Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
Naredba o vraćanju u Jugoslaviju se odnosila na Hrvate i ostale, sa izuzetkom četnika. Svi koji su bili protiv komunista proglašeni su fašistima
Britanci vraćaju Srpski dobrovoljački korpus
BORIVOJE M. Karapandžić u svojoj knjizi “Jugoslovensko krvavo proljeće 1945” piše da su četnici, nastojeći da što prije ostvare kontakt sa saveznicima, napisali pismo, mastilom, ćirilicom, na kockastom trgovačkom papiru, adresovano na savezničkog komandanta (autor mu ne navodi ime) u Koruškoj. U njemu je pisalo:
“Jugoslovenska vojska u otadžbini iz Crne Gore, Boke i Starog Rasa obraća se savezničkom komandantu sa molbom da nas prihvati i pruži politički azil do našeg ponovnog povratka u domovinu. Nama se u borbi protiv okupatora, nametnula i borba protiv komunista. Jedva čekamo da dođe dan kada ćemo zajedno sa našim saveznicima nastaviti borbu protiv komunističkih bandi.”
Pismo koje je donijela mlada djevojka, obraćajući se na francuskom jeziku, završilo je u rukama Milana Baste, komesara 51. vojvođanske divizije. Basta u svojoj knjizi “Agonija i slom NDH” piše kako je potom posjetio četnički štab i kako mu je Risto Jojić, pošto je vidio da od Engleza nema ni traga, saopštio: “Mi smo konačno izgubili rat. Rat su dobili naši protivnici i nama ne preostaje ništa drugo, nego da se predamo novoj jugoslovenskoj armiji.”
Da li je to Jojić rekao baš tako i samo u svoje ime, možda u dogovoru s najužim četničkim rukovodstvom, ili u trenutku beznađa, teško je reći. Istina je da će se to dogoditi, ali je najveći broj izbjeglih vjerovao da će saveznici intervenisati i da neće biti ni dobrovoljne predaje partizanima, niti izručivanja od strane saveznika Titovoj vojsci. A što se tiče Engleza, njih je i te kako bilo tih dana u Austriji, što će pokazati naredne stranice.
Pitanjem jugoslovenskih izbjeglica tog proljeća u Austriji, bavio se, veoma ozbiljno, Nikolaj Tolstoj. Praunuk bratanca slavnog pisca Lava Nikolajeviča Tolstoja, pošto je njegov otac napustio Rusiju, rodio se 1935. godine u engleskoj grofoviji Kent. Grof Nikolaj, koji je studirao istorijske nauke u Engleskoj i Irskoj, u svojim knjigama se, naime, bavio nevinim žrtvama Drugog svjetskog rata. “Ministar i pokolji” je do sada najcjelovitija istorija događaja iz maja 1945. koji su se odigrali u tadašnjoj Britanskoj okupacionoj zoni u Austriji i završili stradanjem golemog broja kozačkih, hrvatskih, slovenačkih, srpskih i crnogorskih ratnih zarobljenika i civila kod Blajburga i u jamama Kočevskog Roga. Kako sam ističe u svojoj knjizi, Nikolaj Tolstoj je 1989. godine od strane jednog engleskog suda, osuđen na novčanu kaznu od milion i po funti zato što je objavio pamflet “Ratni zločini i uprava škole Vinčester”. U njemu sam, kaže Tolstoj, optužio lorda Aldingtona da je učestvovao u krupnome ratnom zločinu. Kao brigadir Tobi Lou, on je u maju 1945. bio načelnik štaba generala Kitlija u Koruškoj. Tada su britanske snage “Staljinu i Titu izručile desetine hiljada kozačkih, slovenačkih, hrvatskih, srpskih i crnogorskih ratnih zarobljenika i izbjeglica koje su time, kako je to anticipirao, osuđeni na ropstvo, mučenje i vjerovatno smrt, a za to je odgovoran ministar Harold Makmilan”.
Suočen s novčanom propašću, ali ne odustajući od nastojanja da dokaže istinitost svoga viđenja tragičnih zbivanja, grof Tolstoj je u međuvremenu prikupio nove dokaze i svjedočanstva i uključio ih u knjigu “Ministar i pokolji”.
U poglavlju o predaji Jugoslovena, Tolstoj objašnjava da je Tito sredinom maja nad granicom Koruške i Slovenije uspostavio kontrolu, dovoljnu da se spriječi bilo kakav veći upad na teritoriju Austrije pod britanskim nadzorom. Zapovjednik brigade Skot je mješavinom obmane i sile spriječio paničan bijeg velikog dijela hrvatskog stanovništva u Blajburgu. Gotovo četvrt miliona Hrvata vraćeno je preko Drave i “prepušteno na milost i nemilost Titu. Komunističke su se trupe i njihova politička policija pripremale da počine pokolje užasnije od svih grozota što su se zbile za četiri godine rata i okupacije”.
