KATOLIČKI KLERIKALIZAM U KROATIZACIJI DUBROVNIKA

Rimokatolički klerikalci nastavili su i
u  kraljevini Jugoslaviji svoje napore na
kroatizaciji Dubrovnika. Svi koji su im smetali bili  su izloženi napadima. Zbog svoje borbe za očuvanje
Kraljevine Jugoslavije  sokoli u
Dubrovniku bili su na  udaru udruženih
rimokatoličkih klerikalaca i hrvatskih separatista.

List „Rad“ vodio je borbu protiv uticaja
klerikalaca. U članku „Narodna Svijest“ sabotira narodnu državu“
ističe se : „Znali smo da „Narodna Svijest“ u Dubrovniku baštinila od
zloglasne „Prave“ i slova i papir i štampariju. Znali smo da je „Narodna
Svijest“ pokrenula, ona ista podzemna i podmukla sredovječna organizacija
koja je kroz „Pravu Crvenu“ … ubrizgavala u mozak i u srce našeg narodnog
organizma, kroz godine i godine, crno-žuti otrov. Znali smo i to da iza
redakcije „Narodne Svijesti“ skrivane stoje i tajno ju podupiru one iste
mračne sile koje su „Pravom Crvenom Hrvatskom“ rušile sistematski,
perfidno i rafinovano, osnovice svega nacionalnog, … našu živu želju za
oslobođenjem i ujedinjenjem. Sve smo to znali, ali mi nijesmo mogli ni zamisliti
da će ti isti ljudi, crne i tužne prošlosti, … da će ti isti grdni tipovi imati
toliko kriminalne drskosti da, svijesno i besavjesno, nastave sa svojim demonski
destruktivnim djelovanjem.“ (1)

U Dubrovniku su 3. aprila
1920. održane  demonstracije protiv don
Stanka Banića, klerikalnog poslanika „Domagojevaca”. Banića su uz zviždanje
demonstranti obasipali jajima. U dubrovačkom listu „Rad” istakli su da je uzrok
demonstracija u delovanju klerikalaca i pisanju klerikalne štampe od oslobođenja.
Klerikalci su po selima harangirali protiv Srba, Srbije i protiv svakoga koji
se nije slagao sa razornim delovanjem separatista i reakcionara. Oni su
podsticali seljake na pobune i teroriziranje svojih antiklerikalnih protivnika.
Pisanje klerikalnog lista „Narodne Svijesti” išlo je u tom pravcu. Don Stanko
Banić održao je nekoliko skupština na kojima je harangirao mase. U listu „Rad”
istakli su da je delovanje klerikalaca u bivšoj Austriji, a naročito za vreme
rata, ostavilo krvav trag u srcima poštenih Dubrovčana. Kao primer list je
naveo da kada je na gruškom polju austrijski dželat obesio jednu žrtvu, jednog
Crnogorca, klerikalci su se otimali za parče užeta da im „donese sreću”. Javnost
je htela da zaboravi. Dubrovčani su u danu oslobođenja i ujedinjenja proglasili
opštu amnestiju političkim protivnicima. U listu „Rad” istakli su: „Ali ovi,
mješte da okaju svoje grozne grijehe, da nastoje da zacijele strašne stare
rane, ovi okorjeli griješnici, zatornici slobode pojedinca i naroda, malo po
malo digli su opet glavu i počeli organizivano i sistematski da ruše ono što je
morem krvi stečeno, da drmaju osnovicama našeg narodnog i državnog jedinstva, …
. U Konavlima n. pr., oni su prostačkim lažima i klevetama protiv Srbije i
protiv onih Hrvata koji su založili već za austrijskih vremena svoj život za
jedinstvo naroda, oni, klerikalci, a među njima u prvom redu Stanko Banić i
glasnik njegove klerikalne stranke „Narodna Svijest”, oni su rasijali po
Konavlima takovu mržnju protiv svakoga koji nije njihov klerikalni istomišljenik,
da se svakom poštenom narodnom radniku čak i život ugrožava. I gle, oni, u
takovim slučajevima, mješte da osude teror i brane svete principe građanskih
sloboda, oni, klerikalci, aplaudiraju nasilničkoj masi”. (2)

