arrow up
Latinica | Ćirilica
sr Serbian
hy Armenianhr Croatiannl Dutchen Englishfr Frenchde Germanel Greekiw Hebrewhu Hungarianit Italianno Norwegianpl Polishru Russiansr Serbiansl Slovenianes Spanish
POMOZITE NAŠ RAD DONACIJOM
Latinica | Ćirilica
sr Serbian
hy Armenianhr Croatiannl Dutchen Englishfr Frenchde Germanel Greekiw Hebrewhu Hungarianit Italianno Norwegianpl Polishru Russiansr Serbiansl Slovenianes Spanish

Bojan Vegara: BROVING I ČOKOLADA

1. april 2026.

Bila je to jedna od naših igara nalik ruskom ruletu, zbog čokolade koju niko okusio nije.. Nekad, krajem maja ’94-te bilo neko duže primirje i stigle su čokolade u Hadžiće. Čokolade iz Kiseljaka koje su koštale pravo malo bogatstvo. Mi tadašanji klinci koristili smo to primirje i vucarali se po čitav dan. Sunce i lijepo vrijeme izmamili su dosta ljudi napolje, jer svima je bilo dosta stanova i zatvorenih prostorija bez trunke svijetla. Tog dana kad je stigla čokolada, mi smo se zadesili na kraju grada, gdje je probijeno brdo za zaobilaznicu oko Hadžića. Bilo nas je možda petnaestak i bili smo klinci bez trunke mozga i mudima do poda.

KOLJA PEJAKOVIĆ: O NAŠEM ČUDNOM POZNANSTVU I DJECI KOJU NIJE VOLIO SVIJET

28. mart 2026.

Brat Vegara ne štedi nikog, a najmanje sebe, jer zna da će to ostati zapisano, u vijek vijekova, tako da laž i fušeraj nisu opcija. Postoje dva jaka razloga zašto ne bih trebao da pišem predgovor (il` će biti pogovor).Kao prvo, pisca, brata Srbina Vegaru, ne poznajem dobro, jednom sam ga vidio (a jednom ko nijednom), i, kao drugo, rata nisam ni omirisao. Znači, bez obzira na olakšavajuće okolnosti, ja sam klasičan beogradski dezerter, ona fela koju pisac ove knjige iskreno prezire. Otkud, onda, ja ovde, na ovom zadatku, Bog Sveti zna. Ono čega se sjećam je sledeće: pisac ove knjige ušao u moj život bezobraznim pijanim pozivima u sitne

Hadži Mirjana Stojisavljević: Knjiga izlaska

16. mart 2026.

Nije pitanje hoćemo li ili nećemo da se borimo, nego hoćemo li ili nećemo da postojimo. (Sveti Car Lazar) Sada već u godinama kada „izvesni delovi moga života počinju da liče na ispražnjene dvorane palate jer je siromašni vlasnik odustao da živi u celoj palati” (M. Jursenar), odlučih da na jednom mestu saberem sopstvena razmišljanja o svome milom srpskom rodu. Stoga sam u svojevrsnu audijenciju primila vlastite uspomene na dvadesetdvogodišnju borbu za srpski jezik, i to od onog časa kada sam početkom maja 1992. godine sa rekom Srba morala napustiti Sarajevo. „Knjiga izlaska”, simboličnog naziva, sadrži u drugom delu pripovest o tome kako sam izašla iz ratom zahvaćenog grada, odbijajući

Bojan Vegara: Znate, mi taj rat nismo izgubili

13. mart 2026.

Junački smo krv prolivali u tom ratu, u duplom obruču i protiv čitavog svijeta. Mi smo svima donijeli mir i Republiku Srpsku, a onda su nas svi zaboravili. Kad sam se noćas vratio iz Sarajeva kući u Bratunac, nisam bolovao za rodnim gradom. To mi je prvi put da odem, a da neki teret na leđima, velik ko Bjelašnica, ne donesem u sebi i da ne bolujem za tom vodom i tim zrakom, bar, nekoliko dana. Zato valjda za ovih 28 godina nisam ni bio više od desetak puta tamo, od toga sam samo četri puta otišao tamo gdje sam proveo djetinjstvo i rat. Sva četri puta sam se umacupao

Za ubistvo srpskih djevojčica niko nije odgovarao

8. mart 2026.

