Kaznionica Okružnog suda u Gospiću koncentracioni logor – Knjiga Jadovno 1.

Odmah po proglašenju Nezavisne Države Hrvatske, ustaše su zaposjele sve kaznionice i zatvore Kraljevine Jugoslavije na teritoriji nove države. Tako su zaposjeli i kaznionicu Okružnog suda u Gospiću i u nju, već od 11. aprila 1941. godine, počeli zatvarati Srbe i komuniste, bez obzira na nacionalnost, s područja Gospića i njegove okoline, a od početka juna i iz svih krajeva NDH.

Kaznionica u Gospiću je kod starijih građana ovog mjesta poznata i pod imenom „Geriht“ (Gericht, njem., sud). To je velika četvorostrana zgrada, osnove 130×130 metara, na dva sprata. Krila zgrade su međusobno povezana i zatvaraju dvorišni prostor s bunarom u sredini. U prednjem, zapadnom dijelu zgrade, za Kraljevine Jugoslavije su bili smješteni sud, javno pravobranilaštvo i gruntovnica. Ostala tri krila su sačinjavala kaznionicu, u koju se ulazilo sa istočne strane.

U aprilu 1941. godine, Italijani su u sjeverenom krilu zgrade držali zarobljene oficire Jugoslovenske vojske. Poslije 20. maja, nakon njihovog odlaska, ustaše su preuzele cjelokupni prostor i manjim dijelom ga koristili kao kaznionicu, a većim kao centar (logor), koji vlasti u dokumentima nazivaju Koncentracioni logor „Gospić“, a u stvari je, u funkcionalnom smislu, bio logor sabirno-tranzitnog karaktera.[1] Nakon kraćeg zadržavanja u Gospiću, zatvorenici su nastavljali put ka logorima Jadovno i Slana ili ka nekom drugom gubilištu.

Dovozili su ih željeznicom, u teretnim stočnim vagonima, po 60-80 ljudi u pojedinom vagonu. Bez obzira koliko je transport trajao, nisu dobijali hranu ni vodu. Dopremani su i kamionima, ponekad zaprežnim kolima, pa i pješice.

Kako vidimo, ovaj logor je bio u funkciji već u aprilu 1941, znači znatno prije 2. juna, kada je Pavelić izdao zvanično naređenje o osnivanju logora. Zatočenici su smještani po 25 do 30 u ćelijama, u hodnicima kaznionice i zatvorskom dvorištu, gdje je dnevno moglo boraviti 2.500-3.000 ljudi.

Da bi se njihov broj smanjio i omogućio stalni priliv novih zatočenika, ustaše su u sistem masovnog istrebljenja Srba i Jevreja uključili logore smrti Jadovno na Velebitu, Slana i Metajna na otoku Pagu, zbirni logor Ovčaru, sabiralište na željezničkoj stanici Gospić, pomoćni logor Stupačinovo kod Baških Oštarija i brojne bezdane jame na Velebitu i u okolici Gospića.

U daljem tekstu će se vidjeti da su u kompleksu logora Jadovno svi logori bili tranzitnog karaktera. U njima su se žrtve zadržavale samo kratko vrijeme. Mnogi od njih nisu ni prispjeli u gospićku kaznionu, već su ih direktno s vagona na željezničkoj stanici odvozili ili pješice odvodili u neki od logora ili na neko od navedenih stratišta. Sve to govori da je logor Gospić, iako zvan koncentracioni, bio prolazan. O tome svjedoče i podaci koje iznose Franjo Zdunić Lav, Terka Gojmerac i nekoliko preživjelih logoraša samo u vremenu od 20. jula do 19. avgusta iz gospićke kaznionice, tj. koncentracionog logora Gospić, na Velebit je upućeno 25.000 zatvorenika.[2]

