arrow up
Ж | Ž
Ж | Ž

Stradanje našeg naroda

Dragan Radović: Stradalnici su, tog proleća 1942, mogli da biraju između dve smrti, one na obali, od ustaša, ili one u talasima hladne Drine. Najčešće su se opredeljivali za drugu – kao manje strašnu – jer su na obali ustaše silovale devojke i otimale novorođenčad od majki, nabadali ih na bajonete, pa bacali u Drinu. Piše: Slađana Ilić Nedavno je u Istočnom Sarajevu, u izdanju Fondacije “Zaboravljeni korijeni”, objavljena kapitalna knjiga. Reč je o zborniku prvi put štampanih dokumenata o stradanju Srba u Drugom svetskom ratu u romanijskom kraju i u delovima istočne Bosne, koji danas obuhvataju opštine: Sokolac, Pale, Istočni Stari Grad, Olovo, Kladanj, Vlasenicu, Han Pijesak, Rogaticu, Višegrad,

Proboj koridora

Operacija “Koridor 92”: 32 godine od najvažnije bitke za život Republike Srpske

Navršava se 32 godine od Bitke za Koridor 1992. godine, koja je najznačajnija pobeda Vojske Republike Srpske u Odbrambeno-otadžbinskom ratu i izuzetno vojničko ostvarenje, koje se izdvaja od svih ostalih u tom herojskom dobu srpske istorije. Piše: Jelena Marković Operacija “Koridor 92”, poznata i kao proboj koridora života, bila je najveća operacija Vojske Republike Srpske (VRS) sprovedena tokom građanskog rata u Bosni i Hercegovini protiv Hrvatskog vijeća odbrane (HVO) i Hrvatske vojske (HV) u Bosanskoj Posavini. Operacija je vođena od 24. juna do 6. oktobra 1992. godine. Cilj je bio ponovno uspostavljanje putne veze između zapadnog i istočnog dela Srpske Republike Bosne i Hercegovine. Razlog za pokretanje operacije bilo je

Đurđica Dragaš: Mirisalo je Divoselo na jutarnju rosu, na jabuke i pokošenu travu

Silno se namučih pre par dana pokušavajući da, na Gugl mapi, pronađem, bar približno, mesto gde je nekad bila naša porodična kuća u Divoselu. Kažem mesto zato što od kuće, posle nekoliko napada hrvatske vojske početkom 90-ih, nije ostao ni „kamen na kamenu“. Kad u pretraživač upišete Divoselo, jedino što dobijete kao rezultat je velika zelena pustoš. Nema kuća, nema puta, nema oranica… Samo zeleno „more“ koje guta sve pred sobom. Tražila sam, uvećavala, pokušavala da pronađem neki trag života prema kojem bi se orijentisala… Posle mnogo muke, uspela sam (bar tako mislim) da nekako lociram parče zelenog prekrivača ispod kojeg bi trebalo da su ostaci naše kuće. Usput sam

U Belom Potoku u Beogradu održan 14. Sabor Bilogoraca

Posle Smederevske Palanke, Rume, Grocke, Pančeva i Novog Sada, u Belom Potoku nedaleko od Beograda, u hotelu „Sučević“, 9. juna 2024. se održao šesti put Sabor Bilogoraca, 14. po redu od 2010. godine u organizaciji Zavičajnog udruženja „Bilogora“. Piše: novinarka „Srpskog kola“ Vesna Pešić Okupljanje na Saboru Bilogoraca i ovaj put bilo je protkano pomešanim osećanjima radosti zbog susreta prijatelja i rođaka, bivših komšija i saboraca, ali i tuge zbog gubitka zavičaja, čitavog jednog sveta koji posle više od trideset godina nije ni zaboravljen ni prežaljen. Na Svečanoj skupštini udruženja prisustvovala su tri od četiri člana Štaba Teritorijalne odbrane Opštine Grubišno Polje iz 1991. godine Milena Mrkšić, Rade Kljajić, Regina

Zločin bez kazne i poslije 32 godine: Monstrumi tzv. Armije BiH masakrirali 24 srpska civila u Ledićima, među njima 15 žena i četvoro djece

U selu Ledići u federalnoj opštini Trnovo služen je parastos, prislužene su svijeće i položeno cvijeće povodom obilježavanja 32 godine od maskra nad 24 srpska civila koji su počinili pripadnici takozvane Armije BiH. Za taj zločin niko nije odgovarao! Većina mještana stradala je na kućnom pragu, a oni malobrojni koji su pokušali da se sakriju po okolnim šumama pronađeni su i ubijeni. Stradala su 24 civila, među njima 15 žena i četvoro djece. Najstarija žrtva Ikonija Vasić imala je 92 godine, a najmlađa Milun Tešanović – samo 18 mjeseci. – Čak djetetu od godinu i po dana, patolog nam je rekao, da su lomljene noge i ruke – rekla je

