Klajn). Istoričar dr Milan Koljanin je 2011. u elektronskoj formi objavio članak „Logor Gospić u hrvatskoj nacionalno-rasnoj politici 1941. godine”.2)

Rimokatolički inspiratori vjerske i nacionalne mržnje

– Vatikanski prozelitizam i nastanak klero-frankovačke i ustaške ideje –

Treba istaći podatak da nedostaju radovi koji bi istakli uzroke genocidnog ponašanja dijela rimokatoličke hrvatske populacije. U cilju otkrivanja uzroka genocidnog ponašanja, treba otkriti mentalni i karakterni sklop odanog vjernika i pozitivnog rimokatolika, koji u čestim kontaktima sa svećenikom, tzv. dnevnim klanjanjima (misli se na molitve u crkvi), mora da prihvati njegov način razmišljanja i ophođenja prema tzv. inovjercima, jereticima i šizmaticima i da poprimi karakterne odlike monstruoznog likvidatora „šizmatika”, „jeretika” (protestanata) i nevjernika (komunista).

Tzv. civilizatorska misija rimokatolicizma i habzburgovštine pojačavana je nametanim osjećanjem kulturne superiornosti rimokatoličkog hrvatskog naciona i posebnosti u odnosu na šizmatičke Srbe. Tzv. kulturna superiornost nametana je vjerom u kulturnu misiju rimokatolika, koja je morala da eliminiše „primitivne” pravoslavne „šizmatike”.

Konvertitska osnova hrvatstva, sa izraženim duhom prisutne germanske hladnoće, izrodila je kod većeg dijela tog vjerskog naciona fanatičnu mržnju prema istorodnim pripadnicima druge vjere. Takva mržnja vjekovima je stvarana i njegovana, i to već od velikog crkvenog raskola ili „Velike šizme” 1054. godine. Na rimokatoličkom Saboru u Firenci iz 1439. prihvaćeno je opredjeljenje da „Sveta Rimska Crkva čvrsto vjeruje da niko koji ne pripada Katoličkoj crkvi, ne samo neznabošci, nego Judeji, ni jeretici, ni šizmatici, ne mogu ući u carstvo nebesko, nego će svi poći u vječni oganj, koji je spremljen za đavole, ako se pred smrt ne obrate k pravoj vjeri”.

Firentinski zavjet vjerske mržnje jačao je preko inkvizicije, spaljivanjem jeretika na lomačama, a najbolje su ga, na žalost, osjetili Srbi i Jevreji u ustaškim logorima smrti i u jamama velebitskim (ličkim), dalmatinskim, kordunaškim i bosansko-hercegovačkim.

U vatikanskoj terminologiji, iskazanoj u dokumentima tokom vjekova, srpski narod je nazivan „najgorim šizmatičkim narodom”, pravoslavne crkve su nazivane „poganim bogomoljama”, u Istočnoj crkvi je „nevirnost i nepravda”. Istaknutih sprovodnika takve rimokatoličke ideologije na balkanskom prostoru bilo je mnogo. Većina je školovana u ilirskim (srpskim) kolegijima u Fermu,  Loretu i Ilirskom zavodu sv. Jeronima u Rimu. Iz takvih misionarskih (prozelitskih) zavoda izlazili su porimokatoličeni Srbi, jednoobrazno obučeni revnosni prozeliti („misionari”) koji su znali srpski jezik i na taj način lakše provodili prozelitske akcije nad pravoslavnim Srbima. Da bi sakrili pravi cilj svoje djelatnosti, oni su u početku išli na uniju, odnosno grkokatolicizam, pa u drugoj fazi prevjeravanja i na rimokatolicizam.

Naime, unijatski svećenici su se i dalje ponašali kao njihova braća pravoslavni svećenici (imali su iste mantije, ženili se, nosili brade, nisu mjenjali pravoslavnu liturgiju), ali su zato odmah potpali pod organizacionu vlast Vatikana i svoju aktivnost usmjeravali prema njihovim nalozima.

Istaknuti misionari i prozeliti bili su na pr. zadarski nadbiskup Viktor iz 17. vijeka, koji je nastojao da spreči „šizmatike” da podižu svoje „pogane” bogomolje. Za područje Slavonije, Bačke i Baranje za prozelitizam je bio nadležan nadbiskup pečujski, grof Kolonić. Pravi primjer militantnog srpsko-rimokatoličkog „misionara” bio je i nadbiskup barski i primas srpski Vićentije Zmajević iz Njeguša u Crnoj Gori, koji je rimokatolički prozelitizam najduže vršio kao zadarski nadbiskup. Kao rimokatolički otpadnik od pravoslavlja i srpstva, morao je postati veliki protivnik „šizmatika” odnosno pravoslavnih Srba.

Saznanje da pripada narodu koji je, prema njegovom tumačenju, „ostao u zabludi šizme i jeresi”, s vremenom je za njega postalo veliko opterećenje. Upravo je jak osjećaj vjerske pripadnosti Rimskoj crkvi kod njega nadjačao osjećaj o njegovoj srpskoj porodičnoj starini (kao i kod hrvatskih koljača iz 1941). Zapanjujuća je bila njegova mržnja prema narodu iz kog je poticao. Pateći zbog toga što svi Srbi ne ispovjedaju rimokatoličku vjeru, on ih je nazivao najpogrdnijim imenima.3)

Na području Like i velebitskog primorja djelovao je pop Marko Mesić („misionar sa mačem”).4) Po oslobođenju Like i Krbave 1679, u vreme Velikog bečkog rata (1683-1699), preveo je veliki broj srpskih muhamedanskih i pravoslavnih porodica na rimokatoličku vjeru. Na rimokatolicizam je najviše preveo srpske porodice u selima koja su Srbi osnivali s jedne i druge strane Velebita (Lukovo Šugarje, Barić Draga, Tribanj Šibuljina, Starigrad, Cesarica, Jablanac, Krasno, Oštarije, Brušane, Lički Novi, Pazarište, Žitnik, Trnovac i dr). Od svih navedenih sela, jedino je podvelebitsko selo Tribanj Šibuljina (na moru) ostalo pravoslavno, pa su stanovnici tog sela bili glavna meta hrvatskih pokolja u ljeto 1941. godine.

Glavni posao rimokatoličenja Srba na tom području obavili su baški (karlobaški) kapucini, koji su imali dobro organizovanu prozelitsku akciju.5) Rimokatoličenje „zaostalih Turaka” i pravoslavnih Vlaha, Morlaka i Bunjevaca, 1720. je opisao pater Isidor Brinjanin, pišući o postanku kapucinskog samostana u Bagu (Karlobagu), koji je postao prozelitski (misionarski) centar za prevođenje „inovjernih šizmatika” u rimokatoličku vjeru. Srpski Bunjevci u Pazarištu (rodno selo „oca hrvatske nacije” Ante Starčevića – N. Ž) i Krmpotama duže su zadržali pravoslavlje i svoje slave, sve do sredine 18. veka.

Poslije oslobođenja Like i Krbave od Turaka 1679. na ta opustjela područja naseljavali su se pravoslavni srpski Bunjevci iz Hercegovine i dijela današnje zapadne Crne Gore. Može se sa sigurnošću tvrditi da je Dalmacija bila samo prolazna etapa bunjevačke seobe, tj. put kojim su oni prošli putujući do konačnog odredišta Bačke, ali je jedan veći dio Bunjevaca iseljenika iz Hercegovine ostao da živi u Lici, na Velebitu i Primorju na obali Morlačkog (srpskog) kanala – od Starigrada, preko Karlobaga do Senja. Kako je navodio kroničar Ivan Ivanić, „rat, krvav rat (Kandijski i Veliki bečki rat – N. Ž) beše obeležje onog vremena kada se dogodila seoba Bunjevaca”. Rat ih je primorao da se isele iz Hercegovine, ratujući su se probijali do Like, tamo ih je zatekao rat, a dočekao ih je i u Bačkoj kao graničare – pripadnike bačke „racke (srpske) milicije”.6)

Tokom seobe iz svoje hercegovačke prapostojbine pravoslavni Srbi – Bunjevci se, prema napisima Ivana Murgića, „otiskoše” preko Metkovića, Gabele i Goba „niz među dalmatinsku” te stigoše do mletačkih prenaseljenih Ravnih Kotara, ali pošto ne nađoše mesta za naseljenje oni se okrenuše ka Kninu. Tu su se razdvojili na dva dela: jedan, veći dio je otišao uz more ispod Velebita (putem „Morlačkog” kanala), dok je drugi krenuo uz rijeku Zrmanju ispod ličke strane Velebita. Kako je pisao hrvatski povjesničar Radovan Lopašić, Bunjevci su došli u Liku kroz dolinu Zrmanjsku „sa ustašima dalmatinskim (misli na srpske ustanike koji su se borili protiv Turaka – N. Ž), naseliv Gračac, Lovinj (danas Lovinac – N. Ž), Ričicu, Stikadu (danas Štikada – N. Ž), Sv. Rok i susjedna mjesta. Kroz 20. vijek sva nabrojana sela i mesta, sem Gračaca i Štikade (koja su pravoslavna), bila su nastanjena potomcima tih srpskih Bunjevaca koji su danas ekstremni rimokatolici Hrvati, predvodnici jadovničkih i paških pokolja).

Bunjevci koji su se kretali morskom stranom Velebita nastanili su se u Karlobagu, Jablancu, Sv. Jurju, Krmpotama. Zatim su „provalili” kroz klance Velebita i, prema etnografu Černigu, zaposjeli „pređe turska sela”: Smiljan, Bužim i Trnovac, podelivši tu zemlju sa „Vlasima”, tj. pravoslavnim Srbima iz turske Like i Krbave. Kako su se sve seobe Bunjevaca dešavale s jedne i druge strane Velebita („Montagnia Morllaca” – Srpska planina) Bunjevci (a sa njima i Srbi Vlasi) su znali zapjevati pjesmu „Srpska planina i Lika bunjevačko – vlaška dika”. Kasnije su zapjevavali i srpsku pjesmu „Oj ti vilo, vilo Velebita”, koja je u novije vreme postala frankovačko-ustaška budnica, zahvaljujući najvećem falsifikatoru istorije i jednom od glavnih stvoritelja hrvatstva, povjesničaru Vjekoslavu Klaiću, koji je „Vilu Velebita” proglasio starom hrvatskom pjesmom.

Poznato je da ju je napisao lički srpski pjesnik Danilo Medić (1844-1879) rodom iz Doljana kod Donjeg Lapca, koga su hrvatski falsifikatori predstavljali kao vatrenog pravaša, učesnika Rakovičke bune (srpski krajiški ustanak pod vodstvom velikohrvata – pravaša Eugena Kvaternika – N. Ž). Kasnije su ublažavali stav, pa su govorili da ju je napisao Hrvat – pravoslavac.

Po uvredljivom opisu porijekla pravoslavnog srpskog naroda pomenuti Vićentije Zmajević je postao uzor pravašu Anti Starčeviću iz Žitnika (zaseok Pazarišta ispod Velebita) kod Gospića. Poznato je da su Zmajević i Starčević srpsko ime izvodili iz latinske riječi servus (rob), ili sclavus servus (dvostruki rob), dok su za Srbe koristili i riječi svrabež, nečista rasa…

Ante Starčević je pohađao pučku školu u Klancu, a potom ga je „privatno” školovao njegov „dalji stric” Šime Starčević, župnik u Bagu (Karlobagu).7) Jedno vreme Šime je župnikovao i u Ličkom Novom pokraj Gospića. U vreme uspostave francuskih Ilirskih provincija (za vladavine Napoleona) Šime Starčević je napisao Francusko – ilirsku (srpsku) gramatiku. Na Antu Starčevića vjersko-ideološki i nacionalno najviše je uticao upravo Šime Starčević. O brizi Šime Starčevića nad Antom zastupnik Marko Došen je zapisao slijedeće: „Videć stric Šime Antu kao bistra i otvorena dječaka, odluči ga povesti sobom na daljne nauke.

Nu prije toga, polazio je, kako nam stariji Ličani kazivahu, jedno vrijeme na podučavanje popu Vlatkoviću u Smiljan. Tada Šime uze Antu k sebi u Bag (Karlobag – N. Ž). Bilo mu je 13 godina. Tu ga pripravi za prva dva razreda gimnazije. Ante je nasledio sve vrline svog umnog i krjeposnog starca Šime”.8) Godine 1839. stric Šime poslao je Antu u Zagreb da nastavi školovanje, odnosno da se obrazuje za svećenički poziv. U Zagrebu je bio primljen u treći razred gimnazije. Kako apologetski navodi Marko Došen, „drugovi i profesori divili su se bistrini i brzom shvaćanju mladog Likote, kojeg su za šalu ’Vlahom’ nazivali”. Igra ironije: Antu su nazivali „za šalu Vlahom” (u prevodu: Srbinom) a Ante je kasnije u svojoj nacionalnoj evoluciji „za ozbiljno” Srbe pogrdno nazivao „vlaškim nakotom”.

U gospićkom „Ličkom Hrvatu”, glavnom glasilu Ličko-krbavske organizacije Hrvatske republikanske seljačke stranke, koje je uređivao zastupnik naroda Marko D. Došen, u broju 17 (od 17. svibnja 1923), objavljene su „Nekoje misli i nauke Ante Starčevića” iz „Pisma Magjarolacah (Slavoserba)”. Citiraću Starčevićev najuvredljiviji dio posvećen Srbima (pod tačkom osam): „8. Napokon, o Slavoserbih koje mislite predobiti. Oni su sužanjska pasmina (istaknuto u ’Ličkom Hrvatu’), skot gnjusni, od ikojeg drugog. Uzmimo u čovjeku tri stupnja savršenstva: stupanj životinje, stupanj razbora, i stupanj uma, duševnosti. Slavoserbi nisu potpuno dostignuli ni najniži stupanj, a iz njega se ne mogu dignuti. Oni neimaju svest (ekavica – N. Ž), oni ne znadu kao ljudi čitati; njih se nikakov nauk neprima; oni ne mogu biti bolji ni gorji negoli su; oni su, izuzev okretnosti i prepredenosti koje daje vežbanje, svi u svemu posve jednaki; oni o sebi, bili siti ili gladni, ne mučat ni lagat, mirovat ni skakat, nego se u svemu vladaju kako im njihovi pastiri određuju… Ovo je smetje (vjerovatno ’smeće’ – N. Ž) sužanjah Europe, Azije i Afrike…; svi su Slavoserbi za sužanjstvo, za svako zlo, za svaku herđu, po naravi onako, kako n. pr. sve svinje za blato…”

Poslije ovakvog opisa koji je preko fratarske i župničke propagande ušao u šire hrvatske porodice, nije čudo što su pravoslavni Srbi sa fanatičnim zanosom ubijani od svojih prvih ličkih komšija.

Kao i u slučaju Vićentija Zmajevića, zapanjujuća je, dakle, bila Starčevićeva mržnja prema srpskom narodu iz kog je starinom poticao. I sam autor članka Marko D. Došen napominje da je pleme Starčevića „brojem veliko”, da ih ima u Lici, na Primorju, u Dalmaciji kod Muća, ispod Durmitora, u Crnoj Gori na Ibru, u užoj Srbiji i da su u većini rimokatolici. Ipak navodi da su u Popini i u Kninskoj krajini pravoslavci. Ne treba zaboraviti ni činjenicu da se tzv. otac hrvatske nacije dr Antun Starčević u mladosti nije osjećao Hrvatom.9) Da se podsjetimo značajne priče o Starčevićevom konkursu za zaposlenje na „Mudroslovnom fakultetu u Beogradu”. Naime, on je 1851. konkurisao za mjesto profesora matematike na Filozofskom fakultetu, ali je odbijen.

U molbi koju je napisao ćirilicom potpisao se kao „Ličanin Slavjanin” koji govori slavjanskim jezikom (a ne nepostojećim hrvatskim). Poslije odbijenice, Ante, povrijeđenog ponosa, počinje žestoko da istupa protiv Beograda i Srba pravoslavnih, te time počinje era njegovih srbomrzačkih nastupa i djelovanja u publicistici, književnosti, istoriji, i na kraju u politici (osnivač Hrvatske stranke prava).

Beogradska intelektualna javnost saznala je za Antu Starčevića i njegov pokušaj zaposlenja na Mudroslovnom fakultetu i za njegov antisrpski vokabular. List „Velika Srbija” (Vladislava Kaćanskog) od 23. februara 1892, s ponosom je objavio poslanicu „Društva Srba đaka u Petrogradu” protiv dr Antuna Starčevića, „vođe Stranke prava”.

Želeći da dade izraza svojim patriotskim osjećanjima i da odbije od srpskog naroda nedostojne i šovinističke napade Starčevića, omladina je uputila slijedeću svoju izjavu:

„Gospodine doktore i vi svi ostali hrvatski šovinisti! Kako se grdno varate kad mislite da srpski narod i njegova omladina nije kadra da stane na branik svoje narodnosti, svoje istorije, svojih tradicija; ona je svesna svoje budućnosti i zadaća u njoj… Umeće svesno i dostojno da zaštiti i verom i mačem svoja prava na sve to. Vaši šovinistički, niski izgredi protiv Srba, vaša nenaučna odbacivanja imena srpskog, njegovog jezika, vere i narodnosti u onim krajevima gde je koren njegov, govore ne u korist, nego na štetu vašu… Jer ako ste vi toliko neobrazovani i nevaspitani pa ne uviđate svoje nedoslednosti, imajte na umu da ima ljudi i obrazovanijih i pametnijih od vas, koji se moraju sa sažaljenjem nasmijati nad vama. Ostavite se jednom, d-re Starčeviću, vaših šovinističkih izleta ako niste radi da učinite sebi veće zlo i da vam se smeje svet i pokazuje na vas prstom kao na psihopatu. Mi, sakupljeni ovde Srbi od Balkana pa do Jadranskog mora, napominjemo vam: da je Srbin mnogo jada i nevolja pretrpeo, da je mnogo krvi prolio, pa je opet svoju narodnost, svoje ime, svoj ponos i običaje sačuvao… Ne povređujte rane… ne zavađajte braću jedne krvi i jezika, ne brkajte pojmove…”

U istom broju „Velike Srbije” objavljena je pjesma Jovana Sundečića iz Livna posvećena dr Anti Starčeviću, pod naslovom „Uzdarju za prenemio dar (Polimentri)”. U napomeni ispod pjesme Sundečić je istakao da izjavljuje unaprijed da odgovarati neće na stranačke napade radi ove pjesme, koju mu je iz njedara izazvala sama najiskrenija ljubav prema časti i ponosu narodnom. U početku je žestoko napao antinarodni rad „starca Ante”: „Stan’ o starče klevetniče, Antihriste prave blagovijesti! Stan’ krvniče bracke sloge i narodne sv’jesti! Strašni tevče nikad ne viđeni… Koji demon tebi šapti neka klevetanja, opadanja, podmetanja, grdnje i psovanja?… Grješni starče!… N’jesu Srbi ’nakot ’ ni ’pasmina ’, no su narod i junaci od davnih davnina, no su Srbi narod vrli…” Razjareni Sundečić se u nastavku obraća riječima „Vjeruj, Ante, za ’sjekiru ’ su stvorene samo glave one, koje kod nas sličnu politiku politici tvojoj gone; a ne glave krsne braće, koja prošla kroz vatru i gvožđe… Samo glave na ero skrenute, rasrbljuju Srbam Nemanjiće, Kraljeviće, hrabre Obiliće…” Potom se osvrće na Antine napadaje „protiv divnog srpskog jezika”: „Vukodlače, paklenjače! Nije ’svinjski jezik srpski’, nego jezik, zlatni jezik, jezik vila pjevačica, jezik sitnih tamburica, gibak, gladak, zvučan, sladak, bogat, jedar…, jezik slave, jezik srca…”

Inspiratori, stvaraoci i širitelji beskrajne mržnje prema Srbima pravoslavnim bili su, dakle, fanatizovani pripadnici rimokatoličke hijerarhije, svećenstvo, ali i „svjetovnjaci” poput „liberalaca” Ante Starčevića, Eugena Kvaternika, Josipa (Jošue) Franka i Stjepana Radića. Sa „predikaonice” su, dakle, kroz vjekove stvarani fanatizovani odani sinovi Rimske crkve. Taj fanatizam je ulazio i u široke hrvatske mase, naročito od vremena stvaranja te konvertitske nacije tokom 19. vijeka. Neskrivena mržnja prema Srbima javlja se, dakle, već od nastajanja nacije Hrvatstva u drugoj polovini 19. vijeka, kada se frankovci i kler ustremljuju na zagrebačke pravoslavne Srbe, a to se naročito ispoljava prilikom posjete „Cara i Kralja Hrvata” Franca Jozefa 1895. godine.

Naime, u čast velikog uzvanika Srbi (koji su kao vjerni podanici poštovali cara) istakli su crkvene zastave na pravoslavnoj crkvi i crkvenoj općini, što je izazvalo masovne napade na srpske ustanove i radnje uz klicanje da u Hrvatskoj može biti samo rimokatolika, odnosno Hrvata.

Demonstracije protiv Srba u Zagrebu ponovile su se i 1902. godine, ovaj put zbog trivijalnog razloga –  zato što je zagrebački „Srbobran” iz „Srpskog književnog glasnika” preštampao članak „Srbi i Hrvati”. Prethodno ovaj članak nije zabranila „nemilosrdna i stroga austro-mađarska cenzura” u Zagrebu i on se slobodno pojavio u štampi. Pravi uzrok organizovanja antisrpskih demonstracija nalazio se u duboko usađenoj mržnji zagrebačkih rimokatolika prema pravoslavnim Srbima, koja je pojačavana činjenicom da su Srbi imali brojne trgovine u Vlaškoj ulici u Zagrebu i posedovali brojne privredne i bankarske ustanove.

Kod određenih hrvatskih krugova cvjetanje srpske trgovine u Zagrebu izazivalo je zavist, pošto hrvatskih trgovina skoro da i nije bilo pored srpskih i jevrejskih. Kako je zapisao jedan hroničar vremena K. Bradvarević, „političkom fanatizmu frankovaca pridružio se jezuitski fanatizam i trgovački račun, i sve to zajedno stvorilo je antisrpsku ’Bartolomejsku noć’” u Zagrebu. Pogrom nad zagrebačkim Srbima nazvan je „Arnautluk u Zagrebu” (prema svireposti Arnauta, odnosno Arbanasa, danas Šiptara Albanaca).10)

Povampirena mržnja prema Srbima, od pripadnika nove rimokatoličke nacije, hrvatstva, u cjelosti je izbila kada je Gavrilo Princip ubio „uzoritog člana prejasne habzburške dinastije” Franca Ferdinanda, koji je bio glavni projektant stvaranja treće jedinice Austrougarske u obliku Velike Hrvatske. Diljem austrougarskih zemalja izbila je netrpeljivost Srba rimokatolika – Hrvata i Srba islamske vjere (muslimana) prema pravoslavnim Srbima. Rimokatolici – Hrvati i preci današnjih bosanskih muslimana u austrijskim uniformama, pod komandom K. und K. oficira, šenlučili su po Srijemu i Mačvi.

