Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

JADOVNIČANI PORUČUJU:

Teče 80-ta godina od početka Pokolja, genocida počinjenog nad srpskim narodom od strane NDH. Osamdeset godina od tragedije na Velebitu, ličkom polju, ostrvu Pagu. Ako Bog da, sabraćemo se 19. juna 2021. kod Šaranove jame.

 

Srce važnije od politike

Datum objave: četvrtak, 16 februara, 2017
Objavljeno u Lika
Veličina slova: A- A+

Da mi je smetalo što je pravoslavna, nikad svoju Đurđu ne bih ženio. A naše je srce sve reklo. Imali smo svadbu s više od 200 uzvanika. Znači, sve je jasno, kaže Nedeljko Aščić koji se 1997. doselio u Plaški, gdje Srbi i Hrvati danas žive u susjedskoj, a često i bračnoj slozi

Centar Plaškoga u nedjelju, za našeg posjeta, bio je potpuno pust Foto: Jovica Drobnjak
Centar Plaškoga u nedjelju, za našeg
posjeta, bio je potpuno pust
Foto: Jovica Drobnjak

U nekadašnjoj Ulici maršala Tita u centru Plaškoga, današnjoj 143. domobranske pukovnije, osnovna je škola i ostaci kuće – temelji i goli zidovi – nekad čuvene plaščanske porodice Zlatar. Ondje se smjestila i većina mjesnih kafića, trgovina prehrambenom i mješovitom robom te općinska upravna zgrada. Bivša Maršalova najprometnija je ulica toga ličkog mjesta, no na njoj se lako osamiti: u nedjelju, za našeg posjeta, bilo je pravo čudo zateći nekog prolaznika ili šetača. I inače je sve manje i manje ljudi u cijeloj Plaščanskoj dolini.

Jedan je stariji Plaščanin ipak odložio štake uza zid i sjeo predahnuti; doimao se poput religioznog pustinjaka Šimuna iz Buñuelova filma, prstiju požutjelih od duhana koji je upravo motao u novinski papir. Ostatak novina odložio je na pločnik.

Starosjedilačko je stanovništvo, koje je većinom bilo u izbjeglištvu, otvorena srca prihvatilo ljude koje je zadesila ista sudbina – govori nam jedan Plaščanin

– Nađem starih novina u smeću, pa čitam i meni dobro. A kako živim? – upućuje nam upitni pogled, pa nastavlja nakon kraće stanke.

– Kao visokokvalificirani bravar pune 32 godine popravljao sam i održavao lokomotive u Rijeci. Nisam dočekao penziju, jer sam se u jednom trenutku našao na godišnjem odmoru, gdje me pronašao rat i tako zaključio moj radni vijek. Osim novina, danas po smeću tražim i kruha – kaže nam Pero Šušnjar, Plaščanin podrijetlom iz Ličke Jesenice.

Pero Šušnjar: Nađem starih novina u smeću, pa čitam i meni dobro Foto: Jovica Drobnjak
Pero Šušnjar: Nađem starih novina u smeću, pa čitam i meni dobro Foto: Jovica Drobnjak

Za sebe voli reći da je Teslin Ličanin. Bio je Pero i oženjen, ima i djecu, ali život mu je danas namijenio samoću.

– Živim sam k’o majmun – nasmije se naizgled ravnodušno.

Prima socijalnu pomoć od 800 kuna mjesečno. Vedar duh i zamalo dječja zanesenost pomažu mu opstati u tvrdoj ličkoj svakodnevici. Prepoznaju to i najmlađi, pa mu nerijetko pri povratku iz škole kupe sendvič ili mlijeko. Možda mu otkriju i kakvu dogodovštinu iz školskih klupa, a on ih onda sa zahvalnošću isprati dugim pogledom…

Zbog nedostatka posla i perspektive mnogi mlađi Plaščani već neko vrijeme odlaze u Njemačku i Austriju ili bliže, u Zagreb i Rijeku, kako bi ondje radili i započeli nov život. Ratni sukob devedesetih u svakom je smislu unazadio jednu od dotad najprosperitetnijih ličkih općina, stubokom promijenivši i njezinu demografsku sliku: od prijeratnih gotovo četiri i pol hiljade stanovnika, među kojima je bilo najviše Srba, danas ondje živi tek nešto više od dvije hiljade njih, a preko polovice su Hrvati, ponajviše doseljeni iz Bosne i Hercegovine, odakle su izbjegli za rata u toj zemlji. Premda su jedni bježali za vrijeme a drugi nakon rata, došljaci Hrvati i starosjedioci Srbi danas u Plaškome žive u slozi i prijateljstvu, a i sve je veći broj mješovitih brakova, što ovu sredinu čini jednom od najtolerantnijih u Hrvatskoj.

