arrow up
Ж | Ž
Ж | Ž

JUGOSLAVIJA 1941. – Potresno svjedočanstvo italijanskog oficira o zločinima u NDH

Istorija Drugog svjetskog rata na prostoru Jugoslavije i dalje otkriva nove izvore i perspektive. Knjiga „Jugoslavija 1941.“ italijanskog oficira Salvatorea Loia donosi svjedočanstvo iz jednog drugačijeg ugla, a njena beogradska promocija okupila je ugledne istoričare i istraživače koji su ukazali na značaj ovog djela za razumijevanje tragičnih događaja iz 1941. godine. U svečanoj sali Gradske opštine Novi Beograd, 4. marta 2026. godine, održana je promocija djela koje iz korijena mijenja dosadašnje percepcije srpske istorije 1941. godine. Riječ je o knjizi „Jugoslavija 1941.“ autora Salvatorea Loia, italijanskog obavještajca i oficira, koju je sa italijanskog jezika prevela i priredila dr Mila Mihajlović, u izdanju Arhiva Vojvodine. Ovo izdanje donosi do sada nepoznatu arhivsku građu italijanske obavještajne

POEZIJOM ČUVA SEĆANjE NA STRADALE:Đurđica Dragaš Vukovljak, objavila prvu knjigu pesama (FOTO)

Sudbinu stradalih u Drugom svetskom ratu, u kojem je njena porodica u u Divoselu gotovo zatrta, Đurđica Dragaš Vukovljak (52), iz Beograda, rodom iz ličkog gradića Gospića, pretače u pesme, i tako od zaborava čuva sećanje na svoje pretke, ali i na druga stratišta u kojima su stradali Srbi, kao i za vreme rata devedesetih. Emotivni susreti sa rodnom Likom, Velebitom, Divoselom, Jadovnom i ostalim stratištima , neopisivom snagom je „povežu“ sa svim žrtvama, a emocije se „slažu“ jedna na drugu. Kada se osećanju slegnu, i dođe „taj trenutak“, reči naviru poput bujice i nastaju njene pesme, pune sete i tuge, posvećene rodnoj Lici. Mada piše još od osnovnoškolskih dana,

Pomen

Bogohuljenje komunista u Krajini

Episkop Damaskin (Grdanički), diplomac beogradske Bogoslovije i Muzičke škole, kao i petrogradske Duhovne akademije, s titulom doktora filozofije stečenom u švajcarskom Frajburgu, pomalo introvertni intelektualac, polovinom 1947. godine dolazi u glavni grad NR Hrvatske, u stolicu mitropolita zagrebačkog Srpske Pravoslavne Crkve (SPC), šest godina nakon što je ustaška vlast uhapsila, mučila i unakazila, pa posle Nedićevoj vlasti predala njegovog prethodnika, Dositeja (Vasića). Piše: Milan Četnik Iste godine, 14. jula, mitropolit je krenuo vozom u Pakrac, sedište pakračke (slavonske) eparhije kojom je administrirao. Na stanici u Pakracu dočekala ga je “rulja sa pripremljenim jajima što je ipak značilo da je nasilje organizovano i dozirano”. Klicali su “dolje razbijači bratstva i jedinstva”

Đurđica Dragaš: KAMEN LIČKI OKO VRATA

Vuče me Lika k sebi, prokleta i blagoslovena. Pritisla me ravnica,crnica mi na grudi legla,teško mi nebo vojvođansko.Bez sunca i zvezda,bez kraja i početka. U oku mi Lika,krvava i plava,nevina i kriva.Lika,isplakana,od čemera crna,jaukom isparana.Lika,u rosi okupana,mirisom opevana,lepotom okajana. Ostaše mi tamo dva izvora,dva ušća,dve radosti.Ostade mi kamen hladni na uzglavlju dečjem. Rasporiše me,srce mi uzeše,a živog me ostaviše.Da ih očima iskopanim gledam,da ih rukama odsečenim grlim.Da decu svoju Gospodu dajem,preklanu,obezglavljenu,oboženu. Pusta mi je vojvođanska njiva,džaba joj klasje zlaćano,uzalud pesma devojačka.ne miriše mi gladnome hleb paorski. Vuče me Lika k sebi,prokleta i blagoslovena.Ne da mi krv da je zaboravim,da je odbolim neprebolnu.Ne da mi kamen lički oko vratada u ravnici

crna-knjiga.jpg

Žrtve iz Bilajske ulice u Gospiću 1945. godine

15. februar je dan, kada se, osim žrtava iz Mekinjara, sjećamo i grupe gospićkih Srba koji su obješeni 1945. godine. Naše je da ni jedno stratište i zločin ne zaboravimo, bez obzira na broj žrtava. Pokušali smo pronaći nešto više o pomenutom zločinu. U knjizi „Kotar Gospić i kotar Perušić u narodnooslobodilačkom ratu 1941-1945“ u izdanju HAK iz 1989. navodi se sledeće: „Grupu od 10 uhapšenih građana Gospića srpske nacionalnosti ustaše su objesile u noći 15. veljače 1945. godine na telegrafske i elektične stupove u Bilajskoj ulici. U ovoj skupini obješeni su: Sofija i Nedjeljka Teslić kćeri (Nikoline) iz Gospića, Jovo Banjeglav iz Bilajske ulice, Dmitar Obradović iz Gospića, Koka Kekić iz Gospića, Tihomir Oklobdžija,

