Kraj u kom’ kuće umiru
Stoje same, izbrazdane i smežurane vremenom. Prazni pogledi polupanih okana i krezuba iskešena vrata. Tišina ih trnjem oblači. Iz slomljene kičme krovova bolna rebra strše, crna od godina, vjetrova, sunca, kiša… Davno je zamukao dječji