arrow up
Ж | Ž
Ж | Ž

Jadovničani svoj deseti Časni krst podigli uz jamu Tučić ponor kod Gračaca

U subotu 02. jula 2022. na Velebitu i Ličkom polju, trinaestu godinu za redom, u organizaciji UG Jadovno 1941. iz Banje Luke, obilježen je Dan sjećanja na Jadovno 1941. Tom prilikom su Jadovničani uz blagoslov Oca Predraga Pantelića, paroha Gračačkog, uz jamu Tučić ponor postavili i osveštali Časni krst. Krsno znamenje našim postradalim Srbima, Svetim Novomučenicima Gornjekarlovačkim i Jadovničkim. Nakon parastosa i osveštanja Časnog krsta, stihove svoje pjesme „Oči Jovanove“, govorila je autor Đurđica Dragaš. Okupljenima se potom obratio Dušan J. Bastašić, predsjednik udruženja Jadovno 1941. iz Banje Luke. Braćo i sestre, Ovo je Jama Tučić ponor. Nalazi se između železničke stanice Gračac i sela Štikada kod naselja Vrace, udaljena

Dušan J. Bastašić: Zar je činjenica da se mnoga stratišta Srba danas nalaze van granica Srbije i Srpske, dovoljna za zaborav?

U subotu 02. jula 2022. na Velebitu i Ličkom polju, trinaestu godinu za redom, u organizaciji UG Jadovno 1941. iz Banje Luke, obilježen je Dan sjećanja na Jadovno 1941. Nakon parastosa i intoniranja himni „Bože pravde“ i „Moja Republika“, okupljenima se obratio predsjednik udruženja Jadovno 1941. Pomoz` Bog braćo i sestre, Časni Oci, gospodine bivši Predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda srpskog naroda, poštovani gosti, dragi Jadovničani. Danas smo se sabrali kod Šaranove jame, mjesta gdje su naši članovi porodica, sunarodnjaci, pravoslavni Srbi, mučeničkom smrću okončali svoj ovozemaljski život i svojim stradanjem zaslužili Carstvo nebesko. Naši sveti novomučenici Jadovnički. U krilu Gospodnjem, mole se za naše spasenje, za nas

Srpsko narodno vijeće sa hrvatskim veteranima kod Šaranove jame na Velebitu

Domovina ne puca, ne ubija i ne protjeruje svoju djecu, ne diže im u vazduh i pali kuće, ne siječe rafalima njihove izbjegličke kolone i ne raketira ih. Nedavno, 24. juna ove godine u organizaciji Srpskog narodnog vijeća iz Zagreba, obilježen je Dan sjećanja na Jadovno 1941. Niko od govornika u komemorativnom dijelu okupljanja a ni kasnije u publikovanim reportažama nije pomenuo da je taj Dan sjećanja i taj datum ustanovilo udruženje Jadovno 1941. iz Banje Luke još 2010. godine. Mnogo toga što se moglo čuti i vidjeti tom prilikom kod Šaranove jame, zaslužuje komentar. Ipak, to ćemo ostaviti za drugu priliku jer u subotu 02. jula naše udruženje trinaestu

Liturgija i parastos u Kamničkoj Bistrica (Slovenija) borcima JVuO, i narodu iz zbjega iz Crne Gore, Boke, Hercegovine i Istočne Bosne, postradalim posle kraja rata 1945.

I ove godine smo se sjetili žrtava, koje su pola vijeka nasilno bile brisane iz pamćenja našeg naroda (tek poslije raspada SFRJ, 1994. godine, počelo se prvi put sa obilježavanjem stratišta u Kamničkoj Bistrici). Vječnaja pamjat! I ove godine je u Kamničkoj Bistrici, blizu gradića Kamnika, u okolini Ljubljane, na desetak kilometara od austrijske granice, održana liturgija sa parastosom borcima Jugoslovenske bojske u otadžbini (JVuO) i narodu iz zbjega sa područja Crne Gore, Boke, Hercegovine i Istočne Bosne, postradalim na području Slovenije posle kraja Drugog svjetskog rata, maja i juna 1945. Liturgiju je služio o. Aleksandar Obradović, arhijerejski zamjenik za Sloveniju Mitropolije zagrebačko-ljubljanske. Na žalost, osim uobičajenih listića – letaka,

Optužnica protiv hrvatskih pilota, u ime Aleksandre iz kolone pitam: Šta se čekalo do sad

Odavno me nešto nije iznenadilo kao vest da je srpsko Tužilaštvo za ratne zločine podiglo optužnicu protiv četvorice hrvatskih pilota zbog napada na kolonu izbeglica na Petrovačkoj cesti. Prva reakcija bila je onako, iz srca – hvala bogu, a onda je usledilo i pitanje – šta se čekalo do sad! Piše: Đurđica Dragaš Prošlo je 27 godina od tog krvavog i suludog zločina u kojem je bukvalno iskasapljeno i spaljeno trinaestoro ljudi među kojima je bilo i šestoro dece. Mnogi od preživelih nisu dočekali ni ovaj nagoveštaj pravde. Umrli su tugujući, pitajući se kakav je to svet u kojem nije zločin bombardovati kolonu izbeglica. Otišli su razočarani, nesrećni, zaboravljeni. Sećam se