RAZBIJANjE MITA: „Bijele trake“ u Prijedoru 1992. godine

Manifestacija „Dan bijelih traka“ u Prijedoru svakog 31. maja, iz godine u godinu, privlači sve veći broj ljudi i sve veću medijsku pažnju. Njome se želi obilježiti 31. maj 1992. godine, kada su, navodno, vlasti u Prijedoru naredile muslimanima i Hrvatima da nose bijele trake oko ruke. Trake su, navodno služile, kako bi se ove grupe stanovništva obilježile i lakše bile uočljive prilikom likvidacije. Ipak, istorijski izvori opovrgavaju ovu teoriju. Ovdje ću iznijeti dokaze koji pobijaju ovu teoriju, ali i dotaći se još nekih činjenica oko sukoba u Prijedoru 1992. godine. Pođimo redom… Ne postoji naredba o stavljanju bijelih traka na ruku Zagovornici „bijelih traka“ često ističu da je 31.

Đurđica Dragaš: Bilo ih je 12!

Otišli su pamteći jedino otkucaje majčinog srca i toplinu njenog tela. Žurili su da vide svet, da ga čvrsto obgrle ručicama, da ga udahnu, da mu se osmehnu. Želeli su da polete ka suncu i trče šarenim livadama. Sanjali su miris kiše, prvi sneg i dodir mraza na obrazima. Pitali su se koliko je slano more i može li se pregaziti tolika voda. Maštali o igri, nestašnim dečjim uvojcima, o ljubavi i stidljivim pogledima ispod trepavica. Radovali su se majčinom krilu i očevom snažnom dlanu. Potrčali su ka životu verujući da će ga zagrliti, osetiti, oživeti…. Ali… ovaj svet nije bio spreman za njih! Otišli su, ne ugledavši ga, bez

12 beba, ubistvo sa predumišljajem

U bolnici u Banjaluci 22. maja 1992. godine umrla je prva beba zbog nestašice kiseonika jer SAD i ostale zapadne zemlje, tokom borbi u građanskom ratu u BiH, nisu dozvolile dopremanje humanitarne pomoći vazdušnim putem zapadnom dijelu Republike Srpske. Do 19. juna 1992. godine u Banjaluci je umrlo 12 beba, koje su postale simbol kršenja ljudskih prava i neljudskosti međunarodne zajednice. Na odjeljenju za intenzivnu njegu u banjalučkom porodilištu umrlo je 12 novorođenčadi usljed nedostatka kiseonika potrebnog za adekvatan tretman. Nestašica je bila posljedica blokade srpske teritorije koju su vršile hrvatske i muslimanske vojne snage u rejonu Semberije. Upućeni su mnogi apeli za pomoć putem radija, televizije, „Glasa Srpske“ i

SREBRENICA : 15. maja pobijeno i zapaljeno 18 žena i staraca

Juče se navršilo 27 godina od stravičnog zločina nad srebreničkim Srbima. Tog 15. maja 1992. bošnjački vojnici su na kućnom pragu poubijali osamnaeast srpskih civila – žena i staraca Prolećnog 15. maja 1992. naoružane muslimanske snage izvršile su napad na srpska sela Međe, Osredak, Viogor i Orahovica u opštini Srebrenica počinivši tom prilikom težak masakr. Danima pre napada u više navrata vođeni su bezuspešni razgovori sa muslimanskim predstavnicima omirnom suživotu. Muslimanske pregovarače predstavnike meštana iz okolnih sela najčešće su predvodili milicioneri Hakija Meholjić i Naser Orić. Kada je Srbima izgledalo da je dogovor ostvaren muslimani, pod izgovorom da traže skriveno oružje i radio-stanicu, iznenada su napali i zaposeli navedena srpska

kalendar-genocida.jpg

Selo Vojišnica, Vojnić, 14. maja 1942.

Selo Vojišnica, Vojnić, u kućama Stanka Kneževića, Mile Novakovića, Milice Đurić, Dragana Kneževića, Stevana Kneževića i u štali Kate Škrgić ustaše 14. maja 1942. godine poklale 189 srpskih seljaka od kojih 93 djeteta u starosti do 14 godina.    Izvor: Đuro Zatezalo „Radio sam svoj seljački i kovački posao“ – svjedočanstva genocida. SKPD  Prosvjeta, Zagreb 2005. Pozivamo sve one koji imaju dodatne informacije, dokumente i sl. vezano za ovaj događaj,  da nas kontaktiraju putem e-maila: [email protected], telefonom: +387/51/420-441,  +387/65/511-130, ili na adresi Udruženje Jadovno 1941.  Cerska 38, Banja Luka, Republika Srpska. 

