arrow up
Ж | Ž
Ж | Ž

Bojan Vegara: ŽUTI

Mnogo boli saznanje da Žutog više nema. Ovo mi je prva smrt u ovom ratu nekog koga sam iskreno volio kao druga i kao velikog borca i heroja. Jutros kad je tata sa smjene došao i kad mu se Miljan zaletio da ga zagrli u šali ga je upitao. -Slavi li ti brat dan republike? Rekao sam mu da me ne zeza, jer to nikad slavili nismo, ali me je odmah misao odnijela na klanje svinja i cjelodnevnu gozbu koju bi nam priredio deda. Odjednom su mi oči zasuzile, a tata to skonta pa me upita. -Komunjaro, jel’ plačeš zbog praznika? -Ne plačem odakle ti to, samo mi oči zasuziše,

Ko su i čiji su nestali iz Knjige nestalih

I u ovom “studenom” novembru 2025. od hrvatskih zvaničnika nebrojeno puta se čulo da Hrvatska traga još za 1.740 nestalih i smrtno stradalih s nepoznatim mestom ukopa iz domovinskog rata, kako u toj državi službeno zovu građanski rat 1991 – 1995. Piše: Savo Štrbac Direktorka hrvatske Uprave za zatočene i nestale Ana Filko  u intervjuu za “Nacional” od 15. novembra 2025, kao najveću prepreku bržem i efikasnijem rešavanju problema nestalih navodi nedostatak verodostojnih informacija o mogućim mestima ukopa posmrtnih ostataka, uz objašnjenje i poruku: “Sve je manje svedoka, a deo ključne dokumentacije nalazi se u arhivima Republike Srbije, koja ne otvara arhive niti dostavlja podatke o premeštanjima posmrtnih ostataka. Takav

Vukovar: Sećanje na ubijenu srpsku decu i civile

16. novembra navršilo se trideset i četiri godine od stravičnog zločina nad srpskim civilima u Vukovaru. U jednom danu je masakrirano 24 civila, od čega devet žena i četvoro dece. Prema podacima dokumentacionog centra Veritas, na području Vukovara je za vreme rata ubijeno najmanje 135 civila srpske nacionalnosti. Samo u periodu od 1. do 18. novembra 1991. hrvatska vojska je masakrirala 52 srpska civila. Najmasovniji zločin dogodio se 16. novembra 1991. Nažalost, mediji u Hrvatskoj godinama prećutkuju i zataškavaju ove stravične zločine. Glavni razlog zašto Hrvati prikrivaju ovaj masakr, leži u činjenici da bi se otvaranjem tog problema doveo u pitanje mit koji su Tuđman i hrvatska elita konstruisali kada

SLOBODAN JAKOVLjEVIĆ: Moj je otac u Vukovaru ubijen u junu 1991. samo zato što je Srbin

Jovan Jakovljević imao je 51 godinu kada je 29. juna1991. godine mučki ubijen u svojoj kući u Vukovaru, na tadašnjem Trgu Slavije bb, u ulici koja se danas zove Vatikanska. Bilo je to prvo ubistvo u samom Vukovaru 1991. godine, a koje se može podvesti pod zajednički nazivnik ratnog sukoba između Hrvata i Srba, iako se službeno za početak borbenih djelovanja u ovom gradu uzima 25. avgust 1991. godine. Njegovi ubice, kao i naručioci ubistva do danas nisu privedeni pravdi, a Slobodan Jakovljević (50), Jovanov sin, koji danas ima godina gotovo koliko i njegov otac u trenutku smrti, njegova majka Zorka i pet godina mlađi brat Zoran još uvijek čekaju

Pomen stradalim Bilogorcima u Crkvi Svetog Marka

U organizaciji Zavičajnog udruženja „Bilogora“ u Crkvi Svetog Marka u Beogradu, 1. novembra služen je pomen za 82 stradala civila i poginula borca porijeklom iz istočne Bilogore u periodu od 1991. do 1997, te preko 100.000 pravoslavnih Srba rođenih i sahranjenih na Bilogori od 1552. do 2024. Zločinačka akcija hrvatske paravojske pod nazivom Otkos-10 počela je 31. oktobra 1991. napadom na Teritorijalnu odbranu Grubišno Polje, a cilj je bila likvidacija ili protjerivanje Srba sa područja istočne Bilogore. 31. oktobra 1991. godine oko podne, otpočela je akcija Otkos, tako što su pripadnici hrvatskih paravojnih snaga i civilne zaštite napale pripadnike Teritorijalne odbrane koje su formalno bile iz sastava Banjalučkog korpusa JNA. Te jedinice su