mekinjar-hram.jpg

Ne zaboravimo žrtve iz Mekinjara

U Selu Mekinjar, Podlapača, kod Udbine u Lici, 15. februara 1943. godine ustaše su poklale i spalile u kućama i štalama 32 Srba, uglavnom žene s djecom i starce.  Povodom godišnjice ovog strašnog zločina, donosimo imena mučenika ubijenih na današnji dan. *Spisak žrtava nije konačan i definitivan, a selektovan je iz ukupnog spiska žrtava sela Mekinjar koje su vezane za februar 1943. godine. U knjizi se o zločinu tom i okolnim mjestima , između ostalog, navodi:  Selo je spaljeno do temelja a i mnoge žrtve su bačene u vatru. Osam dana kasnije, 23.2.1943, spaljeno je i selo Krbava kojom prilikom je ubijeno 20 lica, mahom starijih ljudi  od kojih je većina spaljena u kući da se ni leševi nisu mogli pronaći.

NAJAVA: U Roterdamu i Zandamu tribina „Naše sjećanje – njihov vječni život“

Udruženje građana Jadovno 1941. iz Banjaluke, uz pomoć dobrotvora iz Srpske pravoslavne Crkvene opštine Svete Trojice u Roterdamu i Crkvene opštine Sveti Nikola u Zandamu, Holandija, organizuje dvije tribine. „Naše sjećanje – njihov vječni život“ Teme:– Pokolj, Genocid počinjen nad Srbima od strane NDH – Gospićka grupa logora – preteča Jasenovca – Zločin nad Srbima u Livanjskom polju i na Dinari -Stradanje Srba u logorima u Norveškoj Mjesto i vrijeme:SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVACRKVENA OPŠTINA SVETE TROJICE Lede 121, 3075 HH Rotterdam, HolandijaSubota, 07. februar 2026. u 17:30 časova. Mjesto i vrijeme:SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVAPAROHIJA SVETI NIKOLAStationsstraat 131506 DA Zaandam, HolandijaNedelja, 08. februar 2026. nakon Svete liturgije. Redakcija portala UG Jadovno 1941.

Sjećanje na Matiju Stijačića, žrtvu ustaškog terora i genocida

Sveti Sava je istovremeno i svjetski dan sjećanja na žrtve holokausta, pa je red da se podsjetimo na neke od žrtava, užasnih zločina i genocida koji su ustaše Ante Pavelića počinile nad Srbima u zloglasnog fašističkoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Jedna od skoro milion nedužnih žrtava ustaškog i fašističkog terora je i sveštenik Matija Stijačića, rođeni Trebinjac kojeg su nakon mučenja ustaše bacile u jedno od jama i masovnih stratišta na Velebitu.  Nažalost većina Trebinjaca ne zna puno o Matiji, iako je mučenički postradao od ustaške ruke, kako on tako mu otac i sin, a još nema ni svoje ulice u rodnom Trebinju. Kada je izbio Drugi svetski rat, na čelu

Milovan Bajagić: Ko je Srbima zabranio sećanje?

Ljudi čitajte, vodite decu na mesta srpskog stradanja, neka vide Korićku jamu ili ,,Topolu užasa“ u Donjoj gradini, ili im bar na internetu pokažite Velebitske jame, slike iz Jasenovca i sa Paga, Grom je retko kada grmeo na Svetog Savu. Možda zadnji put pred Prvi srpski ustanak. Svetosavski udari groma danas su drugačiji. Drugačije se čuju i odjekuju. Munja koja im prethodi je munja bliceva fotoaparata i kamera. Zvukovi koji se čuju, uglavnom odzvanjaju sa TV. Za 27.01. većinu nas vežu lepe uspomene – kada smo se posle školske priredbe, recitacija, hora i čitanja sastava posle škole grudvali, sankali i listali Mikijev zabavnik. Nažalost danas ni školskih priredbi nema usled

Olivera Šekularac: Od Božića, radosni praznici u nizu… 

Krstovdan se Bogojavljenjem okitio, nebo otvorio, i opet su očevi stihovi blizu… „Krstitelju sveti Jovane, vrane se legu u tornju tvoje zvonare…“ Pa nek’ bude volja Božija, možda me vide oni koji su mi krst darivali. A moj krst je lički, jadovnički, iz velebitskih jama iznikao, u ravnici sve u jamama oplakao, izbeglički od rođenja… Moj krst je dedin, izgoreo sa kućom, a u mojoj duši još gori. Preklan sa njim, a svakim danom sve više zbori i boli. U svakom prazniku suzom romori i molitvi privoli. U mom krstu zavičajna kolevka tiho se njiše, zna i ona da je zbog pradedovskog krsta postala pusta. U mom krstu izgorele su

