arrow up
Ж | Ž
Ж | Ž

Matija Bećković: Kako smo izgubili vek

Knjiga Borisava Jovića se ukazuje i kao vapaj da se zaustavimo nad ambisom i udarimo na sve kapije ne bismo li saznali gde smo zabasali. Da su Srbi izgubili vek postignuta je opšta saglasnost. Gotovo da i nema suprotnih mišljenja. Različita su jedino objašnjenja zašto se to desilo. Jedni misle da se to dogodilo neočekivano, odjednom i nedavno, a Borisav Jović dokazuje da je to gubljenje i propadanje trajalo dugo i počelo odavno Borisav Jović se ne pita da li su Srbi izgubili vek ni da li će izgubiti vek, već gledajući istini pravo u oči konstatuje i objašnjava kako su Srbi izgubili vek. Ono što je napisao nazvao sam

Milan Ružić

Milan Ružić: Šta da radi narod koji danas napreduje samo u zaostajanju

Šta da radi narod koji danas napreduje samo u zaostajanju? Šta da činimo kad imamo više stena nego Sizifa Milan Ružić (Foto: Iskra) Govoriti o nečemu što je staro pola milenijuma u nekoliko minuta je teško, ali kažu da su ljudi koji se rečima služe nešto bolje od drugih upravo podvižnici koji bi trebalo da uspeju u ovome i koji su tih nekoliko minuta, a kroz njih i vekova, dostojni. Moje je da pokušam. U godini kada slavimo 800 godina autokefalnosti Srpske pravoslavne crkve, kada obeležavamo 15 godina od pogroma na Kosovu i Metohiji, crkvene porte su jedina mesta na kojima treba govoriti. Goraždanska štamparija je jedinac petvekovlja ovog kraja.

Nikola Milovančev: Ustaški „srbosjek“ u partizanskom pokolju monarhista na Lošinju, septembra 1943.

Mnogo kasnije počelo je u Hrvatskoj da se javno govori da je cilj ustaša i hrvatskih komunista bio jedinstven – nezavisna hrvatska država Nikola Milovančev (Foto: Jadovno 1941) U zvaničnoj jugoslovenskoj i srpskoj istoriografiji je sedamdesetak godina tabu tema bio prelazak pojedinih ustaških zlikovaca u partizanske jedinice i njihovo dalje učešće u zločinima nad Srbima Hrvatske i Bosne i Hercegovine – sada pod imenom Josipa Broza a ne Ante Pavelića. Ovo prećutkivanje je logično a još i danas se sakrivaju mnogi dokumenti vezani za ratnu saradnju vrha Nezavisne države Hrvatske (NDH) i vrhova KP Hrvatske odnosno KP Jugoslavije. Piše: Nikola Milovančev Međutim, za upućene, ratna saradnja ustaškog i partizanskog vrha

Milan Ružić

Milan Ružić: Pismo onome što je od nas ostalo

Nije ovo napisano zbog mene, tebe, njih, ovih i onih – ovo pišem zbog nas ili barem zbog onoga što je od nas ostalo Milan Ružić (Izvor: Iskra) Sa kišom su ovih dana padale i neke teške reči koje se tiču stanja u Srbiji. Iz potopljenih ulica izronili su problemi i sakriveno smeće. Deponije su se razletele okolo, a travnjaci i ulice zaronili u blato. I nema više ni smisla govoriti kako je sve u Srbiji dobro, kako napredujemo, kako smo u „zlatnom dobu“, jer ne bi trebalo više da se lažemo. Došli smo do tačke u kojoj se sabralo sve ono čega smo se plašili tolike decenije. Školstvo smo

Milan Ružić: Filipu Davidu, odgovor

Pisac, barem ga tako oslovljavaju, Filip David, izjavio je da Kosovo nije Srbija, niti će ikada biti i kako ovo svi u Srbiji znaju, ali je tako nešto teško reći. Međutim, ne vidim da je njemu bilo teško da izjavi nešto ovako skandalozno, pre svega netačno, a posle svega zlonamerno i idiotsko. Izvor: N1 Naravno, znajući prirodu takvih pseudoumetnika, ovo ne može biti ništa drugo do preporuka za neke nove izvore finansiranja ili nametanje sebe kao favorita nekom drugom žiriju za neke nove književne nagrade. Našao je za shodno da spomene i kako Srbija sada propušta priliku za istorijski dogovor sa Albancima. Ali Filip David zaboravlja da se sa okupatorima,

Zločini nad Srbima Livanjskog polja, 28. jula – 3. avgusta 1941.