Šabac i okolina bili su izloženi vjerovatno prvom klasičnom genocidu u 20. vijeku, pošto su u velikom broju ubijani nevini civili od Austrijanaca i Hrvata obučenih u austrijske uniforme.

Neobjašnjivo se mijenjao mentalitet Srba rimokatoličke vjere, kod kojih su se tek tokom XIX vijeka počele pojavljivati izvjesne nove nacionalne težnje, odnosno opredeljenje ka hrvatstvu. Naime, nacionalni osjećaj hrvatstva Austrija je počela njegovati tek od vremena jačanja državne krize Habzburškog carstva, naročito poslije mađarske liberalno-demokratske revolucije 1848/49. godine, dijeljenja Carevine na dva dijela 1867. godine, ukidanja Vojne krajine 1881. i stvaranjem neminovnog trijalističkog koncepta sa trećim velikohrvatskim dijelom Carevine, koji je trebao biti uzdanica i lojalna brana mađarskim pretenzijama ka potpunoj samostalnosti. Austrijska „Velika Hrvatska”, sa Hrvatskom, srpskim zemljama Slavonijom, Srijemom, Dalmacijom, Bokom, Istrom, Bosnom i Hercegovinom, trebalo je da postane „zemlja hrvatskog državnog prava”, u kojoj nije bilo mjesta za „šizmatičke” Srbe i njihovu pravoslavnu crkvu.

Tzv. civilizatorska misija rimokatolicizma i habzburgovštine pojačavana je osjećanjem kulturne superiornosti rimokatoličkog naroda i posebnosti u odnosu na šizmatičke Srbe. Tzv. kulturna superiornost nametana je vjerom u kulturnu misiju rimokatolika. Zagrebački Srbin, starinom iz Korenice u Lici, dr Bogdan Prica, pisao je kao svjedok – očevidac, koji je sve vrijeme Prvog svjetskog rata proveo u Zagrebu, kako se prema Srbima nezahvalno ponijela sva zagrebačka inteligencija: „Iako formalno nije učestvovala u frankovačkim i radićevskim ekscesima, ipak je tri godine navijala za pobjedu Austrije, a kad se Austrija našla u nevolji, onda ju je psovala i proklinjala.

Isto tako, tri godine se ismjevala saveznicima, a kad je trebalo za to ponijeti odgovornost, počela je s najvećom nedužnošću tvrditi da je oduvijek bila za saveznike”.

Iznerviran događajima u vreme izgona Srba iz Banovine Hrvatske 1939. godine, dr Prica je pisao o iskonskom, apriornom protivsrpskom šovinističkom stavu Hrvata, koji je nametnut zahvaljujući i srpskoj naivnosti i prostodušnosti: „Temeljni i glavni uzrok hrvatskog nezadovoljstva ne treba tražiti u istoriji ovih 20 godina… Ko smatra da su Hrvati ušli u ovu državu (misli se na Kraljevinu Jugoslaviju) onako savršeno neopterećeni plemenskom mržnjom kao Srbi iz Srbije, taj nije upoznat sa suštinom spora… Mase hrvatske nikad nisu voljele Srbe, dok je javno mnenje gornjeg hrvatskog sloja laviralo između jugoslovenske i velikohrvatske politike, pa je bilo za jugoslovenski pravac samo onda kad su Hrvati bili pritješnjeni sa zapada i kad nije bilo opasnosti da se jedinstvo provede iz Beograda”.11)

Lički inspiratori i tvorci mržnje prema pravoslavnim Srbima

Lički rimokatolički inspiratori mržnje predvode neslavnu rimokatoličko-velikohrvatsku grupaciju srbomrzitelja. Pored „oca nacije” Ante Starčevića, najzaslužniji su ideolog NDH Ličanin Mile Budak, Hercegovac advokat Andrija Artuković i realizator pokolja Ličanin Ante Pavelić (slučajno rođen u Bradini u Hercegovini). Takva kobna reprezentacija srbofoba morala je stvoriti brojne fanatizovane poklonike koji su, sa do tada neviđenim sadističkim žarom, izvodili masovna bacanja u jame i klanja Srba, Jevreja i liberalnih Hrvata Jugoslovena. Zbog srbomržnje i sklonosti k izvršenju bestijalnih zločina, Gospić i šira Lika izabrani su od poglavnika i hrvatskog vrha za najpodesnije i najefikasnije „skriveno” područje (na Velebitu) za brzo likvidiranje Srba od strane ostrašćenih rimokatoličkih fanatika velikohrvatstva.

Treba se podsjetiti da je advokat Andrija Artuković u Gospiću do krajnosti raspirio svehrvatski šovinizam i dodatno rasplamsao frankovštinu među ličkim rimokatoličkim konvertitima u vremenu Kraljevine Jugoslavije. Navešćemo primjere Artukovićevih političkih, vjerskih i nacionalno-kulturnih akcija. Prvo je osnovao gospićki sportski klub „Croatia”, pokušao je da obnovi frankovačku organizaciju Hrvatske nacionalne omladine (poznatiju kao HANAO) i organizaciju fizičke kulture frankovačkog Hrvatskog sokola.

Da podsjetim da je drugi, isto tako značajni lički ideolog ustaškog pokreta, pisac Mile Budak, bio istaknuti pripadnik pomenutog separatističkog Hrvatskog sokola. Artuković je sa Budakom i italijanskim fašistima, 1932. pokrenuo ustaški „Lički ustanak”, napadom na žandarmerijsku stanicu u selu Brušanima ispod Velebita (da podsjetim da se Brušane nalaze na putu od Gospića za Jadovno i druge velebitske jame).

Pripreme za hrvatske pokolje ličkih pravoslavnih Srba

Gospić, odnosno Lika i šira Krajina sa Gorskim Kotarom i Istrom predstavljaju rubno područje pravoslavlja i srpstva (svojevrsni „antemurale ortodoksis”), koje su Vatikan i RKC vjekovnim prozelitskim akcijama nastojali eliminisati. U ljeto 1941. sa vjekovnog ideološkog vjersko-nacionalnog terena antisrpske propagande i prevjeravanja (prozelitizma), prešlo se na teren pokolja i stravičnog masakra srpskog i jevrejskog stanovništva NDH, ali i jugoslavenski opredeljenih hrvatskih pojedinaca.

U ljeto 1941. godine počinje se, dakle, ostvarivati krvoločna namjera potpune eliminacije (etnocida) jednog naroda – zapadnih pravoslavnih Srba. Pojavljuju se izvršioci monstruoznog vjekovnog plana Vatikana i Rimokatoličke crkve o potpunom uništenju srpskog pravoslavlja sa zapadnih srpskih prostora. Sa vjerskog procesa misije i prozelitizma prelazi se na teren protjerivanja i potpunog „čišćenja” terena od pravoslavnih Srba. Otpočinje, dakle, genocid u svom totalitetu nad zapadnim Srbima i to organizovanjem „Gospićkog sistema logora smrti”, koji je obuhvatao Koncentracioni logor Gospić (centar u kaznionici Okružnog suda u Gospiću), logor Jadovno sa brojnim jamama, istorijsko srpsko primorsko podvelebitsko Podgorje sa centrom u Karlobagu i Tribanj Šibuljini i otok Pag (lokalitet Slane i sela Metajne).

Zločin je pripreman u Gospiću, kulminaciju doživio na srpskoj planini Velebit (srpskoj zbog istorijskog srpskog bitisanja na toj planini, ali nažalost, još više srpskoj zbog desetina hiljada neumrlih žrtava u njegovoj zemnoj dubini).

Istoričar Đuro Zatezalo i publicista Dane Lastavica popisali su brojne velebitske jame i ponore u koje su živi, poluživi i mrtvi bacani Srbi i Jevreji u ljeto 1941. godine. Popisane su: Šaranova jama, jama na Grginom brijegu, Jarčija jama kod Risove grede, jama Badanj, jama Bliznica, jama Kijevac, jama na Pločama, Vranzina jama, jama Jasenovac, jama Jamina, Šević jama, jama na Kulaševoj strani, jama Orešković stanovi, Macolina jama, jama Ugljenjača, jama u Peratovim Dragama, jama Duman kod Ličkog Lešća, Katina jama na Velebitu, jama Sveta Ana kod Gornjeg Kosinja, jama Nezdravka kod Donjeg Kosinja, jama Ošporoča kod Široke Kule, jama Golubnjača, jama Snježnjača kod Kuzmanovače, jama Kvarte kod Perušića, jama Runjevac, jama Pavkuša, jama Duliba, jama Dupčan kod Ribnika, Čošić jama kod Konjskog brda, jama Križanovo brdo u Dražici, jama na Pagu i dvije jame udaljene 40 metara od samog logora Jadovno.

Velebit je srpska planina – bio i ostao, nekada s živim narodom ali, nažalost, od 1941. sa isključivo mrtvim stanovnicima podzemnog grada. Velebit je, dakle, istorijska planina živih i mrtvih Srba. Ne treba zaboraviti da su ga nekada Mlečani (Venecijanci) nazivali „Montanja Morlaka” (Srpska planina). Velebitsko jadransko podgorje sa Pagom je u posljednjih stotinjak godina ekspresno očišćeno od Srba, bilo rimokatoličenjem, bilo klanjem i ubijanjem 1941-45. i 1991-95. godine, pa potom i masovnim nasilnim iseljavanjem šireg ličkog krajiškog prostora. Za uništenje Srba (ali i Jevreja i Hrvata Jugoslavena) osnovani su logori za Srbe i Jevreje u Slani, logor za žene i djecu u Metajni na Pagu.

Osnivanje i rad gospićke kaznionice 1941.

Kako je zaključio dr Đuro Zatezalo, kaznionica Okružnog suda u Gospiću bila je pravi koncentracioni logor (Jadovno, knj. I, Beograd, 2007, str. 105)-prebaciti u napomene. On je navodio da su odmah po proglašenju NDH hrvatske vlasti zaposjele sve kaznionice i zatvore Kraljevine Jugoslavije i pretvorile ih u ustaške kazamate za likvidaciju Srba. U kaznionicu Okružnog suda u Gospiću Srbe su počeli zatvarati već 11. travnja 1941. s područja Gospića i okoline, a od početka juna i sa svih područja nove države. Kaznionicu su zvali i „Geriht” (Gericht, njem. sud). Zgrada se nalazila, a i danas se nalazi u centru Gospića, pored rimokatoličke crkve i suda. To je povelika dvospratna zgrada (osnove 130×130 metara). Krila zgrade su međusobno povezana i zatvaraju dvorišni prostor s bunarom u sredini.

Italijani su u aprilu 1941. u sjevernom dijelu zgrade držali zarobljene oficire vojske Kraljevine Jugoslavije. Poslije Rimskih sporazuma od 20. maja, i odlaska italijanske vojske iz Druge zone, hrvatska vojska je preuzela čitavi prostor zgrade i manjim dijelom ga koristila kao kaznionicu, a većim kao centar (logor), koji vlasti NDH u dokumentima nazivaju Koncentracioni logor Gospić, a u stvari je, u funkcionalnom smislu bio logor sabirno-tranzitnog karaktera. Naime, uhapšenici iz cijele NDH upućivani su nakon kraćeg zadržavanja u kaznionici Gospić ka logorima na Jadovnom i Pagu (Slano i Metajna) ili ka nekim drugim gubilištima.12) Uglavnom su dovoženi željeznicom, sa smještajem u teretnim stočnim vagonima kapaciteta od 60 do 80 ljudi. U zatvorenim vagonima često nisu dobijali ni hranu ni vodu. Uhapšenici su dopremani i kamionima, zaprežnim kolima, a neki su tjerani da do Gospića pješače.

Gospićki logor je bio u funkciji već u aprilu 1941, dakle znatno ranije od 2. juna, kad je Pavelić izdao zvanično naređenje o osnivanju logora. Uhapšenici su smještani u ćelije (25 do 30 ljudi), hodnike kaznionice i u zatvorskom dvorištu. Dnevno je boravilo od 2500 do 3000 ljudi. U cilju omogućavanja stalnog priliva novih zatočenika, hrvatske vlasti su u sistem masovnog istrebljenja Srba i Jevreja uključile logore smrti na Jadovnom, Slani, Metajni, zbirni logor Ovčara, sabiralište na željezničkoj stanici Gospić, pomoćni logor Stupačinovo i brojne bezdane jame, ponore na Velebitu i u okolini Gospića.

Istoričar Đuro Zatezalo ističe da su u kompleksu koncentracionog logora „Gospić” svi logori bili tranzitnog karaktera: u njima su se žrtve zadržavale samo kratko vrijeme. Mnogi od njih nisu ni prispjeli u gospićku kaznionu, već su ih direktno sa vagona na željezničkoj stanici odvozili ili pješice odvodili u neki od logora ili na neko od navedenih stratišta. Hrvat Franjo Zdunić Lav iz Žabice je navodio da je samo od 20. jula do 19. avgusta 1941. iz gospićke kaznionice na Velebit odvedeno oko 25.000 Srba 13) i Jevreja.

Zapovjednik koncentracionog logora Gospić bio je ravnatelj Župskog redarstvenog ravnateljstava u Gospiću Stjepan Rubinić. Upravitelj kaznionice je bio zloglasni ustaša Milan Staraček, Čeh, koji je imao neograničenu vlast. Upravitelj kaznionice za političke zatvorenike bio je ustaški natporučnik Janko Mihalović, nećak bivšeg bana Savske banovine Mihalovića (nekad Srbi Mihajlovići). On je od juna do avgusta 1941. bio zadužen za političke zatvorenike. Po njegovom izboru i redoslijedu odvođeni su Srbi i Jevreji sa željezničke stanice i iz zbirnih logora Gospića u Jadovno i na Slanu na Pagu, ili direktno do velebitskih jama. Neposredno je odlučivao još na željezničkoj stanici u Gospiću, gdje je sačekivao transporte i pravio selekciju. Nakon likvidacije logora Jadovno postao je komandant ustaškog logora u Jastrebarskom. Pobjegao je 1944. u Italiju, gdje je ostao u službi kao avijatičar.

Logor su osiguravali dijelovi 17. i 22. ustaške bojne pod komandom Juce Rukavine, čiji su vojnici, pored osiguranja logora, okrutno zlostavljali zatočenike i ubijali ih u Jadovnom i na drugim stratištima. Zatvorenike su mučili na razne načine, u ćelijama, po hodnicima i u dvorištu kaznionice. Usmrćene su uglavnom noću odvozili kamionima do bezdanih jama, u prvo vrijeme u pravcu Perušića i Otočca. Upravni aparat logora je bio smješten u obližnjoj zgradi suda. Prva dislokacija logora Gospić se nalazila na Velebitu u logoru Jadovno, kojem je dodijeljena uloga gubilišta. Logor u Gospiću, kao sabirni logor župskog redarstvenog ravnateljstva, organizovalo je Ministarstvo unutrašnjih poslova NDH, odnosno Andrija Artuković sa svojom policijom, na čelu s Didom Kvaternikom, Mijom Babićem Đovanijem, Juricom Frkovićem, Jucom Rukavinom i drugima. Oni su uz asistenciju gospićkih ustaša, dobrih poznavalaca Velebita, predložili i odabirali jame u planini kao najpogodnija mjesta za masovna ubistva Srba, Jevreja, Hrvata Jugoslovena i komunista i svih „nepoćudnih elemenata”.

Taj izbor je načinjen i zbog toga što su velebitske jame teško pristupačne, pa su računali da se o njihovim zločinima nikada ništa neće saznati.

Ustaše su kao i Nijemci – nacisti nastojali da opravdaju svoje zločine, što se vidi iz njihovog zakonodavstva i brojnih podzakonskih akata. Srbi i Jevreji su se mogli pred sud izvesti ako je postojalo imalo sumnje da su komunisti ili četnici, a bez ikakvih dokaza redovno su upućivani u koncentracioni logor u Gospiću. Srbi i Jevreji su, s dokazom ili bez dokaza, bili upućivani u logore smrti, ubijani pod izgovorom da su komunisti ili četnici, kako bi Hrvati pred javnošću kamuflirali brojne zločine.

O svemu su odlučivali Artuković, Dido Kvaternik, Mile Budak, Mijo Babić, braća Mate, Ivica i Jurica Frković, Juco Rukavina, Stjepan Rubinić, Rude Ritz, ustaški satnik i upravitelj logora Jadovno. Veliki župan Jurica Frković bio je pouzdan i ulijevao je potpuno povjerenje kod poglavnika u pogledu ostvarenja zamisli o potpunom istrebljenju Srba i Jevreja u NDH. Izvršioce zločina oni su pripremali znatno ranije. Prije upućivanja u Gospić, u Zagrebu ih je na Savskoj cesti vježbao emigrant Ivan Devčić Pivac. Po dolasku u Gospić budući krvnici (Luka Barjašić, Mile Didulica, Ventura Baljak, Mile Strika, Benan Barić, Jerko Fratrović, Slavko Baljak i drugi) zaklinjali bi se pred križem, nožem, pištoljem i dvije svijeće kako im je dužnost uništavanje Srba i Jevreja.

U početku, u aprilu i maju ustaše su ubijale istaknute Srbe, a masovna hapšenja i ubijanja uslijedila su početkom juna. Ustaški funkcioneri su se tada „razletjeli” po NDH i u svojim zapaljivim govorima poticali Hrvate da masovno istrebljuju Srbe. Veliki župan u Gospiću Jurica Frković poručio je svojim „žutim orlovima” (pripadnicima Pomoćnog ustaškog odreda) da je „fundament na Jadovnom od Srba i Jevreja, a glazura će biti od pokvarenih Hrvata”. Otpočeo je, dakle, masovni pokolj ne samo intelektualaca, nego svih Srba i Jevreja. Njihova imovina je pljačkana, a čitava naselja sa crkvama i školama spaljivana.

Kaznionica Okružnog suda u Gospiću je pretvorena u masovno mučilište i gubilište. Ustaše su svakog dana dovodile isprebijane, iznakažene ljude u ćelije u kojima su ih mučili a zatim odvozili do obližnjih velebitskih i drugih jama, gdje su ih ubijali da bi stvorili prostor za druge. Za hrvatske vlasti jame su predstavljale najprikladnije rješenje za uklanjanje ubijenih: nisu zahtjevale veći utrošak finansijskih sredstava, nije bilo potrebno kopati rake i što je za njih bilo važno, gubilišta su se nalazila daleko od očiju javnosti. Pri ulasku u kaznionicu ovjerom je vršen formalan prijem sprovodnih lista. O saslušanjima nije bilo ni pomena. Poneki stražar bi samo dobacio uhapšenima da će u kaznioni biti samo privremeno, a potom da će biti prebačeni u neki uredniji logor sa urednom opskrbom.

Transportovanjem u logore Jadovno i Slano rukovodio je upravitelj kaznione Milan Staraček, a pomagali su mu Mile Vrkljan Milica, Joso Samardžija, Stevo Tomljenović, Delko Bogdanić, dr Kruno Lokner, Stjepan Marković Macola, Tone Biljan, Stjepan Orešković, Ivan Prpić Šuće, Janko Mihalović, Zvonko Pezelj, Ante Naglić, Gavro Šikić, Stipe Stilinović Knjapo, šef policije, Mirko Pavičić, Luka Svetić, Miroslav Balen, Mile Stilinović Mila, Ivica Tomljenović, Joco Matijević Šimac, Zvonko Johman, Juco Rukavina i mnogi drugi.14) Svakodnevno su u zatvorskom dvorištu formirane kolone zatočenika, koji su prvo vezivani žicom dvojica po dvojica, a onda i uzdužnim lancem, a zatim odvoženi kamionima ili čak i pješice do stratišta Šaranove ili neke druge jame (preko 20 km uz Velebit).

Pored sela Jadovnog formiran je logor bez kuća i baraka a ograđen bodljikavom žicom. Zatočenici su u njemu improvizovali neke primitivne nastambe od granja da bi se donekle zaštitili od nepogoda i sunca. Patili su od gladi i hladnoće pošto su noći na Velebitu bile neobično hladne a zatočenici bez adekvatnih odijela. Blizu logora je bio jedan ponor, nazvan Šaranova jama, sa otvorom od oko jednog metra u prečniku. Kod te jame ustaše su zatočenike ubijali na taj način što su ih nad otvorom jame jednog od vezanih ubijali puškom ili nožem i ovaj bi se stropoštavao u jamu vukući za sobom vezanog živog druga. Procjenjuje se da je u toj jami poubijano preko 30.000 žrtava na gore opisani način.

Dokumentarno svjedočanstvo o hrvatskim koljačima i žrtvama

Dokumentarna svjedočanstva o masovnim pokoljima su brojna i na svu sreću, sačuvana. Dragocjen je spisak ustaša gospićkog kraja koji su kasapili i klali Srbe od 10. aprila do početka septembra 1941. godine na području sistema ustaških logora Gospić. Ovaj spisak Hrvata (frankovaca) gospićke općine čuva se u Arhivu Jugoslavije, a nalazi se u fondu Emigrantske vlade Kraljevine Jugoslavije. Na spisku se nalaze imena 254 ustaša koji su vršili zločine na teritoriji Like, koji su bili izvršioci klanja i bacanja u ličke jame. Tu su i opisi mučenja Srba, na pr. rezanje kože na kaiševe, čupanje noktiju, vađenje očiju, rezanje dojki, silovanja i drugo. Između ostalih, tu se nalaze: čuveni koljač njemačkog porijekla Rude Ric (Ritz), razni Tonkovići, Pavelići. Interesantan je slučaj koljača braće Kolaković. Za gospićke gimnazijalce i studente pedagoške akademije oni su vrlo interesantni jer se s njima u dokumentu navodi njihova sestra Kolaković, koja je „samo posmatrala mučenja i klanja Srba”. Ta njihova sestra će biti zakonita žena profesora Josipovića, direktora Pedagoške akademije.

Na spisku se, dakle, nalazi 254 gospićkih i ličkih krvnika, sa opisima njihovog načina ubijanja (kasapljenja i klanja):

„1. Juco Ugarković, svršeni osmoškolac, 20 godina star, iz Gospića, podstrekač i izvršilac mnogih ubistava u okolici Gospića.