U „Sokolskom Glasniku”
prenet je članak iz lista „Dubrovački narod” br. 45 od 9. novembra 1921. Pisac
članka reagovao je na pisanje klerikalne „Narodne Svijesti” iz Dubrovnika da kod
sokola vlada „zastoj i mrtvilo” i istakao : „Laž je, klerikalna gospodo, što vi
tvrdite, da Sokolstvo ima političku boju i da širi bezvjerstvo. … Sokolovi
moraju da budu i jesu narodna vojska, stupovi naše ujedinjene i slobodne države.
Pa naravno kao takove moraju ih potpomagati u prvom redu vojne vlasti; …
Možemo li isto kazati za „Orlove” ? Ne ! „Orlovi” nijesu drugo nego klerikalna
propaganda, pokrivena plaštem „gimnastičkog društva” … Neki dan u sinjskoj
crkvi župnik Belamarić s oltara proklinjao je Sokolstvo i sve one koji pohađaju
sokolane”.(3)

O napadima klerikalaca na sokole objavljen je 1933.  članak ,,Pop
Dukaj i mađar Salkaj, vode križarsku vojnu … “ u listu „Dubrovačka
tribuna”  u kome je istaknuto : „U poslijednje vrijeme javljeno je iz naših okolnih sela nekoliko ispada za koje je utvrđeno da su im auktori križari i njihovi časni vođe”. Župniku Don Karlu
Dukaju smetao je rad Milovčića koji je organizovao prvu sokolsku četu u Ošlju.
Na dan Sv.Petra i Pavla, pop Dukaj je održao propovjed punu aluzija na
sokolstvo i njegove pionire, prikazujući ih kao protivnike crkve i vjere. Iste
večeri sastao se Milovčić u jednom društvenom lokalu sa tamošnjom učiteljicom,
razgovarajući o sokolskoj organizaciji. Župnik Dukaj upao je u lokal vičući i
psujući Milovčića sa raznim pogrdnim rečima. Pop Dukaj se branio da on nije
napao sokolstvo kao takvo, nego samo neprijatelje crkve. Posle kratkog objašnjenja
Dukaj je Milovčića udario šakom u lice. Kada je Milovčić hteo da reaguje,
župniku je priskočio u pomoć njegov zet Mađar Ferenc Salkaj. Zajednički su napali
Milovčića i teško ga povredili, tako da je iste večeri morao da ide u
banovinsku bolnicu u Dubrovniku gdje mu je ukazana potrebna pomoć. (4)

Pedesetšesti rođendan Vlatka Mačeka proslavile su njegove pristalice u Dubrovniku  1935. Po pisanju “Narodne Svijesti”   poklici njihovih protivnika bili su upereni
protiv Crkve, katolicizma, “krvavog” i  “crnog” Rima, pape, dubrovačkog biskupa.
Patrioti su organiziovali svoje povorke. Čuli su se  uzvici “dole klerikalni Dubrovnik”. (5)  Povodom sukoba oko procesije  na Veliku Gospu 1935.  pisali su u sarajevskoj “Jugoslavenskoj
pošti”. List “Jugoslavenska pošta” od 18. 8. 1935. osudio je pokušaj  da se procesija iskoristi za političke demonstracije i provokacije. Dubrovački saradnik J.P. istakao je da je po Gružu
i po izbama pokupljeno oko 200 osoba, sve redom došljaka. Među njima je bilo oko
20 pijanih “gardista” koji su bili naoružani  noževima. Na to pisanje reagovala je “Narodna Svijest” tvrdeći da je bio “izazov i organizirani napadaj poznatih energumena na mirne građane i prolaznike,”. (6)