Pokolj u šumi Koprivnici bio je krvavi uvod u masovne pokolje koji će se dogoditi do kraja jula 1941. godine na dvadeset gubilišta u okolini Livna, koja su do sada utvrđena. Ustaše su uporno tvrdile da Srbe proteruju u Srbiju, a egzekucije su vršile najčešće noću, sve do masovnih pokolja koje su izvršili 29. i 30. jula. Kada je, nažalost kasno, Srbima postalo jasno da je počelo njihovo istrebljenje, više nije bilo mogućnosti za ozbiljniji i organizovani otpor jer su već bili razoružani, a oni koji bi otpor mogli organizovati bili su pobijeni. Dana 28. jula ustaše su poklale Srbe koji su se lečili u livanjskoj bolnici. Istog dana u

Obeležena godišnjica stradanja naroda i sveštenstva iz Crne Gore i Boke 1945. u Kamničkoj Bistrici kod Ljubljane

Verni narod iz Kamnika i Ljubljane i sveštenstvo iz Ljubljane, Postojne i Novog mesta obeležili su u subotu, 8. juna 2019, 74. godišnjicu stradanja naroda i sveštenstva iz Crne Gore i Boke u Kamničkoj Bistrici, blizu gradića Kamnik, u neposrednoj blizini Ljubljane. U grobnicama na tom području leži najmanje 3.500, po nekim ocenama do 6.000 ljudi iz Crne Gore i Boke – boraca Jugoslovenske vojske u otadžbini, žene, dece i staraca, koje su Titovi dželati iz crnogorskih partizanskih jedinica bez suda ubili posle završetka Drugog svetskog rata, maja i juna 1945. Na mestu najveće grobnice u Kamničkoj Bistrici je 2015, posle dugogodišnjeg zalaganja Udruženja „Otkrićemo istinu – Dušan Niklanović“ iz

Milan Ružić: Koliko ti još, svete, srpske krvi nedostaje?

Ponovo pokušaj prikazivanja Srba kao silovatelja. Ne znam do kada ćemo slušati ove priče o sebi i ne reagovati na njih. Možda je potrebno svetu napisati jedno ovakvo pismo… „Dragi svete, ili barem ti koji se tako zoveš, belosvetska zlonamerna provincijo, Šta je moj narod tebi ikada učinio da se ovako odnosiš prema njemu? Mora li moj narod da bude kriv za sve što se na ovoj planeti dešava? Ima li naroda koji je manji, a da su ga više optuživali? Postoji li rat koji je započet, a da ga nije započela Srbija? Imaš li ikakve namere da još nekoga na ovaj način mučiš i proglašavaš Afrikom, iako je Srbija

Milan Ružić

Milan Ružić: Šifra vekova

Svedoci smo neprestanog većanja o Kosovu i Metohiji, ali nastavljamo da zaboravljamo da se za Kosovo nikada mi nismo ništa ni pitali. Ne može se u jednoj godini razbiti šifra vekova, niti se može božja kuća deliti i rastakati kako kome padne na pamet. Nije Kosovo teren na kom mi treba da odigramo nekakvu odsudnu utakmicu, niti je Metohija neka bezvredna prćija odakle će albanska strana navijati na utakmici koju su ovih dana izmislili. Nema igre oko Kosova i Metohije, niti ima pravila, pištaljki, sudija, do nebeskih. Mnogo smo se zaigrali u odlukama oko naše kolevke, kao da se beba ikada pitala za ono gde će je spustiti da zanoći,

Milovančev: I sada može da se utvrdi broj žrtava Drugog svetskog rata

U Sloveniji su sredstva za to odobrili i ministarstvo pravde i ministarstvo rada; zašto ne bi moglo da bude isto u Srbiji i Srpskoj Zahvalan sam prof. dr Slavici Garonja Radovanac što je u „Politici” („Koliko je bilo žrtava u Jasenovcu”, 17. april) pokrenula pitanje utvrđivanja broja žrtava u logoru Jasenovac, ali i šire u Jugoslaviji, za razdoblje 1941–1945. Na ovu temu u „Politici” se zatim osvrnuo i istoričar Nenad Lajbenšperger („Teško do tačnog broja jasenovačkih žrtava”). Verujem da se može doći do broja žrtava Drugog svetskog rata, što su poslednjih godina dokazali Slovenci, a to srpska javnost ne zna. Troje istoričara Instituta za noviju istoriju Slovenije latilo se 1997.