2. Zvonko Verzon, đak VII razreda gimnazije iz Gospića, star oko 21 godinu, vršio zlodela u okolini Gospića.

3. Ivan Kesić, đak VI razreda gimnazije, star oko 18 godina, Gospić, vršio zlodela u okolini Gospića.

4. Samardžija (?), gimnazijalac iz Gospića, vršio zlodela u okolici Gospića. Navodno poginuo u Križevcima.

5. Ivan Mravinac.

6. Slavko Mravinac, obojica sinovi nadzornika železničkih vodovoda u Sincu, sudjelovali u mnogim zločinima.

7. Martin Mesić, petoškolac iz Gospića, jedan od glavnih podstrekača i izvršilaca zlodela.

8. Tomo Golik, iz Donjeg Kosinja, vršio zlodela u okolici Kosinja.

9. Stipe Stilinović, svršeni osmoškolac iz Gospića, huškao na Srbe i lično učestvovao u mnogim ubistvima i zlodelima.

10. Nikola Kasumović, iz Perušića, zloglasni ubica Srba.

11. Mate Kesić, iz Perušića.

12. Ivan (?), iz Lešća, star oko 28 godina (sa prebijenim zubom), hodao u krvavom odelu i hvalio se za mnoga ubistva nad Srbima.

13. Mile Plišić, iz Lešća, vršio ubistva u okolini Lešća.

14. Bogdan Stefanec, iz Otočca.

15. Mate Jurković, iz Otočca, obojica učestvovali u mnogim pokoljima i zverstvima.

16. Nikola Ugarković, iz Gospića, zapanjivao ljude svojim zverstvima i krvološtvom.

17. Dane Podnar iz Donjeg Kosinja.

18. Jure Jurković, iz Otočca, sudjelovao u mnogim zločinima.

19. Mile Ratković, iz Ličkog Osika, vršio hapšenja i ubijao žene i decu.

20. Đuro Skopljak, iz Našica, učestvovao u mnogim zverstvima.

21. Mile Čop, iz Ličkog Osika.

22. Jure Čop, iz Ličkog Osika, obojica učestvovali u klanju, te se time javno hvalili.

23. Mate Podnar, iz Gornjg Kosinja, hvalio se za mnoga zverstva.

24. Stipe Čorak, iz Vrhovina.

25. Jozo Čorak, iz Vrhovina, obojica učestvovali u mnogim zločinima.

26. Tomo Regvart, iz Vrhovina, po zanimanju brica, ubijao i zlostavljao Srbe na Plitvičkim jezerima.

27. Mile Katarinić, iz Vrhovina, cipelar po zanimanju, vodio Srbe iz Plitvica u Gospić, a odatle ih vodio na klanje.

28. Grga Zorić, trgovac iz Vrhovina, propagator i podstrekač za ubistva.

29. (?) (?) , trgovački pomoćnik kod navedenog Zorića, klao i ubijao žene i decu, te pljačkao njihova imanja.

30. Mile Vukelić, iz Kosinja, stolar i zidar, radio u Rudo Polju kod Mijke Ivanišević nekoliko godina. Sarađivao sa ustašama i s njima vršio ubistva nad Srbima.

31. Mandica Pajduka, žena lugara Joze iz Rudopolja, ubijala srpsku decu.

32. Jozo Prebeg, iz Plitvica, učestvovao u mnogim zverstvima.

33. Živko Prebeg – Josipov, iz Plitvica, star 18. godina.

34. Ana Prebeg, iz Plitvica, stara 20 godina, prisustvovala mnogim ubistvima žena i dece i potpirivala ostale na klanje.

35. Pilja Kolić, iz Plitvica.

36. Jure Špoljarić, iz Plitvica, star 51. godinu, hvalio se da je ubio preko 50 Srba.

37. Dane Luetić, iz Plitvica, vršio hapšenja i odvodio ljude u logor u Gospić, a odatle iste na klanje.

38. Tošo Dujimović, iz Otočca, zlostavljao ljude na okrutan način, palio im tabane a užarene igle ubadao pod nokte.

39. Juka Dujmović, brat Tošin iz Otočca, obojica mesari. U otočkoj klaonici derali su trgovca Peru Brankovića tako da su ga položili na sto i oderali mu kožu na kajiše tako da je žrtva izdahnula u groznim mukama.

40. Stipe Tomljenović, pok. Stipe i žive Milke iz Otočca, star oko 23 godine, student, nagovarao na klanja i sam klao i ubijao.

41. Nikola Ćulum, žandarmerijski narednik u Korenici, dao obesiti u zatvoru žandara Nikolu Dragičevića, kojem je on kao komandir stanice bio pretpostavljeni.

42. Dogan (?), finans u Korenici. Kada su ubili finansa Božu Đerića iz Mihaljevca (kućni br. 37), obukao je njegovo odjelo i postao finans. Saučesnik u mnogim drugim ubistvima.

43. Rude Ric, učitelj iz Podlapca. Bio komandant ustaša na sektoru Knin – Ogulin i rukovodio svim akcijama i pokoljima Srba.

44. Duje Uremović (Markov) i

45. Lovrica Uremović (Jagin), oba iz Baljevca, ubili Sibu Prica, rođenu Husulja, u „Krmečoj Dragi” – Baljevac, kao i mnogo drugih Srba.

46. Antić Verzon, fotograf u Korenici, rodom iz Gospića, ubijao i zlostavljao Srbe na okrutan način.

47. Zvonko Ric, iz Gospića.

48. Ivan Brkljačić, petoškolac iz Gospića, provodio Srbe u logor i tamo ih zlostavljao.

49. Zvonko Janić, sin profesora Josipa, student iz Gospića, predvodio domaće ustaše i potpirivao mržnju na Srbe.

50. Stipe Balen, iz Gospića, sudelovao u mnogim ubistvima Srba.

51. Čanić (?), petoškolac iz Gospića, bio ustaša u Korenici i tamo sudjelovao u zločinima.

52. Čanić ? (II), petoškolac iz Gospića, isto tako sudjelovao u pokoljima.

53. Stipetić (?), ustaša iz Gospića, bio u Korenici i tamo vršio zločine

54. Mažar Mile, cestar iz Rudanovca kod Korenice.

55. Konjiković ?, iz Gospića, ubio ženu i decu i jednog starca i onda ih opljačkao.

56. Nikola Crni iz Gospića, vezivao Srbe bodljikavom žicom i tako ih provađao kroz mesto, a kasnije ih ubijao.

57. Ivica Bravar, đak VI razreda gimnazije iz Gospića, vršio zlodela u okolini Gospića.

58. Mažar Lujas, kovač iz Prijeboja, ustaški poverenik za Korenicu.

59. Milan Milobara, trgovac iz Prijeboja, rodom iz Udbine.

60. Kolaković Marko, Petrov, trgovac iz Prijeboja, poznat po zločinima.

61. Kolaković Petar, Markov, đak IV razreda gimnazije iz Prijeboja, sudelovao u svim zločinima u Prijeboju i okolici.

62. Kolaković Slavica, Markova, stara 18 godina, prisustvovala svim ubistvima.

63. Ivan Jurčić, financ u Korenici, saučesnik u pokoljima Srba.

64. Tomica Ric, upravnik pošte u Korenici, rodom iz Gospića, bio komandant ustaša u Korenici, rukovodio hapšenjima i ubistvima Srba, u kojima je i sam sudjelovao, i to naročito u Prijeboju.

65. Stjepan Butković, financ preglednik u Korenici, rodom iz Gospića, sudjelovao kod ubijanja Srba u Prijeboju.

66. Stjepan Kostelac, žandarmerijski narednik u Korenici, rodom iz Otočca.

67. Sudar (?), žandar u Korenici, sudjelovao u klanjima Srba.

68. Ivan Devčić, zvani „Žicar”, nadzornik PTT linija u Korenici, rodom iz Gospića. Veliki krvolok i pljačkaš, obio Srpsku crkvu u Korenici, obeščastio je i opljačkao.

69. Dančić (?), financ, u Korenici, sudjelovao u pljački i zlodjelima.

70. Ivan Mažar, sin Nikolin, zvani Makelaja iz Rudanovaca, bio ustaša u Korenici, gdje je vršio ubijanja i pljačkanja.

71. Petar Mažar, zvani „Pekara” iz Rudanovaca, klao Srbe i pljačkao ih.

72. Milan Mataija (Vinkov), svršeni učiteljski pripravnik iz Gospića. Bio veliki ustaša i pljačkao Srbe. Ubio Srbina, direktora Preparandije u Gospiću, Iliju Opačića, i njegovog sina studenta.

73. Ivan Stefanović, zvani „Cicvara”, đak VI razreda gimnazije iz Gospića. Veliki krvolok Srba, među ostalima premlatio Đuru Stanića.

74. Ivica Pavičić, đak trgovačke akademije. Veliki krvolok, učestvovao u ubistvima u Gospiću i okolici.

75. Zvonko Naglić, gimnazista iz Gospića.

76. Ante Naglić, gimnazista iz Gospića.

77. Cico Naglić, gimnazista iz Gospića, sva trojica poznati kao koljači, podstrekači i pljačkaši Srba.

78. Pero Jurak, iz Gospića.

79. Jurak mlađi, iz Gospića. Obojica učestvovali u pokoljima Srba u srezovima Gospić, Gračac i Korenica. Poznata nedjela izvršili su u opštini Medak, a naročito u selu Vrebac.

80. Zvonko Pezelj, propali gimnazista iz Gospića, zajedno sa braćom Naglić i Ivicom Pavičićem vršio ubistva u Gospiću i okolici.

81. Vinko Pezelj, bio ustaša u Korenici i tu vršio zlodjela.

82. Mate Lisac, zvani „Milo”, mornarski narednik iz Gospića, bio ustaša i koljač.

83. Gavre Šikić, „Gavrin” iz Gospića, sudjelovao u ubistvima.

84. Ante Došen – „Tona”, sin Danin iz Gospića. Ubio Nikolu Ribara i mnogo drugih Srba u Divoselu i okolnim selima.

85. Milan Šarić – „Šare” iz Gospića, klao u okolici Gospića.

86. Mile Šimunac, berber iz Gospića, sudjelovao u zlodjelima u Gospiću.

87. Ante Antunović, uznički stražar iz Gospića.

88. Žarković (?), uznički stražar iz Gospića.

89. Luka Polić, sin Frane trgovca iz Gospića, klao i palio u Smiljanu.

90. Ivan Crnković, đak V razreda gimnazije iz Gospića (Budačka ulica), bio ustaša i u Korenici vršio zlodjela i klanja.

91. Luka Balen, preparandista iz Gospića, bio ustaša u Korenici.

92. Juco Rukavina, propali đak iz Gospića, bio ustaša u Korenici i tamo klao i pljačkao Srbe.

93. Ive Kovačević, iz Smiljana, klao i palio u Smiljanu i okolici.

94. Luka Kovačević, iz Smiljana, klao i palio u Smiljanu i okolici.

95. Tome Katić, iz Smiljana.

96. Nikola Kovačević iz Smiljana, klao i pljačkao u Smiljanu.

97. Antić Kovačević, iz Smiljana, klao i palio u Smiljanu, ubio mnogo Srba, najviše žena i dece.

98. Nikola Pejnović iz Smiljana, klao i palio u Smiljanu i okolici.

99. Ivica Pejnović, iz Smiljana, klao i palio u Smiljanu i okolici.

100. Franjo Kovačević, iz Smiljana, klao i palio u Smiljanu.

101. Drago Asić, sin gostioničara, iz Gospića. Bio veliki krvolok i pljačkaš. Lično učestvovao u pokoljima Srba, a naročito se kao takav istakao u mestu Medak, gde je u medačkoj plantaži svakodnevno i svake noći na zverski način mučio, klao i prebijao Srbe. Stalno je išao sa krvavim čakširama, poprskanim srpskom krvlju i tako vršio klanja. Kao takav je otvoreno govorio i strašio Srbe sa krvavom kamom. Neprekidno i bez razlike je hapsio i ubijao sve što se srpskim imenom zvalo.

102. Stipan Dukovac, iz sela Ribnika kod Metka. Najkrvoločniji ustaša, bio komesar i poverenik opštine Medak i rukovodio pokoljima Srba u istoj opštini. Na dan 5. augusta 1941, kada je došao u selo Počitelj sa većom grupom ustaša da izvrši pokolj i pljačku, bio je dočekan u zasedi od četnika i ubijen sa još pet ustaša.

104. Žućo Dukovac, poginuo u selu Počitelj sa gore navedenim.

105. Mišo Rogić, iz Ribnika, poginuo na isti način.

106. Jela Trošelj, iz Ribnika, ustašica. Došla na pokolj u selo Počitelj sa gore navedenim i na isti način poginula.

107. Nikola Sekulić, student iz Ribnika. Učestvovao u svim pokoljima.

108. Markuz Dukovac, iz Ribnika. Veliki krvolok.

109. Martin Rogić, iz Ribnika. Veliki krvolok. Zaprepašćavao ljude svojim zvjerstvima, klao, vadio oči, udarao decom o zid da bi pri tom prsnula lubanja i mozak se prosuo.

110. David Dukovac, cestar iz Ribnika, veliki krvolok i ubica dece.

111. Josip Matić, iz Ribnika, veliki ustaša i krvolok.

112. Nikola Uzelac, žandarmerijski podnarednik iz Capraga. Bio na službi u Metku. Najveći ustaša i krvolok, učestvovao u svim ubistvima zajedno sa Stipanom Dukovcem.

113. Ivan Dukovac, iz Ribnika, veliki ustaša, klao i ubijao Srbe.

114. Frane Sekulić, iz Ribnika, na zverski način ubijao Srbe.

115. Mile Sekulić, iz Ribnika, veliki krvolok i pljačkaš.

116. Mate Sekulić, iz Ribnika, veliki krvolok i pljačkaš.

117. Josan Dukovac, iz Ribnika, veliki krvolok i pljačkaš.

118. Martin Dukovac, iz Ribnika, veliki krvolok i pljačkaš.

119. Jakov Sekulić, iz Ribnika, veliki krvolok i pljačkaš.

120. Ivan Sekulić, iz Ribnika, veliki krvolok i pljačkaš.

121. Mate Sekulić II, iz Ribnika, veliki krvolok i pljačkaš.

122. Joso Sekulić, iz Ribnika, veliki krvolok i pljačkaš.

123. Ivica Došen, mehaničar iz Gospića, na službi u Gračacu, izvršio veliki pokolj u okolici Gračaca.

124. Perina Matić, iz Ribnika, veliki krvolok i pljačkaš.

125. Ante Mudrovčić, iz Ribnika, veliki krvolok i pljačkaš.

126. Martin Mudrovčić, iz Ribnika, veliki krvolok i pljačkaš.

127. Gajo Mudrovčić, iz Ribnika, veliki krvolok i pljačkaš.

128. Jokan Jurjević, iz Ribnika, veliki krvolok i pljačkaš.

129. Gajo Jurjević.

130. Ante Jurjević.

131. Martin Jurjević, sva trojica iz Ribnika, velike ustaše, pljačkaši, podstrekači na zlodjela, te ih sami izvršavali.

132. Ante Šimac, gostioničar iz Gospića, veliki ustaša, podstrekač na mnoga zlodjela kod kojih je prisustvovao.

133. Pajo Simić, trgovac iz Gospića, veliki ustaša i podstrekač.

134. Božo Alar, iz Podlapca, veliki ustaša.

135. Mate Lisac iz Mušaluka, najveći krvnik, ubijao žene i decu i starce.

136. Joso Adžija, kovač iz Gospića, najveći krvolok i ustaša, poverenik za Liku.

137. Božidar Sokolić, iz Gospića, predsednik ustaškog prekog suda, kao krvolok i krivac za mnoga ubistva poznat u celoj Lici.

138. Marko Bubaš, iz Gospića, šofer. Nišandžija na teškom mitraljezu prilikom ubistava Srba na Jadovnom.

139. Vladimir Levar, iz Gospića, đak, veliki krvolok i podstrekač.

140. Jurica Frković, iz Gospića. Komandant ustaškog stožera, veliki župan, organizator ustaškog pokreta za vreme Jugoslavije, veliki krvolok Srba, te je bio podstrekač za sve zločine i ubistva Srba.

141. Mila Stilinović, električar iz Gospića. Žive i pobijene Srbe vozio u automobilu u jame i klaonice.

142. Ante Medunić, posednik iz Gospića, veliki krvolok.

143. Sajdl (?), žandarmerijski major u Gospiću. Podstrekač i osuđivač na smrt, kriv za mnoga zverstva nad Srbima.

144. Tomislav Tomljenović, trgovac iz Gospića, sudija ustaškog prekog suda i krivac za pokolj Srba u Smiljanu.

145. Tona Došen, đak iz Gospića, veliki ustaša i krvolok.

146. Nikola Došen, trgovac iz Gospića, veliki ustaša i propagator.

147. Ivan Jurčić, profesor u Gospiću, ustaški oficir, veliki krvolok.

148. Ilija Bogdanić (Delko), iz Otočca, ustaški bojnik i veliki krvolok.

149. Krešo Milković, iz Otočca, ustaški poverenik i krvolok.

150. Dinko Milinković, iz Otočca, ustaški poverenik i veliki krvolok.

151. Ivica Milinković, iz Otočca, veliki ustaša i krvolok.

152. Mirko Milinković, iz Otočca, učitelj, veliki ustaša i podstrekač na mnoga zlodela.

153. Dominik ing. Milinković, glavni podstrekač i ustaša.

154. Ivica Milinković, trgovac iz Otočca, veliki ustaša.

155. Zvonko Rukavina, mornarički podnarednik iz Otočca, veliki ustaša.

156. Marko Šimunić, učiteljski pripravnik iz Otočca.

157. Toma Drljača, radnik iz Otočca, veliki krvolok, klao žene i decu.

158. Vilko Usmijani, mesar iz Otočca, veliki ustaša i krvolok, ima na duši mnogo Srba.

159. Josip Usmijani, njegov sin iz Otočca, veliki ustaša, ima na duši mnogo Srba, hvalio se javno kako je klao.

160. Cica (?), krojač iz Otočca, veliki ustaša i podstrekač.

161. Ante Dubravčić, pekar iz Otočca, veliki ustaša i zločinac.

162. Josip Sertić, đak iz Otočca, veliki ustaša, krvolok i podstrekivač.

163. Bruno Silaf, trgovac iz Gospića, poreklom Nemac, jedan od glavnih podstrekača koji je zajedno sa dole pomenutim trgovcima sazivao sednice koje su odlučivale o sudbini Srba.

164. Božo Anić, trgovac iz Otočca, veliki podstrekivač i funkcioner.

165. Božo Rukavina, trgovac iz Otočca, podstrekač i funkcioner.

166. Ivica Dubravčić, trgovac iz Otočca, podstrekač i funkcioner, koji je iz zatvora lično izveo pok. Ogrizovića Ratu, te ga ubio.

167. Ivan Bradičić, trgovac iz Otočca, ustaški poverenik i podstrekač.

168. Jure Orešković, trgovac iz Otočca, jedan od glavnih podstrekača.

169. Stipe Marić, trgovac iz Otočca, veliki podstrekač i funkcioner.

170. Ivica Žubrinić, trgovac iz Otočca, veliki podstrekač i ustaša.

171. Tomo Pintar, trgovac iz Otočca, veliki podstrekač i ustaša.

172. Jure Marić, pekar iz Otočca, veliki ustaša.

173. Josip Banić, brico iz Otočca, ustaša.

174. Josip Mandić, brico iz Otočca, veliki ustaša i krvolok.

175. Ilija Bogdanić, trgovac iz Ličkog Lešća, podstrekač na zlodjela.

176. Franić (?), brico iz Otočca, veliki ustaša i krvolok.

177. Blaž Biondić, gostioničar iz Otočca, jedan od glavnih funkcionera i podstrekača. U njegovom dvorištu su ubijani i mučeni Srbi, pri čemu je i on učestvovao.

178. Pere Biondić, sin Blaža, šofer iz Otočca, koji je vozio Srbe iz Otočca prema Ličkom Lešću i Gospiću, gde su ubijani.

179. Drago Žubrinić, knjižar iz Otočca, veliki ustaša i krvolok.

180. Ivan Banić, trgovac iz Otočca, veliki ustaša i krvolok.

181. Božo Žubrinić, učenik sedmog razreda gimnazije iz Otočca, veliki ustaša.

182. Žubrinić (?), trgovači pomoćnik iz Otočca, veliki ustaša i krvolok, ima na duši mnogo Srba.

183. Krešo Hodak, limar iz Otočca, ustaša.

184. Ivica Barković, učitelj iz Otočca, veliki ustaša i podstrekač.

185. Petar Ljubić, gostioničar iz Otočca, veliki ustaša i podstrekač na zlodjela.

186. Ivan Štefanac, cipelar iz Otočca, veliki ustaša i krvolok.

187. Harif (?), rodom iz Bosne, „Turčin”, živio u Otočcu, poznat kao veliki ustaša i krvolok.

188. Zdunić (?), student iz Otočca, veliki ustaša i krvolok.

189. Joso Smolčić, činovnik poreske uprave iz Otočca, veliki ustaša i krvolok, podstrekač na mnoga zlodjela.

190. Dragan Smolčić, mesar iz Otočca, veliki ustaša i pljačkaš. Klao je i pljačao po Bosni, te se time hvalio.

191. Josip Jerković, gimnazijalac iz Otočca, veliki ustaša i pljačkaš.

192. Jergović (?), upravnik pošte iz Otočca, veliki ustaša i podstrekač na zlodjela i pljačku.

193. Franjo Kolaković, radnik iz Otočca, veliki ustaša i krvnik, ubio mnogo Srba.

194. Joja Pavelić, zvan „Buban”, radnik iz Otočca, veliki i poznati krvnik i ustaša.

195. Ivica Favala, advokatski pripravnik iz Otočca, veliki ustaša, krvolok i podstrekač na mnoga zlodjela.

196. Joja Oršanić, bilježnik iz Sinca, veliki podstrekač.

197. Ive Štimac, trgovački pomoćnik iz Otočca, veliki ustaša i krvolok.

198. Josip Žubrinić, zvani „Čun”, ratar iz Otočca, veliki ustaša.

199. Kranjčec, gostioničar iz Otočca, veliki ustaša.

200. Ambroz (?), cipelar iz Otočca, veliki ustaša i pljačkaš, ucjenjivao Srbe a kasnije ih prijavljivao, te prisustvovao njihovom klanju.

201. Pave Podnar, ratar iz Kutareva, opština Otočac, veliki ustaša, krvolok i pljačkaš. Ubio kolcem pok. Radu Vardu i još mnoge druge.

202. „Šuca” (?), ratar iz sela Švice, opština Otočac, veliki ustaša, krvolok i pljačkaš. Ubio oko 50 ljudi iz sela Ponori.

