arrow up
Ж | Ž
sr Serbian
hy Armenianhr Croatiannl Dutchen Englishfr Frenchde Germanel Greekiw Hebrewhu Hungarianit Italianno Norwegianpl Polishru Russiansr Serbiansl Slovenianes Spanish
POMOZITE NAŠ RAD DONACIJOM
Ж | Ž
sr Serbian
hy Armenianhr Croatiannl Dutchen Englishfr Frenchde Germanel Greekiw Hebrewhu Hungarianit Italianno Norwegianpl Polishru Russiansr Serbiansl Slovenianes Spanish

Đurđica Dragaš: NAŠI

27. januar 2025.

Naši ste, naša vas krv oživela. Koracima našim tragove ostavljate. Gledamo vas,očima što ne stigoše da ostare.Plačemo suzama nevinim,nebeskim.Nosimo štit nad glavama vašim.Naši ste,naša vas krv oživela.Koracima našim tragove ostavljate. Al’ ne znate vi to.Ne znate odakle vam snaga,ko vam puteve od korova čisti,ko vas od oluje čuva. Ne znate da smo i mi živeti hteli,suncu ruke pružati,od kiše k nebu rasti.Ne znate da su nas posekli,kao pšenicu što ne stiže da se klasjem okiti.Kao jagnjad, nevinu i belu.Kao drvo mlado, zeleno i lomno.Ne znate vi…. Praštamo vam jer…s neba se bolje vidi.Ako vi ne znate,mi znamo.Ruke nam posekoše,al’ čuvamo vas,krilima našim. Od istog autora: KOLUMNISTI – PRIJATELjI: ĐURĐICA DRAGAŠ

Olivera Šekularac: Za one što su zaboravili dedu i krst njegov, večnosti nema

22. januar 2025.

Od Božića, radosni praznici u nizu… Krstovdan se Bogojavljanjem okitio, nebo otvorio, i opet su očevi stihovi blizu… „Krstitelju sveti Jovane, vrane se legu u tornju tvoje zvonare…“ Pa nek’ bude volja Božija, možda me vide oni koji su mi krst darivali. A moj krst je lički, jadovnički, iz velebitskih jama iznikao, u ravnici sve u jamama oplakao, izbeglički od rođenja… Moj krst je dedin, izgoreo sa kućom, a u mojoj duši još gori. Preklan sa njim, a svakim danom sve više zbori i boli. U svakom prazniku suzom romori i molitvi privoli. U mom krstu zavičajna kolevka tiho se njiše, zna i ona da je zbog pradedovskog krsta postala pusta.

Maks Luburić

Svjedočanstvo o zločinu u logoru Slana na Pagu

17. januar 2025.

Jedno od najstravičnijih svjedočanstava o ustaškom koncentracionom logoru Slana na otoku Pagu ispričao je devetnaestogodišnji ustaša Joso Orešković, kojeg su partizani uhvatili 1942. godine. Ovaj, do tada gospićki gimnazijalac, dospio je u ruke partizana upravo kao osposobljen za zadatke masovnog pokolja u okolici Korenice (Lika). Svjedočenje je posebno interesantno jer osim ostalog, daje najvjerniju ilustraciju nemogućnosti života u uslovima logora Slana u kojem se upravo preodgajalo i spremalo mladiće za koljačku službu. Joso Orešković: Još kao đak gospićke gimnazije stupio sam 1939 u vjersku organizaciju „križare“. Tu su nas pod firmom vjere odgajali u ustaškom duhu. Na naše sastanke su dolazili Jurica Frković i Juco Rukavina i držali nam predavanja

Dane Lukić: „Jadovno“

17. januar 2025.

Nastojali su da ubiju samo jednog od dvojice žicom povezanih nesrećnika, tako da bi ubijeni svojim padom povukao u jamu onog živog. Govoriti o teroru koji su ustaše sprovodili po našim selima ne bi bilo potpuno ni razumljivo a da ne spomenemo velebitski logor „Jadovno“. Idući od Gospića prema Karlobagu, ispred sela Brušana odvaja se makadamski put za selo Trnovac. Mesto logora su odabrali dobri poznavaoci terena, ustaše koji su ponikli u ovim krajevima, koji su znali dubinu i položaj svake jame. Zatočenike i nesrećnike su iz gospićkih logora dovozili kamionima ovim putem do Trnovca i kod crkve ih iskrcavali. Tu su ih povezivali žicom po dvojicu za leve i

Đurđica Dragaš: Roblje

15. januar 2025.

Veslamo ka smrti svojoj, ka ostrvu prokletom. Na leđima nam Velebit, zelen i mračan. Iznad nas plavo,ispod nas plavo,u sredini galija naša.Roblje smo sa krstom oko vrata,sa kućom rodnom u očima. Veslamo ka smrti svojoj,ka ostrvu prokletom.Na leđima nam Velebit,zelen i mračan. Pregazismo ga tabanima krvavim,napunismo ždrela njegova životima našim.Oživesmo,obožismo bezdanke mračneočima dečjim,plavljim od neba. Roblje smo,zverskim kandžama okovano.Veslamo ka hridima sivim.U pustinji onoj smrt nas čeka.Kezi se razastrta po vrhovima kamenim. Veslamo…y oči je gledamo.Živi, a mrtvi.Bez sutra,bez straha jer….iza smrti je nebo,plavo,naše,večno. Od istog autora: KOLUMNISTI – PRIJATELjI: Đurđica Dragaš

Zorica Đoković: Na kapiji Raja

12. januar 2025.