Sandra Blagić: Svaka humka ima jednu Jelenu, Stoju, Milicu, Aleksu, Radu, Stojana, Milana, Jovana

Kiša neumorno pada a vjetar fijuče i probija do kosti. Probija do same duše koja se smrzne čim vidi humke Donje Gradine. Nepregledna polja sa grobnicama kojih ima na stotine. Kiša koja pada nije kiša već suze naših mučenika čije su kosti još uvijek prekrivene travom. A njihove duše sa Gospodom stoje. Stoje i gledaju potomke, poštovaoce kako se odnose prema njima. Stotine ljudi i djece koračaju stazom od tucane cigle i ne znaju gdje su došli. Ne znaju da hode po kostima pradjedova, kostima djece, baka i majki. Nema više tišine…čuje se smijeh, vrisak, cika, aplauz. Slabo se čuje molitva i poj sveštenika, slabo se čuju oni koji bi

Pismo Maksa Luburića Viktoru Ivančiću pisano Milanom Ružićem

Povodom teksta „Pismo Milana Lukića Emiru Kusturici pisano Viktorom Ivančićem“ (Slobodna Bosna, 25. 4. 2019), prenetom i na „Stanju stvari“ U jednoj od svojih zaumnih olakšica koje su rezultirale čak i knjigom, Viktor Ivančić, bivši urednik i osnivač mrtvorođenog „Feral tribjuna“, ovoga puta je sebi dozvolio da napiše pismo Milana Lukića Emiru Kusturici. Naravno, kako se drugačije probiti u okruženju koje ne razume tekstove Ivančića, a ne razume ga, jer u njima nema ničeg za razumevanje, nego pljunuti na Emira Kusturicu? I na pljuvanju velikog reditelja se njegov pohod na nezasluženi medijsko-materijalni vrh ne završava, već on u svojim, i više nego očigledno zlonamernim tvrdnjama, u usta uzima i Ivu Andrića, kao

Milan Ružić: Srpski krst

Šta će ostati iza Srba kad nas ne bude, trebalo bi da bude ono po čemu bismo morali živeti. Ne treba da ostavljamo iza svog naroda ono što oni koji nas zatiru žele da ostavimo, već ono što će prkositi i njima i celom svetu, kao što je naš narod oduvek prkosio. Mislim da je nas Srba rođeno mnogo više nego bilo kojih drugih naroda, ali smo skoro najviše i ubijani, a sa tim se trendom nije prestalo ni do dana današnjeg. Zamislite samo kada bismo svi sišli sa kočeva, svukli se sa bajoneta, skinuli se sa noževa, izašli iz plamena, ispuzili iz jama, povadili metkove iz košulja, pokupili glave

Stradalnici Jevreji i Srbi 1941. u Banjoj Luci i rušenje hrama Hrista Spasitelja

Aprila 1941. godine  stvorena je, pod zaštitom nacističke vojne sile, genocidna Nezavisna  država Hrvatska, uspostava koje je značila pogrom nad Srbima, Jevrejima i Romima. Što se sprema bilo je mnogima poznato godinama ranije, ali je političko sljepilo većine srpskih političara učinilo da naš narod u Hrvatskoj, Dalmaciji, Sremu, Bosni i Hercegovini dočeka nespreman ustaško preuzimanja vlasti na tom prostoru. Piše: Nikola Milovančev Sve se moglo predvidjeti, kao i genocid do kojeg je došlo u Nezavisnoj državi Hrvatskoj. Hrvoje Magazinović, Hrvat monarhističke i jugoslovenske orijentacije, opisao je u svojim memoarima („Kroz jedno mučno stoljeće“, Društvo Hilandar, Valjevo 2010. g.) svoj razgovor iz novembra 1940. sa Viktorom Gutićem, koji je pola godine

Milan Ružić: Moja Srbija

Prodali smo sebe za dobre pare, ali je novac pokupio neko drugi. Stalno me pitaju zašto se žalim na bilo šta i zbog čega prigovaram kad sam se rodio u zemlji koja je „prosto takva“. Nisam se ja rodio u ovoj zemlji. Nisam se ja rodio u zemlji u kojoj zadnjica govori i plaća se više od diplome. Ne verujem da je država mog rođenja ona koja samu sebe rasprodaje. Ne bih rekao da je moja država ona koja ljubi čizme koje su joj do juče pritiskale vrat, a ni dan-danas nisu od toga odustale. Moja zemlja nije zemlja rijaliti programa, već teške realnosti. U mojoj zemlji se od časti

NAJNOVIJE VIJESTI

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.