Nikola Milovančev: Šta gđa ministarka Trivić treba da (sa)zna o srpskim žrtvama

Eufemizmi sakrivaju istinu, gospođo ministarko. Nemojte ići tim putem – pa Vi, kao šef resora prosvjete Srpske treba druge da učite. Piše: Nikola Milovančev U Kozarskoj Dubici je 29. aprila održana memorijalna akademija „Polja smrti“, posvećena žrtvama sistema ustaških logora smrti Jasenovac. Glavna govornica je bila gđa Natalija Trivić, ministar prosvjete i kulture Republike Srpske. Po navodima medija, ona je tom prilikom rekla: „Izučavanje i prezentacija istorijske građe i sjećanja na genocid i holokaust, nije samo civilizacijski dug prema žrtvama, već nesporno i značajan činilac u oblikovanju budućnosti… Večeras obilježavamo sjećanje u Kozarskoj Dubici, stradalnom mjestu, koja  je u Drugom svjetskom ratu izgubila čak 54 odsto stanovništva, samo zato što

Đurđica Dragaš: Jasenovac – najtužnija srpska reč

Ko je mogao da pomisli da ćemo se na jednoj beogradskoj pijaci, decenijama kasnije, naći baš mi – potomci „izabranih“, čudom preživelih?! Nazovite to slučajnošću, ali ja ipak verujem da nas je spojila sudbina. Pre više od dvadeset godina, dok sam još bila student, radila sam nekoliko meseci kao prodavačica na tezgi na jednoj beogradskoj pijaci. Iako sam na početku brinula kako ću se snaći i kako će me prihvatiti ostali, iskusni prodavci, nedoumice su brzo rešene. Shvatila sam da moje „komšije“ uglavnom nisu prevejani preprodavci sumnjivih biografija, već „sapatnici“, zemljaci, izbeglice, ljudi kojima je pijaca silom prilika postala izvor prihoda. Da nije bilo rata, zla i neimaštine, ne verujem

Đurđica Dragaš: Mi znamo šta su Prebilovci

Ušla sam u mrak bioskopske sale noseći sa sobom ostatke dana, beogradske gužve, one uobičajene, svakodnevne nervoze s kojom živimo. Izašla sam uplakana, potresena, ali preporođena. Drhtavih očiju, ali punog srca. Posle filma „Prebilovci – tamo i kamen ima ožiljak“ u glavi mi je bila samo jedna misao – život je čudo, strašno, surovo i blistavo čudo! Kako drugačije objasniti ono što se u tom hercegovačkom selu desilo 1941, 1942, 1990, 1991, 1992? Kako drugačije pojmiti to što i danas, uprkos svemu, u Prebilovcima živi 40-ak ljudi, što se čuje dečji smeh i crvkut ptica?! Jer, kao što reče jedan od učesnika filma, ni ptice neće da pevaju ako nemaju

Nikola Milovančev: Draža Mihailović o broju žrtava (II) – 823.000 Srba ubijeno po izjavi Pircia Birolija (do početka 1943)

Dosad pobijeno u Jugoslaviji 823.000 Srba. O ovome izjavio talijanski Guverner Crne Gore prema podacima koje imaju Italijani, piše Draža Mihailović emigrantskoj vladi u London. Osim izveštaja Draže Mihailovića, koji je predsednik emigrantske vlade dr Slobodan Jovanović poslao kraljevskom poslanstvu u Lisabonu 27. januara 1943, sačuvan je još jedan telegram sa sličnom sadržinom, koji je predsednik vlade poslao u Lisabon pola meseca kasnije, 11. februara 1943. Dok je prvi izveštaj kraći i pretežno političke prirode (uz navođenje broja o 600.000 Srba ubijenih u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj), drugi je u celosti, osim vesti o odluci konferencije šefova Gestapoa u Beču o uništenju četničkog pokreta, posvećen ratnim žrtvama. Prva strana šifrovanog telegrama

Đurđica Dragaš: Priča o Milutinu – priča o narodu koji samo brani svoju kuću

Prođe godina dana kako je u 86-oj godini u Lebanu umro Milutin Cvetković. Vest koja bi se, da su okolnosti bile drugačije, ticala samo njegovih rođaka i prijatelja, rastužila je čitavu Srbiju. Zašto? Zato što se ovaj vremešni čovek svega 15-ak dana pre svoje smrti hrabro suprotstavio pljačkašu koji mu je upao u kuću. Uprkos faktoru iznenađenja, bezočnosti i brutalnosti plačkaša i velikoj razlici u godinama (uljez je bio 35-ogodišnji komšija), deka Milutin je još jednom dokazao onu poslovicu-jednom policajac, uvek policajac. Instinkt koji ga je sačuvao tokom dugogodišnje karijere, spasio je njega i nepokretnu suprugu i u ovoj , gotovo bezizlaznoj situaciji. Milutin je, glumeći nemoć, neprimetno izvukao pištolj

U ponedjeljak predavanje prof. dr Miloša Kovića u 15 gradova širom Srpske!

