arrow up
Ж | Ž
Ж | Ž

„Jer … mi smo ista krv“, pjesnički prvenac Đurđice Dragaš u Trebinju

U Muzeju Hercegovine u Trebinju, u subotu 01. marta 2025. od 18 časova biće predstavljena zbirka poezije „Jer…mi smo ista krv“ Đurđice Dragaš Vukovljak. Riječ je o prvoj pjesničkoj zbirci koju čine stihovi puni sjete i tuge, a koju Đurđica posvećuje svim nevinim žrtvama Pokolja. Đurđica Dragaš Vukovljak je urednica privredno-političke rubrike Prvog programa Radio Beograda. Iako se dugo bavi pisanjem a njeni tekstovi i pjesme su objavljivani na sajtovima udruženja građana „Jadovno 1941.“ i RTS-a, do sada nije objavila knjigu. Zbirka pjesama Jer… mi smo ista krv njen je književni prvenac. O poeziji i književnom izrazu govoriće Gordana Dostanić iz udruženja Ognjena Marija Livanjska iz Beograda, a o inspiraciji za ovu

Đurđica Dragaš: Zbog istine, zbog nezaborava i onih nevinih duša koje traže mir

Slučaj je hteo da mi baš istog prepodneva stignu poruke od dvojice poštovanih prijatelja sa Fejsbuka, dvojice istomišljenika i, na neki naš način, saborca. Predsednik udruženja „Jadovno 1941.“ Dušan Bastašić mi je prosledio mejl koji mu je stigao iz Danske. Poslao mu ga je sin Anđelke Dragaš koja je nekim čudom, kao dete u kolevci, preživela ustaški pokolj na padinama Trebevića. Čovek je, pretražujući internet, pronašao tekst objavljen na sajtu udruženja u kojem je opisan i od zaborava otrgnut zločin nad njegovom porodicom (Krstovdan porodice Dragaš). Zamišljam njegovo iznenađenje, radost, tugu, more pomešanih osećanja kad je pročitao ove redove. Mi, potomci čudom preživelih, najbolje znamo šta znači jedno takvo svedočanstvo.

Đurđica Dragaš: KAMEN LIČKI OKO VRATA

Vuče me Lika k sebi, prokleta i blagoslovena. Pritisla me ravnica,crnica mi na grudi legla,teško mi nebo vojvođansko.Bez sunca i zvezda,bez kraja i početka. U oku mi Lika,krvava i plava,nevina i kriva.Lika,isplakana,od čemera crna,jaukom isparana.Lika,u rosi okupana,mirisom opevana,lepotom okajana. Ostaše mi tamo dva izvora,dva ušća,dve radosti.Ostade mi kamen hladni na uzglavlju dečjem. Rasporiše me,srce mi uzeše,a živog me ostaviše.Da ih očima iskopanim gledam,da ih rukama odsečenim grlim.Da decu svoju Gospodu dajem,preklanu,obezglavljenu,oboženu. Pusta mi je vojvođanska njiva,džaba joj klasje zlaćano,uzalud pesma devojačka.ne miriše mi gladnome hleb paorski. Vuče me Lika k sebi,prokleta i blagoslovena.Ne da mi krv da je zaboravim,da je odbolim neprebolnu.Ne da mi kamen lički oko vratada u ravnici

Pomen

Bogohuljenje komunista u Krajini

Episkop Damaskin (Grdanički), diplomac beogradske Bogoslovije i Muzičke škole, kao i petrogradske Duhovne akademije, s titulom doktora filozofije stečenom u švajcarskom Frajburgu, pomalo introvertni intelektualac, polovinom 1947. godine dolazi u glavni grad NR Hrvatske, u stolicu mitropolita zagrebačkog Srpske Pravoslavne Crkve (SPC), šest godina nakon što je ustaška vlast uhapsila, mučila i unakazila, pa posle Nedićevoj vlasti predala njegovog prethodnika, Dositeja (Vasića). Piše: Milan Četnik Iste godine, 14. jula, mitropolit je krenuo vozom u Pakrac, sedište pakračke (slavonske) eparhije kojom je administrirao. Na stanici u Pakracu dočekala ga je “rulja sa pripremljenim jajima što je ipak značilo da je nasilje organizovano i dozirano”. Klicali su “dolje razbijači bratstva i jedinstva”

Vladimir Bursać: Šta za mene znači pojam Pokolj?