Kristalna noć u Zadru

02. maja, se navršilo 33 godine od prvog velikog egzodusa srpske zajednice u Hrvatskoj – zadarskoj Kristalnoj noći, kada je za 24 sata proterano oko 10.000 Srba, a sva njihova imovina, i poslovna i privatna, uništena ili minirana. Mada je u ovom zločinu učestvovalo nekoliko stotina lokalnih Hrvata, uključujući i policajce, niko još nije odgovarao pred sudom Ovaj događaj se može uporediti sa Kristalnom noći iz novembra 1938. godine, u kojoj je 15.000 Jevreja poljskog porekla proterano iz Nemačke, kaže za “Vesti” Savo Štrbac, predsednik Dokumentaciono-informacionog centra Veritas. – U Zadru je kao povod iskorišćeno ubistvo hrvatskog policajca u blizini mesta Polača kod Benkovca. Međutim, kasniji događaji će pokazati da

U paklu Skenderije

Ovo je deo priče o ratnom zločinu za koji niko nije odgovarao, u sudskim spisima nazvanim ,,Slučaj Dobrovoljačka”. Izvor: BUNAR BLOG ; NAPOMENA: Svi navodi izneseni u ovom tekstu su lični stav autora i ne moraju odražavati stavove redakcije portala. U cilju sveobuhvatnijeg informisanja javnosti, objavljujemo i priloge od značaja za misiju udruženja Jadovno 1941. čak i kada su oni potpuno suprotni njegovim stavovima. Telefon u kancelariji u prizemlju pomoćnog objekta Vojne bolnice Sarajevo tog 2.maja 1992. zazvonio je nešto pre 13 časova. Kapetan I klase Marko Labudović znao je ko sa tog telefona zove i pre nego što je podigao slušalicu. – Halo-izgovorio je sa zebnjom. – General Kukanjac-predstavio

Miloš Ković: Genocidna rezolucija

Predlog rezolucije Generalne skupštine Ujedinjenih nacija o „Međunarodnom danu sećanja na genocid u Srebrenici 1995. godine“ iznova nas je podsetio na to da se genocid ne može ni sakriti niti prećutati. Pokušavajte da zaboravite, okrećite glavu na drugu stranu, učite svoju decu da se okrenu budućnosti. Oni koji su genocid počinili, ili njihovi potomci, doći će po vas. Na kraju će sebe proglasiti žrtvama a vas – dželatima. Zločin, jednostavno, ne da mira onome ko ga izvrši. Tako je i sa genocidom. On je opsesivna tema nacija koje su ovu rezoluciju predložile – Amerikanaca, Nemaca pa i, na balkanskom mikro-planu, Bošnjaka i Albanaca. Hrvati se ovom prilikom, za divno čudo,

Na današnji dan počeo egzodus Srba iz Zapadne Slavonije

Iz Zapadne Slavonije je na današnji dan prije 29 godina u hrvatskoj zločinačkoj akciji “Bljesak” za samo 36 sati protjerano 15.000 Srba, a ubijeno 283, saopštio je Dokumentaciono-informativni centar “Veritas”. Hrvatske oružane snage su pod kodnim nazivom “Bljesak” 1. maja 1995. godine izvršile agresiju na srpsku oblast Zapadna Slavonija, u sastavu Republike Srpska Krajine, u vrijeme kada je ova oblast bila pod zaštitom UN /UNCRO – Sektor “Zapad”/. Protiv zapadnoslavonskih Srba, odnosno oko 15.000 žitelja i oko 4.000 vojnika, krenulo je više od 16.000 pripadnika hrvatskih oružanih snaga. Zaštitne snage UN, na vrijeme upozorene od hrvatskih generala, povukle su se na bezbjedna mjesta, prepuštajući “štićenike” na milost i nemilost agresoru,

Episkop slavonski Lukijan, Izveštaj SA Saboru SPC o BLjESKU 1995.

U ranim jutarnjim časovima, 1. maja 1995. godine, izvršile su snage Republike Hrvatske agresiju na Republiku Srpsku Krajinu na prostoru Zapadne Slavonije. Napad je izveden sa svih strana uz učešće tri puta jačih snaga (15.000 „zengi“) uz sadejstvo tenkova, artiljerije pa čak i avijacije. Naši su imali 2 tenka i 4 topa. Iznenađenje je bilo tim veće, jer su snage RH preuzele punktove UN i odatle napale, osim toga, vlada RSK je ispoštovala sve odluke UN, onako kako je naredio predsednik Srbije Slobodan Milošević, koji je stajao iza svih tih odluka. Što se tiče spremnosti za rat, Zapadna Slavonija, kao najistureniji deo RSK, okružen sa tri strane Hrvatima, bila je

NAJNOVIJE VIJESTI

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.