Ko će pamtiti ako nećemo mi?

Kultura sjećanja i pamćenja, sa plemenitim ciljem očuvanja uspomena na stradalnike iz Drugog svjetskog rata, projekat je Udruženja studenata istorije Dr Milan Vasić.

Podstaknuti osjećanjem dužnosti i potrebom da se konačno jednom za svagda nevine žrtve spasu zaborava, ovi mladi istoričari organizovali su niz značajnih predavanja i genocidu i holokaustu u Drugom svjetskom ratu, i ne misle da ostanu na tome.

Projekat je završen, ljudi su imali priliku da čuju mišljenje dobrih predavača iz oblasti koje se bave holokaustom i genocidom. Da li je to prvi organizovani projekat vašeg udruženja i kako ocjenjujete uspjeh?

Projekat Kultura sjećanja i pamćenja nije završen. Završen je seminar, a u nastavku projekta 20.06.2012. smo u saradnji sa Udruženjem građana Jadovno 1941. na Filozofskom fakultetu postavili izložbu Moje jadovno o kompleksu logora smrti Nezavisne Države Hrvatske, Gospić – Jadovno – Pag, koja će biti otvorena do sredine jula.

Da, ovo je prvi projekat Udruženja studenata istorije Dr Milan Vasić kojeg smo organizovali zajedno sa Udruženjem građana Nefeš haja kojeg sačinjavaju ljudi koji se ovim temama bave već nekoliko godina. Možemo se pohvaliti da smo na seminar uspjeli dovesti nekoliko najznačajnijih imena iz srpske nauke koji se bave izučavanjem holokausta i genocida što nam je omogućilo da se prvi put u toku školovanja sretnemo sa konkretnim znanjima iz ove oblasti i, što je možda i važnije, da shvatimo koliko toga nije urađeno i šta mora postati poslanje novoj generaciji istoričara.

Seminar je definitivno uspio. Po prvi put na našem Filozofskom fakultetu smo dva mjeseca govorili o ovim veoma značajnim temama. Od preko 30 polaznika seminara gotovo svi su bili redovni do kraja što nije bilo lako ako uzmemo u obzir da je realizacija seminara tekla uporedo sa predavanjima i ispitnim rokovima. Rezultati ovog seminara će, nadamo se, biti vidljivi već krajem godine kad završimo planirano istraživanje kojeg će provesti polaznici ovog seminara.

Šta je natjeralo studente istorije da organizuju nešto takvo i ko vam je pomogao sa kontaktima, organizacijom?

Pojmovi holokaust i genocid su u određenoj mjeri prisutni u našoj javnosti, ali na žalost, determinisani tumačenjima događaja iz poslednjeg rata, najvećim dijelom Srebrenicom, što u osnovi zamagljuje pravu sliku stvari.

Sa druge strane, Republika Srpska nema naučne institucije koje bi se bavile ovim prblemima čime je otvoren prostor udruženjima unutar kojih nerijetko djeluju diletanti, ljudi bez adekvatnog obrazovanja, a u nekim slučajevima i ljudi veoma sumnjivih namjera.

Iz ovih razloga smo se odlučili da pokušamo oformiti grupu studenata koja će se dalje u svom profesionalnom radu baviti ovim temama. Drugim riječima htjeli smo pokazati naučnoj, ali i široj javnosti da u Republici Srpskoj postoji naučni potencijal koji nije iskorišten.

Kakve su reakcije i kako uopšte ocjenjujete interesovanje ljudi za ovu temu, koja je od ogromnog značaja za ovaj narod?