Sokolsko društvo Dubrovnik uputilo je 28. jula 1938. predstavku M. Stojadinoviću : „Da bi omeli napredak sokolstva u srezu Dubrovnik, koje je brojalo 26 sokolskih četa, sa oltara se propovedalo protiv sokolstva i pretilo paklenim mukama onima, koji stupe, ili ostanu u sokolskoj organizaciji. Čak, štaviše, pretilo se i životom i imovinom. Neki su naši
članovi bili zaista tučeni, a nekima je upropašćena imovina. U godini 1936.
paljeni su stogovi sena i iščupano na stotine čokota loze našim članovima,
potpaljena je sokolana u Orašcu. Godine 1937. zapaljen je sokolski dom sokolske
čete Popovići (Konavle). Iste godine je rulja separatista polupala izloge na
dućanima naših članova, a pre nekoliko dana, pod kuću u kojoj se nalazi
sokolska četa u Postrenju, podmetnut je dinamit.” Usled ovakvih pritisaka
sokolske čete u Mrcinama, Vitaljini, Pločicama, Komolcu i Osojniku sasvim su
prestale sa radom. Starešinstvo dubrovačkog sokolskog društva zaključilo je da je sokolstvo, zbog svoje jugoslovenske liberalne i antiklerikalne ideologije bilo izloženo napadima od
strane rimokatoličkog klera udruženog sa pripadnicima HSS.
(7)

Uticaj sveštenstva na deo omladine u Dubrovniku bio je uočen od lista Srba katolika „Dubrovnik”. Prilikom tradicionalnih svečanosti Bokeljske mornarice 1937. u Sabornoj crkvi u Kotoru bile su izložene moći sv. Tripuna. U članku posvećenom toj temi list
„Dubrovnik” naglasio je da su svete moći kadili tamjanom zajednički pravoslavni
i katolički sveštenici. Istakao je da je ovaj primer vjerske snošljivosti naveo
za razmišljanje jednom delu katoličke omladine u Dubrovniku koja je često u
društvu sveštenika. (8)

Zbog žalosti za žrtvama sukoba u Senju 8 i 9 maja 1937, koji su izazvale Pavelićeve “ustaše”, mnoge crkve u Dubrovniku   istakle su crne zastave.  Među njima i biskupski dvor. (9)
List „Dubrovnik” je konstatovao da su fratri franjevci a za njima dominikanci i
biskup u Dubrovniku žalili za “ustašama” i analizirajući njihove reakcije na
vest o smrti biskupa Frane Ućelinija-Tice istakao : „Dok su oni oplakivali i
time glorifikovali takove elemente, većina u gradu nije ni bila na čistu čemu
ta žalost. … Ali kad je …preminuo ne samo jedan njihov brat u Hristu, već
istinski rodoljub, propovjednik bratske ljubavi i vjerske snošljivosti, kad je cio
čestiti i pravi Dubrovnik zaridao za ovako teškim gubitkom, ti isti sluge božje
ne dadoše nikakvog znaka saosjećaja. S jedne strane žale i glorifikuju
antidržavne elemente a ovamo bagatelišu prave, iskrene i čestite rodoljube. I
ova čeljad odgajaju i školuju mladost, narodnu uzdanicu, u svojoj gimnaziji. Ima
li se ta, od njih odgojena mladost, ugledati u one, koje njihovi učitelji žale i
glorifikuju ? ” (10)