Đurđica Dragaš: Uoči Svetog Jovana

Daleko ste… prekrio je sneg naše pusto selo… Daleko ste, al’ bićete sutra s nama… u plamenu sveće, u našoj molitvi, u osmehu jedne Jovane i snazi jednog Vuka. Kažu da se na Bogojavljensku noć otvaraju nebesa, da se ostvaruju želje koje te noći zamislite.Bio je sinoć pun mesec, nebo čisto, prepuno zvezda, a moje želje prevelike.Da smo zdravi i da vas imamo…Eh… da imamo vas…Al’ nemamo… Uvenuše zauvek izdanci našeg stabla. Ostaše na Kruškovačama vaše dečje oči, nedoživljene ljubavi, nerođena deca.Ostaše zajedničke radosti, svadbe i krštenja.Ostade život…U vašim umirućim očima zalediše se slike ognjišta i crvenih, sitnih jabuka što mirišu na prozoru do proleća. Sutra nam je slava! Pitam

DUŠKO MUŽDEKA: U VLAOVIĆA NEMA TKO DA ORE

Knjiga evocira stradanje Srba 1941. godine. Autor kroz potresnu priču, potkrepljenu autentičnim događajima i ličnostima, govori o masakru nad srpskim stanovništvom u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj koji je prerastao u najveći zločin genocida. Duško Muždeka, srpski humanista, književnik, pravnik, rođen je 1920. godine u Glini, Banija, a umro u Beogradu 2008. godine. Pravni fakultet upisao je u Zagrebu. Međutim, 1941. godine, ustaše su ga zajedno sa porodicom i drugim Srbima deportovale u logor Caprag u Hrvatskoj. Po izlasku iz logora, preselio se u Beograd i 1944. godine učestvovao u borbama na Sremskom frontu. Pravni fakultet završio je u Beogradu. U periodu Informbiroa proveo je dve godine kao zatočenik na Golom otoku. Poslednju

Život i djelo pod sudskom zabranom: Dragan Grgić (1917-1985)

Dragan Grgić, rođen 1917. godine u selu Marin Most kod Cazina (sjeverozapad Bosne i Hercegovine), 1961. završio je pisanje memoara na 500 strana. Bila je to prva knjiga o stradanju Srba i zločinima hrvatskih i muslimanskih ustaša na prostoru bihaćkog kraja i južnog Korduna. Tragični period rata obilježio je gubitak oca, majke i brata, kao i ranjavanje u borbama protiv ustaša. Nakon završetka pisanja knjige, nosilac “Partizanske spomenice 1941” suočava se sa zabranama, krivičnom odgovornošću i pritiscima državnih vlasti. U tako neriješenim sukobima preminuo je od posljedica infarkta 1985. godine u petrovaradinskoj bolnici. Iza njega nije ostalo potomstvo. Ostao je samo jedan ispražnjen trofejni pištolj i posljednja nada da će

Mirko Rapaić: Posljednji Božić

Bila je subota, 4. januar 1941. godine. Bio sam tada đak četvrtog razreda niže gimnazije u Korenici. Dočekali smo školski raspust za Božić. Zvoni školsko zvono i jurimo na ulicu. Svako na svoju stranu. Ja idem za moje rodno selo Jezerce, koje je udaljeno sedamnaest kilometara od Korenice. Daleko je i zima je, ali ću do noći stići da sa svojima provedem božićne praznike. Stigao sam do prvih kuća sela Prijeboj, i još samo tri kilometra pa sam kod kuće. Na ulazu u Prijeboj, naprije je zaselak Mažari ili, kako smo ih mi zvali, Marasovići. Tu su sve hrvatske kuće. Baš u tom zaseoku pojaviše se na prtini tri mladića, mojih godina ili malo mlađi. Ali ih ne poznadoh

Nemanja Zivlak: Popadija

Dara, stamena i ponosita Ličanka, nije imala straha ni pred vukom, niti pred hajdukom. ENGLISH Početkom Drugog svjetskog rata donjolapački paroh bio je jerej Nikola J. Bogunović. Rođen je 03. januara 1908. godine u Zrmanji kod Gračaca. Skroman, miran, tih i bogougodan sveštenik koji je živio sa popadijom Darom i sinčićima Pavlom (Pajom) i Đorđem (Đokicom). Rat kao i svaki donosi veliko zlo jer je sam po sebi jedno veliko zlo. Početkom maja 1941. godine, sušto zlo će zakucati na vrata oca Nikole, zlo u crnim uniformama. Već nakon mjesec dana njega će odvesti prvo u Gospić a potom na Velebit gdje je bačen u neku od velebitskih jama sa

NAJNOVIJE VIJESTI

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.