Zalaganje Udruženja “Jadovno 1941.“ da svoje aktivnosti na očuvanju i razvoju kulture pamćenja stradalih predaka i sunarodnika za vreme Drugog svetskog rata na teritoriji nezavisne Države Hrvatske, podigne na nivo naučne zajednice, zaslužuje veliku pažnju. Nažalost, svedoci smo koliko je tako nešto mukotrpno i naporno, i na koliko nerazumevanja, otpora ili jednostavnog zaobilaženja i prećutkivanja, od strane zvanične naučne zajednice, nailaze entuzijasti i vredni nacionalni radnici. Kao da samo po sebi već nije dovoljno horsko poricanje druge strane da zločina nije bilo, jer se zločini sistematski umanjuju, obezličavaju, stavljaju pod sumnju. Moramo priznati, da to vrlo uspešno, čine sve institucije, zvaničnici, naučnici, verski prvaci i javnost država koje su nasledile

Nikola Milovančev, Foto : Jadovno

Falsifikati o logoru Jasenovac i istina o genocidu nad Jevrejima Srema 1942. godine

Poslednjih godina učestali su pokušaju minimalizovanja broja žrtava u logorima na području Nezavisne države Hrvatske (NDH), posebno u logoru Jasenovac i u sistemu logora Gospić – Jadovno – Pag. Ovi falsifikati istorijskih činjenica idu do krajnje  besramnosti, čak i preko granice zdravog razuma – do tvrđenja da u Jasenovcu nije bio koncentracioni već radni logor itd. Tome se treba suprotstaviti širenjem istine i zato istinu treba iznositi, posebno mladoj generaciji. Piše: Nikola Milovančev Svakako treba osuditi zločine počinjene na svim stranama, bez obzira ko ih je počinio – neko od pripadnika našeg naroda ili nekog drugog naroda; svaki zločin je plod bolesnog mentalnog stanja pojedinca koji ga je počinio. Međutim,

mekinjar-hram.jpg

Ne zaboravimo žrtve iz Mekinjara

U Selu Mekinjar, Podlapača, kod Udbine u Lici, 15. februara 1943. godine ustaše su poklale i spalile u kućama i štalama 32 Srba, uglavnom žene s djecom i starce.  Povodom godišnjice ovog strašnog zločina, donosimo imena mučenika ubijenih na današnji dan. *Spisak žrtava nije konačan i definitivan, a selektovan je iz ukupnog spiska žrtava sela Mekinjar koje su vezane za februar 1943. godine. U knjizi se o zločinu tom i okolnim mjestima , između ostalog, navodi:  Selo je spaljeno do temelja a i mnoge žrtve su bačene u vatru. Osam dana kasnije, 23.2.1943, spaljeno je i selo Krbava kojom prilikom je ubijeno 20 lica, mahom starijih ljudi  od kojih je većina spaljena u kući da se ni leševi nisu mogli pronaći.

crna-knjiga.jpg

Žrtve iz Bilajske ulice u Gospiću 1945. godine

15. februar je dan, kada se, osim žrtava iz Mekinjara, sjećamo i grupe gospićkih Srba koji su obješeni 1945. godine. Naše je da ni jedno stratište i zločin ne zaboravimo, bez obzira na broj žrtava. Pokušali smo pronaći nešto više o pomenutom zločinu. U knjizi „Kotar Gospić i kotar Perušić u narodnooslobodilačkom ratu 1941-1945“ u izdanju HAK iz 1989. navodi se sledeće: „Grupu od 10 uhapšenih građana Gospića srpske nacionalnosti ustaše su objesile u noći 15. veljače 1945. godine na telegrafske i elektične stupove u Bilajskoj ulici. U ovoj skupini obješeni su: Sofija i Nedjeljka Teslić kćeri (Nikoline) iz Gospića, Jovo Banjeglav iz Bilajske ulice, Dmitar Obradović iz Gospića, Koka Kekić iz Gospića, Tihomir Oklobdžija,

Sjećanje na Matiju Stijačića, žrtvu ustaškog terora i genocida

Sveti Sava je istovremeno i svjetski dan sjećanja na žrtve holokausta, pa je red da se podsjetimo na neke od žrtava, užasnih zločina i genocida koji su ustaše Ante Pavelića počinile nad Srbima u zloglasnog fašističkoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Jedna od skoro milion nedužnih žrtava ustaškog i fašističkog terora je i sveštenik Matija Stijačića, rođeni Trebinjac kojeg su nakon mučenja ustaše bacile u jedno od jama i masovnih stratišta na Velebitu.  Nažalost većina Trebinjaca ne zna puno o Matiji, iako je mučenički postradao od ustaške ruke, kako on tako mu otac i sin, a još nema ni svoje ulice u rodnom Trebinju. Kada je izbio Drugi svetski rat, na čelu

Olivera Šekularac: Za one što su zaboravili dedu i krst njegov, večnosti nema

Od Božića, radosni praznici u nizu… Krstovdan se Bogojavljanjem okitio, nebo otvorio, i opet su očevi stihovi blizu… „Krstitelju sveti Jovane, vrane se legu u tornju tvoje zvonare…“ Pa nek’ bude volja Božija, možda me vide oni koji su mi krst darivali. A moj krst je lički, jadovnički, iz velebitskih jama iznikao, u ravnici sve u jamama oplakao, izbeglički od rođenja… Moj krst je dedin, izgoreo sa kućom, a u mojoj duši još gori. Preklan sa njim, a svakim danom sve više zbori i boli. U svakom prazniku suzom romori i molitvi privoli. U mom krstu zavičajna kolevka tiho se njiše, zna i ona da je zbog pradedovskog krsta postala pusta.