U svojoj borbi protiv sokola klerikalci su koristili verska osećanja naroda. Na Uskrsni Ponedeljak 1938. priredili su izlet naraštajci dubrovačkog Sokolskog društva u Luku Šipansku. U novom sokolskom domu održali su priredbu. Prostrana dvorana Doma bila je dupkom puna težaka i ribara sa ostrva Šipan, koji su aplauzom nagrađivali ritmičke vježbe
naraštajaca i naraštajki. Na programu su bile i patriotske pesme Vojislava
Ilića i Silvija Kranjčevića, koje je narod sa suznim očima pratio i živim
aplauzom odobravao. U dopisu o ovoj proslavi u listu ,,Dubrovnik” istaknut je
postupak mjesnog župnika, koji je po nagovoru funkcionera jedne političke
stranke zakazao procesiju za kišu baš u tri sata popodne za koji sat je bila
najavljena Sokolska priredba. Uzalud su mu 12 najuglednijih mještana poslali
pismenu molbu da održi procesiju posle mise, kako je bio običaj na Šipanu. Župnik
je sa uvrjedama odbio da izađe u susret velikom broju dobrih katolika članova
sokolskih četa u Luci i Suđurđu. Radi ovog postupka župnika priredba je
nastupila dva sata kasnije nego je bila najavljena. Župnik Ante D. Makljančić
odgovorio je u klerikalno-mačekovskoj „Narodnoj Svijesti” dopisniku
„Dubrovnika” istakavši : „Budući vidim, da ozbiljne osobe sa sela ne odgovaraju
na tipične dopise u „Dubrovnik-u” ja ću nakon opetovnih objeda protiv mene tek
prigovoriti dopisniku samo ovaj put, … osobito me mrči što sam odredio
procesiju toga ponedjeljka u 15 s. jer da je to bio sat njihov ! Dakle gospodin
divni ne misli na pravo puka u svome mjestu, niti onda kada puk strahuje od
glada. … tek sat prije sv. Mise 10 potpisnika (uz uvredljive tvrdnje) umolili”.  (11)

Sporazumom  Cvetković-Maček 26.8.1939.  Dubrovnik  je  odvojen  od  Zetske  banovine  i  dodeljen  novostvorenoj  Banovini  Hrvatskoj. Uticaj klerikalaca  porastao je  u novostvorenoj Banovini Hrvatskoj.  List „Dubrovnik” preneo  je 30. septembra
1939. pisanje klerikalno-mačekovskog lista „Narodna Svijest” da je njen kao i svih onih koji misle kao ona, glavni zadatak uništenje sokola. Po njoj svakoga ko je bio član sokola trebalo je ne samo anatemisati već uništiti, isterati iz službe i baciti na  ulicu. (12)   Hajku na sokolske domove podsticala je štampa, naročito klerikalna. U listu „Dubrovniku” se
isticalo : „objavljuje takove napise, koji indirektno podstiču neodgovorne
elemente da protuzakonito posižu za sokol. imovinom, pa time sami seju nered i
nezakonitost, ”. U sokolskom domu u Župi dubrovačkoj u kome su stanovali
privremeno pozvani u vojsku po pisanju lista „Dubrovnik” : „neki zlikovci
namjestiše jednu topovsku čauru napunjenu ekrazitom, zalivenu cementom i
proviđenju sa upaljačem, fitiljom. Srećom da su vojnici, koji su tu u Sokolskom
domu, otkrili taj atentat i osujetili ga, ali do sada, koliko znamo, nijesu
pronađeni zlikovci.” (13)

Koliki je bio uticaj katoličkog sveštenstva povezanog sa hrvatskim separatistima može se
videti iz sledećeg slučaja. U časopisu „Bratstvo” glasniku Sokolske župe
Osijek, od 15. novembra 1939. izašao je članak „Svećenik terorista” u kome se
ističe da je u izlogu jedne dubrovačke knjižare bila izložena karta Kraljevine
Jugoslavije sa pregledom veroispovesti, prema zvaničnoj statistici iz 1931.
Jedan sveštenik, koji nije bio iz Dubrovnika, zatražio je od nameštenika
knjižare da se karta iz izloga ukloni, jer će u protivnom izlog biti
razbijen.  Časopis je konstatovao da je karta  uklonjena a  svećenik je ostao čitav. (14)

List Srba katolika ,,Dubrovnik” nastavio je borbu protiv hrvatske hajke na sve srpsko i
jugoslovensko. Urednik lista Kristo Dominković bio je predratni član Srpskog
sokola i borac protiv Austrije i njenih vernih slugu klerikalaca. U listu
,,Dubrovnik” istaknuto je : ,,Najnoviji razvoj prilika … metnuo je Dubrovnik
u veoma neprirodan geografski položaj, koji ga je doveo u vezu sa onim
krajevima, sa kojima nikada nije imao, ama baš ništa, zajedničkog. Došavši u
takav položaj, on je sada izložen nemilim, bezrazložnim a često do
nevjerovatnosti teškim udarcima koji bez milosti pogađaju, bez razlike imena,
sve rodoljubne elemente u njemu. U tako teškim prilikama moramo da vodimo borbu i
da uzimljemo u zaštitu nacionalni elemenat u Dubrovniku, kojemu se
suprostavlja  povampireni duh iz 1914
godine.” (15)

