arrow up
Ж | Ž
Ж | Ž
Foto: Jure Mišković / CROPIX

Vrlo skoro, umjesto ruševnih kuća gospićkih Srba, gradske bi vlasti mogle rušiti vaše kuće

Kad čovjek jednom zauvijek ode iz svoje kuće, ukrca u kamionsku prikolicu sve što posjeduje, svoje stolice, ormare, naslonjače, kutije s cipelama, knjigama i porculanom umotanim u stare novine, i preseli se negdje na drugi kraj grada, drugi kraj države ili drugi kraj planete, njegova napuštena kuća još se neko vrijeme drži. U njoj se okupljaju kvartovska dječačka banda i skitnice što piju rakiju, među golim zidovima grle se očajni ljubavnici, na prljavom madracu leže ošamućeni heroinski ovisnici. Piše: Ante Tomić No, kuća bez vlasnika, bez onoga tko je drži svojom, tko je voli i o njoj brine, neizbježno propada. Slomi se prvo jedna greda i ulegne krov, razmrda pravilni

Ovdje se osjećam slobodnim - Saša Lukić

Pjesma ga je održala

Slika i prilika ličkog zavičaja: Stočar iz Podkokirne Saša Lukić oblači ličku nošnju, s radošću uzima gusle i pjeva u svakoj prilici, pred stotinama ljudi ili sam – čuvajući stado Slika i prilika svog rodnog kraja, čovjek koji svojom pojavom, životnim odlukama i stavovima predstavlja autentičnog Ličanina jeste Saša Lukić. Kada je sa četrnaest godina, u posljednjem ratu, napustio rodni Gračac i stigao u Srbiju, uspomene koje je tada ponio sa sobom iz Like vječito su ga, kaže, ponovo vraćale na mjesto koje je u njegovom srcu uvijek imalo posebno mjesto. Dvije godine izbjeglištva proveo je u Inđiji, a potom se sa roditeljima i sestrom preselio u Batajnicu. Godine i

Lika koje više nema

Lika koje više nema

Rukopis Mile Stankovića je prozno štivo kojemu su u temelju autorova sjećanja na djetinjstvo u Lici, saopštena iz perspektive neposredno prije i po propasti Srpske Krajine. Fabularna nit objedinjena je posjetom rodnom selu u Lici, o Petrovdanu 1995. godine. Tokom te posjete, s dolaskom na određene lokalitete i pri susretima s ljudima odmotavaju se sjećanja na ličnosti i prilike iz pripovjedačeve mladosti, djetinjstva i zrelih dana, prekidana razgovorima i razmišljanjima o aktuelnim zebnjama. Ta, po našem osjećaju, srećna forma omogućila je slobodno povezivanje sjećanja na životne okolnosti, priče i pričanja, pune autentičnih odbljesaka ljudi, njihovog osobenog temperamenta i poimanja svijeta. Najljepša strana ove knjige je u izvrsno dočaranoj proceduri svakodnevnih

Centar Plaškoga u nedjelju, za našeg posjeta, bio je potpuno pust Foto: Jovica Drobnjak

Srce važnije od politike

Da mi je smetalo što je pravoslavna, nikad svoju Đurđu ne bih ženio. A naše je srce sve reklo. Imali smo svadbu s više od 200 uzvanika. Znači, sve je jasno, kaže Nedeljko Aščić koji se 1997. doselio u Plaški, gdje Srbi i Hrvati danas žive u susjedskoj, a često i bračnoj slozi U nekadašnjoj Ulici maršala Tita u centru Plaškoga, današnjoj 143. domobranske pukovnije, osnovna je škola i ostaci kuće – temelji i goli zidovi – nekad čuvene plaščanske porodice Zlatar. Ondje se smjestila i većina mjesnih kafića, trgovina prehrambenom i mješovitom robom te općinska upravna zgrada. Bivša Maršalova najprometnija je ulica toga ličkog mjesta, no na njoj se

Samo da imamo drva za ogrijev i kruha – Rada i Stevo Rodić

Zima ubija samoćom

Uveče gledamo koliki je snijeg i mjerimo koliki će napadati do ujutro. A ujutro grane polomljene, drveće srušeno, svuda neprohodno, voda zaleđena – kažu mještani Srba Rada i Stevo Rodić Smetovi snijega, temperature ispod nule, ljudi zatvoreni u kuće, rijetki dimnjaci iz kojih se izdiže dim iz peći. Seoski putevi koji ni za lijepog vremena nikuda ne vode, pokriveni su ispod debelog snježnog pokrivača po kojemu je više životinjskih nego ljudskih tragova – ovo je zimska razglednica ličkog mjesta Srb. – Zima se kod nas zove samoća. Bez puta, bez ljudi, bez ičije brige. Državna cesta Donji Lapac – Gračac, koja prolazi kroz samo mjesto Srb, dobro se održava, ali

Grobovi nakon Oluje – Varivode

Tko je ubio Sovilje?