Terka Gojmerac, koja je transportom iz Zagreba stigla u Gospić 20. jula, i istoga dana zatočena u kaznionicu Okružnog suda, kaže: „Tu sam vidjela kako se danomice odvažaju ljudi, na hiljade, vezani žicom, na Jadovno i otok Pag. Stalno su dolazili veliki transporti iz čitave Bosne. Ti ljudi su putovali nekoliko dana u zatvorenim marvinskim vagonima, bez hrane i vode, na julskoj vrućini. Onako žedni, gurali su se oko bunara u kaznioničkom dvorištu. Čekali su u dugim redovima da dođu do vode. Jedan od njih bio je malo nestrpljiv i to ga je odmah koštalo glave. Ubijen je od ustaše Nikole iz revolvera i ostao na mjestu mrtav.

Često smo čuli zapomaganje iz ćelija, gdje su ustaše tukli i mučili ljude. U tim ćelijama bili su oni osuđeni na smrt gladovanjem i batinanjem. U noći kad se gasilo svjetlo, znali smo što to znači: izvlačili su mrtve iz ćelija, vidjeli smo to sa prozora. To su htjeli obavljati tiho i neprimjetno. Držim da je u ono vrijeme što sam bila u kaznionici Gospić, od 20. jula do 19. avgusta 1941, prošlo kroz nju oko 25 000 ljudi.“[i][3]

Ana Fajdić, uhapšena u Gospiću 26. jula, o ustaškim zločinima vršenim u gospićkoj kaznioni svjedoči: „Kroz ono vrijeme dok sam ja bila u kaznionici, vršena su masovna zločinstva, kao ubijanje, batinanje i slično, te sam tako gledala ljude čak i odrezanih ušiju te na svake muke mučenih. Osim toga bilo je skoro svakodnevno dopremanje i otpremanje transporta ljudi koji su otpremani na klanje, a to su nam baš govorili vahtmani (Wachtmann, njem., stražar, prim. autora) da ovi ljudi idu na klanje iz kaznionice. Tih transporta bilo je mnogo, nekoliko puta do podne i nekoliko puta poslije podne. Svi su ti mučenici bili vezani…“[4]

Zapovjednik koncentracionog logora u Gospiću je bio ravnatelj Župskog redarstvenog ravnateljstva u Gospiću Stjepan Rubinić. Upravitelj kaznionice je bio zloglasni ustaša Milan Staraček, Čeh, koji je imao neograničenu vlast kako u kaznionici tako i u svim drugim zločinačkim radnjama, dok je upravitelj kaznionice za političke zatvorenike bio ustaški natporučnik Janko Mihalović,[5] tajnik ustaškog redarstva u Gospiću, nećak bivšeg hrvatskog bana Mihalovića. Logor su osiguravali dijelovi 17. i 22. ustaške bojne pod komandom Juce Rukavine, čiji su vojnici, pored osiguranja logora, svirepo zlostavljali zatočenike i ubijali ih u Jadovnom i na drugim stratištima.

Zatvorenike su mučili na razne načine, u ćelijama, po hodnicima i u dvorištu kaznionice. Usmrćene su uglavnom noću odvozili kamionima do bezdanih jama, u prvo vrijeme u pravcu Perušića i Otočca. Upravni aparat logora je bio smješten u zgradi suda. Prva dislokacija logora Gospić se nalazila na Velebitu, u logoru Jadovno, kojem je dodjeljena uloga gubilišta.

Ustaški logor u Gospiću, kao sabirni logor župskog redarstvenog ravnateljstva, organizovalo je Ministarstvo unutrašnjih poslova NDH, odnosno Andrija Artuković sa svojom policijom, na čelu s Didom Kvaternikom, Mijom Babićem Đovanijem, Juricom Frkovićem, Jucom Rukavinom i drugima. Oni su, uz pomoć gospićkih ustaša, dobrih poznavalaca Velebita, predložili i odabrali jame u planini kao najpogodnija mjesta za masovna umorstva Srba, Jevreja, komunista i svih njima „nepoćudnih elemenata“. Taj izbor je načinjen i zbog toga što su velebitske jame teško pristupačne, pa su računali da se o njihovim zločinima nikada ništa neće saznati.

