arrow up

Jadovno, mjesto gdje ni ptice na pjevaju

Mjesta bola, patnje, stradanja. Mjesta tišine koja je tamo tako glasna. Toliko glasna, da se ni cvrkut ptica ne čuje. Decenijama. PRIJAVI SE ODMAH NA KANAL JADOVNO 1941. – tebe to ne košta ništa, a udruženju će mnogo značiti – Redakcija internet sajta udruženja Jadovno 1941. duguje zahvalnost za ustupljena prava objavljivanja video reportaže, ELTA TV i autoru Ljubinku Spasojeviću. Udruženje Jadovno 1941. i svi njeni članovi i poštovaoci, nemaju za cilj da šire mržnju. Жelimo da se sačuva sećanje na naše stradale, na njihovu žrtvu i da buduće generacije dobro poznaju ovu strašnu epizodu srpske istorije. Ako te iz bilo kog razloga ovi snimci provociraju, nemoj ih gledati. Udruženje

Bojan Vegara: ЖUTI

Mnogo boli saznanje da Жutog više nema. Ovo mi je prva smrt u ovom ratu nekog koga sam iskreno volio kao druga i kao velikog borca i heroja. Jutros kad je tata sa smjene došao i kad mu se Miljan zaletio da ga zagrli u šali ga je upitao. -Slavi li ti brat dan republike? Rekao sam mu da me ne zeza, jer to nikad slavili nismo, ali me je odmah misao odnijela na klanje svinja i cjelodnevnu gozbu koju bi nam priredio deda. Odjednom su mi oči zasuzile, a tata to skonta pa me upita. -Komunjaro, jel’ plačeš zbog praznika? -Ne plačem odakle ti to, samo mi oči zasuziše,

Olivera Šekularac: Mi, nesabrani

Ko to prebrojava pretke jasenovačke, jadovničke, ili one koji ime po jamama i logorima ne dobiše, one samo Bogu znane? Da li ih broje po lobanjama, il’ po dušama? Glava mog dede, od 45 godina, jedva se držala uz telo… Ja je još uvek pridržavam. Šta se to broji, da l’ suze, jauci, vrisci, uzdasi, očenaši ili Bogu prizivi? Jesu li dečija srca na broju, il’ oči izvađene? Kakvi se računi svode? Je l’ koje je klase zemlja sa najviše prolivene krvi, il’ nebo sa tolikim dušama? Da se možda neko nije setio da izračuna da su nam zemlja, jame, reke svete, jer su najdragocenijim osveštane? Da l’ to neko

Gavrilo_Princip_result.jpg

Đurđica Dragaš: IZ PRINCIPA

Gavrilo je odlučio onako kako je verovao! Nije, nažalost, dočekao slobodu o kojoj je toliko sanjao, ali ona je stigla! „Jeste li videli onog Gavrila?! Pa, njemu se na faci videlo da je glup. Nije ni čudo što je napravio takvu glupost koja nas je skupo koštala“. Reči koje mi je je onako „u poverenju“ pre neku veče uputio jedan beogradski taksista, odzvanjaju mi u ušima. Posebno danas dok, bar zvanično, slavimo Dan primirja u Prvom svetskom ratu. Da, skupo su nas koštali Gavrilovi pucnji u Franca Ferdinanda i njegovu Sofuju, ali… Znam, reći ćete sad – šta te briga šta misli neki taksista, ali…Reći ćete – ima u Srbiji

Жrtve Drugog svetskog rata i „naši“ revizionisti: do kada? (2. deo)

Šta je rečeno na nedavno održanom 11. simpozijumu o jasenovačkim žrtvama u Zagrebu i zbog čega su sporne činjenice i tvrdnje koje su tom prilikom navedene? Druge procene: Stane Zrimec, Franjo Tuđman, Ivan Klauzer i Mladen Friganović. Piše: Nikola Milovančev Još jedan istaknuti slovenački statističar je davnih 50-ih godina 20. veka ocenio jugoslovenske demografske gubitke Drugog svetskog rata u mnogo većim brojkama od Kočovića i Жerjavića. Bio je to dr Stane Zrimec, koji je dugo vremena bio načelnik demografskog odeljenja Statističkog zavoda Slovenije, dakle ujedno i demograf po užoj specijalnosti. Nekoliko decenija on je taj posao je radio i za Ujedinjene nacije, čak i organizovao popise u Kambodži, Alžiru, Obali Slonovače

