Komarica u antisrpstvu nadmašio Izetbegovića

„U Republici Srpskoj je izvršen genocid nad Hrvatima …“, „Banjaluka je za Hrvate drugi Blajburg …“, „Isus plače nad onim što se događa u glavnom gradu Srpske …“ Sve su to antisrpski ispadi banjalučkog biskupa Franje Komarice kojim se oglašava kada god Hrvati u zapadnoj Hercegovini posegnu za Trećim entitetom. Najnoviji je plasiran preko intervjua turskoj agenciji „Anadolija“, koja i zvanično stoji na raspolaganju muslimanskom Sarajevu.

„Nije mi dovoljno poznato šta to znači entitet. Ako je entitet i hrvatski sličan entitetu RS ili sada Federaciji BiH, onda šta će nam to. Entitet RS znači da nema, ne postoje drugi narodi, članovi druge partije nego samo moje, jer sam ja gospodin Bog ovdje u ovom entitetu. Kakva je to onda država? Kakva je to lakrdija od države? To će biti samo strašna sramota za Hrvate i tobože taj hrvatski entitet, ako je to isto. Ovdje bez uvažavanja temeljnih ljudskih prava, odnosno ljudskog dostojanstva i prava svakog čovjeka na vlastiti identitet i na sva osnovna ljudska prava i slobode među kojima je takođe pravo na rodno mjesto, nema države. To je apsurdna država. Takve države, koliko ja znam, nema nigdje u Evropi. To i jeste bolno. Pustimo entitete i neentitete. Trebaju se političari pobrinuti i to je njihova zadaća, inače, ne bi smjeli biti na tom mjestu.“

Tim riječima je biskup Komarica ovih dana odgovorio ili, bolje rečeno, izbjegao da odgovori na direktno pitanje turske agencije „Anadolija“ „šta misli o hrvatskim težnjama za izdvajanjem u poseban entitet ?“. U prvoj rečenici Komarica se pravi nevješt da mu „nije dovoljno jasno šta znači entitet“. A već u drugoj („Ako hrvatski entitet treba da bude sličan RS ili Federaciji kakva je sada, onda šta će nam to.“) pokazuje da, naravno, ne samo odlično zna šta je entitet nego čak i da je nezadovoljan jedinstvenim bošnjačko-hrvatskim entitetom. Pošto je sve to govorio za tursku agenciju, nije bilo zgodno da otvoreno kaže da mu smeta što u Federaciji muslimani izborno, medijski i sl. dominiraju nad katolicima, nego je okrenuo u napad na Republiku Srpsku.

Po sistemu „ćerku kara, snahi prigovara“, umjesto na Bošnjake, okomio se na Srbe, odnosno Srpsku, i da bi ugodio i Bošnjacima i Anadolcima. „Entitet RS znači da nema, ne postoje drugi narodi, članovi druge partije, nego samo moje, jer sam ja gospodin Bog ovde u ovom entitetu“ – veli Komarica očito aludirajući na Dodika. Zna biskup banjalučki da ti „drugi narodi“, konkretno Hrvati katolici, u Srpskoj uživaju konstitutivnost, da imaju svog potpredsjednika Republike (Josip Jerković), potpredsjednika vlade (Anton Kasipović), tri ministra (Kasipović, Čordaš, Gluhaković), dvoje ustavnih sudija (Irena Mojović, Miljenko Arapović), i sve to u okviru garantovane nacionalne kvote, te poslanike HSP-a u parlamentu Srpske. Poznato mu je, takođe, da u RS ne vlada „moja stranka“, tj. SNSD, nego trojna koalicija u kojoj su još DNS i SPRS. I, najzad, bio je svjedok da taj, po njemu „gospodin Bog“ nije neka metafizička sila, nego naprosto popularan političar koji je voljom građana Srpske demokratski izabran tri puta za premijera i dva puta za predsjednika.

Komarica, koji je čitav rat proveo u Banjaluci, neometano živio i djelovao u svojim privatnim i službenim prostorijama, dok su se srpske izbjeglice protjerane iz Hrvatske potucale po ulicama tog istog grada. Komarica je postao poznat po tome što i dvije decenije nakon rata ne prestaje da kuka zbog toga što se Hrvati ne vraćaju u Republiku Srpsku. Pri tome nikada nije objasnio kako i gdje da se vrate kada su odavno restituisanu nepokretnu imovinu prodali ili zamijenili, te novi život mnogi započeli baš u dijelovima Hrvatske iz koje su „Olujom“ trajno oduvani Srbi.

Ovaj laureat više međunarodnih priznanja za humanizam nije, međutim, pustio nijednu suzu za neuporedivo većim brojem Srba koji se nisu vratili na svoja ognjišta u Federaciju i u Hrvatsku. Nikada nije javno protestovao što je iz Srajeva iscurilo 148 hiljada pravoslavne hrišćanske braće, ili što ih praktično više nema na lijevoj obali Neretve i u Mostaru. A o Jasenovcu i o beatifikaciji Stepinca takođe ga nešto nismo čuli. Za biskupa Komaricu je jedino važno što je masovnim odlaskom Hrvata katolika opustjela banjalučka biskupija, a u Banjaluci kruži priča da diže galamu baš zato što je tome i sam kumovao.