Mnogi me pitaju zašto ne odem nekamo gdje ima više perspektive. Ali meni je ovdje lijepo, imam društvo, obitelj, posao – ističe Tanja Jakić koja je kao djevojčica došla iz Drvara

– Bez obzira na rat koji većina nije željela, starosjedilačko je stanovništvo, koje je većinom bilo u izbjeglištvu, otvorena srca prihvatilo ljude koje je zadesila ista sudbina. Premda došljaci ovdje nemaju svoje korijene, spomenike ili grobove, odlučili su ostati jer su uvidjeli da s domaćim Srbima mogu graditi novi i bolji život – kaže nam jedan od viđenijih Plaščana, koji je ipak insistirao na anonimnosti.

Foto: Jovica Drobnjak
Foto: Jovica Drobnjak

Podsjeća da je Plaški bio poznat kao partizanski kraj, s puno boračkih penzija: novac koji je tako pristizao generirao je veliku potrošnju, a time i razvoj općine, pa su u njoj bili šumarija, Tvornica sulfatne celuloze i papira ‘Simo Dimić’ (koja je zapošljavala zamalo 1200 radnika), poduzeće Lika-promet, a prometovala je i željeznica. Bilo je zaposleno približno 1500 ljudi, gotovo onoliko koliko je sada ovdje stanovnika. Naš sugovornik smatra da je glavni problem u tome što u Plaškome danas nema nijednog proizvodnog pogona koji bi stvarao novu vrijednost, a takvi projekti ne naziru se ni u bližoj budućnosti.

– Kad bismo zahvalili svim akterima koji su prve poslijeratne godine opravdali svoje pozicije ponovnim stvaranjem osnovnih egzistencijalnih uvjeta, poput obnove kuća, povrata imovine, razvoja javnih poduzeća i druge infrastrukture uništene u ratu, morali bismo kazati da nakon ulaska Hrvatske u EU općina nije iskoristila mogućnost povlačenja novca iz europskih fondova: za to su odgovorne sve stranke, koje su se uglavnom bavile same sobom, a ne Plaškim – objašnjava naš sugovornik.

Njegov je stav da odnos države prema ovoj općini diktira lokalna vlast, a ona je zakazala. Smeta ga što nijedna dosad vladajuća plaščanska garnitura nije stvorila uvjete za privlačenje investitora, unatoč dobrim, pa i odličnim razvojnim potencijalima kraja.

– Ovo je područje poznato po svojim prirodnim bogatstvima, ekološki čistoj hrani, pitkoj vodi i šumama. Interesantno je da u Plaškome imate samo jednu privatnu pilanu koja zapošljava samo nekolicinu ljudi, a u sličnim mjestima, također bogatima šumom, čak deset do dvanaest. Dobar primjer je Otočac, koji ima deset malih privatnih i dvije velike pilane, koje zajedno zapošljavaju 200 radnika – kaže ovaj Plaščanin.

U Plaškome se od kraja rata vlast ravnomjerno smjenjuje: najprije je vladao HDZ, pa SDSS, potom koalicija HDZSDSS, a sada je na vlasti koalicija više stranaka, s načelnikom Perom Damjanovićem iz SDP-a.

– Ne možemo reći da dosad nije ništa napravljeno, primjerice infrastruktura ili održavanje cesta, ali to je ipak nedovoljno. Treba nam nekakav proizvodni pogon i nešto što će zaposliti određen broj ljudi i zadržati mlade – smatra jedna općinska vijećnica, povratnica koja se ne želi eksponirati imenom, ali čvrsto stoji iza svojih riječi.

Problem je, dodaje ona, i u nedovoljnoj zastupljenosti srpske manjine u tijelima javne uprave. Stvar spašavaju privatnici, mahom gazde lokalnih kafića kojima nije važno tko je tko po nacionalnosti, nego samo da je pošten radnik. Otvoreno je samo nekoliko kafića, a i to se zbilo neposredno nakon rata. U jednom od takvih kafića, u glavnoj plaščanskoj ulici, radi 19-godišnja Tanja Jakić. S obitelji je prije deset godina došla iz Drvara.

– Najprije nismo znali kamo ćemo, no tata je onda odlučio otići u Plaški, ovdje je dobio posao i kuću. Iako je danas gotovo nemoguće pronaći neki posao, ja sam se uspjela zaposliti, pa mogu reći da mi je u usporedbi s drugima još i dobro. Završila sam Srednju kozmetičku školu u Karlovcu. Mnogi me pitaju zašto ipak ne odem nekamo drugamo, gdje ima više perspektive. Ali meni je ovdje lijepo, imam društvo, obitelj, posao. To mi je dovoljno, još sam mlada i vidjet ćemo što će budućnost donijeti – kaže nam Tanja.

Tanja Jakić: Nikad nije bilo šala i neugodnosti vezanih uz nacionalnu pripadnost Foto: Jovica Drobnjak
Tanja Jakić: Nikad nije bilo šala i neugodnosti vezanih uz nacionalnu pripadnost Foto: Jovica Drobnjak

Premda je ona Hrvatica a gazda kafića Srbin, napominje da nikad ni za koga nije bilo nikakvih šala i neugodnosti vezanih uz nacionalnu pripadnost. Srbi i Hrvati se zajedno druže i izlaze, a vikendom ponekad odlaze i do obližnjeg Ogulina ili Zagreba.

