Knjige su završavale na smetljištu, neke i u vatri

Najviše je knjiga bacano direktno na smetlište, a bile su nošene i u kontejnere. Građani bi često reagirali na takve stvari, bilo pismima u novinama, bilo prijavama. Bilo je i primjera spaljivanja knjiga. Recimo, vaš kolega Igor Lasić opisuje jedan takav slučaj u školi u Velikoj Gorici. Bilo je toga i drugdje, primjerice u Požegi i nekim drugim mjestima, ističe Ante Lešaja, autor knjige „Knjigocid – uništavanje knjiga u Hrvatskoj 1990-ih“ o sustavnom čišćenju hrvatskih biblioteka od nepoželjnih autora i naslova

Višegodišnji rad na skupljanju materijala o izbacivanju knjiga iz hrvatskih knjižnica tokom devedesetih godina, koji je poduzeo publicist, prevodilac i knjižničar Ante Lešaja, na kraju je urodio knjigom pod naslovom „Knjigocid – uništavanje knjiga u Hrvatskoj 1990-ih“, čiji su suizdavači „Profil“ i Srpsko narodno vijeće iz Zagreba. S autorom razgovaramo i o političkoj atmosferi početkom devedesetih koja je dovela do knjigocida.

Koliki je broj naslova koji su uništeni u devedesetima – o kakvom se obimu uništenih knjiga radi? 

Taj je podatak za novinare najbombastičnija stvar. Međutim, redovito ih upozoravam da se radi o relativno nepouzdanoj cifri. Naime, knjige nisu uništavane, bacane ili odstranjivane samo u narodnim i školskim knjižnicama. Ogroman broj knjiga bačen je iz ustanova koje nisu obuhvaćene statistikom, iz domova JNA, iz Socijalističkog saveza, komiteta Partije, mjesnih zajednica, iz različitih specijaliziranih ustanova itd. Ono što je bilo moguće utvrditi ušlo je u službenu statistiku, koja je i sama nedovoljno precizna. Bilo kako bilo, jako varira broj uništenih knjiga po godinama. Inače, podaci se službeno objavljuju svake tri godine i teško je precizno reći što se unutar tih trogodišnjih razdoblja događalo. Nepobitna je činjenica da su fondovi najviše smanjivani u osnovnim školama. Važno je reći i to da broj odstranjenih knjiga treba korigirati i s obzirom na stanje na području ondašnje Krajine. Ti su podaci, kao što se zna, bili nedostupni. Korekcija je išla s obzirom na stanje knjižnog fonda 1989. godine, koji sam onda umanjivao prema statističkim podacima, otpisu i broju biblioteka. Može se reći da je otprilike uništeno iznad dva milijuna svezaka knjiga.

Sve je počelo u Saboru

Je li bilo primjera otpora samih knjižničara takvoj politici čišćenja? 

Za potrebe rada na ovoj knjizi razgovarao sam s određenim brojem bibliotekara. Iz razgovora s njima stekao sam utisak da je velika većina bibliotekara poštovala profesionalna načela. Izbacivanje knjiga u velikoj je mjeri bilo rezultat samovolje određenih ljudi. Međutim, i ta samovolja nije nastala sama po sebi, nego je bila uvjetovana politikom isključivosti koja je tada vladala u cijelom društvu. Primjerice, u knjizi navodim debatu iz 1992. godine u Saboru o udžbenicima. U toj je debatiNedjeljko Mihanović govorio o Vojinu Jeliću kao četniku. Pa zaključuje kako u udžbenicima, eto, ima Vojina Jelića, a nema, recimo, Petra Šegedina ili Ivana Aralice, dakle, po njemu, naših najboljih pisaca. Uz to, kaže Mihanović, Jelić je ne samo četnik, nego ni estetski ne zadovoljava da uđe u udžbenike, iako je sa svojim romanom „Anđeli lijepo pjevaju“ ušao u ediciju „Pet stoljeća hrvatske književnosti“. Autor kritičkog predgovora Branimir Bošnjak tvrdi da je riječ o jednom od najboljih romana u jugoslavenskim književnostima. Neće, dakle, biti da estetski ne odgovara, nego se tu radilo o pogromu pisca koji je došao iz Sabora. Neposredno nakon toga, Ministarstvo prosvjete i kulture donosi sporni Naputak za rad u knjižnicama osnovnih škola. Tu stoje one već poznate stvari o tome da se iz knjižnica moraju maknuti ideološki naslovi, knjige moraju biti samo na hrvatskom jeziku itd. Dakako, bilo je i primjera samovoljnih odluka samih knjižničara. Recimo, jednu su knjižnicu u Istri i prije toga, dakle 1990. i 1991. godine, očistili od nepoćudnih naslova.