Đurđica Dragaš: Zauvek

Neka ova pesma bude moj jedini komentar na ovo zlo koje je diglo svoju poganu glavu! Kad vam dođem jednog dana,rašćemo zajedno,samovaćemo zajednovekovaćemo zajedno. Rađaćemo se u prolećei umirati u jesen.Spavaćemo pod belinom snega ioticati bistrim potocima.Grejaće nas sunce i paliti vatra,pohoditi zveri.Kopaće zemlju nad našim kostima. Gaziće nas čizme,rušiće kamen sa uzglavlja našeg.Počupaće cvet što izraste iz dečjih očiju.Iseći će breze,zamutiti vodu,ubijaće nas ubijene. Gledaćemo ih,nebolni i nasmejani.I pitaćemo….šta je njihova tama prema svetlosti našoj,šta je njihovo sada naspram našeg zauvek. Džaba im pogan, kama i oganj.Uzalud mržnja…Ne mogu nam razdvojiti duše neukaljane,slomiti ruke polomljene,izvaditi oči bezdane.Ljubavi našoj ne mogu ništa! Od istog autora: KOLUMNISTI – PRIJATELJI: Đurđica Dragaš

Utisci jedne Ličanke posle emisije „Kultura Srba u Hrvatskoj“

Odgledah u utorak uveče, u okviru serijala „Kultura Srba u Hrvatskoj“, epizodu posvećenu Lici. U sitne sate, kasnije nego što je najavljivano, krenu konačno deo serijala koji sam s velikim nestrpljenjem iščekivala.  Piše: Đurđica Dragaš Pomislih, uz smešak, kako je mnogi zemljaci u godinama verovatno nisu dočekali budni, pa će sutra moliti nekog mlađeg, i tehnici vičnijeg, da im „vrati“ program. Nadam se da će uspeti, jer ovo je vredelo gledati. Doduše, znajući tu našu stariju „gardu“, možda će im biti previše „crkvene tematike“, al’ neću da sudim unapred. Dakle, odgledah i oduševih se! I prvo na šta sam pomislila kad je krenula odjavna špica je da nam zaista nedostaje ovakvih

Ratko_Dmitrovic.jpg

Ratko Dmitrović: Koja to hrvatska laž protiv Srba nije prošla?

Ko je od Hrvata pročitao Memorandum SANU? To ne znam, ali znam da nisu ovi koji urlaju protiv Memoranduma, proglašavajući ga antihrvatskim programom. Da li ste čitali Memorandum SANU ?Jedna kolosalna, strašna, opasna laž kotrlja se ovim prostorima već nekoliko decenija. Ta laž je „opravdanje“ za razbijanje Jugoslavije, ubijanje, mržnju, za antisrbizam svih oblika. Ta laž, evo poslednjih nekoliko dana, opet bukti Hrvatskom, opet je opravdanje za napade na Srbe, na srpsku decu, na srpsku pesmu, na sve što im izgleda kao srpsko. Kažu da je Memorandum SANU razbio Jugoslaviju, da je bio koncept velike Srbije, „uvod u agresiju na Hrvatsku“ i zato, dodaju isti, sve i svakoga ko ima

Жrtve Drugog svetskog rata i „naši“ revizionisti: do kada ?

Šta je rečeno na 11. simpozijumu o jasenovačkim žrtvama i ko je odgovoran za nemilu scenu viđenu u dvorani pravoslavne gimnazije u Zagrebu? Zagrebačke Novosti, organ srpske manjine u Hrvatskoj, su pratioce svog sajta obavestile 10. septembra 2025. o ovogodišnjem dvodnevnom simpozijumu o jasenovačkim žrtvama, koji je održan 8. septembra u Jasenovcu, a 9. septembra u prostorijama srpske pravoslavne gimnazije Kantakuzina-Katarina Branković u Zagrebu. Simpozijum je organizovan u organizaciji Eparhije pakračko-slavonske, Muzeja žrtava genocida iz Beograda i Odbora za Jasenovac Svetog arhijerejskog sabora SPC, a u saradnji sa Srpskim narodnim vijećem iz Zagreba https://www.portalnovosti.com/oprezno-s-brojkama/ . U svom izlaganju drugog dana ovog simpozijuma, prof. dr Ivo Goldštajn je naveo: „Kroz logor

Ljudi, kako smo do toga došli i čemu se dalje nadamo?

Kako to da na gradskom groblju u Zemunu, u glavnom gradu države Srbije sa pravoslavnim hrišćanima, krst i molitva za upokojene mogu biti mržnja prema bilo kome, i kako bilo ko, na zajedničkom groblju može polagati pravo da se na nekoj parceli ne može vršiti verski čin ljudi druge vere? Piše: Gordana Dostanić Pratim na sajtovima krivične prijave Jevrejske opštine Zemun protiv UG Jadovno 1941. iz Banja Luke i njenog predsednika dr Dušana Bastašića. Čitam i trljam oči i pitam se kako smo do toga došli. Do toga da se krivičnom prijavom preti zbog održanog pomena i postavljenog krsta nad grobnicom 6.500 srpskih mučeničkih duša, pobijenih u logoru Semlin (Anhaltelager Semlin),