203. Iva Dasović, zvani „Prcak”, ratar iz sela Švica, opština Otočac, poznati ustaša, krvolok i pljačkaš.

204. Kostelac (?), logornik iz Otočca, veliki ustaša i podstrekač.

205. Mate Kostelac, učitelj iz Otočca, podstrekač i ustaša.

206. Zvonko Filipčić, svirač iz Otočca, veliki ustaša i krvnik.

207. Luka Kolaković, ratar iz sela Spilnik, opština Otočac, veliki ustaša i krvnik, izvršio mnoga klanja.

208. Dana Marković, radnik iz sela Dubrava, opština Otočac, veliki i poznati ustaša i pljačkaš.

209. Bižanović (?), ratar iz sela Dubrava, opština Otočac, veliki ustaša i pljačkaš.

210. Bižanović (?), obrtnik iz sela Dubrava, opština Otočac, poznati ustaša i podstrekač na klanja.

211. Joso Bogdanić, ratar iz sela Dubrava, opština Otočac, veliki ustaša i pljačkaš.

212. Joso Vukelić, učitelj u Gospiću, tada na službi u selu Škare, veliki ustaša i podstrekač na zlodjela.

213. Petar Pavelić, putar iz sela Glavaca, ustaša i pljačkaš.

214. Rogić (?), lugar iz sela Poljica, opština Otočac, podstrekač.

215. Konrad Rogić, đak iz sela Švice, opština Otočac, veliki ustaša, krvnik i pljačkaš.

216. Rogić (?), ratar, otac Konrada, veliki ustaša.

217. Ivica Mlinarić, ratar iz sela Poljica, opština Otočac, podstrekač.

218. Miko Bilović, kočijaš iz sela Poljica, opština Otočac, veliki ustaša i pljačkaš.

219. Tomo Negeš, ratar iz sela Vratnik, srez Senj, veliki i poznati ustaša i pljačkaš, sudionik mnogih zločina.

220. Stipe Jelić, ratar iz sela Žuta Lokva, veliki ustaša, pljačkaš i ucjenjivač.

221. Markica Belović, gostioničar iz Žute Lokve, veliki ustaša.

222. Milan Masija, ratar iz Žute Lokve, veliki i poznati ustaša i pljačkaš.

223. Frane Banić, đak iz sela Brlog, veliki ustaša, organizator i podstrekač za mnoga zlodjela.

224. Joso Vujić, trgovac iz sela Sinac, podstrekač na zlodjela (ubistva).

225. Duda Smolčiš, ratar iz sela Dabar, veliki ustaša i podstrekač.

226. Mica Smolčić, ratar iz sela Petrinić Polja, ustaša i pljačkaš.

227. Marko Smolčić, ratar iz sela Petrinić Polja, veliki ustaša i pljačkaš.

228. Ivica Smolčić, ratar iz sela Petrinić Polja, veliki ustaša i krvolok, sudelovao kod mnogih ubistava.

229. Josip Papić, gradski namještenik iz Senja, i sada na istom položaju.

230. Nikola Rončević, sudski aksecista iz Senja, sada u Šidu.

231. Dane Rogić, cipelarski pomoćnik iz Senja, sada policijski agent u Zagrebu.

232. Đuro Pajdaš – Đuka, bivši radnik u Senju, rodom iz Senja, sada policijski agent u Zagrebu.

233. Rafael Glavičić, mesar iz Senja, pre šest meseci pobegao u nepoznatom pravcu. Ubio jednog starca i jednu ženu u drugom stanju u selu Prokikama.

234. Milan Biondić, stolar iz Senja, nastanjen u Senju.

235. Ivan Mihovilić, trgovac iz Senja. Sa ustaškim bojnikom Sudarom učestvovao u raznim zlodjelima u Bosni do konca 1941. godine. Sada je aktivni ustaša.

236. Anton Šojat, pekarski pomoćnik iz Senja. Učestvovao u raznim zlodjelima. Sada je u Sarajevu kao poverenik u jednoj velikoj židovskoj radnji.

237. Josip Šojat, brat navedenog Ante, pekarski pomoćnik iz Senja. Učestvovao u raznim zlodjelima. Sada je aktivni ustaša u Gospiću.

238. Marijan Gržanić, zidar iz Senja, nastanjen je u Senju, pljačkao robu jugoslavenskih oficira i Srba.

239. Pave Boras, šofer iz Senja, vozio u kamionu uhapšene Rivosecki Viktora i ostale. Sada šofer kod ledane u Senju.

Članovi ustaškog odbora koji je dirigovao hapšenjima i ubistvima 1941. godine:

240. Dr Ante Vlahović, advokat iz Senja.

241. Franjo Sudar, poreski činovnik, sada ustaški bojnik, rodom iz Senja.

242. Slavko Tomljenović „Njok”, bivši stožernik, sad visoki činovnik kod železnice u Zagrebu.

243. Edo Magas, trgovac iz Senja, sada ustaški državni poverenik u jednoj velikoj židovskoj radnji u Sarajevu.

244. Ludvih Osterman, poduzetnik iz Senja, sada švercer u Sinju.

245. Josip Papić, gradski podvornik u Senju, i sada je u Senju.

246. Josip Lovrić, postolar u Senju, nalazi se i sada u Senju.

247. Nikola Rončević, sudski akcesista iz Senja.

248. Vinko Vlahović, poreski činovnik iz Senja, sada šef policije u Bihaću.

249. Dragan Vlahović, trgovac iz Senja, nedavno se preselio u Zagreb.

250. Branko Župan, gradski blagajnik u Senju, odbornik za rušenje srpske pravoslavne crkve u Senju. Po njegovom naređenju su obeščašćeni i porušeni grobovi i nadgrobni spomenici u crkvenom cimiteru, i sa nadgrobnim pločama pokrivane zahodske jame i kanali. Mramorne ploče, kvadratno kamenje i crkvene grede, prodane su Gržaniću Grgi, krojaču iz Senja. Dva crkvena zvona i željezna vrata nalaze se sa nekim stvarima u opštini Senjskoj. Ikone i ostale skupocene stvari navodno su poslate u muzej u Zagreb.

Lica koja su provocirala i optuživala ljude u godini 1941. ustašama kao Jugoslavene:

251. Anka Lončarić, stožernica ženske ustaške mladeži u Senju, rodom iz Senja.

252. Katica Dragičević, udovica trgovkinja iz Senja.

253. Kristina Zrinjski, nadglednica u tvornici duvana u Senju, vrlo opasna.

254. Olga Boras, nadglednica u tvornici duvana u Senju. Rodom iz Senja, vrlo opasna.

Uoči poslednjeg rata (1991-95) autor ovog članka dijelio je navedene spiskove koljača Gospićanima i Ličanima kako bi ih upozorio da će povampirene ustaše, sinovi i unuci istih ustaša sa spiska, isto pokušati ponoviti. Između ostalih, taj spisak predat je gospićkom stomatologu Milanu Vujnoviću, u vreme njegovog boravka u Beogradu u maju 1991. godine. Kao što je poznato, mnogi gospićki Srbi nisu na vrijeme izbjegli, pa su iskasapljeni kao i njihovi preci 1941. godine (više od 150 ubijenih).

Analizirajući spisak ustaša logornika, evidentno je da su izvršioci pripadnici konfesionalne (konvertitske) internacionalne hrvatske nacije. Pomenute ustaše dobrim delom su pohrvaćeni stranci ili vjerski konvertiti (prekrštenici, odnosno pokatoličeni i pohrvaćeni Srbi pravoslavne i islamske vere). Spisak ustaša-logornika, sa detaljnim opisom pokolja i kasapljenja govori o krvoločnosti vjerskih fanatika koji su za HH vijek trebali ipak biti anahroni recidiv nekadašnjih surovih vjerskih (rimokatoličko-protestantskih) ratova širom Evrope. Na desetine „logornika u mantiji” (rimokatoličkih svećenika) svjedoče o fanatizovanoj ideologiji Rimokatoličke crkve, koja specijalnim odgojem od svojih sjemeništaraca stvara fanatizovane poklonike koji su uvijek bili spremni da učestvuju kao egzekutori pripadnika pravoslavne i Mojsijeve vere.

(Sličan scenario likvidacije ličkih Srba pripreman je i 1990/91. godine, kao i prethodno 1971. godine, kada su rađeni spiskovi Srba predviđenih za likvidaciju. Krajem avgusta 1991. godine naslućivao se početak krvavog obračuna (zbog sravnjivanja računa), koji se tokom jeseni pretvorio u masakr gospićkih Srba, koji su kao i 1941. odvoženi na Velebit i bacani u razne jame (pominjana je „Katina jama”). Naslućivala se neminovnost monstruozne reprize krvavog ličkog ljeta 1941. godine. Na površinu su izašle utvare Artukovićevog frankovačkog „sjemena zla” koje je on vrlo uspješno zasadio u vreme svog advokatskog gospićkog staža od 1927. do 1932. godine.

Stepinčevi župnici – lički ustaški krvnici

U Zbirci Viktora Novaka (Arhiv SANU) nalaze se imena oko 900 rimokatoličkih svećenika, svjetovnih i svih monaških redova (franjevaca, isusovaca, dominikanaca, kapucina, bazilijanaca, pripadnika križarskog reda Blažene djevice Marije u Jerusalimu, ali je na spisku bilo i časnih sestara, župnika, visokih prelata Rimske crkve, od kojih se pominju dva nadbiskupa i 14 biskupa. Od navedenog broja, njih 153 je odlikovano od strane Pavelićevog ustaškog režima, a od 50 časnih sestara samo njih pet nije odlikovano.15) Viktor Novak je koristio podatke književnika Đure Vilovića za desetine svećenika – ustaša i ustaških privrženika, od kojih navodimo slijedeće: župnik u Bisku don Martin Babin; župnik iz Hrvatskog Blagaja Petar Čingrija; kanonik Miho Delić iz Makarske; fratar Agostino Ceola, Italijan iz Padove; svećenik Ciglit iz Međimurja; svećenik Patar Grozdanić; župnik u Poljicama Krsto Jelinić; župnik u Žeževici Stanko Kadijić; isusovac Eugen Kirst; fra Ivan Krstić iz Sinja; M. Krpo iz Konjica; župnik iz Hrtkovaca Antun Mijaković; franjevac Alojzije Misil, ustaški povjerenik u Kreševu; Petar Sivjanović, župnik u Grubišnom Polju; Bogumil Zlopaša iz Humca kod Ljubuškog i drugi.

U spiskovima Uprave državne bezbednosti nalaze se popisi brojnih svećenika – ustaša. Na spisku „Učešće sveštenstva u banditizmu i saradnja sa odmetnicima” nalazi se na stotine svećenika.16) U dokumentaciji Arhiva SANU navedeni su brojni odlikovani svećenici koji su prethodno vršili zločine kao ustaški i križarski saradnici. Za župnike intelektualce povodom odlikovanja stajala je odredba da su odlikovani za „ustrajno hrvatsko držanje i revno bodrenje naroda da ustraje u borbama i poteškoćama do konačne pobjede hrvatske misli, te za predani i neumorni kulturni rad.”

Prema spisku, odlikovani su, između ostalih, slijedeći svećenici sa područja Like, Primorja i Gorskog kotara:

– Dr Fran Binički, svećenik župnik iz Ličkog Osika, red za zasluge I stepena sa zvijezdom, 1945, predložen za odlikovanje srebrnim spomen-znakom o uspostavi NDH za rad na oslobođenju NDH i hrvatskog naroda u vremenu prije 20. listopada 1934, tj. za ilegalni rad prije 1941. U tom periodu otvoreno je djelovao sa frankovačko-ustaških pozicija na području Gospića, Ličkog Osika i okoline.

– Grga Blažević, župnik iz Bosanskog Novog, red za zasluge II stepena, „Narodne novine” od 13. srpnja 1944.

– Josip (Jole) Bujanović, satnik svećenik IV ustaškog stajaćeg djelatnog zdruga, mala srebrna kolajna dr Ante Pavelića za hrabrost, godina 1943: „Odlikovan što se kao svećenik prigodom napadaja pobunjenika na Gospić istakao hrabrošću i odvažnošću” („Vojni vjesnik” br. 47 od 3. studenog 1943, str 1708). Pričuvni ustaški satnik duhovnik, promaknut u čin pričuvnog ustaškog bojnika duhovnika 1944. U narodu se o njemu pričalo kao o najvećem ustaškom krvoloku.

– Don Jozo Feličinović, kanonik iz Paga odlikovan „redom za zasluge I stupnja” 1944. za dugododišnji marljiv i revnostan rad u ustaškom pokretu (Arhiv SANU, 14474, Zbirka Viktora Novaka, „Odlikovani svećenici”).

– Mate Glažar, kanonik iz Senja, odlikovan istim ordenom 1945.

– dr Ante Lončarić, kanonik-župnik u Senju, odlikovan „za dugogodišnje požrtvovno i uzorno širenje hrvatske misli i sudjelovanje u ustaškom pokretu” (djelovao na svećenstvo u Lici u antisrpskom pravcu).

– Ljubo Magaš, župnik u Kolan Barbatu na Pagu, odlikovan redom za zasluge I stupnja. Javno se hvalio da je sa ustašom zvanim „Pavica”, silovao pa potom „ubio neku Židovku staru 18 godina”.

– Nikola Mašić, svećenik i upravitelj učiteljske škole u Gospiću (uticao na ličke Hrvate da prihvataju ustaške ideje), red za zasluge II stupnja 1944;

– Gerhard Purk, njemački župnik, odlikovan zbog toga što je kao župnik u Bosanskom Novom kroz 30 godina, znanstvenim i povijesnim radom dokazivao hrvatstvo Bosne kroz vjekove i što je radio na zbliženju Hrvata i Njemaca”.

– Grkokatolički biskup dr Janko Šimrak, odlikovan redom za zasluge, veleredom sa zvijezdom za revnosnu službu među svojim svećenstvom i povjerenim mu stadom, kao i za suradnju s hrvatskim državnim oblastima u iskrenom ustaškom duhu (sa Stepincem predvodio akciju masovnog prekrštavanja Srba, pa tako i ličkih Srba).

– Pop Stipe pl. Vučetić, odlikovan veleredom sa zvijezdom reda za zasluge. Prvo odlikovanje primio je 1943. sa tekstom: „Za njegov domoljubni rad već prije osnutka NDH i njegovu požrtvovnu djelatnost kao vrhovni vojni duhovnik, kod četa u posadam i u postavima gdje je svojim govorima digao borbeni duh”.

– Dr Viktor Burić, biskup senjski, red za zasluge, velered sa zvijezdom zato što se „kao biskup zauzimao za ispaćeni narod i bodrio svećenstvo da izdrži s narodom u najtežim patnjama”.

– Župnik u Gračacu Mihovil Marber, odlikovan redom za zasluge I stupnja. Prema iskazu izbjeglice iz Like, udove Mileve Badža, pred splitskim Odborom za pomoć srpskim izbeglicama, župnici su imali zapaženu ulogu u pripremi i realizaciji klanja u gračačkom kotaru. „Od ovih dana (aprila 1941) pa sve do avgusta mjeseca Gračacom vlada Šikić, seljak bez zanimanja i njegova ustaška banda, a po uputama katoličkog župnika, oko kojega su se stalno kupili. Skupio je oko sebe 150 najvećih krvopija, pljačkaša i zlikovaca iz Gračaca i još iz tri sela oko Gračaca. Najgori su bili oni iz sela Gudure. Ostali su seljaci iz Javora i Kneževa. Možda oni ne bi bili počinili toliko zla, da s njima nisu bili Gudurani. Govorilo se po Gračacu, a i drugdje, da ni Šikić ne bi bio u stanju da sam zasnuje i provede tolike nesreće, da nije stajao pod upornim uplivom domaćeg župnika. Ja tog župnika znam samo po viđenju, ali mu ne znam ni ime ni prezime (Ivo Nikšić)… Oni su najprije, pod pretnjom smrtne kazne, oduzeli oružje od Srba, a kad su ih razoružali, počeli su jednog po jednog da zatvaraju. Oko 50 su odveli u Gospić. Kad su u istom mjesecu Italijani posve napustili Gračac, otpočeće ustaše sa opštim pokoljem Srba. One iz sela oko Gračaca dovozili bi i zatvarali u kuću sveštenika Miloša Mandića… Bivalo je sve i upravo ono što se sjetio ma ko od tih pretstavnika hiljadugodišlje kulture dirigovane iz mjesnog župničkog ureda…

Pokolju štikadskih Srba je prethodio podli poziv gračačkog župnika Marbera da se okupe Štikađani zbog prekrštavanja. Pošto su se okupili, Hrvati na čelu sa župnikom počeli su maljevima i noževima da kasape sve što su stigli. Druge su bacali u ponor Tučić. Podaci o ubijenim kreću se do tristo”.17) Istoričar Viktor Novak je u „Magnum crimenu” zapisao slično svjedočanstvo: „Mihovil Marber, kulturbundovac, na dan pokolja dovezao se automobilom iz Gračaca i pozvao narod da se iskupi na Štikadskim barama, gdje će izvršiti pokrštavanje, te da onda Srbe niko više neće gnjaviti. Srbi su povjerovali župniku, sakupili se u velikom broju na određenom mjestu. Neki koji se nisu odazvali bili su naknadno prisilno dovedeni. Ipak se jedan dio Srba spasio, jer su naslutili da im je župnik pripremio zasjedu. I doista, kada su se Srbi sakupili, iznenada su naišli ustaše iz Gudure i pobili najveći dio oružjem, dok su neki ubijeni sjekirama i maljevima, što se dokazalo prilikom iskopavanja leševa 1942, kada su Talijani taj dio okupirali i dozvolili ekshumaciju. Štaviše, utvrdilo se da su neki bili zakopani živi”.18)

– Nadbiskup Alojzije Stepinac odlikovan redom za zasluge i veleredom sa zvijezdom 1944, „što se kao metropolita hrvatski odlučno usprotivio odnarođivanju međimurskog hrvatskog pučanstva i što je prosvjedovao zbog neprijateljskog bombardiranja nezaštićenog zagrebačkog građanstva, što je kao nadbiskup raskrinkavao u zemlji i izvan zemlje odmetnike (Srbe četnike i partizane – N. Ž) s područja NDH. Pomenuto masovno klanje u Štikadi, na čelu sa župnikom Marberom, bilo je predmet rasprave u sudskom procesu protiv Stepinca 1946. godine.

– Kanonik Mate Glažar, odlikovan redom za zasluge I stupnja 1945.

Odlikovani su i duhovnici koji su bili u službi oružanih snaga NDH kao borci i kao vojni vikari:

– Josip Buconjić, pričuvni ustaški satnik duhovnik, do sada na raspolaganju, udijeljen na službu u 22. ustaški stajaći djelatni zdrug za duhovnika.

– Fra Srećko Blažević, imenovan odredbom poglavnika NDH, kao župnik u Ledenicama, kanonikom kod biskupskog ordinarijata u Senju sa sjedištem u Bribiru.

– Glavar franjevačkog samostana u Kninu dr Vjekoslav Nukić, odlikovan redom krune kralja Zvonimira 3. stupnja s mačevima zbog jačanja hrvatske ustaške narodne sviesti i borbenog duha hrvatskog naroda u kotaru Knin i okolici za vrieme borba protiv odmetnika (Srba – N. Ž) od 10. aprila 1941. do danas, a napose za požrtvovno pomaganje hrvatskoj vojsci kod zauzimanja Knina i Drniša u mjesecu rujnu 1943.

Poglavnik, 1. listopada 1943.

Masakriranje srpskog krajiškog sveštenstva i hijerarhije

Stotine rimokatoličkih župnika i svećenika vršile su likvidacije pravoslavnih Srba, ali još nemilosrdnije njihovog svećenstva. Nikad se nije čuo glas kajanja, „sućuti” i kršćanskog milosrđa prema takvom nemilosrdnom činu. Niko iz rimokatoličke hijerarhije, pa ni metropolita Stepinac, nije se oglasio povodom monstruoznih klanja pravoslavnog svećenstva. Ti zločini su zaista bili surovi. Ubijeno je više vladika i preko 70 pravoslavnih sveštenika u gospićkom sistemu logora smrti. Najviše ih je bilo iz Gornjokarlovačke eparhije.

Prema odluci Svetog arhijerejskog sabora od marta 1941, svima arhijerejima je poručeno da u slučaju ma kakvih izvanrednih događaja u zemlji, ostanu u svojim eparhijama zajedno sa sveštenstvom i svojom pastvom. Zbog toga niko od arhijereja (vladika i mitropolita) nije dragovoljno napustio svoje mjesto službovanja, sem ako je bio nasilno, stražarno protjeran. Tako su srpski arhijereji i srpsko sveštenstvo, svaki u svom mjestu službovanja dočekali napad i okupaciju Jugoslavije.

Odmah su počela šikaniranja, progoni, mučenja i ubijanja arhijereja i sveštenstva na surov i monstruozan način. Svi arhijereji u NDH doživjeli su progone i fizičko i duševno zlostavljanje. Mitropolit dabrobosanski iz Grahova Petar Zimonjić iz Sarajeva je odveden u logor pored Zagreba. Prema svjedočenjima očevidaca, mitropolit Zimonjić je bio zatočen u logoru Gospić tokom jula. Milan Ljuština, šef poreske uprave iz Donjeg Lapca, tvrdio je da je mitropolita Petra lično vidio u Gospiću: „Sjed, visok čovjek u mantiji, bio je gologlav, kasnije u zatvoru obrijan. Po naredbi ustaša morao je držati propovijedi zatvorenim Srbima, nositi cjepanice na leđima i čistiti dvorište sa jednim Hrvatom Mačekovcem sa Sušaka. Kad god je bio gonjen da drži propovijedi, počinjao je riječima ’Dragi Bože’, ali su mu ustaše zabranjivale da govori te riječi i odmah tražile da odmah počne propovijed”. Ljuština nije znao gdje je mitropolit odveden iz Gospića.

Mitropolita su po jednoj verziji odveli u Koprivnicu (logor Danica), po drugoj u logor Jasenovac gdje je navodno ubijen i potom bačen u užarenu peć za pečenje cigala.

Vladici banjalučkom Platonu Jovanoviću, rođenom u Beogradu 1874, po osnivanju NDH je naređeno da, kao „Srbijanac”, odmah napusti teritoriju hrvatske države, ali je on to naređenje odbio da izvrši. Prema odluci stožernika za Vrbasku banovinu Viktora Gutića, episkop Platon je ubrzo uhapšen i zajedno sa protom Dušanom Subotićem ubijen kod Kotor Varoši u selu Vrbanja i bačen u rijeku Vrbanja.19)

Sa episkopom gornjokarlovačkim Savom Trlajićem dogodio se isti slučaj kao i sa mitropolitom dabrobosanskim Petrom. I za njega se pouzdano ne zna gdje je i kako izgubio život. Godine 1938. izabran je u Plaškom za episkopa gornjokarlovačkog. Situacija po Srbe u Plaškom bila je povoljnija u vremenu kada su u njemu okupacionu vlast vršili Italijani. Međutim, kada su se Italijani, 25. maja 1941, povukli iz ogulinskog sreza, svu vlast su predali ustašama, koji su odmah počeli sa hapšenjima i ubijanjima Srba. U Plaškom su odmah pohapšeni svi sveštenici sa vladikom Savom na čelu. Dana 23. maja ustaše su došle u episkopski dvor, odnijeli sav namještaj iz crkvenog suda, iselili episkopa iz njegovog stana, koji su u potpunosti ispraznili. Ustaški logornik i koljač Josip Tomljenović poručio je episkopu Savi da napusti Plaški i ode u Srbiju, ali je on to odbio. Zbog toga episkop Sava je uhapšen 17. juna u svojoj rezidenciji i vezan odveden u Tomljenovićevu kuću (štalu). Sa njim je uhapšeno i odvedeno 13 viđenijih Srba meštana i trojica sveštenika: Bogoljub Gaković, sekretar crkvenog suda, vjeroučitelj Đuro Stjepanović i Čeh Svetislav Nasadil, sveštenik iz Ličke Jasenice. Svi oni su zatvoreni u njegovu štalu, gdje su batinani i mučeni.