Granična policija BiH je na prelazu Vardište 12. marta zabranila ulazak u BiH profesoru doktoru Milošu Koviću, uz obrazloženje da „predstavlja prijetnju po bezbjednost BiH“. Njegova riječ ipak prelazi Drinu, glasnije nego ikada. Niz patriotskih organizacija i pojedinaca širom Republike Srpske u ponedjeljak 28. marta organizuje onlajn predavanje profesora Kovića. Predavanje će biti održano u salama, amfiteatrima, kulturnim centrima i drugim lokacijama u 15 gradova, od Banja Luke do Trebinja. Riječ cijenjenog intelektualca i profesora na Odjeljenju za istoriju Filozofskog fakulteta u Beogradu tako će svi zainteresovani moći čuti u prenosu uživo, na jedinstvenom događaju koji je ujedinio Srpsku. „Kao potomci naroda koji je uvijek iznad svega stavljao slobodu, smatramo

Đurđica Dragaš: Isekli su jutros jednu bukvu

Raniše je jutros, ubiše potmulim udarcima. Pade uz tresak…. Leži na vlažnoj zemlji, međ’ korovom, na sitnom drveću što popusti pod njenom težinom. Leži, lepa i bela, beskrvna i veličanstvena. Leži, smrtno ranjena, nebolna i bistra kao nebo što  joj ostade u oku. Treperi rosa na njenoj nežnoj koži, miriše njeno lišće… poslednji put.  Plače šuma bez suze, žale je ptice što svijaše gnezdo međ’ njenim granama. Oplakuju je oblaci…  Govorili su joj – ne rasti toliko, ne listaj tako zeleno. Nije ih slušala. Pružala je svoje bele ruke ka nebu, smejala se suncu, nesvesna, nedodirljiva, ponosna. Milujući se s vetrom, nije čula korake. Radujući se kiši, nije videla varnice  sekire.

Podrška profesoru Koviću: Učili ste nas važnosti spoznaje ko smo!

Ponosna sam na svaku ocjenu i svaki naš ispit, a šta je ispit nego razgovor dva prijatelja. Ponosna sam na one desetke, na ona predavanja koja su bila drugačija i inovativnija. Nisu to bila puka čitanja sa papira, niti „jedva čekanje“ da izađete iz učionice, to su bile debate kroz koje bi za dva sata ni ne znajući prelazili i knjigu od 300 stranica. Piše: Svjetlana Samardžija Dragi profesore, Republika Srpska je bila i biće vaša druga domovina. Toliko je dobrih ljudi, prije svega, pa onda istoričara izašlo ispod vašeg pera istine, pera istorije. Vaši su nas časovi učili i o umjetnosti, i o književnosti i o istorijskim tokovima i

Đurđica Dragaš: Džaba ste pevali Skorpionsi, nema nam spasa!

Mota mi se ovih dana po glavi refren poznate pesme. Razmišljam, šta li danas rade ta „deca sutrašnjice“ koja su se rađala kad i ova pesma?! Koliko njih uopšte i zna za nju? Koliko tridesetogodišnjaka  prepoznaje poruku koju su, početkom devedesetih godina prošlog veka, svetu želeli da prenesu Skorpionsi?! „Take me to the magic of the moment On a glory night Where the children of tomorrow dream away In the wind of change…“ Baš ti tridesetogodišnjaci ratuju i ginu ovih dana u Ukrajini. Nije im ni na kraj pameti pesma koja je predviđala da će „vetar promena“ doneti mir, ljubav i napredak. Sećaju je se, verovatno, samo njihovi prestravljeni roditelji.

Nikola Milovančev: O logoru Zemun – odgovor na neistine g. Zlatoja Martinova

U dnevnom listu „Danas“ objavljen je članak g. Zlatoja Martinova pod nazivom „Film bez uloge Nedića“ a koji se odnosi na dokumentarni film „Koncentracioni logor Zemun“ autora dr Veljka Đurića. Kao Zemunac osećam se pozvanim da odgovorim na deo navoda g. Martinova koji se tiču logora Zemun. Napominjem da su mi neke činjenice o tom razdoblju poznate i iz porodičnog iskustva: moj deda Nikola je od proleća do septembra 1944. bio zatočen u logoru Banjica (pre oslobođenja Beograda je organizovao presecanje fitilja za miniranje mosta koji je sa zemunske strane i time sprečio miniranje mosta) a otac Đorđe je novembra 1944., sa svojih 17 godina, otišao na Sremski front. Zato

NAJNOVIJE VIJESTI

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.