To mjesto. Nekada okruženo mješovitom šumom, a sad skoro u potpunosti prekriveno rastinjem i obavijeno tišinom – mjesto. Zaglušujuću tišinu i nesvakidašnji mir tog čudovišnog spoja betona i prirode naruši katkad samo poneka zmija kad savije kroz žbunje iza nekog kamena ili vjetar kad zaljulja visoke krošnje i odnese posljednje suho lišće. Valjda ima ptica u tim tamnim krošnjama oko betona prekrivenog mahovinom i lišajevima. Pčele, mada na tom mjestu nema cvijeća, sigurna sam da dolaze. Mom dedi su pčele uvijek dolazile. Mnogo je pčela i meda prešlo preko dedinih ruku. A opet, na kraju ga je sačekao čemer. To je mjesto na kom je Aleksa posljednji put ugledao svjetlost

Mirko Rapaić: Posljednji Božić

7. januar 2025.

Bila je subota, 4. januar 1941. godine. Bio sam tada đak četvrtog razreda niže gimnazije u Korenici. Dočekali smo školski raspust za Božić. Zvoni školsko zvono i jurimo na ulicu. Svako na svoju stranu. Ja idem za moje rodno selo Jezerce, koje je udaljeno sedamnaest kilometara od Korenice. Daleko je i zima je, ali ću do noći stići da sa svojima provedem božićne praznike. Stigao sam do prvih kuća sela Prijeboj, i još samo tri kilometra pa sam kod kuće. Na ulazu u Prijeboj, naprije je zaselak Mažari ili, kako smo ih mi zvali, Marasovići. Tu su sve hrvatske kuće. Baš u tom zaseoku pojaviše se na prtini tri mladića, mojih godina ili malo mlađi. Ali ih ne poznadoh

Otišao je naš Dimitrije

6. januar 2025.

Januarski dan, uoči Badnjeg jutra 2019, doneo je neizmernu bol i suze. Otišao je naš Dimitrije. Naš lički anđeo međ’ anđele nebeske. Postoje ljudi koje je lako voleti, a teško rečima opisati njihovu veličinu, dobrotu i dela. Retko se rađaju i sreću takvi koji ostavljaju trag za večnost. Bogoliki Mirko, hristolikih dela, dečak, a junak, borac za pravdu na svim poljima. Najpre na onim našim rodoljubivim, korenitim ličkim, čijom zemljom je dugo hodio, traga pravoslavnog nalazio i beležio, davavši sebe predano i nesebično, srcem, kako je samo on to umeo. Voleo je Liku, to je i njegov govor, i svaka arhaična reč odavala. Time se ponosio. Liku je nosio i

Slana_parastos.jpg

Gordana Dostanić: Pag – njihovim senima

31. decembar 2024.

Samo kamenje i nebo. Slano kamenje. Toliko kameno i toliko slano da ni jedna biljka ne može da se primi, a kamoli da opstane. A ljudi? Ljudi bi mogli, samo im nisu dozvolili. Ni sunce nije bilo na njihovoj strani. Svetli i greje da da život zemlji, a njima je, u tom svirepom kamenjaru, pržilo golu lobanju i žarilo krvave rane vrelim kamenjem kroz poderanu obuću. Ni vode nigde. Ima je oko ostrva, plave, duboke i slane. Znaju, ali je ne vide iz svog logora. Ne vide ništa. Samo nebo i vrelu zvezdu. I jedni druge. Da, vide i stražare. Nadaju se kapi vode i nekoj vesti. Da se nije

Uvala Slana, Pag, Hrvatska

Đurđica Dragaš: PLAVO

30. decembar 2024.

Plavo je more u kojem spavam, plavo kao večnost, plavo od očiju mojih… U moru plavom odavno spavam,očiju plavih, širom otvorenih. Sanjam…Kuću s prozorima što se k nebu plave,uvojak plavi u kolevci sa različkom. Sanjam….konje sa praporcima plavim,vilovite, silovite,besne od krvi plave. Sanjam…livadu plavu od mirisa,ruke njegove, poput somota plavog. Sanjam…Jutro plavo i lavež pasa besnih,oči zverske, od plavih plavlje,od crnih crnje. Sanjam…Krv crvenu na kamenu plavom,smrt crnu na pučini modroj. Sanjam…očiju otvorenih,sa uvojkom plavim na grudima,željna ruku od somota. Plavo je more u kojem spavam,plavo kao večnost,plavo od očiju mojih… Od istog autora: KOLUMNISTI – PRIJATELjI: Đurđica Dragaš

Nadvili se sivi oblaci nad Jadovno

27. decembar 2024.