Episkop Sava je 19. juna 1941. sa ostalim zatvorenicima vezan izveden iz Tomljenovićeve štale i sproveden na željezničku stanicu u Plaškom i prvim vozom odvezen u koncentracioni logor Gospić. Sa gospićke željezničke stanice pješke je dotjeran u kaznionicu, u kojoj je svakodnevno mučen i ponižavan. Polovinom avgusta iz gospićke kaznionice izvedeno je oko 200 vezanih Srba i odvedeno putem koji vodi preko Velebita za Karlobag i otok Pag. Među njima se nalazio i episkop Sava. To je bilo poslednje viđenje episkopa i posljednja vijest o njemu. Smatra se da je ubijen negdje na Velebitu, i to na putu između Brušana i Karlobaga, jer je, po pričanju talijanskih novinara, na tom putu mjeseca avgusta ubijeno oko 8.000 Srba.

Mitropolit zagrebački Dositej je 7. maja 1941. doveden u zatvor zagrebačke policije, gdje je mučen i ponižavan. U mučenju mitropolita se naročito istakla Stilinovićeva, studentkinja iz Gospića. Ona je mitropolita tukla revolverom po glavi i rukama, čupala mu bradu i kosu i pljuvala u lice. Pošto je bio teško izmrcvaren od batina, ustaške vlasti su odlučile da ga pošalju u Beograd, kako im ne bi umro u zatvoru. Pored fizičkih, mitropolit Dositej je pretrpeo i jake psihičke šokove, pa je postao duševno rastrojen. Umro je početkom januara 1945. godine u Beogradu.

Preostala dvojica episkopa sa teritorije NDH, zvorničko-tuzlanski Nektarije i mostarski Nikolaj, došli su 1941. u Srbiju, gdje su bili pod zaštitom njemačkih i italijanskih vlasti, pa su na taj način spasili živote.

Sveštenstvo gornjokarlovačke episkopije takođe je masovno zatvarano u koncentracionom logoru Gospić i potom klano i ubijano u velebitskim jamama Jadovnog i na otoku Pagu.20) Navodim stravičnu sudbinu desetina ličkih sveštenika (paroha):

– Jovan Bjegović iz Divosela postavljen je 1939. za suplenta u Gimnaziji u Bihaću. Od ustaša je uhapšen u Bihaću 24. juna 1941, kao i većina bihaćkih Srba, odakle je odveden u Bosanski Petrovac. Dana 21. jula odveden je u gospićku kaznionicu, pa u logor Slano, gdje je ubijen 3. avgusta 1941.

– Paroh Nikola Bogunović iz Zrmanje uhapšen je već 15. maja 1941. u mjestu službovanja u Donjem Lapcu. Odveden je u Gospić, gdje je bio izložen teškim mučenjima (tučen po tabanima, boden usijanim iglama po bradi, čupani su mu nokti). Majka ga je jedva poznala po glasu kad je posjetila gospićki zatvor. U junu 1941. Bogunović je zajedno sa većom grupom Srba vezan žicom odveden na Jadovno, gdje je bačen u Šaranovu jamu 25. juna 1941. godine. Poslije ubistva sveštenika Bogunovića ustaše su došle u njegovu kuću, opljačkale je, a suprugu Daru i maloletne sinove odvele u selo Borićevac i bacile ih žive u jamu Jasenovaču.21) – Paroh u Bjelopolju kod Korenice, Danilo Brakus, uhapšen je na Đurđevdan 1941. i sproveden u korenički zatvor, gdje je mučen teškim batinama i ponižavali su ga paljenjem brade. Iz koreničkog zatvora prebačen je u gospićku kaznionicu, da bi ga na kraju ustaše bacile u Šaranovu jamu, 25. jula 1941. godine.

– Milan Vukić iz Vere kod Plaškog, uhapšen je 12. jula 1941. i sproveden u gospićku kaznionicu. Na kraju je bačen živ u jamu na Grginom brijegu, 5. avgusta 1941.

– Paroh Petar Vučinić iz Srpskih Moravica bio je član crkvenog suda u Plaškom. Uhapšen je 9. maja 1941. i sproveden u zatvor u Zagreb, a odatle u logor „Danica” kod Koprivnice. Odatle je 30. juna sa većom grupom Srba transportovan u Gospić. U Gospiću je u noći između 1. i 2. jula strahovito mučen sa još nekoliko sveštenika, nakon čega su svi zajedno odvedeni na Velebit i bačeni u Šaranovu jamu, 12. jula 1941. godine.

– Sekretar crkvenog suda u Plaškom Bogoljub Gaković uhapšen je 17. juna 1941, zajedno sa episkopom gornjokarlovačkim Savom. Mučeni su u štali Josipa Tomljenovića. Odatle su 20. juna u pet sati ujutro, sa dvojicom sveštenika i 13 Srba, prebačeni u gospićku kaznionicu. U Šaranovu jamu je bačen 5. avgusta 1941. godine.

– Paroh Đuro Grozdanić iz Ponora kod Otočca, uhapšen je 26. jula 1941. i 2. avgusta živ bačen u jednu od jama kod Janjča.

– Jovan Grozdanić, paroh u Raduču kod Gospića, uhapšen je na Đurđevdan 1941. i ubijen sa bratom oficirom odmah na željezničkoj stanici. Naknadno su njihova tijela bačena u Šaranovu jamu.

– Paroh u Kosinju Milan Diklić uhapšen je 18. juna u Donjem Kosinju i odveden u gospićki logor, odakle je odveden na Jadovno, gdje je 20. jula ubijen. Sa njim u gospićkoj kaznioni je bio i paroh Uroš Rajčević iz Mogorića, koji je s njim ubijen na Velebitu.

– Paroh Milan Dokmanović iz Plaškog uhapšen je 25. aprila sa episkopom Savom i nekolicinom sveštenika. Poslije raznih mučenja transportovani su za logor „Danicu”. Prota Dokmanović nije dugo bio u Danici. Već 30. juna je sa 250 Srba sproveden u gospićku kaznionicu, gdje je u više navrata pretučen. Na kraju je odveden na Velebit i bačen u Šaranovu jamu.

– Paroh u Počitelju Milojko Došen uhapšen je 16. juna 1941. i odveden u gospićki logor, gdje je mučen i psihički maltretiran. Krajem juna bačen je u Šaranovu jamu.

– Paroh Vladimir Dujić u Srpskim Moravicama uhapšen je na Pavelićev imendan, 13. juna 1941. i odveden sa Srbima u logor Danicu, gdje je žestoko mučen. Za Gospić je, zajedno sa 250 Srba, transportovan u gospićki logor, gdje je u noći između 1. i 2. jula strahovito isprebijan. Ubijen je u logoru Jadovno 2. jula.

– Sekretar eparhijskog odbora u Plaškom Milan Đukić uhapšen je na Vidovdan 1941. i odveden u ogulinski zatvor „Kula”. Iz Ogulina je prebačen u Koprivnicu, pa potom, 30. juna 1941, sa desetinom sveštenika i 250 Srba prebačen je u gospićki logor. Ubijen je i 12. jula bačen u neku od velebitskih jama.

– Protojerej Ilija Ilić, član crkvenog suda u Plaškom. Uhapšen je 6. juna sa šestoricom odbornika crkve. Sproveden je u logor Danicu, odakle je prebačen u Gospić. Ubijen je 5. jula 1941. na Jadovnom.

– Paroh u Širokoj Kuli Dimitrije Jerković (rođen u Divoselu 1909) uhapšen je već 12. aprila 1941. i odveden u gospićki logor 26. juna. Izvještaj o njegovom hapšenju stigao je u Crkveni sud Eparhije gornjokarlovačke. U Gospiću je mučen deranjem kože sa glave zajedno s kosom i čupanjem brade. Iz Gospića je prevezen na Velebit, gdje je ubijen 5. jula 1941. godine. Prilikom ustaškog pokolja u Divoselu ubijeno je i jedno dijete oca Jerkovića.

– Paroh iz Široke Kule Milan Jerković (rođen 1905. u Raduču kod Gospića) takođe je bio zatvoren u gospićkoj kaznionici sa ostalim sveštenicima. Bačen je u Šaranovu jamu u junu 1941.

– Teofan Kosanović, iguman manastira Gomirje, rođen je u Veri kod Plaškog 1903. Uhapšen je 9. juna 1941. i odveden u logor Kula u Ogulinu. Potom je odvezen u koprivnički logor Danicu, u kom je strahovito mučen. Iz Danice je 30. juna odvezen u Gospić i tamo u noći između 1. i 2. jula opet mučen. Potom je sa većom grupom Srba odveden na Velebit, gdje je 25. ubijen i bačen u Šaranovu jamu.

– Spaso Lavrnja, paroh u Suvaji Ličkoj. Vraćajući se autobusom iz Bihaća u Suvaju početkom juna 1941, paroh je uhapšen u Donjem Lapcu, gdje je pritvoren. Sa jednom grupom sveštenika 19. juna je prebačen u Gospić. Par dana kasnije odveden je na Velebit, gdje je 12. juna bačen u Šaranovu jamu. U međuvremenu, dok je paroh Spaso bio u gospićkom logoru, ustaše su počele sa hapšenjem Srba u Suvaju. U parohijskom domu uhvatili su njegovu trudnu suprugu, rasporili joj stomak i izvadili živo dijete, koje su kasnije ubili. O ovome hrvatskom zločinu italijanski karabinjeri su ostavili pisano svjedočanstvo od 15. jula 1941. godine.

– Petar Majstorović, paroh u Ličkim Doljanima kod Donjeg Lapca, zatvoren je sa bolesnim sinom 15. juna u Donjem Lapcu. Potom su sa još nekoliko sveštenika 19. juna prebačeni u Gospić, gdje su svakodnevno mučeni. Protu Petra ustaše su objesile 22. juna u dvorištu gospićke kaznione. Narednog dana odveden je protin sin Milojko u logor Jadovno, gdje je i ubijen.

– Miloša Mandića, paroha i arhijerejskog namjesnika iz Gračaca (rođenog 1881), ustaše su uhapsile 29. maja 1941. u Gračacu. U noći između 30. i 31. maja sa još 27 Srba ubačen je u kamion i odvezen u pravcu Metka. Za protu se dobro zna da je nakon mučenja ubačen u kamion u besvesnom stanju…  Iste su noći pobijeni u borovoj šumi između Metka i Vrepca, te bačeni u ranije iskopane jame.

– Georgije Marjan, paroh u Senju (rođen u Podumu kod Otočca 1884), po proglašenju NDH izbjegao je iz Senja, ali su ga uhvatile ustaše kod Brinja i odvele u Gospić. Odatle su ga 5. avgusta svezali žicom za zaprežna kola i odvukli do grobova tzv. senjskih žrtava, gdje su ga živog spalili.

– Stanislav Nasadil, Čeh, paroh u Ličkoj Jasenici, 17. juna uhapšen je u Plaškom zajedno sa episkopom Savom Trlajićem, gdje je bio zatvoren u štali ustaše Josipa Tomljenovića, odakle je 20. juna sproveden u Gospić, pa potom bačen u Šaranovu jamu 28. juna 1941.

– Pavle Obradović, paroh u Nebljusima kod Donjeg Lapca, uhapšen je 17. juna i zatvoren u Donjem Lapcu. Poslije nekoliko dana je sa ostalim sveštenicima odvezen u Gospić, pa potom na Vidovdan bačen u Šaranovu jamu.

– Dositej Obradović, jerođakon u eparhijskom dvoru u Plaškom. Kao i drugi sveštenici iz Plaškog, zatvoren je sa episkopom Savom, odveden u Zagreb i Koprivnicu, pa odveden u Gospić i Jadovno, gdje je ubijen zajedno sa drugim sveštenicima.

– Ilija Pavlica, paroh u Munjavi, sreza ogulinskog (rođen u Podumu), uhapšen je od ustaša polovinom maja 1941, ali je pušten. Ponovo uhapšen 12. juna i odveden u ogulinski logor Kula, gdje je mučen. Iz Ogulina je prevezen u logor Danicu, odakle je 30. juna prebačen u gospićku kaznionicu, gdje je kao i mnogi sveštenici prebijen u noći 1. na 2. jula. Potom je odveden na Velebit i bačen u Šaranovu jamu 12. jula 1941.

– Vujadin Pavković, paroh iz Debelog Brda kod Korenice (rođen u Brlogu kod Otočca), uhapšen je 28. maja i zatvoren u Buniću. Odatle je prebačen u Gospić, pa na Velebit, gdje je 20. juna bačen u Šaranovu jamu.

– Milan Rajčević, paroh i crkveno-sudski tužilac u Plaškom (rođen u Divoselu). Uhapšen je 26. maja u Plaškom, zatvoren u ogulinskoj Kuli, pa je prebačen u logor Danicu. Prevezen je u Gospić 30. jula. Ćerka ga je tražila, ali su i nju ustaše uhvatile i bacile u istu jamu sa ocem (nakon što su je silovali).

– Uroš Rajčević, paroh u Mogoriću kod Gospića (rođen u Malom Halanu kod Gračaca), uhapšen je 16. juna i sproveden u gospićku kaznionicu. Tu je mučen na razne načine, pa je zajedno sa sveštenikom Milanom Diklićem odveden na Velebit i 28. juna bačen u Šaranovu jamu.

– Petar Rašeta, paroh u Buniću kod Korenice (rođen u Donjem Lapcu 1887), uhapšen je sa sinom Vojom 26. maja i sproveden u Gospić, gdje je 26. juna bačen u Šaranovu jamu.

– Radivoj Stanisavljević, paroh u Korenici (rođen 20. februara u Gračacu. Ustaše su 1. jula pohapsile sve viđenije Srbe u Korenici, pa tako i oca Radivoja. Držali su ih u koreničkom zatvoru gdje su svakodnevno mučeni. Potom je prebačen u Gospić, pa na Jadovno, gdje je ubijen 25. jula 1941).

– Jaša Stepanov, paroh u Plaškom, uhapšen je 10. juna kao i svi sveštenici u Plaškom, pa je zajedno s protom Milanom Rajčevićem odveden u ogulinski zatvor Kula, pa kao i svi drugi u logor Danicu. Potom je prebačen u Gospić, pa uobičajenim putem na Velebit i u Šaranovu jamu 12. jula.

– Matija Stijačić, paroh u Smiljanu, gdje je i uhapšen 12. aprila 1941. i odveden u logor Gospić. Prema nekim podacima podlegao je od batina još u kaznioni, a prema drugim odveden je na Velebit, u Jadovno, gdje je ubijen 20. juna 1941.

– Đorđe Stojanović, sveštenik i vjeroučitelj u Plaškom (rođen u Škarama kod Otočca), uhapšen je 17. juna sa episkopom Savom i zatvoren u već pomenutu štalu ustaše Tomljenovića. Potom prebačen u gospićki zatvor i ubijen na Jadovnom, 12. jula 1941.

– Stevan Ćurčić, paroh u Ogulinu (rođen u Podumu kod Otočca), uhapšen je na Đurđevdan 1941. i zatvoren u ogulinsku Kulu. Potom je sproveden u Glinu, pa u zagrebački zatvor. Iz Zagreba je sa brojnim Srbima 6. juna odveden u logor Danicu, gdje je došao skroz izobličen od batina. Uobičajenim putem prebačen je u gospićku kaznionu 30. juna, pa potom 3. jula u logor Jadovno, te na kraju bačen u Šaranovu jamu 12. jula 1941. godine. D. Šućur, „Jadovnička golgota sveštenoslužitelja SPC 1941”, Banja Luka, 2014, u napomene)

Hrvatski genocid na otoku Pagu i u podvelebitskom primorju („Morlačkom kanalu”)

Velebitsko jadransko podgorje sa Pagom je u posljednjih stotinjak godina ekspresno očišćeno od Srba, bilo rimokatoličenjem, bilo klanjem i ubijanjem 1941-45. i 1991-95. godine, pa potom i masovnim nasilnim iseljavanjem šireg ličkog krajiškog prostora. O uništenju Srba (ali i Jevreja i Hrvata – Jugoslavena) publicista Dane Lastavica je ostavio detaljno svjedočanstvo u poglavlju knjige „Logori na otoku Pagu” (logor za Srbe na rtu Slano, logor za Jevreje na rtu Slano, logor za žene i djecu u Metajni na Pagu). „Zadnje oaze pravoslavnog srbstva u podvelebitskom morlačkom kanalu – Tribanj Šibuljina i Tribanj Kruščica, čišćene su od Srba tokom 1941. godine, da bi završni udarac srpskom opstanku zadale Tuđmanove frankovačke postrojbe 1991. godine. Za samo nekoliko ljetnjih mjeseci 1941. nestali su brojni pravoslavni Srbi, koje su likvidirale bliže ili dalje rimokatoličke ličko-primorske komšije.

Odmah poslije obrazovanja NDH u Tribnju su vlast preuzele ustaše, na čelu sa ustaškim povjerenikom Milom Sjausom, koji je predvodio likvidacije. Već 23. travnja 1941. godine, po nalogu zloglasnog ustaše Jurice Frkovića (koji je tog dana automobilom došao iz Gospića) četvorica seljana (Dušan Marinković i njegov sin Filip, Iso Štrbo i Mile Lukić) odvezeni su u Gospić, iz kog su prebačeni na Jadovno i početkom juna bačeni u Šaranovu jamu. Dana 25. travnja 1941. u Gospić su takođe odvedeni seljani iz Tribnja: Vladimir Babac, Nikola Poljak, Dragan Lukić, Marko Lukić, Pilip Marinković, Serđe Poljak i Stevan Poljak (posljednja dvojica uspjela su pobjeći). Petorica preostalih su zvjerski mučeni i desetak dana poslije hapšenja bačeni u Šaranovu jamu u logoru Jadovnom.

Početkom jula 1941. u Tribanj Šibuljini bio je stacioniran jedan odred italijanske redovne vojske, pod komandom kapetana Dorijana, dok je komandir žandarmerijske stanice bio narednik Ante Orlović iz okoline Benkovca. Srpski živalj je očekivao da će s dolaskom Italijana doći spas i za njih, odnosno da će prestati ustaška mučenja i ubijanja. Međutim, italijanska vojska nije sprečila ustaška zvjerstva, pa su se ona nastavila u još većem obimu. Uz prethodni sporazum s italijanskom vojskom da se ova neće mješati „u krvničku rabotu” ustaša, ovi su o Ilindanu (2. avgusta) „stali kupiti narod sve od reda (žene, starce i djecu) govoreći im da će biti prevezeni u Italiju, gdje vlada glad, pa radi toga da ponesu sa sobom sav novac i dobru robu, a njihovo blago da će biti popisano i da neće propasti.

Sakupili su stotinjak osoba, među kojima je dvadesetorici uspjelo da pobjegnu, a njih šezdesetosmoro je dovezeno u pravoslavnu crkvicu (u Tribnju), gdje su zadržani četiri do pet dana pod najtežim okolnostima, jer su fizički zlostavljani, mučeni glađu, žeđu i vrućinom. Pet djevojaka između 16 i 19 godina je silovano. Potom su svi prevezeni na otok Pag, gdje su ubijeni. Napominje se da su ustaški krvnici označenog dana izvršili mnogobrojne pljačke u blagu, robi i novcu”.22) Za samo nekoliko ljetnjih mjeseci 1941. iskorijenjeni su Srbi iz roda Poljaka, Marinkovića i Babaca, koje su likvidirale njihove bliže ili dalje rimokatoličke (hrvatske) ličko-primorske komšije. Ubijeno je 30 članova porodice Poljak, 14 članova porodice Babac, 14 Marinkovića, 4 člana porodice Prodan i dva člana porodice Lukić. Ubijeno je i devetero djece uzrasta od 2 do 15 godina. Svi ubijeni, ukupno 68, bili su „težaci” iz Tribnja, općina Starigrad, kotar Benkovac.

Prema izjavama svjedoka (Ane Lukić, Milice Babac i Jovana Poljaka) iz Tribnja, žrtve su odvedene i bačene u jame i u more oko otoka Paga. U zločinu su učestvovali ustaški vodnik Zizanović iz okoline Sinja, ustaše Jerolim Trošelj i Ante Trošelj iz Tribnja, te mnoge nepoznate ustaše. U zločinima je prednjačio ustaški povjerenik (ustaški zastavnik) u Tribnju Mile Sjaus.

U cilju uništenja Srba (ali i Jevreja i Hrvata) osnovan je krajem maja i početkom juna 1941. logor za Srbe i Jevreje na rtu Slano, i u blizini logor za žene i djecu u Metajni na Pagu. Pošto je u to vreme vlast nad Pagom imala Pavelićeva Nezavisna Država Hrvatska, logor su osnovale ustaše, predvođene Ivanom Devčićem – Pivcem, Mijom Bzikom, inž. Sazunićem i drugima. Prebacivanje zatočenih Srba i Jevreja određenih za Slanu, iz sabirnog logora u Gospiću, vršilo se do Karlobaga, a odatle brodovima (uglavnom „bracerama”) do rta Slano na Pagu. Zatočenici iz cijele NDH dovoženi su u plombiranim vagonima ili kamionima do Gospića, a odatle su vezani pješačili preko Velebita do Karlobaga (40 km). Svjedok Luka Babić je slijedećim riječima opisao srpski put bez povratka od Karlobaga do rta Slano: „Zatočenici, koji su dolazili iz raznih policijskih zatvora, gdje su jamačno prošli kroz teške muke, ukrcavani su u Karlobagu na najbrutalniji način…

Ovi nesretnici morali su sići u unutrašnjost broda (’štivu’). Onaj, koji ne bi mogao da u najvećoj brzini pred udarcima dobivenim od ustaških stražara, skoči u ’štivu’, bio bi nemilosrdno guran u unutrašnjost broda nogama i rukama poput kakve vreće ili drugog predmeta, tako da bi pri završetku ukrcavanja ovi ljudi formalno pokrivali unutrašnjost broda”.23) Vožnja od Karlobaga do rta Slano pružala je ustašama mogućnost da zatočenike ponovo izlože okrutnostima, mučenju i besprimjernom ponižavanju. Naime, ustaški pratioci pri svakom putovanju brodom, u more su bacali žive ljude, sa kamenom vezanim oko vrata. Prethodno bi zatvorenike opljačkali oduzimanjem novca, zlata i nakita. Prilikom prebacivanja zatočenika na Slanu okrutnošću se naročito isticao Vinko Barić, koji je zatočenike putem tukao, ubijao i bacao u more.