Na članak iz ,,Narodne Svijesti” o masoneriji ,,Hrvati i masonerija” odgovorili su sarajevska ,,Jugoslovenska Pošta” i ,,Dubrovnik”. Reagovanje lista ,,Narodna Svijest” bolje od svega ilustruje prilike u Banovini Hrvatskoj. U listu ,,Narodna Svijest” istakli su : ,, te stari ishlapljeli i sklerozni ,,Dubrovnik” (još je živ ?), organ posljednih Mohikanaca, ,,stare
garde” i t. zv. ,,Srba-katolika”. Sami fakat, da su se javila ta dvojica najbolje
potvrđuje, da smo imali pravo. Ne daj Bože, da nas ,,Dubrovnik” i ,,Jug. Pošta”
pohvale ili se s nama slože, jer bi to značilo da smo učinili nešto što je
protiv opstanka i života hrvatskoga naroda. Oni sada nijesu u mogućnosti, da
uzmu u obranu srpsko-jugoslavenske masone, svoje poslodavce i prijatelje, pa
nemoćno gmižu poput prignjećeg crva i pokazuju trzajem zadnje ( i još
kratkotrajne) znakove života”. List ,,Narodna Svijest” u istom broju prenosi i
komentar povodom svog članka iz dnevnika ,,Hrvatska straža” : ,,Ovom glasilu
šačice velikosrpskih generala bez vojske oko „Dubrovnika”.” (16) I u narednom 33 broju „Narodna Svijest”
nastavila je polemiku : „Sklerozni ,,Dubrovnik” … Za nas je sada
najvažnije, da možemo nedvobeno – i na temelju vlastitog njihovog priznanja –
utvrditi, da “Dubrovnik” brani masoneriju, njen rad u ovom
državnom sklopu, te da na toj obrani masonerije i danas dosljedno i uporno
ustraje.” Pisac članka pod šifrom F. oborio se i na Antuna Fabrisa povodom
izlaska „Izabranih članaka Antuna Fabrisa” koje je sakupio dr. Henrik Barić.
Istakao je: „Dubrovnik” se toliko ponosi s tim Antunom Fabrisom i sada (g. 1940)
izdaje u Beogradu u posebnoj knjizi njegove protuhrvatske i protukatoličke
članke. Vajda radi protuhrvatskog i protukatoličkog stajališta ovoga renegata i
vjerskog indiferentiste smatra, da je on „prigušio atavizam”, da se aklimatizirao i postao
skladan”. (17)

Posle Aprilskog rata 1941. u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj  Savez sokola zabranjen je, a
članovi izloženi progonu. Starešina sokolske čete u Orašcu Karlo Rakidžija preživeo je ustaški teror. Pred Komisijom za utvrđivanje ratnih zločina dao je 1.12.1944. izjavu : „Kad
sam bio od ustaša strpan u zatvor u junu 1941. godine doživeo sam mnogo užasa,
jer je u zatvoru nestajalo mnogih drugova. Najužasnija je bila noć od 30. juna
na 1. jula kada su izveli 14 žrtava koje su strijeljali na Rudinama iznad Stona.
Sve  ovo su pravili ustaše iz Orašca. Tužbu protiv mene potpisao je župnik iz Trstena don Niko Darešić, ustaški povjerenik.”(18)

Katolički klerikalci su nastavili  u  kraljevini Jugoslaviji svoje napore na
kroatizaciji Dubrovnika. Sokolstvo, zbog svoje jugoslovenske liberalne i antiklerikalne ideologije bilo izloženo napadima od strane rimokatoličkog klera udruženog sa pripadnicima HSS. O tim napadima i o uticaju klerikalaca na omladinu pisala je domaća štampa. Takođe je pisala o mogućim posledicama tog klerikalnog uticaja. Uticaj klerikalaca i njihovog glasila „Narodna Svijest“ porastao je posle stvaranja  Banovine Hrvatske. Svoj uticaj
klerikalci su iskoristili za hajku na sokole, masone … . Sve  što se dešavalo u Banovini Hrvatskoj bilo je uvod u ono što se dešavalo u NDH.

