arrow up
Ж | Ž
Ж | Ž
15.jpg

Na Sušaku

Od lipnja 1941. pa do kapitulacije Italije u jesen 1943. godine živjela sam na Sušaku. Kasnije sam se pridružila partizanima i ostala s njima sve do svibnja 1945. god. Gledajući unazad svoj život u tom razdoblju uvijek se iznova čudim kako sam mogla ostati na životu. To će mi zauvijek ostati zagonetka. Nije mi nedostajao ni komfor ni luksuz, nije mi smetao ni mnogo niži standard od onoga na koji sam bila navikla kod kuće. Lako sam se prilagodila novom načinu života. Sve je to bilo lako prebroditi. Osim toga, imala sam sreću da sam i za vrijeme emigracije na Sušaku i u partizanima živjela u razmjerno podnošljivim okolnostima. U

Najcrnji dan u mom životu

Promatrajući stvari iz današnje perspektive, dolazim do zaključka da Hitlera nismo uzimali ozbiljno. Tijekom svih tih godina on je govorio cijelom svijetu o svojim planovima – vikao je da su se nebo i zemlja tresli – ali mi nismo čuli, ili nismo htjeli čuti, a kad se doista dogodilo ono što je najavljivao, činilo se kao da je došlo neočekivano, poput žestoke bure koja uništava sve što joj je na putu.  Ne mogu se točno sjetiti kada je Fritz bio mobiliziran, ali znam da je kratko vrijeme bio stacioniran u jednoj zagrebačkoj vojarni, u Prilazu Đure Deželića, u vojnim barakama gdje sam ga svakodnevno posjećivala. U to doba komunisti su

Pad Jugoslavije

Početkom 1941. još se ništa nije bilo promijenilo u našem svakodnevnom životu. Ja sam studirala i pripremala se za svoj prvi ispit: srpskohrvatsku književnost i talijanski jezik, obligatne predmete u grupi stranih jezika koje sam bila upisala. Glavni predmet bio mi je engleski, drugi francuski, a treći, izborni, talijanski. Mira je bila u zadnjem razredu gimnazije, a Fritz je radio kod mog oca. Jugoslavenskim političarima bilo je teže pri duši. Pokušavali su spasiti neutralnost Jugoslavije, što je svakim danom bivalo sve teže, gotovo nemoguće zbog neprestanih Hitlerovih pobjeda. Neodlučna između dviju alternativa – da se poklone Hitleru ili da mu se odupru – Jugoslavija je odlučila potpisati tajni pakt s

Rat (nastavak)

Kad bih samo mogla reći da nismo vodili brigu o onome što se oko nas događa! Naprotiv, znali smo sve, i vodili smo brigu o sudbini ljudi koji su živjeli u zemljama koje je Hitler jednu za drugom okupirao. Osuđivali smo i kritizirali slabost zapadnih sila, demokratski sustav zapadne Europe, njihovu nesposobnost da stanu na kraj Hitlerovom napredovanju i jačanju. No kad su napokon “otvorili” oči, već je za mnoge bilo prekasno. Churchill, jedna od vodećih ličnosti Drugog svjetskog rata, odavno je predviđao katastrofu i neprestano pokušavao upozoriti političare da promijene svoj pomirbeni i popustljiv stav. No njegov je glas bio “glas vapijućega u pustinji”. Napokon je ipak izabran za

Rat (nastavak)

Kad bih samo mogla reći da nismo vodili brigu o onome što se oko nas događa! Naprotiv, znali smo sve, i vodili smo brigu o sudbini ljudi koji su živjeli u zemljama koje je Hitler jednu za drugom okupirao. Osuđivali smo i kritizirali slabost zapadnih sila, demokratski sustav zapadne Europe, njihovu nesposobnost da stanu na kraj Hitlerovom napredovanju i jačanju. No kad su napokon “otvorili” oči, već je za mnoge bilo prekasno. Churchill, jedna od vodećih ličnosti Drugog svjetskog rata, odavno je predviđao katastrofu i neprestano pokušavao upozoriti političare da promijene svoj pomirbeni i popustljiv stav. No njegov je glas bio “glas vapijućega u pustinji”. Napokon je ipak izabran za