U Beogradu održana promocija knjige „Redni broj smrti“

Ova knjiga je optužnica za Genocid! Nikad podignuta, prećutkivana i prekrivana lažnim kompromisima. Kako drugačije da se nazovu surova i bestijalna ubistva dece. Piše: Đurđica Dragaš Prvog novembra 2025, u okviru Beogradskog sajma knjiga, promovisana je jedna vredna i važna knjiga. Udruženje Jadovno 1941. iz Beograda i izdavačka kuća Prometej iz Novog Sada izdali su, na srpskom, ruskom i engleskom jeziku,  fototipsko izdanje specijalnog izdanja lista Borba od 16.2.1988. koje je u to vreme ekspresno povučeno iz prodaje. U knjizi su objavljena imena i prezimena 11.219 – oro kozaračke dece koje su zatrle ustaše na najmonstruoznije načine u periodu od 1941. do 1945. godine Knjiga neobičnog izgleda i formata i izuzetno

Đurđica Dragaš: LIČKA TORBA

U torbu stade komad kruva i slutnja crna, od čoje crnja. Tkale su je ruke mlade. Niti sunca u nju splele. Crvenom oživele, zelenom okadile. Tkale su je ruke devojačke. U rese joj pesmu skrile. Crvenom se ružom radovale, žutim klasjem k nebu vile. Izatkale ruke mlade, torba ličku, nadu devojačku. U miraz je iz kuće ponele. Nakićenu, opevanu, suzom ispraćenu. Zamirisala torba na jabuku zrelu. Na dečje ruke i kosu plavu. Ruže se crvene životu radovale, zelena trava tabane milovala. Rasla je torba k’o kuća puna. Жitom se kitila, Injem sokolila. Potokom bistrim umivala. Al’ svanu jutro nesvanulo. Razli se mrak po zemlji ličkoj. U torbu stade komad kruva

Sama smrt, čin umiranja – to mi nije bilo jasno, o tome nisam imao nikakve predodžbe

Navršilo se osam godina od upokojenja Milana Bastašića, mog oca, nekadašnjeg jedanaestogodišnjeg dječaka, jasenovačkog logoraša. ENGLISH VERSION Tim povodom, prenosim dio njegovog svjedočenja, objavljenog 2010. godine u knjizi „Bilogora i Grubišno Polje 1941-1991.“ čiji je autor. Sa nepunih dvanaest godina, kao dječak svrstan među muškarce, marvenim vagonom iz rodnog Grubišnog Polja, prevezen je u Jasenovac. Spletom okolnosti koje nikako ne mogu biti slučajne, nakon dva mjeseca, obolio od tifusa vratio se kući. Preživio. Jedini preživjeli dječak jasenovački logoraš sa Bilogore. Idem u smrt, toga sam svjestan, ali taj put u smrt nema završnog „čina”. A, u stvari, on, taj „čin” – to je smrt. Ujutro ustajemo, hladno, sve je vlažno,

Đurđica Dragaš: Povratak kući

Pitaju me gde sam bila do sad… Saginjem glavu… Sama sam…. Slušam ptice… Pitaju me gde sam bila do sad… Ćutim… Pružam ruke ka nebu, čini mi se da dodirujem ivice oblaka.. Osećam njihovu paperjastu mrežu pod prstima. Smeše mi se, nestalni, nežni, daleki.. Pitaju me gde sam bila do sad… Saginjem glavu… Koračam kroz divlje trave, kupine mi se penju uz noge… Milujem njihovo trnje… Nebolno je, kao da samo želi da mu budem blizu, da oseti ljudsku kožu, toplotu, ritam mog srca .. Pita me gde sam bila do sad… Plačem.… Čujem čekrk sa bunara… Trčim…željna, srećna, opijena.. Čeka me kanta puna vode… Ne razmišljam, ne pitam…pijem, gasim

Đurđica Dragaš: TAMO

Tamo u kraju mome crveni se jabuka i kuću čuva. Šipurak na suncu spava.Tamo u zavičaju miriše soi samuje požutela trava. Oblacima vetar razmazuje nebo.Tamo u kraju mome crveni se jabukai kuću čuva.Kuću bez zidova, bez krova i vrata.Kuću srcem otemeljenu,dušom ozidanu,sećanjem pokrovljenu. Spušta se jesen niz dvorište.Tamo u zavičaju još miriše zemljai korita žedna čekaju kišu.Bura odnosi tragove leta,večna i snažna,nevesta kamena. Zaći će sunce.Tamo u kraju mome umreće na modrim vrhovima Velebita,crveno poput kajanja.Umreće da bi se rodilo opeti senke zarobilo naše..Ispred kućebez zidova i krova. Od istog autora: KOLUMNISTI – PRIJATELJI: Đurđica Dragaš

NAJNOVIJE VIJESTI

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.