– Meni je, ponavljam, zasad dobro i voljela bih ostati ovdje. Nije sve savršeno, možda mi ponekad nedostaje više aktivnosti, nemamo ni vrtić, ni sportsku razonodu, ni folklor. A što se tiče činjenice da je u Plaškome mnogo mješovitih brakova, na to smo navikli i tome nitko ne pridaje posebnu pažnju – dodaje Tanja Jakić.

Ne zamara se time ni Nedeljko Aščić, rodom iz Dobretića, sela dvadesetak kilometara od Jajca. Po nacionalnosti je Hrvat, vlasnik je kafića, ali i stada od 600 ovaca. Pet je godina proveo u izbjeglištvu u Slavoniji, a 1997. doselio se u Plaški.

Nedeljko Aščić: Supruga i ja ne pričamo o politici, niti nas ona zanima Foto: Jovica Drobnjak
Nedeljko Aščić: Supruga i ja ne
pričamo o politici, niti nas
ona zanima Foto: Jovica Drobnjak

– Ovamo smo najprije došli kod rođaka. Odrastao sam u brdovitom bosanskom kraju i kad sam došao u Plaški, primijetio sam da je taj predio isti k’o naš: čim sam vidio brda i šume, bilo mi je dovoljno – priča nam između gutljaja kave i dima cigarete.

Supruga mu Đurđa rođena je Plaščanka i pravoslavne je vjeroispovijesti, a Neđo ju je, kako to u životu često biva, upoznao posve slučajno.

– Da mi je smetalo što je pravoslavna, nikad svoju Đurđu ne bih ženio. Ali ni moja ni njena familija nikad nije ni riječ rekla protiv naše veze i braka. A naše je srce sve reklo. Imali smo svadbu s više od 200 uzvanika. Znači, sve je jasno. Moje razmišljanje vezano uz rat je takvo da smatram da smo svi mi samo šahovske figurice koje netko pomiče. U čemu je, pitam ja vas, razlika između mene kao Hrvata i mog susjeda Srbina ili obrnuto? Meni su osobno domaći Srbi puno pomogli, više nego Hrvati. U svemu, pa i kad mi je bilo najteže, kad mi je prije pet godina otac umro – priča Nedeljko.

S ponosom podvlači kako u Plaškome nema međunacionalnih podjela. Kod njega u kafić, a tako je i drugdje, dolaze i Srbi i Hrvati. Slušaju se, kaže, svačije pjesme, samo ne one koje bi bile nacionalistički orijentirane i u kojima se spominju ustaše ili četnici. Tenzija i ispada nema ni kad se malo više popije, za to u Plaškome jednostavno nema mjesta. Normalno je da Srbi dođu u kafić Hrvatima čestitati katolički Božić i obrnuto, oni njima pravoslavni.

– Supruga i ja ne pričamo o politici, niti nas ona zanima. Imamo puno važnijih stvari od toga. Ako je i spominjemo, to činimo kako bismo je ismijali ili doveli u kontekst gluposti. Još da mladi imaju posla, gdje bi nam ovdje bio kraj – zaključuje Nedeljko Aščić.

A za kraj, navedimo jednu manje poznatu zanimljivost vezanu uz Plaški: ovdje je osamdesetih godina radila naveliko poznata diskoteka ‘Time Out’, koju je 1978. otvorila nekolicina ovdašnjih studenata i košarkaša. U nju su često navraćali i mladi iz Zagreba, kako bi čuli najnovije rock i pop-hitove koji su se puštali s gramofonskih ploča i suvremene hi-fi opreme nabavljene u Trstu. Time su Plaščani ozbiljno konkurirali tada popularnom ‘Saloonu’, šminkerskom zagrebačkom okupljalištu. Pored aktualne muzike, u plaščanskoj su se diskoteci, koja je radila sve do početka sukoba devedesetih, održavale večeri poezije, promovirale su se knjige…

Ipak, kako se približavaju lokalni izbori, i u Plaškome postaje očigledna kompleksnost postojeće političke situacije. Naime, zbog nedostatka kvoruma na posljednjoj sjednici Općinskog vijeća još nije usvojen izmijenjen statut kojim bi, shodno zakonima i Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina, trebalo biti realizirano pravo srpske zajednice na ravnopravnu upotrebu srpskog jezika i ćiriličnog pisma te ostala manjinska prava iz te oblasti.

Autor: Dragan Grozdanić

Izvor: PORTAL NOVOSTI

Vezane vijesti:

PLAŠKI, LIKA: Priča stara 73 godine i vreme današnje …

Plaški: Umre 40, rodi se jedan | Jadovno 1941.

19. jun – 02. jul 2016. – Krstonosni put Sveštenomučenika Save …


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top