
„Sudnji dan” na otvaranju spomenika u Jasenovcu
Možda i stotinu hiljada ljudi trčalo je preko polja izbezumljeno grcajući; saplitalo se, posrtalo, padalo uz prodoran, užasni krik, pa produženo potmulo ridanje sve dok masa nije pristigla do samog podnožja spomenika i opkolila ga. U srpskim krajevima obogaljenim ustaškim genocidom nije postojala socijalno-psihološka podrška duševno razorenim ljudima koji su ostali na zgarištima, slomljeni zbog gubitka najbližih srodnika ili kompletnih porodica i rodova, zbog pretrpljenih trauma i neizlečenih strahova. Bez osnovnih materijalnih uslova za nastavak kakvog-takvog podnošljivog življenja, bez bilo kakve smislene, državno podstaknute terapijske akcije i prakse, bez duševnog pročišćenja i smirenja, rane su krvarile decenijama posle rata. Možda i najsnažniji podsticaj takvom stanju stvari bio je iščašeni i