Napomene :

1. „Narodna Svijest“ sabotira narodnu
državu“, „Rad“, Dubrovnik, 6. decembra 1919, br. 3, str. 1;

2. „Demonstracije
u gradu”, „Rad”, Dubrovnik, 10. aprila 1920, br. 21, str. 3;

3. Sokolaš,
„Klerikalni bijes na Sokolstvo”, „Sokolski Glasnik”, Zagreb, 1921, br. 12, str.
440, 441;

4. „Pop Dukaj i
mađar Salkaj, vode križarsku vojnu … “. „Dubrovačka tribuna”, Dubrovnik, 6
jula 1933, br. 209;

5. „Dubrovnik dru
Vlatku Mačeku”, „Narodna Svijest”, Dubrovnik, 24 Srpnja 1935, br.
29, str. 2;                                                                                                                                                                       6.  “Oko
događaja na Veliku Gospu”,  „Narodna Svijest”, Dubrovnik, 20 Kolovoza 1935,
br. 33, str. 1; “Uzalud mutite bistru vodu …”, “Dubrovačka Tribuna”
Dubrovnik, 24.8. 1935.                                                                                                                                                                                7. Nikola Žutić, „Sokoli”, Beograd, 1991, str. 127, 133, 169-171;

8. „Vjerska snošljivost”,
„Dubrovnik”, Dubrovnik,13 februara 1937, br. 2, str.3;

9. „Čudne pojave”,
„Dubrovnik”, Dubrovnik, 22 maj 1937, br.16, str.3;

10. „Upoređenje,
koje se ne smije zaboraviti”, „Dubrovnik”, br. 18, Dubrovnik, 5 Juni 1937,
str.4;

11. „Pišu nam sa Šipana”,
„Dubrovnik“, br. 17, Dubrovnik, 30 aprila 1938, str. 3; „Dopisniku
,,Dubrovnika” tek prigovor”, „Narodna
Svijest”, br. 19, Dubrovnik, 11. Svibnja 1938, str. 2;

12. „U tom grmu zec leži”, „Dubrovnik”,
Dubrovnik, 30 septembar 1939, br. 39, str. 3;

13. „Hajka na sokolske domove”, „Dubrovnik”,
Dubrovnik, 4. novembra 1939, br. 44,
str. 3;

14.„Svećenik terorista”,  „Bratstvo”, Sokolska župa Osijek, 15 novembra
1939, br. 11, str. 221;

15. „Našim
poštovanim pretplatnicima i prijateljima”, „Dubrovnik”, Dubrovnik, 30 decembra
1939, br. 52, str. 4;

16.„Odjek našeg
članka o masoneriji”: F. ,,Jugosl. Pošta” i ,,Dubrovnik”, brane masoneriju”, „Zagrebačka
štampa o našem članku”, „Narodna
Svijest”, Dubrovnik, 7 Kolovoza 1940, br. 32, str. 1;

17.  F. „Istina o
,,Dubrovniku”, „Narodna
Svijest”, Dubrovnik, 14 Kolovoza 1940, br. 33, str. 1; “IZABRANI ČLANCI Antuna
Fabrisa“,Sakupio i predgovor napisao dr H. Barić, 1940, Izdanje „Dubrovnik“,
Beograd;

18.  Milorad M. Lazić, „Krstaški rat Nezavisne Države Hrvatske”, drugo
dopunjeno izdanje, Beograd 2011, str. 31;

Piše: Saša Nedeljković, član  Naučnog  društva za  istoriju  zdravstvene  kulture Srbije