Kao i nacisti, ustaše su nastojali da „pravdaju“ svoje zločine, što smo vidjeli u njihovom zakonodavstvu i brojnim uputstvima, odlukama i drugim aktima. Tako se i u Okružnici Ravnateljstva za javni red i sigurnost NDH, broj 15013-II-1, od 30. jula 1941, ističe: „U interesu javne sigurnosti imadu se svi židovi (pokršteni ili ne) i Srbi (prešli na katolicizam ili ne), zatvoriti pod sumnjom komunizma, a ako se protiv njih inače ne predloži nikakav dokazni materijal da bi se mogli staviti pod prijeki sud, otpremiti ih u sabirni logor župskog redarstvenog Ravnateljstva u Gospić.“[6] U odluci se posebno naglašava da se Srbi i Jevreji pred sud izvode ako postoji i sumnja za komunizam, a bez ikakvih dokaza upućuju u logor u Gospiću. Sa ovom odlukom su bila upoznata sva župska redarstva u NDH i redarstvena ravnateljstva u Zagrebu, Banjaluci i Sarajevu. Srbi i Jevreji su s dokazom ili bez njega — bili upućivani u logore smrti, ubijani pod izgovorom da su komunisti ili četnici, kako bi ustaše pred javnošću kamuflirali neopisive zločine, ali se oni nisu mogli sakriti.

O svemu su odlučivali Andrija Artuković, Dido Kvaternik, Mile Budak, Mijo Babić, braća Mate, Ivica i Jurica Frković. Njima treba pribrojiti još Jucu Rukavinu, Stjepana Rubinića, Rudu Rica, ustaškog satnika i upravnika logora Jadovno. Oni i mnogi njihovi sljedbenici dobro su poznavali konfiguraciju zemljišta, znali za mnoge jame na Velebitu i u njegovoj okolici i bili sigurni u veliku i dobro organizovanu ustašku organizaciju u Gospiću. Veliki župan Jurica Frković je bio pouzdan i ulijevao povjerenje u pogledu ostvarivanja zamisli o potpunom istrebljenju Srba i Jevreja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Izvršioce zločina su oni pripremili znatno ranije, a posebno uoči samog izvršenja. Prije no što su upućivani u Gospić, Jadovno i Slanu, u Zagrebu ih je na Savskoj cesti vježbao emigrant Ivan Devčić Pivac. Po dolasku u Gospić, Luka Barjašić, Mile Didulica, Ventura Baljak, Mile Strika, Benan Barić, Jerko Fratrović, Slavko Baljak i mnogi drugi zakleli su se „pred križem, gdje je bio Isus razapet, nožem, pištoljem i dvije sviće“, kako treba uništavati Srbe, opisuje Jandre Strika njihovu radost dok im je Ventura Baljak čitao zakletvu.[7]

Tokom aprila i maja 1941, ustaše su u Lici, kao i u drugim dijelovima NDH, ubijali istaknutije Srbe, komuniste i „nepoćudne“ Hrvate, a masovna hapšenja i ubijanja su uslijedila početkom juna. Upravo u junu i julu, ustaški funkcioneri Mile Budak, Andrija Artuković, Milovan Žanić, Mladen Lorković, Mirko Puk, Viktor Gutić i drugi, razletjeli su se po NDH i svojim govorima svestrano poticali na masovno istrebljenje Srba i Jevreja. Veliki župan u Gospiću, Jurica Frković, pripadnicima Pomoćnog ustaškog odreda, odnosno svojim „žutim orlovima“, rekao je: „Fundament na Jadovnom je od Srba i Jevreja, a glazura će biti od pokvarenih Hrvata“.[8] Podstrekavanja ustaških vođa i vrhovništva NDH na pokolje su eskalirala. Otpočeo je masovni pokolj ne samo intelektualaca, nego svih Srba i Jevreja, muškaraca, žena i djece. Njihova imovina je pljačkana, a čitava naselja, sa crkvama i školama, spaljivana.