Udaja

Oženili smo se 2. rujna 1940. godine. Fritz je bio isto tako skroman i nepretenciozan kao i ja, tako da su moji roditelji pristali na kompromis: ceremonija se neće održati u “velikom stilu”, tj. u glavnom hramu, kao što je to bio običaj u bogatim obiteljima.  Vjenčali smo se u malom hramu. Nisam odobravala sve one bijele nakićene haljine uobičajene kod nevjesta, i svu onu afektaciju oko toga. Sve to činilo mi se neprirodnim i namještenim, pa je moja mama pristala da se vjenčam u jednostavnoj svjetloplavoj haljini, zapravo kompletu s prikladnim kaputom i vijencem. Ako to i nije bilo na svačije zadovoljstvo, na moje sigurno jest.  Obitelj i prijatelji

13.jpg

Rat

Krajem semestra u Pariz su došli moji roditelji i Mira. Tata je produžio poslovno putovanje u New York, a mi smo ostale u Francuskoj – najprije u Plombiereu, u jednom lječilištu, a kasnije u Vogezima. Liječnik mi je dijagnosticirao neku bolest na jetrima, ali se kasnije ispostavilo da sam samo bila iscrpljena i da mi je potreban dobar odmor. Tata nam se trebao priključiti po povratku iz Amerike. On se doista i vratio, ali ne kako je bilo planirano, nego zbog neočekivanih događaja. Te dramatične trenutke neću nikada zaboraviti. Uoči očeva pedesetog rođendana, 21. kolovoza, telefonirao nam je iz New Yorka i pitao znamo li za najnovije vijesti, naime da

12.jpg

Pariz

Koliko god mi je bilo teško ostaviti Fritza, moram priznati da mi je “doživljavanje” Pariza bilo veliki užitak. To nije bio moj prvi posjet toj metropoli; bila sam u Parizu s ocem i sestrom 1936. godine, na svjetskoj izložbi, ali samo na nekoliko dana. Sada mi je Pariz “pripadao” mnogo dulje.  U ono doba Pariz je bio “pojam”, ono što je prije njega bio Beč, a danas možda New York ili London. Ta divna metropola, sa svojim širokim bulevarima, grandioznim parkovima, jedinstvenom L’Etoile, pa Elizejska polja, Bulonjska šuma, La Tour d’Eiffel, nebrojene crkve, L’ arc de triomphe, prostrani mostovi preko Seine  a ispod njih ribiči koji stojeći ili sjedeći strpljivo

Fritz

No sudbina je promijenila tijek ovih događaja. Otputovala sam, doduše, u Pariz, ali s mnogo manje oduševljenja, zapravo bez prave volje. Dva mjeseca prije puta, krajem prosinca 1938., upoznala sam naime jednog mladića kojeg je sudbina odredila da mi postane suprug. Moji roditelji imali su abonman u kazalištu. U našoj loži bilo je mjesta za pet osoba. Kad moji roditelji nisu išli na predstavu, dopuštali su mi da pozivam svoje prijateljice. Te večeri davala se opera Boris Godunov. Jedna od mojih prijateljica, koju sam bila pozvala, nije mogla doći, ali je pitala može li umjesto nje doći jedan mladić. Bio je to Fritz (Miroslav) Brichta. Nisam se mogla sjetiti jesam

Nad europskim nebom nadvijaju se teški oblaci

Početkom 1938. godine Hitler je okupirao Austriju, a u jesen te iste godine i Čehoslovačka je pala kao njegova žrtva i izgubila svoju nezavisnost. Cijeli je svijet bio preneražen brzinom kojom je Hitler napredovao. Najviše su zbog toga krivili zapadne velesile koje ga nisu bile u stanju zaustaviti i stati na kraj njegovim namjerama. No mi, koji smo pratili svaki korak njegova napredovanja, njegove luđačke govore pune mržnje i prezira prema svemu što nije njemačko, a osobito njegovo bjesnilo protiv Židova, nikada nismo pomišljali da se to tiče nas. Također nismo ozbiljno shvaćali ni emigrante koji su dolazili iz Njemačke, Austrije i Čehoslovačke i pričali o koncentracijskim logorima. Gledali smo