Po dolasku na otok Pag žene i djeca bili su smješteni u Metajni u kućama, dok su muškarci ranije iskrcavani u Baškoj Slani (plaža u dragi otoka Paga koja gleda na Karlobag) i uvali Sušac, odakle su odvođeni u logor na Slano. Logoraši Jevreji bili su smješteni u sjevernom dijelu logora, dok su Srbi i ostali bili smješteni u barakama u južnom dijelu logora. Zatočenici su spavali na golim daskama, na drvenim ležajevima na spratove.

Ishrana zatočenika je bila toliko loša, da nije bilo sumnje da se već takvim načinom ishrane htio dokrajčiti život logoraša. Oni su bili u tolikoj mjeri izgladnjeli, da su se katkad pri iskrcavanju hrane, koja je bila namjenjena ustaškoj logorskoj posadi, usuđivali uzeti po koji sirovi krompir, ne strahujući da bi zbog takvog postupka mogli biti strijeljani. Znalo se da su svi zatočenici bez suđenja već bili osuđeni na smrt. Samo je bilo pitanje vremena kada će koji od njih biti lišen života. Ubijanje je vršeno na razne načine. Ustaše su vodile računa da kod odabiranja žrtava ostali zatočenici ne saznaju da će odabrani biti likvidirani.

Svakih desetak dana prozivani su zatočenici da se spreme na odlazak svojim kućama. Obično bi ih ukrcali na brodove, prevezli iza jednog rta do uvale Sušac, gdje bi ih iskrcali i odvodili na predio zvan Furnaža. Prema izjavama svjedoka, „ovi bijednici, pošto bi sebi prethodno iskopali jamu, bili bi iskasapljeni noževima i pobacani u iskopanu jamu”.

U drugim slučajevima odabira žrtava, ustaše su obično pitale logoraše da li hoće dobrovoljno da se prijave za premještaj u neki drugi logor ili na liječnički pregled. Često su ih bacali žive u more sa kamenom vezanim oko vrata. Pojedine žrtve ustaše su prebacivale sa Slane do Drvarice, gdje su ih pljačkali, a zatim vodili na Velebit i bacali u jame. Ustaša Vjekoslav Fačini, zvani „sudija”, pričao je 8. kolovoza 1941. svjedoku Vicku Donadiću da su ponekad u samom logoru postrojili ljude i pucali na njih iz mitraljeza, i na taj način ubijali od 50 do 100 ljudi dnevno. Kasnije je došlo naređenje da se logoraši isključivo kolju nožem, kako se ne bi čula pucnjava i na taj način uznemiravalo obližnje paško stanovništvo.

Žene i djevojke, koje su bile smještene u selu Metajna, morale su da podnose teška ponižavanja, mučenja i silovanja, da bi na kraju bile poklane zajedno sa djecom. Obično su, vezane sa djecom, bacane u more, o čemu su svjedočili ribari koji su u mrežama nalazili takve grupne leševe. Rimokatolički svećenik don Ljubo Magaš, župnik iz Barbata, javno se hvalio da je sa ustašom zvanim „Pavica”, silovao pa potom ubio neku Židovku staru 18 godina.

Zadnji veći pokolj logoraša na Slani izvršen je na Veliku Gospu 15. kolovoza 1941. godine, uoči italijanskog preuzimanja vlasti na otoku Pagu, kada je odjednom ubijeno 700 do 800 logoraša. Slaveći „rajsku djevu Majku Božiju – Kraljicu Hrvata”, ustaše su tom prilikom priredile najkrvaviji monstruozni pir. Prema svjedočenjima preživjelih, ovaj pokolj je bio neopisivo monstruozan: ubijana su i djeca s majkama; ustaše su se hvalile govoreći „bilo je noćas krvi, poklali smo 700 od te bagaže židovske i srpske”; ustaša Martin Magaš je pričao da je u logoru ubijao žene, živim ženama rezao grudi, hvaleći se da je to „divna stvar kad se na to čovjek navikne”; ostale ustaše su isticale da kolju Srbe, da ih polužive bacaju u jame i more, dok je jedan od njih govorio kako je jednoj trudnoj ženi rasporio trbuh, izvadio dijete, a drugo živo dijete od tri godine stavio u njenu utrobu, te ih zajedno bacili u jamu.

Ustaše su poslije pokolja u krvavim uniformama htjele da sudjeluju u čuvenoj paškoj procesiji prenosa Gospinog kipa od Starogradske crkve do druge crkve na brdu iznad grada Paga (15. kolovoz). Ustaše u krvavim uniformama i s oružjem ipak su bile sprečene da uđu u crkvu zbog otvorenog negodovanja naroda.24) Neposredno prije ovog „zadnjeg pokolja” na Veliku Gospu, prema iskazu svjedoka Josipa Datkovića, iz logora je odjednom nestalo više od tri hiljade pravoslavaca (Srba), koji su odvedeni na Velebit i bačeni u velebitske jame (ponajviše u Šaranovu i Katinu jamu). Navedena masovna klanja vršena su uglavnom na kopnu, i to na predjelu zvanom Furnaža. Prilikom uviđaja, na Furnaži su nađena tri veća zajednička grobišta, koja su Italijani otkopali krajem augusta 1941. godine.

Koncentracioni logor na području rta Slano (na otoku Pagu) ukinut je poslije preuzimanja logora od strane Italijana krajem augusta 1941. godine. Nekoliko dana prije preuzimanja logora od Italijana, u Metajnu je stigao transport žena, koje su zbog prisustva italijanske komisije prebačene u Casku (selo do sela Barbata na otoku Pagu), pa potom prevezene do „paških vrata” (moreuz na Pagu kojim su prolazili brodovi do rta Slano, Metajne i grada Paga), gdje su se nalazili „rovovi za lješine”. Svjedok Jakov Dokozić, koji se nalazio na Slani kao ustaša od kraja srpnja do početka kolovoza, tvrdio je da su žene iste noći bile pobijene, jer je „čuo kako su se ustaše vratile ujutro na Slanu pjevajući pjesme.”

Italijani su po preuzimanju otoka Paga otkopavali zajedničke masovne grobnice, slikali ubijene, pa potom spaljivali njihove zemne ostatke.25) Naime, krajem augusta 1941. komanda Petog italijanskog armijskog korpusa u Kraljevici poslala je ekipu od 35 vojnika sanitetskog odjeljenja na čelu sa doktorom Staziom, sa zadatkom da sve leševe spali „u koliko su se isti nalazili po raznim rovovima na čitavom predjelu logora na Slani”. Prema izjavi dr Stazia, koji je svaki leš fotografisao prije spaljivanja, leševi „potiču od žrtava koje su bile ubijene zadnjih četiri dana prije dolaska sanitetske komisije”, a sve žrtve su bile prethodno opljačkane.

Broj ubijenih i poklanih Srba i Jevreja (i manjeg broja Hrvata-Jugoslavena i komunista) nije precizno utvrđen. Okružna komisija za ratne zločine Hrvatskog primorja procjenjivala je da je na otok Pag dotjerano najmanje 6000 logoraša. Broj ubijenih svakako je veći, jer je dobar broj logoraša bačen u more prilikom transporta. Prema iskazima svjedoka, ustaše su svaki dan dovozile u Karlobag logoraše i puna tri mjeseca ih prebacivale na Slanu, dok su rijetke logoraše vraćali i odvozili na Velebit u jame. Svjedok Pavle Lovrić navodio je da je dnevno gorilo tri do pet lomača, na kojima je dnevno gorjelo 45 do 70 leševa. Pošto je spaljivanje trajalo 18 dana, proizlazi da su Italijani spalili više od 6300 žrtava. Prema podacima Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, za Hrvatsku, za vreme trajanja logora na Pagu kroz njega je prošlo oko 19.000 logoraša, od kojih je većina ubijena na samom otoku Pagu.26) Ustaška logorska posada brojala je oko 100 ljudi. Klanje Srba i Jevreja vršilo je tridesetak ustaša, koji su za svoj krvnički posao primali 100 dinara po satu.

Ustaše koje su prisustvovale klanju Srba i Jevreja morale su djelovati vrlo konspirativno, jer je krvoločna operacija držana u najvećoj tajnosti. Stanovnici otoka Paga nisu se smjeli približiti logoru na razdaljinu od 500 metara, jer bi u protivnom bili streljani. Glavni zapovjednik logora Slano, koji je rukovodio svim zlostavljanjima, mučenjima i ubijanjima, bio je ustaški dopukovnik Ivan Devčić zvani „Pivac”, rodom iz Redina, općina Karlobag (kotar Gospić). Njegov zamjenik bio je Pavao Devčić zvani „Žila”, rodom iz sela Pržunca, općina Karlobag. Komandant ženskog logora u Metajni bio je ustaški vodnik Maks Očić, rodom iz Zagreba. Komandant je bio i ustaški poručnik Frane Šlibar iz Bjelovara.

To su bili glavni organizatori, ali i izvršioci zločina, dok su ostali članovi logorske posade aktivno učestvovali u izvršenju zločina. Najviše ih je bilo iz „bunjevačkih” podvelebitskih primorskih naselja (Lukovo Šugarje, Barić Draga, Karlobag, Cesarica, Prizna i Tribanj Kruščica) i poneki sa Paga.27) Prema izjavama svjedoka, cijeli logor na rtu Slano, kao i onaj u Metajni (za žene i djecu), prije odlaska ustaše su poprskale krvlju zatočenika – logoraša. Preostale preživjele logoraše, njih oko 450, ustaše su u noći 19. na 20. kolovoz 1941. povele sa sobom i likvidirale bacanjem u more, na Jadovnom ili u Jasenovcu i Gradišci. Likvidaciju logora Slano lično je izvršio ustaški dopukovnik Maks Luburić, koji je nastavio svoj krvavi monstruozni posao likvidacije Srba i Jevreja u novom sistemu hrvatskih logora smrti – u Jasenovcu.

Iskazi preživjelih logoraša gospićke kaznionice (dokumenti)

„Iskazi istine” davani su u Odboru za izbjeglice u Splitu 1942. (talijanska okupaciona zona), Komesarijatu za izbjeglice i preseljenike u Beogradu 1942. godine i zemaljskim komisijama za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača 1945/46. godine.

Citiramo zapisnik od 17. aprila 1942. sastavljen u Komesarijatu za izbeglice i preseljenike u Beogradu,28) „iskaz istine” Jelene Basarić, gimnazijalke iz Gospića (19 godina, kći Dmitra Basarića i Pere Basarić):

„Na dan proglašenja NDH, 10. aprila, u Gospiću su se pojavili ustaški odredi pod vodstvom Jurice Frkovića, trgovca iz Gospića. Već slijedećeg dana počelo je hapšenje Srba u Gospiću. Uhapšeni su trgovci Nikola Dukić, Nikola Obradović i Bogdan Stanić, upravnik kaznione u penziji Božo Plećaš, činovnik u penziji Ilija Plećaš, advokat dr Bogdan Brujić, i više drugih Srba čijih se imena nije sjećala ispitivana. Svi uhapšeni zatvoreni su u kaznioni više od 15 dana, sve dok jedne noći nisu „nekuda” odvezeni kamionima u nepoznatom pravcu (najvjerojatnije na Jadovno ili na Slani).

Hapšenja Srba nastavila je jedna grupa ustaša po Gospiću, dok je druga hapsila po okolnim selima i kamionima Srbe odvozila u gospićku kaznionu. Tih dana uhapšeni su trgovci Nikola Vojvodić i Miloš Pjevač, uznički stražar Stojan Obradović, željezničar Ilija Obradović, gostioničar Mileta Čanak, željezničari Janko Dimić i Stevo Plećaš, zemljoradnik Đuro Počuča, domaćica Marija Teslić i drugi (svi iz Gospića). Pohapšeni Srbi bili su neko vreme u zatvoru (kaznioni) i poslije su noću kamionima nekud odvedeni. Odvedeno je i mnogo Srba iz okolnih sela.

U julu 1941. ustaše su pijančevale cijelu noć u gostioni Dragice Plećaš, koju su onako pijani ubili pred zoru, pa potom opljačkali. Prije toga su njezina muža Vasu zatvorili, pa potom „nekud odveli”. Uoči sv. Ilije, 1. avgusta 1941. ustaše su priredili opći pokolj Srba u selu Lipe kraj Gospića. Ustaše su noću provaljivale u kuće i sve od reda klali. Manji broj Srba se uspio spasiti bjekstvom. Idućeg dana, na sv. Iliju, ustaše su nastavile sa ubijanjem Srba u Gospiću. Tada su ubili Dmitra Teslića, učenika 7. razreda gimnazije u njegovoj kući.

Taj dan su njegovog oca odveli u zatvor. Čitave srpske porodice iz Gospića su kupljene i odvođene u logor u Ovčarsku stanicu kraj Gospića. Kasnije su sve ove porodice odvedene na otok Pag i o njima se više ništa ne zna. Tada su odvedene porodice željezničara Janka Dimića, željezničara Steve Plećaša, porodice Počuča, Novaković, Gledić i mnoge druge…

Videći da ćemo i mi poginuti, odlučili smo da pobegnemo u šumu, pa smo na 2. avgust poslije podne pobjegli od kuće na Velebit i to: moj otac Dmitar, majka Pera, sestra Sofija, brat Jovo, snaha Anica i njihova djeca, Vlado od devet godina, Branko od osam i Bogdan, star 6 godina. Na Velebitu smo našli mnogo Srba, koji su pobjegli pred ustašama. Četvrtog dana moj otac je odlučio da se vrati kući u Gospić. Majka ga je odgovarala, ali je on na svaki način htio da otiđe kući. Govorio je da on nije ništa kriv, pa da ga ustaše i hrvatske vlasti nemaju zašto ubiti. Ja sam odlučila da oca ne pustim sama, već da ga pratim, pa smo nas dvoje krenuli na put s Velebita za Gospić.

Na putu nam se pridružila Milica Obradović, stara 20 godina. Iz šume na Velebitu pošli smo predveče kako nas niko od ustaša ne bi vidio. Kad smo stigli u brda blizu sela Divoselo (oko 11 uveče) vidjeli smo požare u okolnim srpskim selima: Kulici, Ostrovici, Vrepcu i Barletima. Čuli smo i puškaranje. Ja sam tada molila oca da ne idemo dalje, već da se vratimo natrag na Velebit. Otac se nije dao odvratiti, već je nastavio put za Gospić, a nas dvije smo ostale u tim brdima do sutra ujutro, kada smo i mi nastavile put za Gospić. Oko osam sati ujutro došle smo u Gospić i obadvije otišle mojoj kući, koja se nalazila u blizini željezničke stanice. Prozori od kuće bili su polupani. Nas dvije ušle smo u kuću kroz polupani prozor. Oca kod kuće nisam zatekla. Kuća je bila sasma opljačkana, a sve stvari raznešene. Našle smo u smočnici samo još nešto meda i to smo jele.

U kući nijesmo mogle ostati, jer nam život nije bio siguran. Pretila nam je pogibelj da svaki čas budemo ubijene. Na Velebit se više nismo mogle vratiti, jer se je na sve strane pucalo, pa smo odlučile da nekako dođemo u vezu sa talijanskom vojskom, pa da zamolimo talijanske vojnike da nas prebace u Italiju, jer su se tako već mnogi Srbi spasili. Izašle smo iz kuće i krijući se kroz žita u polju došle smo do željezničke stanice, koja se nalazi kraj Gospića. Tamo smo pronašle dva talijanska vojnika, koji su se šetali. Mi smo ih zamolile da nas prime k sebi i nekako prebace u Italiju, odnosno u Dalmaciju, koja je po njima zaposjednuta. Oni su nam odgovorili da su dan prije toga mnoge srpske porodice spasili i prebacili u Italiju, ali da smo mi već kasno došle. Ipak su nam obećali da će pokušati da učine sve što mogu da bi nas spasili.

Jedan od ovih talijanskih vojnika govorio je francuski, a drugi je znao samo talijanski. Ja sam sa njima govorila nešto talijanski a nešto francuski. U razgovoru, oni su nas žalili. Obradović Milica, prema sporazumu, otišla je do jednog talijanskog kamiona, koji je bio u blizini, sjela u kamion i odvezla se. Poslije nje trebala sam i ja da sjednem u jedan kamion, ali baš u tom momentu naišao je na biciklu jedan ustaša, koji je mene proglasio uhapšenom i pozvao da idem s njim. Ja sam se opirala govoreći mu da neka me rađe ubije nego da me vodi u zatvor. Ustaša je na to sa ramena skinuo pušku i hteo da me ubije, ali su to sprečili talijanski vojnici koji su se u tom momentu našli blizu mene. U to su naišla jedna ustaška kola i ustaša na biciklu me je primorao da sjednem u ta kola. Kako se nisam odmah mogla popeti u ta kola, ustaša me je udario puškom po leđima.

Ustaša me je potom odveo kod velikog župana Jurice Frkovića i zapitao ga je da li da me dalje vodi u šumu Jasikovac, gdje su Srbi po ustašama ubijani, ili u zatvor. Frković mu je odgovorio da me vodi u zatvor, u kaznionu, i ja sam iz kancelarije velikog župana odvedena u zatvor. To je bilo 5. avgusta 1941. godine. Dva dana bila sam sama zatvorena u ćeliji. Treći dan bila sam premještena u skupnu ćeliju gdje sam našla dvije djevojke iz Divosela kraj Gospića, a druge su bile iz Gospića. Iz ove ćelije pogledala sam jednog dana kroz prozor u dvorište, u kojem je bilo mnogo Srba i među Srbima vidila sam mog oca. On me je opazio i rukom mi pokazao da je gladan, ali mu ja nisam mogla ništa pomoći. Nekoliko dana posle toga videla sam kako su ustaše mojeg oca sa mnogo drugih Srba svezali žicom, a potom spojnim lancem nekuda odveli. Tada sam posljednji put vidjela svoga oca. Svaki dan dva puta odvodili su ustaše povezane Srbe iz kaznionice. Jednu su grupu odvodili pre podne, a drugu posle podne. Kuda su ih odvodili ja ne znam.

U kaznioni u Gospiću ostali smo oko 15 dana i za to vreme morala sam nekoliklo puta ribati hodnike i ćelije, u kojima su podovi bili uprljani krvlju, a i zidovi tih ćelija bili su krvavi. Jednog dana pre podne gledala sam iz svoje ćelije kroz prozor u dvorište i tada sam vidjela kako je jedan ustaša jednog Srbina nakon kraćeg objašnjenja iz vojničke puške ubio. U kaznioni u Gospiću stražu su držale ustaše. Ja nisam poznavala nijednog ustašu jer su bili iz okolnih sela. Jedan ustaša se zvao Milica, bar su ga tako drugi zvali. Oko 20. avgusta 1941. otpremljena sam sa jednim transportom u Jastrebarsko. U transportu su bile i Marija Vujnović, i sestra Milica, djevojke iz Divosela, zatim Rada Vasiljević, Ankica Basta, Zora Ivanović, činovnica „Šipada” iz Sarajeva, Milica Krajnović, rodom iz Gospića, Draginja Barać, rodom iz jednog sela kraj Gospića.

Tu je bilo i drugih. U Jastrebarskom smo bili smješteni u vlastelinskoj zgradi, i to Srbi muškarci u podrumu, a Židovi muškarci i žene, i mi Srpkinje gore na spratu. Nakon boravka od oko 10 dana u Jastrebarskom, mi smo Srpkinje i Židovke otpremljene u logor Kruščicu kraj Travnika… U tom logoru, u očajnim uslovima, boravile smo oko mjesec dana, da bi poslije bile premještene u logor u Loborgradu kraj Zagreba, u jednoj vlastelinskoj zgradi koju su vodili Nijemci. Postupak prema logorašicama je bio dobar. A 19. decembra 1941. premještene smo u logor koji su vodili Nijemci u Gornjoj Reci, kraj Novog Marofa. Postupak vrlo dobar, mogle smo se dopisivati sa rodbinom. U Loborgradu sam dobila pismo od brata Jove iz Gospića, u kojem mi je javio da su naša majka i sestra, te moja snaha sa troje djece, svi ubijeni, a za oca nije ništa znao.

U Gospiću su se kao ustaše istakli: Jurica Frković, gostioničar Došen, Žarko Sokolić, abiturijent, Stipe Stilinović, abiturijent, Mila Devčić, abiturijent, Milan Martinović, abiturijent učiteljske škole, Ivan Asić, učenik gimnazije, Juraj Ugarković, student, Adžija student, Zvonko Janjić student, svi iz Gospića, zatim Luka Pavelić, seljak iz Smiljana. Bilo ih je mnogo iz susjednih sela… Na 30. marta 1942. puštena sam iz logora u Gornjoj Reci i sa više drugih zatočenica dopraćena u Zemun, a potom prevedena u Beograd, kamo sam stigla 31. marta 1942. godine…”

Zapisnik od 17. aprila 1942. svjedoči o saslušanim Srbima iz Sarajeva, Stoca. Svi su prebačeni u Gospić u kaznionu, pa potom ili na Velebit ili na Pag… U logoru Loborgrad posjećivala ih je gđa Budisavljević ispred Crvenog križa. U zapisniku od 17. aprila izjave su davale i žene iz Hercegovine…

Citiramo i zapisnik od 17. aprila 1942. godine – Izjava Jelene Počuče, rođene Počuča (32 godine) iz Divosela, kći Dmitra i Marije Radaković. Udata za Božu, ima dvoje djece (ovdje prisutni Ljubica, pet godina i Milan, dve i po godine):

„Kad se država raspala vraćali su se u naše selo ljudi iz vojske. Neko vreme sve je bilo mirno i mi smo obrađivali polja i vodili brigu o imanju. Doskora su počeli dolaziti ustaše, ljudi i mladići iz Perušića i okolnih sela, u početku većinom đaci. Zaredali su po kućama sa izjavom da traže oružje, ali su sve redom pljačkali i iznosili iz kuća… Moga muža i druge uglednije ljude su hapsili i zatvarali u školu, a posle sedam sati uveče niko nije smio iz kuće izaći… Saznala sam da su mog muža odveli u Gospić na saslušanje… Pred Ilijin dan u selu je nastala uzbuna, jer se pročulo da po Gospiću i okolnim selima ustaše ubijaju sve Srbe odreda. Tu vijest je razglasila jedna Hrvatica, Marija Došen, uzbunila sela i sve je stalo da bježi u šumu. Za njima sam krenula i ja sa svoje dvoje djece. U selu je ostala moja majka i svekrva, jer su verovale da njima staricama nitko ništa neće. I meni su govorile da ostanem, tvrdeći da će to doći pljačkaši samo da pljačkaju, kao što su i ranije dolazili.