Hrvati su organizovano napustili Banjaluku tek početkom 1995. godine, uoči operacije „Bljesak“. Na Savi je saobraćala skela kod sela Davor i svi su tu prešli, a tamo ih dočekali sunarodnici sa smještajem, hranom, pićem. Po mnogim pričama, upravo biskup Komarica je bio taj koji ih je pozvao da napuste grad, jer je, navodno, bio ranije informisan da predstoji hrvatsko-bošnjački napad na Bosansku Krajinu i da će kolone srpskih izbjeglica nagrnuti u Banjaluku i lokalni Hrvati postati taoci.

Ali, šta stoji iza tog ničim izazvanog najnovijeg ispada biskupa Komarice? Naizgled potpuno nelogično i neočekivano, povod su prvi uspjesi hercegovačkih Hrvata u borbi za stvaranje trećeg entiteta ili, bolje rečeno, obnovi Herceg-Bosne. Franjo Tuđman je tokom cijelog rata igrao paralelno na dvije karte. Na jednoj strani, na nacionalno umjerene Posavce i Srednjebosance, koje je u Sarajevu predstavljao Stjepan Kljujić sa probosanskom politikom vezivanja barjaka šahovnice i polumjeseca. Na drugoj strani, bili su nacionalno radikalniji hercegovački Hrvati, na čelu sa Matom Bobanom u Grudama, koji su nakon proglašenja RS stvorili svoj nacionalni entitet – Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu. U zagrebačkoj centrali HDZ-a prve je zastupao Stjepan Mesić, druge – Gojko Šušak, a Tuđman je zavisno od spoljno političkih okolnosti davao prednost čas jednima – čas drugima.

Dok su početkom rata Posavci i Srednjobosanci bili brojniji i politički dominantniji, kasnije je postalo obrnuto. Odliv Hrvata iz Posavine i srednje Bosne, koje su se našle na prostoru RS i kantona sa bošnjačkom većinom, odnosno njihov planski transfer u Hrvatsku i, manjim dijelom, u zapadnu Hercegovinu, donio je prevagu Hercegbosancima. Poslije višegodišnje bezuspješne borbe protiv bošnjačkih političara i međunarodnih posrednika, oni su upravo sada, uz podršku Zagreba i Berlina, na pragu da dobiju hrvatsku izbornu jedinicu u Federaciji. Zahvaljujući tome, njihove predstavnike u zajedničkim organima više neće birati daleko brojniji Bošnjaci, a to je i korak bliže trećem entitetu.

Kao Posavac i po rođenju i po teritorijalnoj crkvenoj nadležnosti, Komarica je zajedno sa Kljujićem i ostalim probošnjačkim „beiha“ integralistima poražen unutar hrvatsko-katoličkih redova i nije čudo što se agencija „Anadolija“ za intervju obratila baš njemu, a ne, recimo, mostarskom biskupu Periću, koji je pristalica trećeg entiteta. A najbolji dokaz Komaričinog disidentstva u odnosu na glavni tok aktuelne hrvatske politike u BiH jeste njegov razlaz sa Draganom Čovićem. Hrvatski član Predsjedništva BiH i lider HDZ-a izjavio je da „Hrvati nisu ugroženi u Srpskoj i da se status jednog naroda ne mjeri brojem pripadnika, kao što se ranije ogradio i od poređenja Banjaluke sa Blajburgom.

Izvor biskupove agresije prema Banjaluci dolazi u stvari otuda što vlast Srpske podržava formiranje hrvatskog entiteta i Dodik dobro sarađuje sa Čovićem. Ali je u svom nemoćnom bijesu zaista je pretjerao u antisrpstvu. Ondje gdje je Izetbegović, bar u posljednje vrijeme, stao („genocidna tvorevina“ i sl.), Komarica je nastavio („Blajburg“, „suze Isusove“). Njihova zamjena uloga u blaćenju Srpske i njenog lidera možda se može se tumačiti i iz šireg konteksta. Bošnjački političari iz redova vladajuće SDA i vodeći imami iz pridružene IVZ svojim vezama sa islamskim terorizmom već su se isuviše kompromitovali u međunarodnoj javnosti, pa je postalo neophodno da pritisak na Srpsku preuzmu kredibilnije hrišćanske komšije. Kada jedan biskup izmišlja „genocid nad Hrvatima u prijestonici RS“ onda se to prepoznaje kao antisrpski stav Vatikana, koji ima snažan eho u svim katoličkim zemljama ne samo Evropske unije. Kome nije jasno ko stoji iza toga, treba da se prisjeti da je Holbruk privolio Aliju da potpiše Dejton obećanjem – „Mi ćemo se naknadno pobrinuti za Srpsku …“

Biskupu banjalučkom trebalo bi postaviti jednostavno pitanje: kako se genocida u Srpskoj, koji je, kako on veli, počinjen nad Hrvatima tokom rata, prisjetio sa tolikim zakašnjenjem. Zašto je o tome ćutao više od dvije decenije? To bi trebalo da objasni prije svega svojim katolicima i Hrvatima. Srbima i pravoslavcima je još od Jasenovca sve jasno.

Autor: Nenad Kecmanović

Izvor: Fond strateške kulture

Vezane vijesti:

Biskup Komarica „blagoslovio“ sliku sveca koju je naslikao …

Biskup Komarica: Banjaluka je za mene Blajburg | Jadovno 1941.

Biskup Komarica: Želim da iznesem činjenice o Blajburgu …