Navršava se 31 godina od ubistva srpskih djevojčica Milice Lalović i Nataše Učur u sarajevskom naselju Grbavica, a za taj zločin još niko nije odgovarao. Snajperista sa zgrade „Lorisa“ na Trgu Pere Kosorića, današnjem Trgu heroja, ubio je 11. marta 1995. godine desetogodišnju Milicu i devetogodišnju Natašu koje su igrale lastiša u Ulici Rave Janković, ispred zgrade na broju 59, u naselju koje je tada bilo pod srpskom kontrolom. Bila je to njihova posljednja igra, osam mjeseci prije potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Djevojčice su odmah prevezene u bolnicu Kasindo, a prema zapisniku iz bolnice, Milica je dovezena mrtva, dok je Nataša umrla 15 minuta nakon prijema. Prema navodima svjedoka, djevojčice

Bojan Vegara: NISAM NEŠTO AL’ SAM SRBIN

13. januar 2026.

Borba još traje za svaki pedalj ove zemlje, za istoriju, za grb i zastavu. Traje borba i Srbin je uvijek u Bosni bilo teško bit`, to sam dobro naučio u svakom vremenu i u svakom sistemu. Poslije Olimpijade u Sarajevu 1984. godine, saznao sam da sam Srbin. Nisu htjeli da se igraju sa mnom i govorili su mi da sam Srbo. Nisam znao šta je to i uplakan sam došao kući. Imao sam samo četri godine. Kada sam ispričao đedu i babi zbog čega plačem, sjeli su me i objasnili. Đed je to uradio prosto i rekao da mi nismo kao oni i da su oni izdali Boga. A Bog

Bojan Vegara: Srećan ti rođendan Republiko Srpska!

8. januar 2026.

Da se zna, da smo prvi ustali protiv svog zla svijeta i stvorili Republiku Srpsku. Ništa nam mogli niste, jer bili smo sila Božija. Bili smo vojska i narod, a sa nama je ostao samo Bog. Ostali su nas svi redom ostavili i bar neke snakcije uveli. Znali smo da smo sami. Kravavo smo se tukli sa domaćim i stranim islamskim fanaticima, ustašama, NATO paktom i to skoro četri godine. Nismo im dali pardona, jer kao što rekoh, bili smo sila i tako smo se i ponašali. Znali smo šta stvaramo i za šta krvarimo. Tripili smo nemoguće i nismo se žalili. Odbili smo na onom ratnom referendumu prvi pokušaj

Bojan Vegara: ĐED DRAGO

5. januar 2026.

Čudili smo mu se, ja i brat, što uvijek stoji pred ikonom uveče i ujutru. Onda nas je naučio da se i mi molimo. To je vjerovatno, nešto najvrijednije, što me je neko naučio. Još nisam sreo čovjeka, koji je više volio djecu i životinje od mog đeda Drage. Više je ličio na nekog lika odbjeglog iz bajke, već na ljude koji danas žive. Rođen je u Pazariću kod Sarajeva 1918. godine. Drugi svjetski rat dočekao je kao vojnik u Mostaru. Iz Mostara je pobjegao odmah po kapitulaciji i došao kući. Kući je bio sve dok je imao duvana i kad mu je nestalo otišao je da ga kupi. Tu

Bojan Vegara: RECI ĆAĆI DA TRAЖI KAMION

22. decembar 2025.

DESILO SE 21. DECEMBRA 1995. GODINE Ujutru, kad sam ustao da idem u školu, mama mi reče. -Kad dođeš danas iz škole idi kod babe i đeda, vidi kako su i donesi jaja i mlijeka! Klimno sam joj glavom i otišao u školu. U školi sam bio do velikog odmora i vratio se kući, čim je mami prošla pauza za doručak, da me ne bi zatekla kući. Od kraja novembra u školu idem samo da starcima zamažem oči. Selimo i nikako mi ne paše tišina na času. Donese mi neke crne misli o ponovnom izbjeglištvu. A takva bjeda me oneraspoloži. Znam kako je to i nikako ne želim ponovo da

Sjećanje na Gorana Miloševića – herojstvo koje vrijeme nije izbrisalo

22. decembar 2025.

Pripadniku Vojske Republike Srpske Goranu Miloševiću, koji je poginuo 1994.godine, u Jagodini je prošlog vikenda održan pomen, kome su prisustvovali njegovi ratni drugovi iz Republike Srpske i članovi jagodinskog udruženja ,,Oslobodioci“. Goran Milošević iz Jagodine, pripadnik Jurišnog bataljona Treće sarajevske brigade, poginuo je 7. aprila 1994. godine u rejonu Zlatna Glava, na pravcu Rogatica–Goražde. Ukazom tadašnjeg predsjednika Republike Srpske Radovana Karadžića, Milošević je 28. juna posthumno odlikovan Srebrnom medaljom za hrabrost. Zahvaljujući višegodišnjem angažmanu i naporima pripadnika Udruženja Treće sarajevske brigade, porodica poginulog borca je pronađena, a odlikovanje im je uručeno 21. decembra. Istog dana, na gradskom groblju u Jagodini služen je parastos i održan pomen Goranu Miloševiću, u organizaciji

Bojan Vegara: NIJE MALA NAŠA MUKA

12. decembar 2025.