Dakle, može se govoriti o dominantnoj kulturnoj klimi nesnošljivosti tih godina?

Tako je. Uostalom, po istom tom principu rušeni su i spomenici, s čime i započinjem knjigu. Nitko nije kažnjavao niti na bilo koji drugi način sankcionirao rušitelje.

Je li sada kasno sankcionirati vinovnike takve politike? 

To moraju razmotriti nadležna tijela. U svakom slučaju, radi se o zločinu koji je nastao u razdoblju sukoba. Haška konvencija o zaštiti dobara odnosila se na cijelu Hrvatsku, koja je tada, kako rekoh, bila zahvaćena ratom. Ima li tu osnova za naknadne tužbe, to bi morali procijeniti pravnici. Recimo, ja sam smatrao da treba preispitati sudske procese protiv Milana Kangrge i „Ferala“, ali sam dobio negativan odgovor.

„Pohvala ludosti“ na srpskom

Je li o čišćenju biblioteka išta govorio sam Franjo Tuđman? 

Izričito ne. Ali je Franjo Tuđman inaugurirao i provodio politiku isključivosti koja je svemu tome doprinosila. Stalno je govorio o „socijalističkom mraku“, o „srbokomunistima“, pa o Srbima kao „remetilačkom faktoru“, pa zahvala Bogu da mu žena „nije ni Srpkinja ni Židovka“, pa inzistiranje na duhovnoj obnovi itd. Inače, upravo u knjizi posvećujem posebnu pažnju savjetovanju o duhovnoj obnovi iz 1991. godine koje je prošlo dosta nezapaženo, a bilo je značajno. Savjetovanje je vodio don Anto Baković, tada pomoćnik ministra za pitanja duhovne obnove. Knjiga koja je nastala na temelju tog savjetovanja vrvi izjavama koje su poticale na isključivost. Tako se u njoj, baš kao i u prije spomenutoj saborskoj debati, stalno govorilo o tome kako se mora „iskorijeniti korov iz naših škola“, kako se moraju „preispitati dosadašnje znanstvene spoznaje“ itd. Ako je to sve govoreno, ako se u knjizi o duhovnoj obnovi kaže, recimo, da je za vrijeme Jugoslavije bila zabranjena upotreba riječi „duh“, onda se lako mogu pretpostaviti dosezi takvih izjava.

Međutim, Hrvatska je devedesetih bila demokratska zemlja. Kako je bilo moguće tako nešto u demokratskoj zemlji? 

Ne bih htio na ovom mjestu tu demokratičnost dovoditi u pitanje. Međutim, i među bibliotekarima postoji tvrdnja da je posvuda, naravno, u različitim oblicima i obimu, prisutna cenzura. Za naše prilike opisujem dva bizarna, ali karakteristična primjera ponašanja u vezi s knjigom Erazma Roterdamskog „Pohvala ludosti“, koja je bila predviđena kao lektira, ali nije bilo tzv. hrvatskog nego samo tzv. srpskog prijevoda. Iz te činjenice proizišli su postupci koji su bibliotekare dovodili u neprilike.

Koji su sve bili modeli eliminiranja knjiga?