Kaznionica Okružnog suda u Gospiću je pretvorena u masovno mučilište. Ustaše su svakoga dana dovodili isprebijane, iznakažene ljude u kaznioničke prostorije, u kojima su ih mučili, a zatim odvozili do obližnjih jama, gdje su ih ubijali da bi stvorili prostor za druge. Tako su, kao na fabričkoj traci, na najsvirepiji način umorili hiljade nevinih ljudi. Za vlasti su jame predstavljale najprikladnije rješenje za uklanjanje pobijenih nisu zahtjevale veći utrošak finansijskih sredstava, nije bilo potrebno kopati rake, zatrpavati ih i, što je veoma važno, gubilišta su se nalazila daleko od javnosti.

Pri ulasku u kaznionicu, u prvo vrijeme je ovjerom vršen formalan prijem sprovodnih lista. O saslušanjima nije bilo ni pomena. Samo bi poneki stražar usput dobacio: „Ovdje ćete biti privremeno, a zatim idete na rad u uredniji logor sa urednom opskrbom“. Hranu im nisu davali, tako da su iznemogli zatvorenici jedva čekali da odu u taj obećani logor sa „opskrbom“. Pojedinci su se zato javljali za slijedeći transport preko reda.

Transportima, njihovim rasporedom i otpremanjem u logore Jadovno i Slana rukovodio je upravitelj kaznionice Milan Staraček, a pomagali su mu Mile Vrkljan Milica, Joso Samardžija, Stevo Tomljenović, Delko Bogdanić, dr Kruno Lokner, Stjepan Marković Macola, Tone Biljan, Stjepan Orešković, Ivan Prpić Šuće, Janko Mihalović, Zvonko Pezelj, Ante Naglić, Gavro Šikić, Stipe Stilinović Knjapo, šef policije, Mirko Pavičić, Luka Svetić, Miroslav Balen, Mile Stilinović Mila, Ivica Tomljenović, Joso Matijević, Šimac, Zvonko Johman, Juco Rukavina i mnogi drugi.[9]

Darinka Radmanović, učenica Učiteljske škole u Gospiću, koja je gledala dovođenje Srba u kaznionicu, u izjavi od 13. oktobra 1942. godine opisala je postupak ustaša prema njima slijedećim riječima:

„Jedne nedjelje poslije podne u prvoj polovini maja 1941. išla sam ulicom sa mojom drugaricom Japundžić Dragojlom i vidjela sam tada kako je kraj nas prošao u pravcu kaznionice jedan teretni kamion, koji je sa strane i odozgo bio zabijen daskama, a preko dasaka prebačena cerada. Na kamionu preko cerade sjedile su tri ustaše, od kojih je jedan bio đak gimnazije a dvojica đaci učiteljske škole. Nekoliko drugih ustaša sjedilo je kraj šofera. Narod je vidjevši ovaj kamion vikao: ’Vode Srbe’ i pošao za kamionom, pa smo se i nas dvije uputile prema kaznionici da vidimo koga su dovezli. Kada je kamion došao do kaznionice, zaustavio se je, a ustaše-đaci, odbili su nekoliko dasaka i mi smo vidjele tada da su u kamionu ležali svezani Srbi jedan na drugome kao snoplje. Bili su svezani lancima i konopcima. Svi su bili potpuno iznemogli, a jedan je bio krvav i po glavi te su nepomično ležali. Oko ovoga kamiona najednom se je stvorila grupa đaka, ustaša, među kojima sam vidjela naprijed već pomenute: braću Naglić, Balene i Mataiju.