Đurđica Dragaš: Oči Jovanove

Pitaju me, progone me, čekaju me, gledaju me.. Usnule, zaleđene, skamenjene,oči Jovanove. Nežne, dečje, neljubljene,oči Jovanove. Vidim ih u svakom kutku neba,čujem u svakoj kapi kiše. Gledaju me iz zlaćanog  klasja,uplašene i okrvavljene. Kriju se u mraku Velebita, gonjene i uhvaćene,  ranjene i umorene,oči Jovanove. Otrgunte sa majčinih grudi, iz očevih ruku.Uplakane i prestravljene, umiruće oči Jovanove. Oči što zapamtiše nebo bez meseca i  mokru travu, zadah krvnika i miris krvi. Gledaju me, neviđene, zaboravljene.Pitaju me, progone me, čekaju me,oči Jovanove. Od istog autora: KOLUMNISTI – PRIJATELjI: ĐURĐICA DRAGAŠ

Đurđica Dragaš: Uoči Svetog Jovana

Daleko ste… prekrio je sneg naše pusto selo… Daleko ste, al’ bićete sutra s nama… u plamenu sveće, u našoj molitvi, u osmehu jedne Jovane i snazi jednog Vuka. Kažu da se na Bogojavljensku noć otvaraju nebesa, da se ostvaruju želje koje te noći zamislite.Bio je sinoć pun mesec, nebo čisto, prepuno zvezda, a moje želje prevelike.Da smo zdravi i da vas imamo…Eh… da imamo vas…Al’ nemamo… Uvenuše zauvek izdanci našeg stabla. Ostaše na Kruškovačama vaše dečje oči, nedoživljene ljubavi, nerođena deca.Ostaše zajedničke radosti, svadbe i krštenja.Ostade život…U vašim umirućim očima zalediše se slike ognjišta i crvenih, sitnih jabuka što mirišu na prozoru do proleća. Sutra nam je slava! Pitam

Olivera Šekularac: Da l’ da jaučem ili da mučim, muk samo poneko čuje, prepozna…

O Pokrovu kad bi u crkvu zavičajnu trebalo poći tragovima predaka, najpre tiho, suzno zamolim Gospoda i sve naše pretke mučenike da nama, koji smo ostaci naših preživelih loza, da utehu i snagu da ostanemo pod Bogorodičinim plaštom. Mi koji znamo šta znači slava u Vrepcu pod nebom, pod onim istim nebom pod kojim su se vekovima rađali oni čiju krv nosimo… Od njihove duše je i to nebo, kosti u zemlji, koren na nebu. Ako išta pamtim i znam, a pola života sam na sreću uz Baku provela, znam da je moj deda Nikola redovno crkvi hodio. Njega ubiše tuđi u njegovoj ’45-oj, crkvu srušiše oni koji za Boga

Đurđica Dragaš: NEBO U VODI

Lepo je i strašno jutro divoseljačko. Nebo se u vodi ogleda.Raspuknuto i modro. Potoke Oke isplakale.Zakukale za pesmom devojačkom.Za konjima što grudima njive oru.Za kapom crvenom sa resama crnim,nakrivljenom,opevanom,na srcu iscrtanom. Obeleo sneg staze zarasle.Prekrio pustoš,sakrio tamu. Pod pahuljama belim samuju grobljatragovima zverinjim izgažena.Nema ptica.Nemo je nebo.I zemlja smrznuta tihuje. Lepo je i strašno jutro divoseljačko.Kao izveženi pokrov za pokojnika,kao mladost po livadama rasuta,iznikla,pogažena,večnošću obožena! Od istog autora: KOLUMNISTI – PRIJATELjI: Đurđica Dragaš

Đurđica Dragaš: Jer… mi smo ista krv

U Kući Milanovića u Banjoj Luci promovisan je književni prvenac Đurđice Dragaš Vukovljak  “Jer …mi smo ista krv’’, posvećen svim nevinim srpskim  žrtvama – od Divosela , preko Jadovna, Gospića, Paga,  Garavica, Prebilovaca – do najvećeg srpskog stratišta Jasenovca. Kroz potresne sudbine  stradalih  u svojim pjesmama Đurđica poručuje  – dugujemo im nezaborav, da se ne bi ponovile ’41. i ’91. godina. Profesor doktor Duško Pevulja, direktor Kuće Milanovića rekao je da je posebno srećan zbog  promocije, zato što se priča o nacionalnom stradanju uklapa u koncept ove kuće srpske kulture. Srpski kulturni obrazac, poslije iskustva 20. vijeka, mora u sebe da uključi i tzv. kulturu sjećanja. Zapravo nije riječ o sjećanju, već ova zbirka svjedoči o onome što

NAJNOVIJE VIJESTI

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.