Interesovanje postoji, to nije sporno, ali ono nije artikulisano. Jednostavno, nemamo naučne institucije čiji glas bi predstavljao autoritet u javnosti. Ako pogledamo produkciju u komunističko vrijeme vidićemo da ni tada nije manjkalo interesovanja, ali je uočljivo odsustvo sistema. Primjera radi u našoj javnosti je dominantna tema da li je u Jasenovcu ubijeno 700000 ljudi, a kada biste od učesnika u raspravi zatražili da vam nabroje 10 imena stradalih u Jasenovcu naišli biste na muk. Imamo potpuno pogrešno trasirane narative o genocidu i poražavajuće odsustvo nauke prije svega na lokalnom nivou.

Kakva su vaša iskustva sa znanjem mladih ljudi (studenata/učenika) o genocidu u Drugom svjetskom ratu i šta još može da se uradi da se svijest o tome kod njih probudi?

Stanje nije jednostavno. Kod učenika postoje više neke maglovite predstave nego konkretna znanja, dok je kod studenata, bar kad je riječ o studentima istorije, situacija znatno drugačija. Pitanje je da li imamo pravo da od mladih očekujemo znanje ako uzmemo u obzir da u nastavnom planu i programu nemamo nastavne jedinice koje obrađuju ove istorijske pojave i da pomen tema uglavnom zavisi od senzibiliteta nastavnika. I u obrazovanju je uočljiv nedostatak sistema.

Dakle borba za uvrštenje tema holokausta i genocida u nastavne planove obaveznog obrazovanja i uspostavu naučnih institucija daju mogućnost da iziđemo iz nezavidne situacije u kojoj se danas nalazimo.

Kakve još projekte spremate i kada je i kako nastalo udruženje?

Udruženje je nastalo 2010. Godine okupljanjem grupe entuzijasta sa ciljem da rade na unapređenju uslova studiranja i provođenju stručnih i obrazovnih projekata. Stupili smo u kontakt sa Međunarodnim udruženjem studenata istorije i nekoliko naših kolega će u septembru učestvovati na međunarodnom skupu ove asocijacije.

Što se tiče drugih projekata, kolege Nikola Borković i Nemanja Kuridža rade na projektu Komandanti govore. Cilj je prikupiti, naučno obraditi i objaviti izjave ratnih komandanata Vojske Republike Srpske. Sledeće godine planiramo organizovati seminar o holokaustu i genocidu, samo sada na široj, međunarodnoj platformi.

Kako je biti student u Srpskoj i da li su studenti aktivni u smislu bavljenja naučnim radom, sticanja novih znanja, putovanja?

“Kako je biti student?“ Odgovor na vaše pitanje može da se kreće od minimuma do maksimuma na amplitudnoj krivulji u zavisnosti od toga ko na njega odgovara. Ipak, moramo se složiti da se na našim fakultetima malo toga promjenilo u poslednjih nekoliko godinama.

Nešto konkretnije možemo govoriti o tome kako je biti student istorije u Srpskoj.

To znači prilagođavanje raznoraznim negativnim pojavama od omalovažavanja struke pa sve do uočavanja nerada i nebrige u poslovima koji se tiču suštinskih, identitetski važnih poslova našeg naroda.

To istovremeno znači i imati dvije učionice od po 30-tak mijesta na preko 300 studenata i ne imati na raspolaganju ni jedan dostupan računar u 21. vijeku uprkos svim pričama o standardima i bolonjama.

Značilo bi to i gledati i pojedine „profesionalne“ studentske organizacije kojim je najbitnije organizovati žurku u „eminentnim“ lokalima kako bi kasnije podijelili novac zarađen na svojim kolegama.

To znači obijati pragove raznih institucija, vrata univerzitetskih instanci i svih drugih dok vas blijedo i sa podsmijehom gledaju kako im objašnjavate koliko je bitan odons prema našim stradalim precima ili koliko je značajno sakupiti izjave onih koji su stvarali RS.

Biti student istorije u Srpskoj znači i neprestani rad i uvjerenje da se za vrijednnosti koje se tiču zajednice vrijedi boriti uprkos svemu navedenom.

Na pitanja odgovarali:

Predrag Lozo

Dragoslav Ilić

Izvor: frontal