Sjećanje na dane u kojima sve iza sebe ostavismo, svu muku, sav rat, sve podvige, sve bitke, svo herojstvo, te u koloni živih i mrtvih izađosmo iz Srpskog Sarajeva. Uvijek u februaru oživim u sebi onu kolonu živih i mrtvih, ali i sve bitke i podvige. A ovaj tekst je jedan od onih, za koje znam, da ću ih oplakat i suzama napisat. Kako i da ne oplačem, kad pišem o takvoj žrtvi i o tolikom junaštvu, da mu ravnog nema do onog na Košarama i Paštriku? Kako da ne oplačem, kad pišem o Srpskom Sarajevu? Malo je danas ljudi, da i zamisliti mogu taj podvig, tu upornost i tu

Bojan Vegara: MITING NA KRAJU RATA

9. decembar 2025.

Čuli smo da je sutra na Ilidži miting za ostanak u Srpskom Sarajevu i tu noć dogovorili da uzbunimo obje škole i da blokiramo puteve. Razradili smo taktiku i otišli u Жunovnicu da kažemo ostatku raje i Zeničanima. Dogovor je brzo pao. Pisale su se parole. Šile su se zastave. Iskupljale toljage, pendreci, dimne bombe i topovski udari. Maksimalno naloženi da izazovemo pažnju svjetske javnosti i da sa svog ne idemo. Dogovorismo se, da poslije velikog odmora blokiramo put SFOR-u za Igman i to kod podvožnjaka u centru Hadžića. A onda da krenemo pješke na Ilidžu. Ujutru smo svi došli u školu na prvi čas. Niko nije izostao. I niko

Bojan Vegara: ЖUTI

27. novembar 2025.

Mnogo boli saznanje da Жutog više nema. Ovo mi je prva smrt u ovom ratu nekog koga sam iskreno volio kao druga i kao velikog borca i heroja. Jutros kad je tata sa smjene došao i kad mu se Miljan zaletio da ga zagrli u šali ga je upitao. -Slavi li ti brat dan republike? Rekao sam mu da me ne zeza, jer to nikad slavili nismo, ali me je odmah misao odnijela na klanje svinja i cjelodnevnu gozbu koju bi nam priredio deda. Odjednom su mi oči zasuzile, a tata to skonta pa me upita. -Komunjaro, jel’ plačeš zbog praznika? -Ne plačem odakle ti to, samo mi oči zasuziše,

Dušan Marić: Vrisak male Mirjane

30. septembar 2025.

Ovako su mudžahedini silovali i ubili devetogodišnju srpsku devojčicu. Mogu ti pričati koliko hoćeš, lakše mi je kad pričam, kao da čemer iz sebe izbacujem, ali ti svoju patnju, svoj užas od života koji živim, ne mogu opisti. To se, brate moj rođeni, ne opisuje. To nesrećnik kojem je od Boga suđeno da bude nesrećan doživi i odnese sa sobom u grob. Ovako svoju ispovest počinje Rada Dragićević iz Donje Bioče kod Ilijaša, koja je 28. decembra 1992. godine gledala kako joj mudžahedini siluju a zatim ubijaju devetogodišnju ćerkicu Mirjanu. – Ne znam da li mi je teže kad mislim na te trenutke i kao da i sad slušam vrisak

Bojan Vegara: Nikada nećemo zaboraviti ko smo, odakle smo i ko su nam komšije

16. septembar 2025.

Svi, koji nisu imali ili nisu htjeli da slušaju babu i đeda, završili su devedesetih kao Sveti Petar Zimonjić, te 1941 godine. Stradali su u logorima, jami Kazani i na ko zna koliko još stratišta. Na kraju rata kažu, da je falilo 8 000 duša srpskih u Sarajevu pod komšijskom kontrolom. Mi koji smo imali i slušali babu i đeda, te znali za sudbinu mitropolita Petra, digli smo se na oružje i sve što smo imali dali smo da stvorimo ovo malo Srpske. Nismo se odrekli Gospoda, Krsne Slave i pisma, a dušmani su nas zapamtili za sva vremena, u onom ratu protiv čitavog svijeta. Mi smo prvi zvjer ranili

NAJNOVIJE VIJESTI

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

PRETRAGA

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.

PRETRAGA