Mislim da su ostali i neki muški, koji su se samo posakrivali po živicama i kamenjarima oko kuća. U većoj šumi smjestilo se mnogo svijeta i iz drugih sela: Radakovića, Obradovića, Vujnovića i drugih. Bilo nas je više stotina. Tu smo prenoćili. Drugog dana krenusmo dalje na put, jer su se ljudi bojali da bi nas tu neko mogao izdati ustašama. Uz put su nam se pridružili seljaci iz drugih sela, i naša je grupa sve više rasla. Tako smo bežali oko dva sata i opet naišli na jednu šumu, dalje u Velebitu. Tu nas je već bilo mnogo. Nakupile su se hiljade i hiljade ljudi, žena i dece. Bilo nas je, pored spomenutih sela, još i iz Čitluka, Matića, Ornica, Vedrog Polja, Klise i uopšte iz svih srpskih sela ispod Debele glavice i okoline Gospića, a bilo je i Gospićana. U toj šumi smo opet prenoćili i drugoga dana pred veče svi krenuli dalje, jer smo se opet bojali izdaje. U strahu smo nastojali da odemo što dalje na Velebit i da se popnemo iznad dolina i naših sela. Opet su usput nailazili mnogi Srbi seljaci, koji su bježali iz svojih sela, na glas o pokolju. Sve se tu sticalo i mislim da se toga dana nakupilo oko 10 do 15 hiljada ljudi, žena i dece.

Svi smo se slegli u veliku šumu poviše bare Kruškovače. U toj šumi smo se smjestili kako smo znali i mogli. Iako je tu bio ogroman narod, nastojali smo da nas što manje čuju, pa smo prigušivali i glas svoje djece, da nas ne bi odala ustašama. Ovaj narod u brzini nije ponio ništa od hrane. Stoga su naši stariji riješili da se djeca provuku kroz šume i pored živica do najbližih polja i sela, da iskopaju što više krompira i da ih donesu. Djeca su dovela i mnogo krava zbog mlijeka. Te smo krave stjerali u samu baru Kruškovaču. Mislili smo da ćemo tu izdržati tri dana dok ne prođe pokolj. Međutim, nismo svu noć ni prenoćili na miru, kad odjednom pred samu zoru zatreštaše sa svih strana puške i mitraljezi. Bili smo sa svih strana opkoljeni od ustaša. Tanad su se po nama prosula i za cigli čas valjalo se u krvi na hiljade ljudi, žena i djece. Užasan vrisak djece i žena prolomio se vazduhom, zajedno sa pucanjem pušaka i mitraljeza.

Ljude je spopala strava i sve što u tom času nije bilo ubijeno i ranjeno nagnalo je u divlje bjegstvo kroz šumu. I ja sam, gotovo obnevidjela od straha, zgrabila ovo svoje dvoje djece i potrčala u šumu ne znajući ni sama kuda i što ću. Sama ne znam koliko sam lutala kroz šumu zajedno sa drugima. Svi smo bili izbezumljeni od straha. Za nama smo i dalje čuli pucanje i jauk. Čim se među nama, koji smo bježali, čuo plač djece, ili koji glasniji povik, već su to čule ustaše, kojih je bilo svagdje oko nas, i oni su smjesta pucali na nas. Mnogi su oko mene padali ranjeni i ubijeni. Prosto više ne mogu da se ni sama ne načudim, kako sam prošla kroz ovaj pakao i ostala živa sa djecom. Tako smo bježali kroz vrleti i bespuća, prikupljajući se, čim bi prestala pucnjava, i rasturajući se prilikom svake pucnjave, kad su nas ustaše otkrile. Tako je to neprestano trajalo dva-tri dana i noći. Nigdje nismo mogli da nađemo mira, a sve nas je manje i manje bivalo.

Ja sam stalno bježala sa svojom djecom kako sam znala i umjela. Već drugog dana naišla sam na sedmoro djece moga kuma Mitra Jerkovića. Među tom djecom bila je najmlađa Olgica, kojoj je tada bila jedva godina dana. Djeca su onako bježeći tražila na sve strane majku. Za vreme one prve pogibije otac im je među prvima poginuo. Najstariji Jerkovićev sin mi je rekao da je majka povikala djeci da bježe i ponijela malu Olgicu. No, kako je dijete vriskalo, majka se bojala da će odati ustašama gdje se nalaze, pa da bi spasila ostalu djecu, riješila se u onom strahu da Olgicu ostavi kod mrtvog tijela svoga muža. U onoj jurnjavi djeca su doskora izgubila majku iz vida. Stali su da dozivaju i traže majku i u tom su čuli vrisak male Olgice. Brat to nije mogao da podnese, pa kako nije mogao da nađe majku, vratio se i uzeo Olgicu na ruke i tako s njom bježao. Pri tom je vidio na stotine i na hiljade leševa i ranjenika, te na stotine djece u kolijevkama koje majke nisu stigle da ponesu sa sobom. Poslije sam se našla i sa Ljubicom, jedanaestogodišnjom ćerkom Milke Plećaš. Njoj je ruka bila prebijena bajonetom kod lakta. Ona mi je rekla da joj je tamo kod Bare Robijače poginula majka. Ona je ostala kod nje dok nisu došle ustaše, koji su stali redom da kolju i bodu kundacima i prebijaju one koje su zatekle žive. Njoj su prebili ruku do lakta, a ni ona sama nije znala kako je otale umakla.

Jerkovićeva djeca su od tada ostala stalno sa mnom. Samo su se od vremena do vremena odvajala od mene, da po šumi vide ne bi li negdje našli majku. Dok smo tako bježali, čuli smo često pucnjavu ustaša i međusobno dovikivanje: „Ive, Ante, eno ih! Drži ih! Pucaj!” Trećeg dana pred veče našli smo se nedaleko od grupe ljudi iz sela Basarića. Spremili smo se da tu prenoćimo. Kroz noć se, međutim, spremilo veliko nevreme i udarila krupa kakve ja u životu nisam doživjela. Djecu sam nekako smjestila pod neki grm, a najmanju sam zaštitila svojim tijelom. Od krupe mi je bilo sve tijelo isprebijano, a ruke sve krvave. Kad je najstrašnije nevreme prošlo, čuli smo u našoj blizini dozivanje našeg naroda.

Ljudi su se javljali jedni drugima i pozivali da se okupe oko vatre koju su naložili. Bili su to sve seljani iz sela Basarića. Mi smo takođe došli do vatre i tu prenoćili. Izjutra smo opet čuli pucnjavu nedaleko od nas. Pritajili smo se i prigušivali plač djece… Tek oko podne, kad sam mislila da će ustaše biti na ručku, riješila sam da sa svojom djecom krenem kući, pa što bilo. Već toliko dana nismo ništa okusili, pa sam mislila da ćemo ovako sigurno poginuti, bilo od puške ili ustaškog noža, bilo od gladi i umora. Krenula sam sa djecom, sve pokraj živica i uz kamene međe, kroz šume i kamenjare. Prolazeći pored puteva nailazila sam na kola kojima su ustaše odvozile našu robu u svoja sela. Te ustaše, koje su nas gonile, ubijale i pljačkale, bili su sve sami seljaci Hrvati iz okolnih sela, najviše iz Trnovca i Brušana i okolnih hrvatskih sela. Nije to bila samo mlađarija, nego i stariji domaćini. Ja ih ne znam po imenu, ali ih znam iz viđenja. Najviše ih je među njima bilo takovih koji su bili na pola prosjaci i radili su u našim srpskim selima, ali više prosjačili.

Krijući se tako od očiju ustaša, došla sam sa djecom do svog sela. Nisam se usudila da odmah krenem u moju kuću, jer sam sa te strane čula pucnjavu, a vidjela sam kako na kolima odvoze robu. Krenula sam stoga u kuću u kojoj sam se rodila. Pred kućom, odmah pored praga, ležala mi je majka mrtva, u velikoj bari blata i krvi. Malo podalje od nje, do ćoška štale, na isti način je ležala mrtva i moja svekrva. Tu sam se ja okamenila. Kad sam zašla u kuću, našla sam prazne zidove. Svi su prozori bili porazbijani, a iz kuće izneseno sve do posljednje mrvice. Dotle su djeca od Jerkovića zašla od kuće do kuće i naišla na mnoge mrtvace, onako poubijane kao i moja majka i svekrva. Među ostalima, našli su leš Milana Jerkovića i Milice Jerković, takođe pred njihovim kućama. Poslije sam djecu odvela u šumu Kamenjušu, nedaleko od tih kuća.

Tu sam djecu ostavila, i pošto sam im naredila da budu mirna, krenula sam i do svoje kuće. Malo prije mog odlaska stigla je do nas dvanaestogodišnja kći našega komšije Branka Vujnovića. On je bio oženjen za katolkinju. Za vreme begstva žena i svastika zalazile su u katolička sela da usput obiđu svoju rodbinu. Naši ljudi su naročito pazili na Vujnovića, jer su se bojali da bi ih mogao izdati. Neki su čak i tvrdili da je on ustašama izdao gdje se nalazimo. On je bio našima sumnjiv zbog toga što su ranije, prije velikog pokolja, ustaše često zalazile u njegovu kuću, a i on sam je išao k njima, što se nijedan drugi Srbin nije smio usuditi. Uopšte, naši su ljudi bježali od svakog ustaše, samo Branko Vujnović se osjećao pred njima sigurnim. Ja sam se i sada bojala da bi njegova kći mogla da oda ustašama prisustvo moje i djece u Kamenjuši, pa joj više nisam dala da ode do svoga ujaka, kako je ona htjela, nego sam je nagovorila da ostane s nama, dok se ja ne vratim od svoje kuće. Otada je i ona ostala s nama.

Krijući se kako sam znala, da ne bi koji Hrvat primjetio, dospjela sam do svoje kuće. Gledala sam kako hrvatski seljaci iznose i posljednje stvari iz naših kuća, tovare ih na naša kola i odvoze u Trnovac, Brušane i sva ona katolička sela preko bara. U svojoj kući sam našla sve opljačkano. Pred vratima su bile još neke stvari koje su zlikovci spremili da ih odvezu kolima. Pošto sam se vratila djeci, prenoćili smo u Kamenjuši. Sutradan poslije podne naišla su dva hrvatska vojnika. Kad su ih djeca primjetila, razbježala su se na sve strane. Ja sam bila i previše umorna i previše očajna, nisam marila više za svoj život, i stoga sam ostala na mjestu sa svojom djecom i malom Olgicom i sačekala ih. Kad su došli do mene, zamolila sam ih da najprije ubiju mene pa onda djecu, da ne gledam njihovu pogibiju. No oni se za čudo, lijepo ponješe prema meni. Rekli su mi da se ne bojim i da mi oni neće ništa nažao učiniti. Oni da nisu ustaše nego vojska iz Otočca, i da je Pavelić izdao naređenje da se svi moraju vratiti svojim kućama i nikome ništa ne smije da se dogodi. Dalje su rekli da su ovaj pokolj izvršili zlikovci i da za to nisu imali dozvole.

Govorili su dalje da oni, vojnici, nisu ništa krivi. Pozvali su me da se odmah vratim svojoj kući. Oni su primjetili da su se djeca razbježala, pa su ih dozivali i dali im kruha. Ja sam im rekla da ne mogu da idem svojoj kući jer su mi muža ubili, iz kuće sve iznijeli, a u selu nema ni muhe žive. Pošto su me vojnici uvjeravali da mogu mirno da idem kući i da obrađujem svoje polje, dodali su mi da je njihova dužnost samo to, da smiruju narod, pa su otišli pošto su rekli da će mrtve sahranjivati po naređenju Pavelićevom. Mi smo ostali tu još jednu noć.

Drugog dana su došle žene Hrvatice iz Trnovca i Brušana i žele naše žito, dok su muškarci nastavili da odvoze i ostatak naših stvari iz sela. U toj šumi se našlo još nešto ljudi koji su se tu posakrivali. Mi smo se dogovorili da se čuvamo, a ako koga od nas ustaše uhvate, da ni za živu glavu ne odamo da tu ima još živih ljudi. U neko doba dana naišli su ustaše. Djeca se opet razbježaše od mene i posakrivaše zajedno sa svima ostalim. Meni je već bilo svega dosta, pa sam ih ja sačekala sa svojom djecom i malom Olgicom. Dijete je strahovito plakalo i kada su se ustaše približile, nekolicina od njih su htjeli da je ubiju. No, neki od njih to nisu dopustili i tako je dijete ostalo da živi.

I te sam ustaše poznavala iz viđenja, bili su svi iz Trnovca, Brušana. Oni su me pretražili i našli u njedrima knjižicu poštanske štedionice na nekih tri do četiri hiljade dinara, koja je pripadala mome mužu, a koju sam jedino ponijela sa sobom. Ustaše su uzele tu knjižicu i rekle da je moraju predati u ustaški stan. Na to su mene i djecu poveli prema šumi zvanoj Šedrvan. Putem smo prošli pored onih žetelica koje su žele naša polja. One su pitale čija je koja livada i čije je koje žito. Jedna me od njih prepoznala jer je njen sin posluživao u mojoj kući. Žena me zagrlila i rasplakala se, te je preklinjala ustaše da me ne ubiju. Prepoznala me je i druga žena čiji je sin bio među ustašama koji su me vodili. Na njemu sam prepoznala novo odijelo moga muža. Njegova se majka sažalila nada mnom, pozvala ga na stranu i dugo mu nešto objašnjavala, mašući rukama. Ne znam što je ona njemu govorila a što on njoj, ali vidjela sam po svemu da su ustaše vodili mene i djecu u onu šumu da nas pokolju.

Na navaljivanje pomenutih žetelica najzad su ustaše pristale da nas odvedu i predaju u ustaški stan. U to je bilo podne i žetelice, zajedno sa svima ustašama, krenuše na ručak. Poveli su i nas. Ručak je bio priređen odmah do moje kuće. Bilo im je ispečeno veliko prase. Ustaše su iznijele iz moje kuće jedan stari zaostali sto i još nekoliko drugih stolova iz drugih kuća, položili su prase na stolove, rasjekli ga i ručali. Nudili su i mene, no ja nisam mogla ni da okusim. Djeca su se tu nahranila.

Poslije ručka krenuli smo svi zajedno u Trnovac. Prije odlaska, još za vreme ručka, primjetila sam da su moju majku i svekrvu sahranili na istom mjestu gdje su ležale mrtve. Poznala sam to po još svježim humkama. Uz put do Trnovca, a i u samom Trnovcu, opet sam susrela kola natovarena stvarima iz naših kuća. U Trnovcu su te stvari rastovarivali i raznijeli po svojim kućama. Neka su kola nastavljala put za Brušane i druga hrvatska sela. Kad smo stigli u Trnovac bilo je veče. U Trnovcu su me opet prepoznale neke žene. Poneka me je žalila i plakala, ali mnoge su na mene vikale i govorile mi da nas treba sve poubijati. Neke djevojke rekoše mi da su mi muža ubili, pošto su ga mnogo mučili. Kad sam im ja rekla da mi je komšija Stevo Počuča, koji je bio sa njim odveden, pa se vratio i rekao da nije ubijen, one su me uvjeravale da su one lično vidjele pogibiju moga muža. One su zajedno sa mnom plakale, dok su druge žene govorile da je i pravo što mi je muž ubijen, jer da bi on sigurno njih Hrvate žive jeo. Govorile su mi da je ovako bolje što sam se oslobodila muža, jer da sam još mlada i da mi je muž bio za mene prestar. I mnogo drugog su mi tako govorile, dok se meni srce kamenilo. Nikako ne znam kako sam i to izdržala i kako nisam presvisla.

I opet su neke ustaše htjeli da me ubiju. No, spasili su me drugi ustaše na nagovor svojih žena, pa su me najzad iste noći odveli zajedno sa djecom u Gospić. U ustaškom stanu me nisu htjeli da prime, nego su naredili mojim pratiocima da me odvedu u kaznionu, no u kaznioni je takođe rečeno da me neće da prime, jer da je prepuno. Najzad su me odveli u logor Ovčarska stanica, gdje su me primili. Tu sam se odmorila i nahranila djecu i od tada sam djelila istu sudbinu kao i moje sapatnice koje su danas ovdje, a koje su Vam u svojim iskazima rekle sve što se sa nama od tada zbivalo.

Kad sam došla u logor Ovčarska stanica moja su djeca bila bolesna i sa njima sam imala mnogo muke. Stoga nisam mogla da vodim brigu i o ovom kumčetu, maloj Olgici Jerković, pa sam molila druge žene da je preuzmu. Žene su je prihvatile i vodile o njoj računa, sad jedna, sad druga, dok je najzad nije uzela sasvim pod svoje u Oštarijama Jovanka Tešanović, sa kojom je djete ostalo sve do dana današnjeg. Ona ga pazi kao svoje rođeno djete i veli da se od njega neće rastati. Kasnije, negdje u jednom od logora u kojima sam bila, susrela sam se sa nekim ženama iz okoline Gospića, i one su mi rekle da je majka od male Olgice bila bačena od ustaša u neku jamu u koju su ustaše bacali mnogo Srba – ljudi, žena i djece, koje su hvatale žive za vreme onog našeg krvavog bekstva, o kome sam vam baš ovdje govorila. Olgičina majka se nekako izvukla živa iz te jame i nalazi se tamo u jednom selu, sakata toliko da jedva hoda na štakama. Više nemam što da kažem…”

Stradalnike iz gospićke kaznione ispitivali su poslije rata i članovi Komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača. Srbi su obično dovoženi iz cijele NDH, najčešće vlakom. Navešćemo slučaj stradalnika iz srpske Janje pored Beljine, u kojoj su poslije rata dominirali muslimani koji su tu masovno naseljavani umjesto pobijenih Srba.

I pred novim komunističkim vlastima Srbi su davali iskaze o događajima u gospićkom logoru smrti. Komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača BiH ispitivala je bivšeg jugoslavenskog oficira Ristu Stjepanovića, rodom iz Janje kod Bijeljine. Propisno opomenut „za kazivanje istine”, izjavio je slijedeće o svom logorskom životu:

„Kada je počeo rat sa Njemačkom, mi smo krenuli iz Beograda 7. aprila 1941. sa jedinicom put Sarajeva. Kad smo stigli na Ploče na Jahorini, doživjeli smo jak napad od talijanskih aviona. Tada sam ranjen u nogu i prevezen u Rogaticu, u kojoj sam na liječenju ostao oko 15 dana. Iz Rogatice sam pošao prema Crnoj Gori…, gdje smo naletjeli na Nijemce… Ja sam onda pobjegao u šumu… i pješke se vratio u Janju, u kojoj sam se krio do 2. jula 1941. godine. Ja znam da su na Vidovdan kupljeni Srbi kao taoci, a kasnije pušteni kući. Drugog jula 1941. rano u jutro u četiri sata došao je u svaku kuću po jedan ustaša koji je iz svake kuće odveo po jednog muškarca i odveo ga u žandarmerijsku stanicu… Po mene je došao ustaša Mujanović… U žandarmerijskoj stanici dobili smo naređenje da moramo otići u Bjeljinu na saslušanje. Čim smo došli u Bjeljinu u devet navečer, odvedeni smo u policijsku stanicu i strpani u jednu sobu koja je već bila puna uhapšenika… Svi su bili vezani žicama…

Među njima sam prepoznao popa Savu, koji je ranije bio na službi u Janji… U sobu je ušao tadašnji ravnatelj policije Ivan Tolj sa ustašama… Čim je ušao, počeo je razgovor sa jednim uhapšenikom i odmah ga počeo tući. To su odmah prihvatili i ostale ustaše, pa su počeli mlatiti redom… Mi smo odvedeni na stanicu u Bjeljini. Pratili su nas ustaše, policija, kulturbundovci… Na stanici su nas strpali u stočne vagone i vlak je krenuo put Šida. Do Šida je postupak s nama bio dobar, odnosno kad su nas zatvorili u vagone više se nisu brinuli za nas. U Šidu su nas iskrcali na stanicu gdje smo čekali kompoziciju. Tu je počelo izbijati neprijateljsko držanje građana i ustaša iz Šida. Ustaše su počele udarati pojedince, psovati ih i vrijeđati…

Padale su primjedbe kao – što ih vodite kad i ovdje ima mjesta za njih, i slično. Opet smo ukrcani u vagone i nastavili put prema Zagrebu… U Zagrebu nas je pratnja predala zagrebačkoj policiji… Odmah smo nastavili put prema Gospiću. Na putu do Gospića niko nije brinuo za nas, niko nam nije dao ni hrane ni vode. Kad smo stigli u Gospić i izašli iz vagona, odmah smo vezani dva i dva lancima. Još dok smo izlazili iz vagona, počeli su mještani na vagone bacati kamenje, psovati nas i vrijeđati i vikati: što ih vodite, što ih niste poubijali tamo i slično. Kad smo vezani išli kroz grad do kaznione, napadali su nas građani fizički preko cijelog puta, bacali kamenje i slično. Kada smo došli do kaznione, izašao je tadašnji upravnik da nas primi. Pitao je zapovjednika pratnje koliko nas ima, a taj mu nije znao ni odgovoriti, već je nagađao „pedeset, šezdeset, sedamdeset’. Iza toga je upravnik potvrdio prijem hapšenika i policajci iz Zagreba su otišli. Mi smo uvedeni dva po dva u dvorište kaznione, koja je sa svih strana ograđena zgradama, i to trospratnim. Dvorište je već bilo puno hapšenika.

Čim smo ušli, vidjeli smo nekolicinu srpskih popova kako su četveronoške hodali u krugu, a na njima su jahali ustaše i tukli ih nogama. Vukli su ih za brkove i bradu, čupali im iste a jednom od njih polili bradu benzinom i zapalili. Popu je kasnije uspjelo da ugasi vatru dlanom. U to je jedan od hapšenika poludio i počeo vikati: ’Pobjeda je naša, Bog je s nama’. (Stepinac nikad nije protestirao protiv malteritiranja i ubijanja pravoslanih sveštenika, „braće u Hristu”). Tako je vikao nekih pola sata a drugi ga hapšenici nisu nikako mogli ućutkati. Konačno ga je jedan ustaša uspio ubiti jednim metkom.

Dok smo bili u dvorištu, viknuo je neki stražar sa prozora da li se među hapšenicima nalazi neki njegov poznanik iz Senice, koji je ranije bio čuvar u seničkoj kaznionici. Taj se zaista javio na poziv. Ustaša ga je pozvao da dođe i ubrzo su se čule batine i jauci. Ustaše su tog hapšenika tukli i ćuškali niz stepenice. Kad su ga dotjerali u dvorište, taj se zatvorenik okrenuo i udario pesnicom najbližeg ustašu takvom snagom da je ustaša pao. Druge su ustaše onda navalile na njega, ali pošto je hapšenik bio vrlo jak, nisu ga mogli savladati i konačno ga je jedan ubio metkom. Za sve vreme dok smo bili u dvorištu, bili su puni prozori hapšenika kao i dvorište, a čuli su se iz ćelija ženski glasovi. Ženske su pjevale pjesmu ’Volga, Volga’… Ja sam sa nekih 40 hapšenika ušao u jednu ćeliju na spratu u kojoj osim nekih stolova nije bilo nikakvog namještaja. Spavali smo, što na stolovima, što na podu. Tada smo prvi put dobili nešto hrane, i to neke grahove juhe bez kruha. U toj ćeliji ostao sam pet dana. Za sve vrijeme mi smo mogli viđati kroz prozor kako svakodnevno dolaze novi transporti i isto tako svakodnevno odlaze transporti vezani na Velebit.

