Hubert Butler, ‘Balkanski eseji’ (s engleskoga preveli Hana Dvornik i Srđan Dvornik; Fraktura, Zagreb): Prisilno prekrštavanje i nadbiskup Stepinac u Butlerovim esejima zauzimaju središnje mjesto
Biografija Huberta Butlera (1900 – 1991) odgovara profilu intelektualca kojeg se u državotvornoj terminologiji uobičava zvati ‘prijateljem Hrvatske’. U predgovoru ‘Balkanskih eseja’ Chris Agee ističe kako je savršeno jasno da je ‘jedan od najboljih irskih književnih umova dvadesetog stoljeća’ imao ‘osobito veliku ljubav prema Hrvatskoj’. Irac po rođenju, odgojen i formiran na Novom zavjetu, Butler je sredinom tridesetih godina živio s porodicom u Zagrebu i tečno govorio hrvatski, odnosno srpskohrvatski jezik. Kao irski nacionalist pokazivao je simpatije prema malim narodima koji se bore za samostalnost, kao irski protestant svoj je politički svjetonazor temeljio na hrišćanskoj etici. I simbolički važno, Hubert Butler je bio među izabranima koji su posjetili u zatvoru nadbiskupa Stepinca, zabilježivši taj događaj u eseju ‘Posjet Lepoglavi’.
No kako bi se neugodno iznenadili oni koji bi u ovim karakteristikama – Irac, nacionalist, hrišćanin, nit’ komunist, nit’ blizak Titu – naslutili ‘prijatelja Hrvatske’. Kada je Butler stigao u Zagreb, na stanici se upravo spremao ispraćaj kralja Aleksandra ubijenog u Marseillesu. Tijelo kralja ležalo je nekoliko sati između lončanica s biljkama, a među onima koji su molili uz njega bili su nadbiskup Bauer i njegov pomoćnik, monsinjor Stepinac. Sedam godina kasnije, dolaskom Pavelića i ustaša, piše Butler, u Zagrebu je odigrana eshilovska tragedija. ‘Isti mladi svećenik koji je bio stajao pokraj lijesa svog ubijenog kralja pred svojim se zemljacima ponovo pojavio kao nadbiskup, s desne strane ubice svog kralja, bespomoćan pred Pavelićevom odlučnošću da istrijebi pravoslavce progonstvom, masakrom ili prisilnim prekrštavanjem. Nezadovoljan ali ledeno korektan, Stepinac se smatrao slugom Sile koja je iznad kralja ili njegova ubice i koja ima pravila za svaku priliku. Savjest mu je bila čista.’ Posljednju rečenicu i sam će Stepinac često koristiti.
‘Balkanski eseji’ pokrivaju širok spektar tekstova, no prisilno prekrštavanje i nadbiskup Stepinac zauzimaju središnje mjesto. U razdoblju NDH Butler vidi ‘teški slom mašinerije hrišćanstva’ i njezine eklezijastičke strukture. NDH i Pavelić predstavljaju ‘jedinstven amalgam religije i zločina’, a prekrštavanje pod prijetnjom smrću je ‘upad fanatičnih barbara u čisto crkvenu domenu preobraćenja’. Teatralnu anegdotu o tome kako je Stepinac na vrhuncu vjerskih pokolja upao u poglavnikov ured i uzviknuo ‘To je Božja zapovijed! Ne ubij!’ Butler uzima s rezervom. I ironijom. S obzirom na Stepinčev ‘princip lojalnosti postojećim vlastima i njihovim vojskama, mislim da je stvarno mislio ‘Ne ubijaj previše!’, ili nešto takvo’, zaključujući: ‘Siguran sam da je Pavelić dvojio nad time što je nadbiskup zapravo htio reći.’
U poslijeratnoj Irskoj Stepinac je imao status mučenika. Borba koja je prethodila komunizmu bila je međukršćanska, no od nje se nije kovalo mučeništvo. U Lepoglavi Butler je Stepincu postavio pitanje zašto je, kada je želio da se prekrštavanje dovede u red, kao jednog od dvojice suradnika izabrao monsinjora Šimraka, apostolskog upravnika Grkokatoličke crkve i oduševljenog pobornika prekrštavanja. Dodajući kako se nelagodno osjeća što kao slobodan čovjek postavlja to pitanje i kako nema pravo inzistirati na odgovoru. Nadbiskup je, ne nudeći odgovor, samo kratko rekao: ‘Notre conscience est tranquille.’
Autor: Dragan Jurak
Izvor: PORTAL NOVOSTI
Vezane vijesti:
Alojzije Stepinac – čovek od najvećeg poverenja NDH | Jadovno …