Ponovno otvaranje sudnica optuženima za zločine u Oluji nad srpskim stanovništvom: Vrijeme će pokazati radi li se u slučaju Kričkovića o slaboj optužnici tipa rekla-kazala, zbog koje bi sve moglo završiti kao još jedna pravosudna farsa Poslije duže pauze ponovno se sudi optuženima za zločine nad civilima srpske nacionalnosti u ratu devedesetih: na Županijskom sudu u Rijeci počelo je suđenje Rajku Kričkoviću (59) iz Zagreba zbog ratnog zločina – trostrukog ubojstva civila u Kijanima, selu u blizini Gračaca, nakon akcije Oluja. Kričkovića se tereti da je od 15. do 28. avgusta 1995. u Kijanima, kao pripadnik 118. domobranske pukovnije HV-a iz Gospića, u njihovoj kući ubio civile Maru Sovilj (73),

ZAPLAKALA JANjA GORA CIJELA

DOGODILO SE NA DANAŠNjI DAN 1991. DA SE NE ZABORAVI! ZAPLAKALA JANjA GORA CIJELA Krenili su pre zore rane da u Dabru kupe konje vrane. Svoju zemlju da bi obradili familiju milu prehranili. A kada ih kući nije bilo cjelo selo na njih je mislilo. Mili Bože što ih kući nema nešto crno kao da se sprema. Iz Kapele crni glas se vije i u sebi tužne slutnje krije. Maglovita skrila je Kapela što ostade od tri muška tela. Isečeni ustaškim rukama umirali u strašnim mukama. Zvjerski su ih mučili i klali na komade tjela komadali! Oj Kapelo goro naša mila gde si tjela njih trojice skrila. Već tri dana

Srpske žrtve iz Gospića 1991. Foto: SRPSKA-MREŽA.COM

Savo Štrbac: Gospićka zona sumraka

U jesen 1991. u Gospiću su likvidirane najmanje 124 osobe srpske nacionalnosti. Likvidirani su uglavnom viđeniji Srbi (sudije, tužioci, direktori, novinari, policajci, penzioneri) „Situacija u Gospiću je napeta. Gradom vlada strah. Svakim danom se pronalaze novi leševi. Neslužbeno se barata brojkom od oko 100-150 likvidiranih osoba, većinom Srba, ali i Hrvata“, navodi se u izveštaju Rikarda Pavelića, delatnika Ureda za zaštitu ustavnog poretka upućenog 20. decembra 1991. godine šefu tog ureda Josipu Manoliću. Komisija za razmene zarobljenika koja je delovala pri Kninskom korpusu, čiji član sam i ja bio, potkraj 1991. godine sačinila je spisak od oko 130 osoba, uglavnom Srba, za koje se pretpostavljalo da su u jesen te

Srpske žrtve iz Gospića 1991. Foto: SRPSKA-MREŽA.COM

Prošlo 25 godina od ubistva gospićkih Srba

Dokumentaciono-informativni centar „Veritas“ podsjeća da se navršava 25 godina od kada su u jesen 1991. godine hrvatska vojska i policija u Gospiću i okolnim mjestima odvodile srpske civile iz njihovih kuća i stanova i ubijale ih na razne načine. Prema podacima „Veritasa“, u jesen 1991. godine ubijeno je najmanje 124 lica srpske nacionalnosti, među kojima i 38 žena, od kojih skoro polovina 17. i 18. oktobra. Likvidirani su uglavnom viđeniji Srbi, sudije, tužioci, direktori, novinari, policajci, penzioneri, koji su bili lojalni novouspostavljenom hrvatskom režimu. Među likvidiranima su i deset bračnih parova. Do sada su pronađeni i sahranjeni posmrtni ostaci 50 likvidiranih, dok se za ostalima još traga. Sa likvidacijama srpskih

Sabiraju se rasuti Plaščani

Jedan Zbornik privukao je pažnju čitalaca, u kome je sedam autora iz Srbije i rasejanja, pripovedalo i pevalo o svom rodnom kraju, Plaškom. Inicijator knjige je Milan Kosanović, a prihod od prodaje namenjen je obnovi crkve Vavedenja presvete Bogorodice u Plaškom. Zbornik Sa oltara rodne grude izašao je iz štampe 2015. godine u izdanju niškog Svena. „Ovaj Zbornik Sa oltara rodne grude je nastao kao izraz ljubavi, čežnje, želje i nastojanja da našima potomcima prikažemo i pokažemo, kako se nekada živjelo, kako se danas živi na prostoru Plaškog i plaščanske doline…Da se ne zaboravi naš jezik, da se ne zaborave naša kola, da se ne zaborave lička prela, lička odjela,

