Lika koje više nema

Datum objave: petak, 10 marta, 2017
Objavljeno u Knjige i feljtoni, Lika
Veličina slova: A- A+
Lika koje više nema
Lika koje više nema

Rukopis Mile Stankovića je prozno štivo kojemu su u temelju autorova sjećanja na djetinjstvo u Lici, saopštena iz perspektive neposredno prije i po propasti Srpske Krajine.

Fabularna nit objedinjena je posjetom rodnom selu u Lici, o Petrovdanu 1995. godine. Tokom te posjete, s dolaskom na određene lokalitete i pri susretima s ljudima odmotavaju se sjećanja na ličnosti i prilike iz pripovjedačeve mladosti, djetinjstva i zrelih dana, prekidana razgovorima i razmišljanjima o aktuelnim zebnjama. Ta, po našem osjećaju, srećna forma omogućila je slobodno povezivanje sjećanja na životne okolnosti, priče i pričanja, pune autentičnih odbljesaka ljudi, njihovog osobenog temperamenta i poimanja svijeta. Najljepša strana ove knjige je u izvrsno dočaranoj proceduri svakodnevnih usmenih pričanja i natpričavanja, u duhovitim epizodama iz svijeta dječaka i odraslih, te u folklornim umotvorinama – po pravilu šaljivim i podrugljivim, što je prepoznatljivo obilježje toga dijela našeg naroda (npr. pričanja o vuku, o borbi bikova, o inaćenju dvojice „kompanjona” oko poljskih poslova, o klanju svinje, noćnim podvizima dječaka ili o prvom odlasku u hrvatsko, ustaško selo i sl.). Dragocjena je, a biće sve dragocjenija gotovo magnetofonska tačnost reprodukcije govora jednog svijeta koji ostaje samo u ovakvim pričama, dok ih bude imao ko pričati i ukoliko se sačuvaju u knjigama. Objedinjeno panoramskim rasporedom lokaliteta i događaja, pretvarajući se u niz izvanredno zanimljivih, duhovitih, odlično saopštenih lokalnih i porodičnih zbivanja, Stankovićevo pripovijedanje je uspjela evokacija naše, i ne samo naše, dojučerašnje mladosti, ali i načina života i mišljenja pokoljenja ljudi na jednom tlu.

Stankovićeva se knjiga u cjelini, međutim, doima kao tužbalica, kao nepregoren bol nad neznano zašto propalim svijetom: završne stranice njene, komentari samih autorovih zemljaka, poslije propasti, na Rači, postaju izvanredno riječito obrazloženje bezrazložne, besmislene tragedije koja ne ostavlja mjesta nikakvoj katarzi. Ako katarza nije možda u nekadašnjoj radosti i ljepoti življenja, koje se nisu dale ugušiti ni znakovima modernih prijetnji ni sjećanjima na ustaška klanja, kad su od srpskih sela ostajale zajedničke grobnice. Podtekst ove knjige je upravo taj nesavladiv jaz između tragike jednog svijeta i životnih radosti kao iskustva i sjećanje na taj svijet. Taj rascijep, ta provala, knjigu Mile Stankovića čini vrijednom čitanja i preporučuje je i kao dokument i kao umjetničko štivo. Ona će pružiti zadovoljstvo, ma kako ono bilo gorko poslije krajiške tragedije, podjednako onima koji se raduju živoj riječi svoga nekadašnjeg kraja i onima koji vole vedre priče iz njegove svakodnevice. Ostaće i kao nezamjenjivo sjećanje na tešku ljepotu življenja, na ljude i neuništivost duha, možda jedinoj preostaloj utjesi poslije izgona krajiških Srba s njihovih ognjišta.

U Beogradu, o Nikoljdanu, 1997.

Dušan Ivanić

 

 

 

Lika koje više nema

Acrobat PDF dokument, 5.808kB

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top