Crvenu zemlju ništa ne očisti od krvi u zvijerstvima prolivene. Spustilo se nebo,teško i olovno,Olujni vjetrovi duvaju sve jače. Nadvili se sivi oblaci nad Jadovno,Za srpskim življem,Bog kroz kišu plače. I zemlja sablasno zadrhti,Osluškujući žalosni poj. Posramljena što se logor smrti,Nalazi baš na njoj. Sa Velebita i dalje oblaci dolaze,Noseći hladnu kišu.Da sapere izmučene obraze,Poluživih, što za slobodom uzdišu. Al’ crvenu zemlju ništa ne očisti,Od krvi,u zvijerstvima prolivene. Riješeni su antihristi,Da pravoslavlje iskorijene. Uzalud se duge na istoku javljaju,Bespomoćni oblaci u daljinu hode.Mučenja i torture se nastavljaju,Miješa se krv sa lokvicama vode. Jauk odjekuje i poneki promukli glas,Priželjkuju mučenici sudnji dan. Da u smrti potraže svoj spas,Da utonu u vječni

Neven Milaković: LIČKA

16. decembar 2024.

U jami bezdanki, skrivenoj od Boga krvavim šipražjem i ljudskim kostima, djevojčica snena, budila je oca Mazeći ga blago drhtavim prstima, preslaba da glas ispusti, da se prekrsti… da odveže žicu što ga je sputala, samo mu je lice hladno cjelivala, samo ga je suzom vrelom umivala… što je drugo mogla, pa bila je mala. Nije se plašila mraka jer svi su ovdje bili, i majka i braća i baka… i đedo Radivoje, kao da lome česnicu Božićnu, kao da se u Crkvi mole, kao da pored Korane bistre jaganjce pastirskim strahom broje. A negdje gore, na pola puta do vasione, zavijali su kurjaci gladni, sa snijegom zatrpane Kapele, valjda

Ante Zemljar: Relativnost poznavanja konclogora Slana na Pagu

14. decembar 2024.

U prilogu objavljenom u listu „Novi Omanut“ br. 31/1998. (Novi Omanut – prilog židovskoj povijesti i kulturi, izdavač Kulturno društvo Miroslav Šalom Freiberger, Zagreb, Hrvatska), citira se broj mrtvih u logorima Slana i Metajna na ostrvu Pagu. Upisana je (samo) 791 žrtva. Marta mjeseca 1999. na ovu zapanjujuću neistinu reagovao je hrvatski antifašista, časni Ante Zemljar (1922—2004.), koji je istinu o strahotama logora na ostrvu Pagu 1941. objelodanio u svojoj knjizi „Haron i sudbine“, objavljenoj 1988. godine. Udruženje građana Jadovno 1941. je tek početkom januara 2018. došlo u posjed pisma koje je prof. Zemljar uputio redakciji časopisa Novi Omanut. Pismo objavljeno u Novom Omanutu br. 36/37 iz 1999. godine, objavljujeno

Jovan Mirić: Grad i selo u NDH

29. novembar 2024.

U gradovima viču, psuju, bacaju blato i kamenje, tuku. U selima hvataju, stražare, tuku, siluju, kolju, ubijaju, spaljuju, bacaju u jame. Šta više reći? Glavni trg u Zagrebu, NDH (Izvor: 24/7) Dana 28. aprila 1941. godine ustaše su oko 200 Srba, Jevreja i nekoliko Hrvata dopremili sa severa NDH u Zagreb, smestivši ih u domobranske kasarne u Ilici. Iz te grupe Nemci su izdvojili bivše jugoslovenske vojnike, a ostale uhapšene ustaše su nemilosrdno mučili. „Cijelim putem od Jelačićevog placa do Nove Vasi bili smo napadani od ulične rulje koja nam je dobacivala razne psovke, prijetnje, pljuvala po nama, a neki počeli i bacanjem kamenja“, kazuje Dmitar Romanić. (Đuro Zatezalo, Jadovno,

Prve žrtve ustaškog terora i genocida u Sremskim Karlovcima, hapšenje istaknutih građana juna 1941. godine i njihovo stradanje u logoru Jadovno

28. novembar 2024.

Položaj Srba u NDH se sve više pogoršavao, kao i položaj Jevreja i Cigana, posle objavljivanja „Zakonske odredbe o rasnoj pripadnosti“ i „Zakonske odredbe o zaštiti arijevske krvi i časti hrvatskog naroda“ početkom maja 1941. godine u glasilu hrvatskog ustaškog pokreta (Hrvatski narod, broj 78 od 1. V 1941. godine). Te odredbe je propisao poglavnik NDH Ante Pavelić po nemačkom nacističkom uzoru. Mržnju protiv Srba, Jevreja i Cigana uporno je širila ustaška propaganda preko dnevne štampe, radija i na skupovima. Oni su okrivljivani za sva postojeća zla i označavani kao niže rase i „nepoćudni elementi“. Srbi su još nazivani četnicima, a srpska pravoslavna vera grčko-istočnom ili šizmatičkom. Ustaška štampa je

NAJNOVIJE VIJESTI

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

PRETRAGA

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.

PRETRAGA