Među onima koji su naknadno došli bio je neki stari profesor iz Zagreba sa svojim sinom Žarkom, učenikom sedmog razreda gimnazije. On je bio s nama tri dana, a onda je odveden. Rečeno mu je da se vraća kući, je li to bilo točno ne znam. Jednom prilikom sam vidio kada je došla jedna partija hapšenika iz okoline Bjeljine, među njima je bila čitava familija Hromanović iz Modranja, njih pet; dalje čitava familija Dobara, također pet iz nekog sela kraj Janje, i Vaso, krojač iz Janja. Seljaci su bili obučeni u seljačke nošnje, koje su sve bile ukrućene od usirene krvi. Svi navedeni, osim Vase, odvezeni su na Velebit, dok je Vaso ostao i otišao kasnije sa nama u Jasenovac. On mi je pričao da su oni u Bjeljini svi užasno premlaćeni, te da su bili tada među njima još Aleksa Stanković iz Janje i Mile Vasić iz Janje. Ova zadnja dvojica isto su bili premlaćeni, ali su na intervenciju nekog vazduhoplovnog oficira pušteni kući. Zajedno s njima bio je uhapšen Niko Blagojević – Radić iz Janje, koji je na intervenciju predsjednika općine Muharem-bega Ćemerlića pušten kući. On je bio predjsednik općine 1941, 1942, 1943, kad je dočekao čuvenog Ademagu Mosića (Mešića?), doglavnika.

Za vreme dok smo bili u gospićkoj kaznioni dobivali smo jednom dnevno malo grahove čorbe i mali komadić hljeba i ništa drugo. Preko čitavog dana i noći čuli smo jaukanje iz ćelija, a naročito ženskih, a ujutro ponekad kako iznose mrtvace na nosilima. Masovnih ubijanja nije bilo, ali su se dešavala pojedinačna ubistva. Ja sam vidio da su iznijeli, osim gore navedene dvojice, koje su ubili u dvorištu, još nekih dvadeset mrtvaca.

Dana 7. avgusta izveli su nas ujutro iz zgrade, svrstali nas u dvorede, vezali žicom po dvojicu skupa, a kroz čitav dvored provukli su dugačak lanac, tako da smo bili vezani uzduž i popreko. Čitava ta kolona počela je izlaziti iz kaznione. Možda je izašla jedna trećina, kada je odjednom došlo naređenje da se svi vrate u dvorište. U kolonama nas je bilo oko 3.000. Kada se taj dio kolone vratio oni su nas razvezali, a onda smo čekali u dvorištu dok su se spremili kamioni. Onda su nas strpali u kamione i odvezli nas na stanicu. Ukrcali su nas po 80-90 u jedan vagon.

Iz Gospića je jedan dio, koji je mogao biti strpan u prvu garnituru, otišao odmah put Jastrebarskog, dok je drugi išao sat ili dva iza nas… U vagonima smo stajali stisnuti kao sardine… Put je trajao čitavog dana i kad smo stigli u Jastrebarsko iz vagona je izbačeno 12 mrtvih. U Jastrebarskom su nam otvorili vagone… Na stanicu je došao ustaški pukovnik Juco Rukavina, koji je u prolazu upitao: ’Je li i ovi idu u logor smrti’? Ja sam tek kasnije došao na to da je mislio na logor Jasenovac… Ona grupa koja je išla iz Gospića iza nas ostala je u logoru u Jastrebarskom…

Iza toga kad su nam podijelili grah, zatvorili su nam vagone i voz je pošao iz Jastrebarskog do Jasenovca, u koji smo stigli pred večer. Kad smo izašli iz vagona opkolila nas je mnogobrojna straža, počela nas odmah tući, a onda smo išli nekih šest kilometara pješke prema jednoj šumi u kojoj je bio jedan prostor ograđen samo bodljikavom žicom bez i jedne zgrade, uopće bez ičega osim samo trave na zemlji. To je bio tzv. logor Jasenovac II. Kada smo pošli sa stanice došli su neki novinari iz Zagreba, prošli pokraj nas sa automobilom i fotografirali nas…”29)

Krvavi bilans pokolja Srba i Jevreja u Koncentracionom logoru Gospić u ljeto 1941. (prema statistici državnih dokumenata NDH, Arhiv Hrvatske)

„Nezavisna Država Hrvatska

Redarstveno ravnateljstvo

Gospić, Geriht (Konc. 1)

Pov. 44/41

Lokacije logora (Gospić i okolina):

Kulica (srpsko selo) – ušlo 1190 zatočenika, otpisano (ubijeno) 1166 zatočenika;

Ovčara „Delale” (Ovčar stanica) – ušlo 3834 zatočenika, otpisano 3830 zatočenika;

Hotel „Europa” (u Gospiću) – ušlo 310 zatočenika, otpisano 283 zatočenika;

Generalat – ušlo 235 zatočenika, otpisano 134;

Općina Gospić (zgrada) – ušlo 77, otpisano 69;

Hotel „Lika” (Gospić) – ušlo 98, otpisano 35;

Kaznionica („Geriht”, Gospić) – ušlo 42.005, otpisano 38.990;

Stupačinovo – ušlo 4305, otpisano 4001;

Slano i Metajna (otok Pag) ušlo 17.502, otpisano 17.003;

Jadovno (Šaranova i druge jame) – ušlo 66.699, otpisano (ubijeno) – 55.066.

Premješteno: 2414

Srbi – sve škrape (jame): 91.418

Jevreji: 2511

Romi: 340

Hrvati: 271

Ostali: 266

Ženski spol: 11.470

Ispod 16 godina: 6.980

Prevezeni: vlakom 54.505, kamionima 25.800, ostalo 18.113

Broj škrapa: 329, bunara 38, zahodskih jama 21, krečana 19, ostalo 46

Kvalifikaciona struktura: seljaci 65%, radnici 5,5%, činovnici 5,3, studenti i đaci 9%, učitelji, profesori, doktori, svećenici, inžinjeri, pisci 11,2, ostali 4,0%.

Podaci iz Centralne NDH (dijelom do 26. 8. 1941)

Grkoistočnjaci (sada rimokatolici) 38.007

Privedeno: 261.000 (u NDH)

Rashodovano (ubijeno): 191.002

Odselili: 22.608

Jamči: s.r. Marko Frković

Zvanična statistika NDH u velikoj mjeri nadmašuje procjene jugoslavenskih, srpskih i hrvatskih istoričara. Iznenađuje „germanska preciznost”, trenutak „krvave iskrenosti” hrvatskih vlasti s kojom se pojačava povjerenje u prezentirane podatke. Udar hrvatskog noža u proljeće i ljeto 1941. bio je najžešći u odnosu na cijeli period NDH. Iz tog razloga je i najveći broj žrtva u tom periodu postojanja Koncentracionog logora Gospić.

Slične brojke je iznio Milan Ljuština iz Donjeg Lapca, koji je od aprila do avgusta 1941. bio zatočen u kaznionici Okružnog suda u Gospiću. Pred Komesarijatom za izbjeglice i preseljenike u Beogradu dao je iskaz da su po njegovoj procjeni, koju je temeljio na svom svakodnevnom praćenju uhapšenika koji su dovođeni u kaznionu, hrvatska vojska otpremila u logor Jadovno, njegove pomoćne logore i na stratišta Paga, oko 120.000 osoba, od čega 118.000 Srba, 1.800 Jevreja i 120 Hrvata.

Navedeni podaci uveliko nadmašuju i „krvavu” statistiku dr Đure Zatezala, u kojoj navodi da logor Jadovno obuhvata „42.246 pohapšenih i odvedenih muškaraca, žena i djece u 132 dana postojanja kompleksa logora Jadovno”. Istoričar Muzeja žrtava genocida u Beogradu Jovan Mirković o zaključcima dr Đure Zatezala iz njegove knjige „Jadovno”, iznio je slijedeće o dinamici ubijanja u logoru: „U 132 dana postojanja kompleksa logora Jadovno (dopremljeno je i ubijeno), u vremenu od 11. aprila do 24. juna 1941, dakle u 74 dana, 13.346, što znači prosječno 180 ljudi dnevno, a u vremenu od 24. juna do 21. avgusta, znači u preostalih 58 dana trajanja smaknuća u logoru i njegovim stratištima, ukupno 28.900 zatočenika, što je prosječno 498 dopremljenih Srba i Jevreja. Od broja 42.246 dopremljenih oduzet je broj od 2.123 zatočenika, koje ustaše nisu dospjele usmrtiti pre dolaska italijanske vojske, pa se tako došlo do brojke od 40.123 ubijena lica na stratištima na Velebitu (32.103) i na Pagu (8.020). Iz ovih podataka proizlazi da je prosječno dnevno u Gospić dovođeno 320 zatočenika i ubijano u prosjeku 304”.

Ustaše su, prema istraživanjima Zatezala, prije dolaska Italijana u sam Gospić, „potrpale” 2.123 zatočenika u vagone za stoku i transportovali 19, 20 i 21. avgusta u logor Jastrebarsko. U posljednjem transportu, 21. avgusta 1941. bilo je 900 Srba koji su istoga dana iz Jastrebarskog otpremljeni u Jasenovac, te su oni bili i njegovi prvi zatočenici. Preostale dopremljene iz Gospića odvezli su iz Jastrebarskog tokom nekoliko slijedećih dana u logor Kruščicu, Lepoglavu, a najviše u Jasenovac. Oko 200 ubili su u samom logoru Jastrebarsko. Đuro Zatezalo je do kraja 1990, kada se sa speleolozima spuštao u Šaranovu jamu, uspio da prikupi poimenične podatke za 10.502 lica.

U vreme održavanja Prve konferencije o Jadovnom, 2011. u Banja Luci, negodovanja je izazvala izjava kustosa Muzeja genocida Dragana Cvetkovića, koji je za zagrebačke „Novosti” „previše olako i u dvije rečenice sublimirao da se broj žrtava kompleksa logora Gospić–Jadovno–Pag može zaokružiti na 16 – 17 hiljada”.30) S druge strane, Komisija za popis žrtava rata SIV-a (vlade SFRJ) poimenično je utvrdila 1.794 žrtve logora Jadovno. Nakon što su rezultati te „državne” istrage stavljeni pod embargo, u narednim godinama su objavljivane različite procjene, od 15 do 72 hiljade ubijenih. Značajno je da je 1962. izvršen speleološki pregled jama, pa je u časopisu „Naše planine” objavljen izvještaj Tihomira Pajalića prema kojem se u Šaranovoj jami nalazi sloj kostiju debljine 1,35 m, na dnu jame dimenzija oko 4h6 metara. Na osnovu takve ekspertize Pajalić je utvrdio da je broj žrtava značajan, ali se, po njemu, „sigurno ne broji desecima tisuća”.31) Istoričar Gojko Vezmar navodi podatak da je s područja Like u razne jame i bezdane bačeno ukupno 2.188 ljudi, od čega se na stradale iz logora Gospić–Jadovno odnosi 919(!?) žrtava. Pri tom Vezmar nije obradio pitanje žrtava koje su u Jadovno dovođene iz drugih krajeva (!?).32)

Rezime

U ovom dokumentarnom članku rekonstruiše se i analizira fenomen neskrivene mržnje prema Srbima od strane pripadnika nacije hrvatstva, koja se javlja već od nastajanja te nacije, u drugoj polovini 19. vijeka, i to naročito antisrpskom demagogijom Vatikana i Rimokatoličke crkve. Predstavlja se vatikanski prozelitizam i nastanak klero-frankovačke i ustaške ideje. Analiziraju se i „svjetovni” inspiratori, preko ličkih antisrpskih ideologa Ante Starčevića, Ante Pavelića, Andrije Artukovića i Mile Budaka, pa potom i izvršioci brojnih zločina („krvnici”) u gospićkom sistemu logora smrti koji se protezao od Koncentracionog logora Gospić („sabirališta”), sela Jadovnog, Tribnja Šibuljine, Karlobaga, pa do otoka Paga (Slano i Metajna). U centru autorove pažnje je „rad” i atmosfera u gospićkoj kaznionici 1941, sa opisima terora nad zatočenicima preko iskaza preživjelih logoraša.

Genocid je izvršen u ljetnjem periodu bezvlašća, okupacionog interegnuma, sa slabim uticajem italijanske okupacione vlasti, što je omogućilo novoj hrvatskoj zločinačkoj vlasti da za kratko vreme od tri do četiri mjeseca, u grozničavom ubilačkom nagonu, likvidira i izmasakrira na desetine hiljada Srba. Istaknuti zločinci su portretisani i nominalno istaknuti, odnosno predstavljeni u svoj svojoj opskurnosti i krvoločnosti. Predstavlja se i uloga Stepinčevih župnika – ustaških saradnika. Jedno poglavlje je posvećeno pokolju srpskog pravoslavnog krajiškog sveštenstva i hijerarhije, na koji rimokatolička hijerarhija i svećenstvo nisu uopće reagovali.

Napomene:

1) Đ. Zatezalo, „Jadovno – kompleks ustaških logora 1941”, knj. I i knj.II, Beograd, 2007.

2) Http://www.jadovno.com/milan-koljanin-logorgospic-u-hrvatskoj-nacionalnoj-rasnoj-politici-1941-godini.html)

3) Vidjeti: N. Žutić, „Rimokatolička crkva i hrvatstvo – od ilirske ideje do velike Hrvatske 1453 – 1941”, Beograd, 1997.

4) Rođen je 1640. u Brinju u Lici, u porodici srpsko-katoličkog krajiškog oficira, a umro u Karlobagu 2. veljače 1713. godine. Za arhiđakona i kanonika u Senju izabran je 1678. godine, ali je u isto vreme i dalje bio župnik u Brinju. Iako svećenik, često je odlazio na četovanja na tursku teritoriju. Muslimansko srpsko stanovništvo, posebno u Perušiću, nastojao je da zadrži na austrijskoj teritoriji, kako bi ga što prije preveo u rimokatolicizam. Službeno se nazivao „misionar Like i Krbave, župnik brinjski i kapelan vojske Generalata karlovačkog”. Papa ga  je 1692. imenovao „apostolskim delegatom za Liku” (Isto, str. 64).

5) Isto, 65.

6) Ivan Ivanić, „Bunjevci i Šokci u Bačkoj, Baranji i Lici”, Subotica, 1899.

7) Šime Starčević, „filolog”, rođen u Žitniku 18. travnja 1784, a umro u Karlobagu 14. svibnja 1859. godine. Školovao se u Varaždinu, Zagrebu i Gracu, teologiju završio u Senju, u kom je jedno vreme bio nastavnik. Od 1814. godine bio je župnik u Karlobagu. Najznačajnije Starčevićevo djelo je „Nova ričoslovica ilirička (srpska – N. Ž)”, objavljeno u Trstu 1812. godine. U „Glasniku dalmatinskom” objavljivao je u nastavcima, od 34. do 57. broja 1849/1850. gramatiku „narodnog ikavskog govora”, pod nazivom „Ričoslovje”. Imao je ideju da se „Dubrovnik, Dalmacija, Bosna, Slavonija i Horvacka” ujedine u jednom književnom jeziku” (štokavskom),  jer se „u govorenju među se mnogo ne razlikuju”. Zalagao se za štokavski književni jezik ikavskog izgovora na „narodnoj”, u stvari srpskoj bunjevačkoj osnovi. Bio je veliki protivnik Gajeva pravopisa i zalagao se za dalmatinski „verstopis”. O njemu su pisali Slovenac Branko Vodnik („Pop Šime Starčević”, Veda, 1912), Ljudevit Jonke („Književni jezik u teoriji i praksi”, Zagreb 1965), V. Anić („Akcenat u gramatici Šime Starčevića”, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, 1967).

8) M. D. Došen, Ante Starčević 1823 – 1923. „Ovaj broj ’Ličkog Hrvata’ posvećen je stogodišnjici rođenja Starčevića”. „Lički Hrvat”, br. 17, 17. svibnja 1923, godina II.

9) U tom vremenu, a to je druga polovina XIX vijeka, Starčević pored srpsko-bunjevačke ikavice koristi i ekavicu, kao i seljani sela Lički Novi pored Gospića, koji su donedavno ekavicom izgovarali riječi „zdelica”, „seno”). Marko Došen u navedenom članku ističe da je „naš slavni Kačić (Andrija Miošić – N. Ž) prvi „u povjesti i knjizi hrvatskoj” pomenuo ime Starčevića, i to „Jakova Ključkog kapitana” koji se „zakle hlibom” (hlebom – N. Ž). Došen opet priznaje da su Starčevići starinom iz Hercegovine, „kao i ostala bunjevačka plemena Like”. On pominje Starčevićevog rođaka Miloša Starčevića, „kapitana tvrđave” u Pazarištu. Sam Ante potiče od djeda Filipa (rođen 1743), koji je imao pet sinova: Adama, Jakova, Davida, Filipa i Martina. Antin otac Jakov oženio se Milicom, udovicom „nekog” Čorka, rodom „od pravoslavne kuće Bogdana od Kule”. Jakov Starčević s Milicom imao je dva sina, Jakova i Antu, kojeg je mati Milica, prema Došenovom zapisu, „sedmi dan iza rođaja, odnesla sama na krštenje u Klanac Pazariški” (krštenje u rimokatoličkoj crkvi).

10) K. Bradvarević, Arnautluk u Zagrebu, Novi Sad, 1902, 6-8.

11) (N. Žutić, „Srbi rimokatolici takozvani Hrvati”, Beograd, 2006).

12) Đ. Zatezalo, n. d.str. 105.

13) Isto, str. 106.

14) AH, ZKRZ – GUZ 1679/47, kut. 144; „Hrvatski narod od 11. juna 1941”. (cit prema: Đ. Zatezalo, str. 109).

15) M. Stanić, „Rimokatolički kler u ustaškom pokretu, po beleškama Viktora Novaka za Magnum crimen”, u: „Zbornik o Srbima u Hrvatskoj”, Beograd, 2009. U Zbirci Viktora Novaka nalaze se tragovi Novakovog korišćenja Vilovićevog spisa „Krvava crkva – hrvatski popovi i fratri u raspadu Jugoslavije i u pokoljima” (priredio Veljko Đurić – Mišina, izdanje SRS, Beograd, 2010), u slučajevima kada ga je Novak preko svojih skrivenih bilježaka navodio kao izvor. Novak je skupljenim listićima (bilješkama) dao skupni naziv „Fratri ustaše“, iako svi popisani nisu bili samo „fratri“ (franjevci). Od oko 900 popisanih svećenika, skoro polovina (oko 440) nije unesena u „Magnum crimen”.

16) Arhiv Srbije, građa pristigla iz BIA-e, Učešće sveštenstva u banditizmu i saradnji sa odmetnicima (1945).

17) „Selo Štikada pred jednim upadom Šikićeve bande opusti. Ostaše u selu samo staro i nejako, a ostali se posakriše iza grmlja i po kukuruzima. Šikić pošalje za odbjeglima poruku: – Opremite se, idemo na krštenje! Najprije starci povjeravaše da se radi samo o prekrštavanju, a onda po porukama uvjere i odbjegle. Svijet se vrati u selo. Ustaše ih povedu, ali ih ne povedu crkvi nego jami Bari. Tek sada, kad je selo razabralo o čemu se zapravo radi, nasta jak plač i jauk. Jama je bila opkoljena žicom, bodljikavom žicom. Ustaše staše da nagone selo i preko žice i u jamu. Nagonili su čak i hicima iz pušaka. Konačno su ustaše zatrpali jamu. Tu je našlo smrt 380 muškaraca, žena i djece.” (Iskaz izbjeglice iz Like, udove Mileve Badža, pred splitskim Odborom za pomoć srpskim izbeglicama. Na čelu Odbora proto Sergije Urukalo i prof. Silvije Alfirević i Niko Bartulović, „Hrvati četnici”, N. Žutić, „Đuro Vilović – od župnika do četnika”, Beograd, 2012, str. 120)

18) V. Novak, „Magnum crimen”, Beograd,  1986, str. 960.

19) N. Žutić, „Dokumenti o stradanju srpskog pravoslavnog sveštenstva i rušenju crkava”, „Srpska slobodarska misao”, br. 3, maj-juni 2011, str. 198.

20) Vidjeti: Đ. Zatezalo, n.d; D. Lastavica, n.d; V. Đurić – Mišina, n.d; D. Šućur, n.d;

21) D. Šućur, „Jadovnička golgota sveštenoslužitelja SPC 1941”, Banja Luka, 2014, str. 28.

22) AJ, Državna komisija za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača, dosije br. 502, Izvještaj Tomislava Dominisa, člana Okružne komisije za ratne zločine u Zadru, o pokolju 68 osoba iz Tribnja Šibuljine, izvršenom od ustaša dana 10. VIII 1941.

23) AJ, Državna komisija za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača, f. 29, Koncentracioni logor na Slanu na otoku Pagu.

24) Isto.

25) Okružna komisija za ratne zločine za Hrvatsko primorje na Sušaku, izvjestila je u februaru 1946. da se pokraj svih pronađenih jama „još vide ostaci spaljenih kostiju i pepela iz onog vremena kada su Italijani spaljivali lješine ubijenih žrtava” (Isto).

26) AJ, Državna komisija FNRJ za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača, f. 29, Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, Zagreb, 2. travnja 1946.

27) Isto.

28) Arhiv SPC.

29) AJ, 215-2-5.

30) Predrag Lozo, „Žrtve kompleksa logora smrti NDH Gospić-Jadovno-Pag zaslužuju više od jadnog prebrojavanja pojedinih kustosa”, „Intermagazin”, Fejsbuk.

31) S. Božičević, „Jame kao grobnice”, Zagreb 1991.

32) G. Vezmar, „Ustaško-okupatorski zločini u Lici 1941-45”, Beograd, 2004, str. 527.

——————————————————————–

Rad dr Nikole Žutića je objavljen je u časopisu „Srpska slobodarska misao“ (Broj 1-3, Beograd, Januar-jun 2017. godine.)

Vezani prilozi:

Nikola Žutić: Ličko krvavo ljeto 1941. | Jadovno 1941.

Nikola Žutić: LIČKI RIMOKATOLIČKI INSPIRATORI I …

Dr Niklola Žutić: Četnički liberalizam i antinacizam u …