Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
Nekadašnji predsjednik Vlade Republike Srpske Gojko Kličković izjavio je Srni da do egzodusa sarajevskih Srba ne bi došlo da je međunarodna zajednica pokazala više sluha i garantovala Srbima bezbjednost da bi mogli da ostanu na svojim ognjištima.
„Bezbjednosni razlozi su bili presudni. Stanovništvo se nije moglo ubijediti da stekne bilo kakvo povjerenje prema međunarodnoj zajednici koja je u Sarajevu pokazala pravo lice – bezobrazluk, drskost i nepoznavanje stanja. To je presudilo da Srbi krenu u egzodus“, rekao je Kličković, nekadašnji predsjednik Kriznog štaba za iseljavanje Srba iz sarajevskih opština.
On smatra da bi bar dvije trećine srpskog stanovništva ostalo da je bilo više sluha predstavnika međunarodne zajednice koja je trebalo da „ide među narod“ i ubijedi ga da neće dozvoliti da mu se nešto desi.
„Vjerovatno bi u tom slučaju taj egzodus bio drugačiji, manji za jednu ili dvije trećine. Međutim, strah da međunarodna zajednica neće ništa preduzeti da bi štitila srpsko stanovništvo – od onih koji su ubijali Srbe, a onda dolaze da provode red i mir, što je bio apsurd – presudilo je da krenu po najvećoj zimi od svojih ognjišta“, pojasnio je Kličković.
On smatra da je sa ove distance vrlo diskutabilno da li je trebalo do egzodusa doći.
Prema njegovim riječima, 1996. godine rane su još bile svježe i ubjeđivati Srbe da ostanu tamo gdje će muslimansko-hrvatske snage, odnosno policija i snage bezbjednosti preuzeti kontrolu, bilo je teško.
„Oni su se borili i dali više od 3.000 života za područja koja su Dejtonskim sporazumom trebala ostati u sastavu tada hrvatsko-muslimanske federacije“, naveo je Kličković.
Kličković je podsjetio da je jedan od najgorih egzodusa, egzodus u miru, počeo u najtežim okolnostima 14. i 15. februara 1996. godine, u vrijeme padavina koje u Sarajevu nisu zapamćene u posljednjih stotinu godina.
„Pod najtežim uslovima je trajala ta evakuacija stanovništva i materijalnih dobara i, što je bilo najteže, evakuacija grobova. Stanovništvo koje je odlučilo da napusti Hadžiće, Grbavicu, Ilijaš, Vogošću nije željelo da ostavi nijedan grob poginulih srpskih boraca na toj strani, vjerovatno strahujući šta će se sa njima desiti, a znajući da dugo vremena neće moći da ih obiđu“, podsjetio je on.
Kličković je rekao da se u pregovorima tadašnjeg rukovodstva na relaciji Beograd – Pale izgubilo dosta vremena, zbog čega je ostalo samo sedam dana za evakuaciju stanovništva i materijalnih dobara iz Vogošće.
„Već 24. februara muslimansko-hrvatske bezbjednosne snage, predvođene neprijateljski raspoloženom međunarodnom zajednicom, trebalo je da uđu u Vogošću“, podsjetio je tadašnji predsjednik Kriznog štaba.
Prema njegovim riječima, izgubljeno je dosta vremena u pregovorima sa bivšim predsjednikom SR Jugoslavije Slobodanom Miloševićem, a bilo je puno i opstrukcije u realizaciji projekta koji je bio dogovoren.
„Bio sam jedan od zagovornika koji je tražio da samo izvučemo one koji zaista ostaju u potpunom okruženju, a oni koji su imali dodira sa srpskim opštinama smatrao sam da mogu ostati i da se može intervenisati u slučaju bilo kakvih iznenađenja, napada, provokacija…“, rekao je nekadašnji visoki funkcioner SDS-a.
Međutim, dodao je, srpsko stanovništvo je zahtijevalo, kad već ide, da se odmakne od tih teritorija, da ne dolazi do bilo kakvih provokacija ili da se ne nađe u bilo kakvom iskušenju.
Ono što je ostalo nerazjašnjeno, kaže Kličković, jeste da li se moglo dogovoriti da period primjene Dejtonskog sporazuma na ta područja traje duže.
„Da je primjena odgođena bar godinu dana, mislim da bi oko 30 odsto stanovništva ostalo tamo, jer bi tada i klima i sve ostalo bilo mnogo drugačije. Vjerovatno bi mnogo toga bilo sačuvano, a vjerujem da međunarodna zajednica ne bi dozvolila bilo kakve veće ispade i napade na srpsko stanovništvo, jer su bili garant tog sporazuma“, istakao je on.
Kličković kaže da se u to vrijeme, zbog političkih okolnosti, nije moglo mnogo osloniti na Srbiju i Rusiju, ali da ne bi dozvolili da se bjesomučno krše ljudska prava, teda da je moglo da se u rubnim dijelovima srpske teritorije zadrži jedan dio stanovništva.
„Ali, desilo se to što se desilo – egzodus u miru koji je više podsjećao na ratno stanje. Prema procjeni Kriznog štaba, tada je oko 120.000 Srba napustilo Sarajevo“, naglasio je on.
Srpski borci u Sarajevu zaustavili su 36 ofanziva i odbranili svoje domove, a u toj odbrani poginulo je više od 7.000 vojnika i civila.
Egzodus Srba sa područja Sarajeva počeo je u decembru 1995. godine, a završen je početkom marta 1996. godine.
Oko 120.000 Srba iz Ilijaša, Vogošće, Hadžića, Ilidže, Rajlovca, Grbavice i dijela Starog grada napustili su vjekovna ognjišta i krenuli na prostor Republike Srpske, ne želeći da žive pod hrvatsko-muslimanskom vlašću.
Mnogi Srbi su odlučili da premjeste posmrtne ostatke članova svojih porodica. Na Sokocu je formirano Srpsko vojničko spomen-groblje Mali Zejtinlik, na koje su preneseni posmrtni ostaci blizu 1.000 boraca Vojske Republike Srpske.
Srpski borci su zaustavili ofanzive muslimansko-hrvatske vojske, odbranili svoje domove, a onda su Ilijaš, Grbavica, Ilidža, Rajlovac, Hadžići, Mrkovići, Nahorevo i druga naselja, za stolom u Dejtonu, pripala Federaciji BiH.
(SRNA)
Izvor: Radio Televizija Republike Srpske
Vezane vijesti:
Obilježene 22 godine od egzodusa sarajevskih Srba | Jadovno …