Najviše je knjiga bacano direktno na smetlište, a bile su nošene i u kontejnere. Građani bi često reagirali na takve stvari, bilo pismima u novinama, bilo prijavama. Bilo je i primjera spaljivanja knjiga. Recimo, vaš kolega Igor Lasić opisuje jedan takav slučaj u školi u Velikoj Gorici. Bilo je toga i drugdje, primjerice u Požegi i nekim drugim mjestima, za koja postoje indicije, ali ne i čvrsti dokazi. Bio je i slučaj u gimnaziji u Rijeci, gdje su dvoje novinara, Kim Cuculić i Velid Đekić, napisali i snimili kako se knjige nose u kontejnere. Đekić mi je poslao i tri fotografije, a na jednoj se vidi da je na vrhu knjiga koja u naslovu ima ime „Jasenovac“. Onda mi je sam Đekić u popratnom pismu napisao da on sam nikada ne bi uništio knjigu s tim naslovom, ako ni zbog čega drugoga, onda iz pijeteta prema žrtvama tog logora.

„Prosvjetin“ apel

Može li se reći da je „Prosvjetina“ knjižnica u Zagrebu nastala na temelju odbačenog fonda knjiga?

Naišao sam na članak o manjinskim knjižnicama autorice Burbuqe Kelmendi, u kojem ona spominje i „Prosvjetinu“ knjižnicu, kao knjižnicu srpske nacionalne manjine. Moram priznati da me to iritiralo. Ja, naime, uopće ne mislim da su Srbi ovdje manjina. To su građani Hrvatske koji imaju sva prava baš kao i svaki Hrvat. Dakle, ili smo građani ili nismo. I tu leži tragedija ovog nacionalističkog sindroma isključivosti, jer ljude dijeli po nacijama, a ne gleda ih kao građane. Bilo kako bilo,Velimir Sekulić, bibliotekar u toj biblioteci, napisao je tekst, koji prenosim u knjizi u cijelosti, u kojem tvrdi da je biblioteka nastala upravo zahvaljujući otpisu knjiga iz drugih knjižnica. U knjizi donosim i faksimil „Prosvjetinog“ proglasa, dramatičnog apela o zaštiti knjižnog fonda u Hrvatskoj, posebno onog koji se tiče Srba. U svakom slučaju, ispada da je doista tako bilo, naime da je ta biblioteka nastala iz otpisa knjižnog fonda koji se u toj euforiji izdvajanja nepodobnih knjiga naširoko koristio. Ako je to bio primjer kako je nova vlast štitila manjinska prava, onda se tu radi o nemalom apsurdu, a službeni stavovi na temu zaštite manjina postaju obične šuplje fraze.

Koji je autor najviše stradao u tom izbacivanju knjiga tokom devedesetih? 

Branko Ćopić, svakako. U Korčuli je postojao spisak tzv. nepotrebnih i zastarjelih knjiga – koji imam – s oko 400 naslova, od kojih je čak 19 knjiga kojima je autor Branko Ćopić. Bačeni su i jedan Tolstoj, pa izabrana djela Augusta Cesarca, „Jadranska orijentacija“ Vicka Krstulovića itd. Nije, dakle, bilo dosta to što su Cesarca strijeljali, nego su mu sada i knjige pobacali. Ne stoji na tom spisku nigdje da su te knjige bile oštećene, pa zato neupotrebljive, nego su eliminirane iz ideoloških razloga. Izričito je napisano da su te knjige zastarjele i nepotrebne. Zanimljivo je da te kategorije nisu postajale u tada važećem podzakonskom aktu „Naputak o reviziji i otpisu u knjižnicama u RH“. O kakvom se tu otpisu zapravo radi govori i podatak o jednom direktoru splitske knjižnice koji je rekao kako su otpisali čak 60 posto fonda, sve tzv. četničke i ćirilične knjige. Iz toga je jasno da se tu ne radi o standardnom otpisu, nego o ideološkom djelovanju.

RAZGOVARAO: Rade Dragojević 

Izvor: SNV

„Knjigocid – uništavanje knjiga u Hrvatskoj 90-ih“

UNIŠTAVANjE KNjIGA UZ PODRŠKU HRVATSKE DRŽAVE