Ustaše su Srbima naredile da izađu iz kamiona, ali su Srbi i dalje nepomično ležali jer su bili isprebijani. Tada ih je navedeni Mataija, đak učiteljske škole, stao kundakom udarati po leđima. Neki Srbi su se tada počeli micati i jaukati, a drugi su i nadalje nepomično ležali. Tada su Mataiji pritekli u pomoć njegovi drugovi te Srbe silom svukli iz kamiona na zemlju. Neki su se Srbi sa zemlje digli i teturajući kao pijani išli pred ustašama-đacima u kaznionicu, a ustaše-đaci su ih pri tome tukli nogama, dok drugi Srbi nisu mogli ići, pa su ih ustaše vukli. Mataija je neprestano tukao one jadnike i govorio: ’Neka vam sada pomogne Kralj Petar’. Nas dvije smo se potom udaljile i otišle kući.

Taj isti dan uveče sjedila sam u avliji sa mojom bakom Teodorom, starom 76 godina. Oko 10 sati čule smo kako ustaše vode sa željezničke stanice u kaznionicu grupu seljaka. Prišle smo do ograde avlije i vidjele u grupi oko 100 Srba, seljaka, svezanih dva po dva. Među ovim seljacima bilo je mnogo starijih ljudi. Vodili su ih šest oboružanih ustaša, od kojih je jedan išao na čelu grupe, jedan otraga, i sa svake strane po dvojica. Ustaše su naređivale ovim seljacima da pjevaju četničke pjesme, koje su seljaci morali pjevati, a poslije toga su ih ustaše kundacima tukli. U ovoj grupi nastao je jauk. Ustaše su im naređivali čas da trče, čas da stanu. U zadnjem redu išla su dva mlada seljaka koji su međusobno nosili jednoga starog seljaka jer nije mogao ići i bio je sav krvav po glavi. Baš pred našom kućom nalazi se bunar i seljaci prolazeći kraj ovoga bunara molili su ustaše da im dozvole da se napiju vode govoreći: ‘Umrijet ćemo od žeđi’. Ustaše im nisu dozvolile da se napiju vode, već su im odgovorili: ‘Nećete dobiti vode jer treba da crknete, istrijebiti ćemo vas sve Srbe’.

Ovakvih i sličnih prizora gledali smo skoro svaki dan dok sam god bila u Gospiću. Gospićki Hrvati izlazili su na ulice, smijali se i odobravali. Rijetki su bili koji su to osuđivali, i ti se nisu htjeli pojaviti na ulici. Srbi iz Gospića nisu smjeli spavati kod svojih kuća, nego su se preko noći skrivali u polja i spavali u žitu i travi, a po danu dolazili kućama i čim bi vidjeli u daljini koga ustašu, bježali su kao divlje zvijeri. Ustaše su dolazile po noći u srpske kuće i pljačkali ih odnoseći sve iz kuća tako da su srpske kuće ostale za kratko vrijeme potpuno prazne.“[10]

Za vrijeme batinanja, masakriranja i ubijanja u zatvorskim ćelijama, ustaše su u dvorištu kaznionice stvarali buku udaranjem o razne metalne predmete, kako se ne bi čuli jauci i zapomaganja. Noću su ubijene iznosili u dvorište, nastojeći to prikriti gašenjem svjetala.

I utovar uhapšenih u kamione su obavljali noću. Pri tom su se čuli povici: „Ulazi! Penji se!“. Oni koji su ostajali u ćelijama znali su da njihovu braću, očeve, rođake i susjede odvode na stratišta. Brojni svjedoci pričaju o tim užasima. Ante Rukavina, koji je pripadao stranci Stjepana Radića, bio je među prvima zatvoren sa Srbima. On u svojoj izjavi, koju mi je dao 27. jula 1981. godine, kaže: „ćelija u kaznionici bila mi je na prvom katu i gledala je na dvorište. Za vrijeme boravka u njoj čuo sam zapomaganja i jauke i iz drugih ćelija i sa dvorišta i to uglavnom po noći. To zapomaganje dolazilo je od ljudi koje su ustaše tukle. To se vrlo često čulo po noći iz dvorišta kako ustaše udaraju i viču: ’Ulazi!’, a to se odnosilo na one koje su tovarili u kamione i odvodili. Prije toga bi ih izmučili i povezali žicom da bi bili što sigurniji da neće nitko moći ni pokušati bježati.“[11]