11h.jpg

Matura

Čak i najboljim đacima škola je uvijek pomalo “teret”, pogotovo ambicioznijima u koje sam ja spadala. Oni koji to ne žele priznati jednostavno lažu! Kolikogod sam voljela školu, bila sam sretna kad su nastupili praznici i kad sam se mogla riješiti svih školskih obveza. Mogu reći da su sve godine provedene u gimnaziji bile uravnotežene – od prvog do osmog razreda imala sam uglavnom iste kolegice, a isto tako i profesore, s vrlo malim izmjenama. Redoviti sistem tadašnjih škola bio je: četiri razreda osnovne škole i osam razreda gimnazije. U našoj gimnaziji bile su samo djevojke. Imale smo francuski jezik od prvog razreda, njemački od trećeg, a latinski od petog.

Moja najbolja prijateljica Olgica

Moja najbolja prijateljica Olga Novak pridružila se našem razredu kad nam je bilo 13 godina. Od prvog dana kad smo se upoznale pa sve do zadnjeg dana u školi bile smo nerazdružive. Najprije sam joj pomogla da se uvede i snađe u novoj okolini – u školi – da bismo s vremenom postale tako bliske da smo se kroz šest godina, provedenih zajedno u istom razredu, svakog dana sastajale nakon škole, svako poslijepodne zajedno pisale zadaće. Imale smo isti rukopis, jednake zadaće, iste ocjene, jednake crteže i, s vremenom, isti ukus. Ako se francuska poslovica “les contraires se touchent” i ne može uvijek primijeniti, u našem je slučaju sigurno bila

10.jpg

Mladost

Sve u svemu, imale smo sretno djetinjstvo, okružene ljubavlju i brigom, a standard života odgovarao je našim potrebama i željama. Osjećale smo bliskost i toplinu ne samo naših roditelja, nego i svih koji su zalazili u našu kuću: prijatelja i majčinih rođaka (s tatine strane imale smo samo njegovu majku i brata).     Naša kuća nikada nije bila prazna. Roditelji su imali mnogo prijatelja, mama je održavala prisnu vezu sa svojom obitelji, Mira i ja imale smo svoje prijateljice, a otac je često pozivao svoje poslovne prijatelje u zemlji i iz inozemstva. Ne pretjerujem ako kažem da je naša kuća uvijek bila otvorena i spremna ugostiti posjetitelje. Često se

09.jpg

Grosa – moja ljubljena baka

Osim roditelja i moje sestrice, najmilija osoba bila mi je baka, majka moje mame, koju smo zvali grosa. Očeva majka bila mi je također vrlo draga, ali s njom nismo imale isti odnos kao s grosom jer smo je rjeđe viđale, a bila je i mnogo starija. Grosa je s nama stanovala sve do svoje smrti – umrla je nekoliko dana prije mog dvanaestog rođendana. Grosa je bila naša dadilja koja nas je naučila prve pjesmice i molitve. Svakog dana donosila nam je nešto s „placa“, kako se to govorilo u Zagrebu. Za najmanji darić skočile bismo joj zahvalne u krilo i izljubile je za jedan perec ili par trešnjica

07.jpg

Moja draga mala sestrica

Moja sestra i ja rođene smo u Zagrebu u Šenoinoj 7, tihoj ulici nedaleko željezničkog kolodvora. Stanovali smo u iznajmljenom stanu, istom onom u kojemu je moja majka prije udaje stanovala s bakom. Bio je to mali stan od tri sobe: spavaće sobe u kojoj smo nas dvije spavale zajedno s roditeljima, jedaće sobe i bakine sobe koja nam je ujedno služila kao dnevni boravak i gdje smo se uglavnom zadržavali. Djevojka je imala svoju sobu pokraj kuhinje. Prvih dana svog života sjećam se kao kroz maglu. Prve jasnije slike pamtim iz vremena kad se rodila moja sestra, točno tri godine i tri mjeseca nakon mene. Od prvog sam dana

НАЈНОВИЈЕ ВИЈЕСТИ

Попис
10.502 жртве

Удружење Јадовно 1941. је формирало Централну базу жртава, коју можете претражити уносом појединих података о жртвама.

Календар
Покоља

Одаберите годину или мјесец и претражите све догађаје који су се десили у том периоду.