Po hrvatskoj potjernici Poljaci uhapsili Srbina iz Grubišnog Polja

U  petak 17.10.2025. je u Poljskoj policija uhapsila Srbina Živka Zagorca sina Dušana, rođenog 1946. godine u Turčević Polju (RH), s prebivalištem u Leštanima, opština Grocka, zbog navodno počinjenog ratnog zločina u toku 1991. godine. Prema Veritasovim, saznanjima uhapšeni Živko Zagorac živi u Kanadi od 1992. godine i posjeduje kanadsko i državljanstvo Republike Srbije. Uhapšen je prilikom povratka iz Srbije preko Poljske avionom za Kanadu. Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu podiglo je 21. aprila 2025. godine optužnicu pred Županijskim sudom u Zagrebu, protiv sljedećih optuženika: Živka Zagorca (1946), Rade Čakmaka (1945), Ranka Radelića (1951), Branka Čortana (1950), Laze Savatovića (1954), Milenka Stojića (1957), Tihomira Anteševića (1960), Jovana Beraka (1962), Ranka

Đurđica Dragaš: LIČKA TORBA

U torbu stade komad kruva i slutnja crna, od čoje crnja. Tkale su je ruke mlade. Niti sunca u nju splele. Crvenom oživele, zelenom okadile. Tkale su je ruke devojačke. U rese joj pesmu skrile. Crvenom se ružom radovale, žutim klasjem k nebu vile. Izatkale ruke mlade, torba ličku, nadu devojačku. U miraz je iz kuće ponele. Nakićenu, opevanu, suzom ispraćenu. Zamirisala torba na jabuku zrelu. Na dečje ruke i kosu plavu. Ruže se crvene životu radovale, zelena trava tabane milovala. Rasla je torba k’o kuća puna. Žitom se kitila, Injem sokolila. Potokom bistrim umivala. Al’ svanu jutro nesvanulo. Razli se mrak po zemlji ličkoj. U torbu stade komad kruva

Odavno nema Ćopića, pa ni najvećeg dijela njegovog opjevanog Podgrmeča,  ali on je trajno ostao zapamćen u Ćopićevom djelu, a to znači vječno. 

Pozdravni govor prof. dr Mirjane Stojisavljević na ovogodišnjim „Ćopićevim stazama djetinjstva“ održanim u Hašanima 12. oktobra 2025. godine. Poštovane dame i gospodo, ćopićevci i ćopićevke,   načelniče Opštine Krupa na Uni,  gospodine Gojko Kličkoviću, zamjeniče načelnika, gospodine Miroslave Radakoviću, dragi pjesnici, učesnici poetskog časa u čast našega Branka Ćopića, poštovani dobitniče ovogodišnje nagrade „Blagodarje“, predstavniče novoosnovane Biblioteke „Branko Ćopić“ iz Velike Popine, Đorđe Stojisavljeviću,   dragi đaci i nastavnici osnovnih škola koje nose ime velikog pisca, i iznad svega, dragi dobitnici nagrada za literarni rad sa temom Ježeve kućice; Potom, dragi gosti naših suorganizatora, Opštine Krupa na Uni, na koncu, i poštovani majstori koji ste gradili ovo lijepo zdanje, naše

Đurđica Dragaš: Povratak kući

Pitaju me gde sam bila do sad… Saginjem glavu… Sama sam…. Slušam ptice… Pitaju me gde sam bila do sad… Ćutim… Pružam ruke ka nebu, čini mi se da dodirujem ivice oblaka.. Osećam njihovu paperjastu mrežu pod prstima. Smeše mi se, nestalni, nežni, daleki.. Pitaju me gde sam bila do sad… Saginjem glavu… Koračam kroz divlje trave, kupine mi se penju uz noge… Milujem njihovo trnje… Nebolno je, kao da samo želi da mu budem blizu, da oseti ljudsku kožu, toplotu, ritam mog srca .. Pita me gde sam bila do sad… Plačem.… Čujem čekrk sa bunara… Trčim…željna, srećna, opijena.. Čeka me kanta puna vode… Ne razmišljam, ne pitam…pijem, gasim

Štrbac: Do sada procesuirano oko 4.000 osoba u Hrvatskoj za ratne zločine

Direktor „Veritasa“ Savo Štrbac izjavio je da je do sada procesuirano oko 4.000 osoba u Hrvatskoj za ratne zločine među kojima je tri odsto pripadnika hrvatskih oružanih snaga, dok su ostalo pripadnici JNA i nekadašnje Srpske vojske Krajine, kao i nekoliko funkcionera. Štrbac je naveo da Hrvati, ne smanjujući broj procesuiranih potvrđuju svoj državni narativ da su JNA i domaći Srbi izvršili agresiju zajedno sa Srbijom na Hrvatsku preko tih presuda. – Oni na taj način dokazuju. Nije važno, da li je neko počinio zaista to zašto ga terete, već je njima najbitnije da to kvalifikuju kao ratni zločin. Važno je da se što više ljudi tereti za ratni zločin