Jelena Basarić je sa ostalim Srpkinjama bila u jednoj od ćelija s pogledom na dvorište, tako da je mogla promatrati šta ustaše rade sa zatočenicima. Jednoga dana je, pogledavši kroz prozor, među ostalim zatočenicima u dvorištu ugledala svoga oca. „On me je opazio i rukom mi pokazao da je gladan ali mu ja nisam mogla ništa pomoći. Nekoliko dana poslije toga vidjela sam kako su ustaše mojeg oca sa mnogo drugih Srba svezali žicom, a potom spojili lancem i nekuda odveli. Tada sam posljednji put vidjela svoga oca… U kaznionici u Gospiću ostala sam 15 dana i za to vrijeme morala sam nekoliko puta ribati hodnike i ćelije, u kojima su podovi (patosi) bili uprljani krvlju, a i zidovi tih ćelija bili su prljavi. Jednoga dana prije podne gledala sam iz svoje ćelije u dvorište i tada sam vidjela kako je ustaša jednoga Srbina nakon kraćeg objašnjavanja iz vojničke puške ubio.“[12]

Izjave sestara Marije i Milice Vujnović iz Divosela, koje su bile zatočene u gospićkoj kaznionici dva i po mjeseca, u potpunosti se slažu sa izjavom Jelene Basarić i drugih zatočenika, koji su makar i kratko vrijeme proveli u ovom logoru. One potvrđuju da su svakoga dana, po ustaljenoj „proceduri“, u kolonama od po nekoliko stotina, zatočenici odvođeni iz dvorišta kaznionice na Velebit.

„Za vrijeme našeg boravka u kaznionici u Gospiću bilo je tamo mnogo zatvorenih Srba. Njih su ustaše svaki dan tukli, a mnoge i ubijali. Tako smo vidjeli jednog dana kako je jedan zatvorenik Srbin, koji se nalazio u dvorištu kaznionice, htio doći do česme i napiti se vode, ali ga je ustaša u tom spriječio i ubio iz puške. Ispalio je u njega dva hica a zatim ga nožem pro’bo. Svaku noć smo slušale kako ustaše u ćelijama tuku Srbe, a ovi pod udarcima jauču i stenju. Često puta smo morale prati patose u ćelijama, koji su bili potpuno krvavi. I zidovi ćelija su bili uprskani krvlju.“[13]

Branko Cetina, koji je uspio pobjeći iz logora Jadovno, govorio mi je o mučenju u gospićkoj kaznionici: „Ja sam u 18 godini života ni kriv ni dužan uhapšen i dospio u kaznionicu u Gospiću, gdje sam proveo 14 dana, a zatim odveden u logor ’Jadovno’. Za to vrijeme od jutra do sutra slušao sam zapomaganja i jauke ljudi koje su ustaše zvjerski mučili i ubijali. Gledao sam prizore mučenja koji su nepojmljivi za normalnog čoveka, prebijanje nogu i ruku, izbijanje zuba, lomljenje rebara i druga mučenja koja su mogli raditi samo neljudi u ljudskoj koži.

Da ne bi nabrajao sve, navešću vam jedan primer koji je i na mene ostavio težak utisak i koga se i danas sjećam. Jedne večeri, predzadnjeg dana mog boravka u kaznionici Gospić, ustaše su dovele jednu grupu ljudi iz Slavonije. Njih 10 ubacili su u ćeliju gde nas je već bilo 15, tako da smo stajali čitavu noć. Sutradan su nas izveli na zatvorski krug, mislili smo da idemo na streljanje. Na krugu su izdvojili njih 10 i četvorica ustaša tukli su ih dok nisu popadali. Među tih 10 bio je jedan jak čovek četrdesetih godina sa dosta velikim brkom koji je izdržao na nogama sve batine. Na kraju mu je prišao ustaša uzeo ga za levi a zatim desni brk i očupao ga, on je i to izdržao iako ga je krv oblila. Na mene je taj slučaj djelovao da sam se jedva održao na nogama. Poslije toga nas 15 su vratili u ćeliju a onih 10 potovarili u kamion i odvezli bez traga u nepoznatom pravcu.