– Ako su mislili da su na sigurnom – piše Tolstoj i za izbjegle s teritorije Crne Gore, dijelova Srbije, Bosne i Hercegovine – ubrzo su bili razuvjereni. Onoga dana kada je zapovjednik Skot u Blajburgu vratio glavninu Hrvata, zapovjednik Lou u komandi korpusa (riječ je o Petom britanskom korpusu) složio se s partizanskim pukovnikom Hočevarom da će “uhvatiti, razoružati, zatvoriti u logor, a potom vratiti u Jugoslaviju sve one koji pobjegnu u Austriju”. Tolstoj, elaborirajući temu da li je ili nije trebalo da dođe do izručenja izbjeglica kaže da je “13. maja sam Kitli u pratnji nekolicine potčinjenih objasnio Makmilanu u da je veliki broj predatih Jugoslovena bio sastavljen od žena i djece… koji panično bježe u ovo područje pred Jugoslovenima koji nadiru. Bilo je tu, kaže on, hrišćana, vjernika, konzervativaca u politici i drugih koji su iz raznih razloga bili neskloni revolucionarnom komunizmu i koji su zbog toga proglašeni fašistima i nacistima.
Neizvjesnost, ponajgora od svih muka, stigla je sa saznanjem da bi tek trebalo da putuju tamo gdje nema komunista, gdje se živi uglavnom srećno, kako su vjerovali. Pojedinci, ne mogavši da izdrže to prokleto dobovanje u glavi koje se sastojalo od svega nekoliko riječi: – Hoće li nas, zbilja, vratiti u Jugoslaviju? – počeli su da bježe. Ogromna većina je, pak, čekala na transport prema saveznicima.
Oko samih izbjeglica na području Austrije, prema pisanju grofa Tolstoja, bilo je tih majskih dana dosta nedoumica. Neke indicije upućivale su na zaključak da će se izbjeglice iz Crne Gore, Srbije i Bosne izvući, da će preći italijansku granicu.
– Hrvati su po mnogo čemu bili poseban slučaj. Hrvatska je bila njemački saveznik tokom cijelog rata i njena je vojska služila osovinskim silama. Ustaše su posebno u vrijeme svoje takozvane nezavisnosti počinile užasne zločine nad Srbima. Ispravno ili ne,činjenica je da su mnogim pripadnicima britanskih snaga nesrećni Hrvati bili manje simpatični od Srba i Slovenaca. Osim toga, izvjesno je da je pokušaj bijega velikog broja Hrvata u Austriju druge i treće nedjelje maja 1945. bio takvih razmjera da britanske vojne vlasti nisu mogle razmišljati o njihovom prihvatanju.
Naredba generala Robertsona izdata 14. maja kojom se zahtijeva da se “svi zarobljenici jugoslovenskog državljanstva koji su služili njemačkim snagama” moraju izručiti Jugoslovenima, bila je, čini se, direktan odgovor na tu nepodnošljivu migraciju. Naredba se u načelu, ako ne i isključivo, odnosila na Hrvate i uvjerila je Aleksandera Kirka da se repatrijacija odnosila na sve “s izuzetkom četnika.”
Uslijedila je 17. maja, kako navodi Tolstoj, Aleksanderova naredba generalu Makriju kojom je od njega zatražio evakuaciju “četnika i disidentskih Jugoslovena” u Italiju.
No, stvari će, uskoro krenuti sasvim drugačijim tokom. I putevima.
Tolstoj navodi zapis Najdžela Nikolsona: “Kao što cijeli svijet zna, Tito se dogovorio (s Britancima, primjedba S. G.) da 21. maja povuče svoje partizane iz Koruške… Naš doprinos sporazumu (nastao je nakon pregovora koji su 19. maja vođeni u Klagenfurtu između generala Kitlija i partizanskog pukovnika Ivanovića) bila je odluka da Titu izručimo sve jugoslovenske zarobljenike u našim rukama, koji mu nisu bili skloni.”
Piše: Savo Gregović
Sutra: Opelo posle 60 leta
Izvor: NOVOSTI
Vezane vijesti:
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine I
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine II
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine III
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine IV
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine V
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine VI
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine VII
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine VIII
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine IX
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine X
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine XI
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine XII
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine XIII
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine XIV
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine XV
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine XVI
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine XVII
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine XVIII
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine XIX
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine XX
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine XXI
Slovenačko krvavo proleće 1945. godine XXII