Dušan Marić: Vrisak male Mirjane

Ovako su mudžahedini silovali i ubili devetogodišnju srpsku devojčicu. Mogu ti pričati koliko hoćeš, lakše mi je kad pričam, kao da čemer iz sebe izbacujem, ali ti svoju patnju, svoj užas od života koji živim, ne mogu opisti. To se, brate moj rođeni, ne opisuje. To nesrećnik kojem je od Boga suđeno da bude nesrećan doživi i odnese sa sobom u grob. Ovako svoju ispovest počinje Rada Dragićević iz Donje Bioče kod Ilijaša, koja je 28. decembra 1992. godine gledala kako joj mudžahedini siluju a zatim ubijaju devetogodišnju ćerkicu Mirjanu. – Ne znam da li mi je teže kad mislim na te trenutke i kao da i sad slušam vrisak

Đurđica Dragaš: Znate li ko je Stojadin Mirković?

Imao je Cole izbor. Mogao je, kao i ostali vojnici sa kojima je bio u vojnom skladištu Barutana kraj Bjelovara, da posluša naređenje majora Milana Tepića i povuče se u zaklon. Prvi put se oglušio o naredbu. Decembar 1990. godine. Kraj skromne kuće u selu Gornje Leskovice na Povlenu mešaju se muzika, pesma, ponos i suze. Porodica Mirković, njihovi rođaci i komšije prate u vojsku svog Stojadina. Coletu (kako od milja zovu ovog veselog mladića) se ispunila želja. Biće tenkista i posle ovog slavlja kreće put Banjaluke, do Centra za obuku vozača vojnih vozila. Dok veselo i prilično pijano društvo slavi Coletov test zrelosti, majka Anica krije suze. Brinula bi

U ime časti – govor majora Milana Tepića

Milan Tepić je bio major i poslednji odlikovani heroj Jugoslovenske narodne armije (JNA). Rođen je u Komlencu, selu pokraj Kozarske Dubice u Republici Srpskoj, 1957. godine. Na početku ratnih sukoba u Hrvatskoj, 29. septembra 1991. godine, major Milan Tepić se našao opkoljen sa svojim vojnicima u skladištu oružja, u selu Bedenik nadomak Bjelovara. Uz njega su bili mahom mladići na odsluženju vojnog roka. Ratna dejstva hrvatskih paravojnih formacija, „Zbora narodne garde” (Zenge), primorala su ih da se povuku u vojno skladište. Posle neuspelih pregovora, na majoru Tepiću je ostalo da donese odluku od koje su zavisili životi mladića i sudbina jednog od najvećih skladišta naoružanja JNA na teritoriji Hrvatske. Odluka koju

Ković: Posjećivati Srbe u Hrvatskoj, srpske svetinje i stratišta

Istoričar Miloš Ković rekao je da je srpski narod najstrašnije stradao u Hrvatskoj i da je za preostale Srbe veoma važno da njih i tamošnje svetinje posjećuju sunarodnici iz Srbije i Republike Srpske. – Da biste razumeli prošlost morate da dođete na lice mesta da vidite sopstvenim očima. Mi se i dalje nalazimo pred velikim zadatkom tumačenja, razumevanja genocida koji je na tim teritorijama pogodio srpski narod od 1941. do 1945. godine – objasnio je Ković, koji je tokom ljeta obišao mnoga mjesta u Hrvatskoj. Ković je rekao Srni da je dugo odbijao misao da bi trebalo da dođe u krajeve iz kojih su Srbi protjerani jer čovjek po prirodi

veritas.jpg

Saopštenje povodom godišnjice likvidacije rezervista JNA na Koranskom mostu u Karlovcu (21.09.1991.)

Dana 21. septembra 1991. godine pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova i Zbora narodne garde (ZNG) Republike Hrvatske, ispred mosta na reci Korani u Karlovcu, zaustavili su dva vojna kamiona u kojima su se iz kasarne „Mekušje” u kasarnu „Logorište” prevozili pripadnici aktivnog i rezervnog sastava JNA, koji su, nakon pregovora i obećanja hrvatske strane da će biti pušteni, odložili oružje. Odmah po predaji, jedna grupa aktivnih pripadnika JNA odvezena je u Karlovac u prostorije policije, a druga grupa, od 17 rezervista sa Korduna, sprovođena je pešice preko Koranskog mosta. Čim su stupili na most, pojavili su se uniformisani ljudi s fantomkama na glavama i počeli „krvavi pir” nad rezervistima u kojem

NAJNOVIJE VIJESTI

Mračni bezdan smrti

Doktor Nikola Nikolić (1896-1986) bio je član organizacije Mlada Bosna, aktivni učesnik

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.