Sljedeću noć smo proveli u ćeliji čekajući da i nas povedu. Sutra rano dobili smo po šoljicu kaše, a zatim su nas izveli u krug zatvora gdje je čekao jedan autobus i dva kamiona i pošto su nas ukrcali u ta vozila, kolona je nastavila put do sela Trnovac gdje su nas iskrcali, vezali dva i dva, zatim povezali spojnim lancem i poveli prema Jadovnom. Tako uvezana kolona sporo se kretala pa je 20 ustaša koji su nas sprovodili usput intervenisalo kundacima nekoliko puta. Posle dvočasovnog marša u toj tužnoj koloni stigli smo u logor ’Jadovno’ gdje nas je na ulazu dočekala nazovi prijemna komisija na čelu sa zloglasnim upravnikom logora Rudom Ricom…“[14]

Svakodnevno su u zatvorskom dvorištu formirane kolone zatočenika, koji su prvo vezivani žicom dvojica po dvojica, a onda i uzdužnim lancem, a zatim odvođeni kamionima ili pješice na stratište. Od sredine maja do 18. avgusta, iz dana u dan, iz noći u noć.

Sadržaj

[1]   Zdunić Franjo Lav, n.d.,182-183.
[2]  Zdunić Franjo Lav, n.d.183.
[3]   AJ, ZKRZ, inv.br. 9284, veza F.br.3423.
[4]   Izjava Ane Fajdić od 13. septembra 1947.godine, HAK, Arhivski i sabirni centar Gospić. K. 120/47.
[5]   Mihalović je bio od juna do avgusta 1941.godine zadužen za političke zatvorenike u gospićkoj kaznionici. Po njegovom izboru i redoslijedu su odvođeni Srbi i Jevreji sa željezničke stanice i iz zbirnih logora Gospića u Jadovno i u Slanu, ili direktno do velelebitskih jama. Neposredno je odlučivao još na željezničkoj stanici u Gospiću, gdje je sačekivao transporte i pravio „selekciju“. Nakon likvidacije logora Jadovno, postao je komandant ustaškog logora u Jastrebarskom. Pobjegao je 1844. godine u Italiju i ostao u službi kao avijatičar. AH, ZKRZ, Zh-br. 391, kut. 149.
[6]   AVII, a.NDH, k.169, reg.br. 8/2.
[7]   Zapisnik Okružnog javnog tužilaštva Zadar od 25. septembra 1952, Historijski arhiv, Zadar.
[8]   Zdunić Franjo Lav, n.d.180.
[9]   AH, ZKRZ-GUZ 1679/47, kut.144; „Hrvatski narod“, 11. jun 1941; ZKRZ-Zh 1410, kut. 152; ZKRZ-Zh 304, kut. 149; ZKRZ-GUZ, 4664c/45, kut.69.
[10]   AJ, fasc. 911.
[11]   Izjava Ante Rukavine iz sela Trnovca kod Gospića, HAK, k. Jadovno.
[12] Izjava Jelene Basarić od 14. aprila 1942, data Komesarijatu za izbjeglice i preseljenike u Beogradu. Jelena je 20. avgusta 1941.godine otpremljena iz Gospića u logor Jastrebarsko, a nakon 1o dana u logor Kruščicu kod Travnika, te u Lobograd kod Zlatatra. Tu je saznala da su joj ubijene majka Pera, sestra Sofija i snaha Anica sa sinovima, Vladimirom (starim 9 godina), Brankom (8) i Bogdanom (6). AJ, fasc. 910.
[13]   AS, fasc. 919.
[14]   Izjava Branka Cetine od 20. maja 1989. godine, HAK, kut. Jadovno.

Preuzmite knjigu u PDF formatu:

Nazad na sadržaj knjige