Hrvatski glumac i njegova supruga spasavali stare i nemoćne od “Oluje“

PULA – Za stare i nemoćne, slabe i bolesne Srbe koji u jeku ratnih dešavanja nisu uspeli da pobegnu iz Hrvatske, bračni par Galo, Srpkinja Mirjana i Hrvat Igor, bio je jedini spas. Na akciju su ih, kako kažu, motivisala dešavanja u Hrvatskoj – objavljivanje imena „neprijatelja“ Hrvatske u lokalnim novinama, sa detaljima o mestu gde stanjuju, gde im supruge rade i gde im deca idu u školu. – Gledali smo ljude, prijatelje kako se u tišini pakuju i odlaze iz našeg okruženja. Osetili smo da moramo nešto da učinimo – priča Ličanka Mirjana Galo, koja je sa svojim suprugom Igorom, poznatim hrvatskim glumcem, osnovala 1994. u Puli humanitarnu organizaciju

Željko Obradović: Željeli smo zaštititi svoj narod

Niko od nas nije ušao u rat kao dobrovoljac ili specijalac. Pored ološi, bitangi i kriminalaca kojih je bilo u našim redovima, najveći dio nas bili smo normalni ljudi, nikakvi teroristi, plaćenici. Nismo htjeli bježati kao što su mafijaši iz Krajine sklanjali svoje sinove Već kad se desio Bljesak znali smo da će cijela priča završiti stradanjem, počinje svoje kazivanje Željko Obradović, koji je početak Oluje dočekao kao vojnik Krajine na planini Plješevici. Piše: Nenad Jovanović – Imali smo tu nesreću da smo živjeli gdje smo živjeli i niko od nas nije ušao u rat kao dobrovoljac ili specijalac. Mi smo štitili svoj narod; pored ološi, bitangi i kriminalaca kojih

Tatjana Vukobratović iz SNV-a, Petar Novaković i Slađana Sučević

U ratu za pašnjake stradaju najslabiji

Stočari oko Gračaca žrtve su liberalizacije upisa u nacionalni sistem evidencije korištenja poljoprivrednog zemljišta: Nove uvjete za upis nad poljoprivrednim zemljištem iskoristile su brojne tvrtke od kojih mnoge nemaju veze s poljoprivredom Mali stočari na području Gračaca, nezavisno od njihove nacionalnosti, ne mogu osigurati zemlju na kojoj bi napasali stoku. To se događa iz razloga jer su se na nepregledna prostranstva koja su dana u zakup, upisali ‘veliki igrači’ iz drugih dijelova Hrvatske. Oni u tom kraju ne napasaju stoku ili je broj grla u njihovom vlasništvu nesrazmjerno malen u odnosu na površinu zemlje koju su ‘bezecirali’. Od ove godine u ARKOD, nacionalni sistem evidencije korišćenja poljoprivrednog zemljišta, zainteresirani za

Mileta Sovilj

Elegija o gradu u koji nema povratka

Predstavljena knjiga „Moj Gračac“ Mileta Sovilja, nekadašnjeg novinara „Novosti“, o zavičaju koji je morao da napusti. Kako beleži hrvatska štampa, tamo ljudi žive od desetak dolara GRAČAC se i dalje nalazi na 158. kilometru državnog puta Split – Zagreb, ali odavno više ne važi za srpsku varoš. I dalje je ovaj lički gradić najveća opština u Hrvatskoj, ali u njoj živi samo između osam i devet hiljada ljudi. Gračac je još 1996. proglašen za područje od „posebne državne skrbi“ Zagreba, a kada su hrvatski novinari nedavno došli da vide kako se država „skrbi“ o području, konstatovali su da ljudi ovde, povratnici i hrvatski Bosanci koji su došli posle odlaska Srba,

Promocije knjige “Moj Gračac“ u utorak, 7. juna u Novom Sadu i 9. juna u Beogradu

Knjiga „Moj Gračac“ Mile Sovilja ima dva dijela, prvi je sjećanje na ovu veliku opštinu i nekadašnji kotar (sada prostranstvom najveću opštinu u Hrvatskoj), a drugi dio je posvećen istorijatu gračačkog sporta sve do „Oluje“, avgusta 1995. Promocije će biti održane: u utorak, 7. juna u 19 u Novom Sadu, Biblioteka grada, s početkom u 19 sati. Govoriće dr Milan Micić, Radomir Kukobat, Savo Štrbac, Danko Perić i autor. Promocija u Beogradu je u četvrtak, 9. juna (Spasovdan) u 19 sati, Dom RVMI, Savski trg broj 9. Knjigu će predstaviti Petar Peca Popović (novinar i poznati rok kritičar, porijeklom iz Gračaca), Savo Štrbac, Danko Perić, Dušan Đaković i autor, Mile

NAJNOVIJE VIJESTI

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.