arrow up
Ж | Ž
Ж | Ž

Đurđica Dragaš: Svaki odlazak u Liku, dodatna je životna lekcija

U ovom strašnom vremenu u kojem je uništenje postalo merilo uspeha, ja se radujem što nisam u „trendu“, što pripadam lozi graditelja i stvaralaca, nizu onih koji su i meni i svetu ostavili samo dobro.  Obično pišem „u dahu“, u autobusu, na ulici, u sred noći, kad me probudi misao koja se prethodnog dana tek maglovito rađala. Grozničavo skupljam reči, ne dam im da umaknu i tako zauvek izbrišu trenutak u kojem dobijaju smisao, onaj sjajni trenutak kada se rađa novi tekst. Ipak, ponekad reči moraju da sačekaju, da se pokore mislima koje traže mir i blagoslov vremena. Nekad je, jednostavno, potrebno da se utisak slegne da bi uopšte ugledao

Veteran: Ustašu smo bacili u jamu!

O početku ustaškog terora i srpskog ustanka na području Popovog polja u Hercegovini, svjedočio nam je Mirko Sirovina, Veteran. RUSKI Piše: Dušan Bastašić „U septembru 2014. godine u organizaciji Fonda jedinstva pravoslavnih naroda učestvovao sam na konferenciji u Kišinjevu u Moldaviji. Prvi dan konferencije, pred sam početak, svi učesnici su ustali i tiho među sobom govorili: ”Veteran… veteran…” Okrenuo sam se i vidio jednog vitalnog starca koji je ušao i sjeo pored mene. Bio je to Mirko Sirovina. Hercegovac… Ustanik 1941. godine, a onda partizan. Čovek koji je neposredno posle rata poslat u Sovjetski savez na dodatnu obuku. Zatim je 1948. u vreme Informbiroa odlučio da ostane tamo. Na konferenciji

NEMANjA DEVIĆ O SPOMEN-SOBI U BREGALNIČKOJ: Draža Mihailović ponovo među Srbima

Ljupki su nazivi ulica na međi između Vračara i Zvezdare. Za razliku od Novog Beograda, ukorenjenog u tradicijama Druge Jugoslavije, ovde se češće nailazi na toponime i ličnosti koji su asocijacije na slavno doba Kraljevine Srbije, s početka 20. veka. I na odavno izbledela mesta iz Stare Srbije. Tu su, na jednom relativno malom prostoru, i Brsjačka i Preševska, i Vardarska i Pećka, i Tetovska i Strumička ulica. I – Bregalnička. Bregalnička ulica nije dobila naziv tek po pritoci Vardara; radi se o reci na kojoj je, posle oslobođenja južnih krajeva od Turaka, zabeležena i sjajna pobeda srpske vojske nad Bugarima 1913. godine. Ove pobede, postignute u samo godinu dana,

NAJAVA: Promocija knjige „Narodna nošnja Srba Livanjskog polja“ u Surčinu

Promocija knjige u Surčinu, biće održana u subotu, 4. novembra t.g, u prostorijama KUD „Dušan Vukasović Diogen“, Vojvođanska 84, sa početkom u 18. časova. U izdanju Udruženja OML iz štampe je izašla knjiga Narodna nošnja Srba Livanjskog polja, koju je priredila Gordana Dostanić kao svojevrsnu kompilaciju ranije objavljenih radova i tekstova raznih autora. U knjizi je obrađeno formiranje narodne nošnje, nazivi i opis njenih pojedinačnih delova, način izrade, sličnosti i razlike sa nošnjom susednih područja, opis gradske i seoske nošnje Srba ikavaca i ijekavaca, ukrašavanje i nakit. Autorskim tekstom Jasna Vujičić je predstavila svoj lični pristup čuvanju tradicije izrade nošnje. Pored bogatih ilustracija knjiga sadrži i popis livanjske nošnje u zbirkama Etnografskog

Nemanja Dević: Četiri uslova za popisivanje srpskih žrtava genocida

Dok ne obezbedimo sve uslove, nećemo imati mogućnost da se ovakvom zadatku posvetimo kao jednom od primarnih za srpsku istoriografiju. „Junacima palim za oslobođenje i ujedinjenje srpstva 1912-1919”, piše na spomen- ploči poginulim Šumadincima, postavljenoj u manastiru Blagoveštenje rudničko. Spomenik su između dva svetska rata podigle njihove porodice i ratni drugovi. Dirljiv je, jer natpis na belom mermeru govori drugačije o ciljevima borbe tih vojnika, nego što je to proklamovano u odlukama srpske vlade (Niška deklaracija 1914) i činom ujedinjenja 1918. godine. U zvaničnoj politici jeste se govorilo o „oslobođenju i ujedinjenju”, ali bez ovog, za nove građane nove države, nezgodnog „srpstva”. Država zaborava Bilo bi zanimljivo prikupiti veći broj

Dr Dušan J. Bastašić

Bastašić: Naravoučenije za opstanak na prostorima opasnog življenja

Povodom petog izdanja čuvene knjige akademika Vasilija Krestića pod naslovom „Genocidom do velike Hrvatske“. Mnogo je Srba koji vuku poreklo sa područja koje pokrivaju današnja Hrvatska i Bosna i Hercegovina, koji mogu posvedočiti da su devedesetih godina prošlog veka, spasili glave samo zahvaljujući istorijskom iskustvu, porodičnom predanju o Pokolju, genocidu počinjenom nad Srbima od strane Nezavisne Države Hrvatske. To prenošenje istine o velikom zločinu, čak i u istom kraju, od porodice do porodice, nije bilo isto. Većina preživelih je nerado govorila deci o tom bolnom iskustvu. Pominjanjem Pokolja, zabolele bi nezarasle rane, navrle pred oči slike pobijenih očeva, majki, dece. Zgrčilo bi se lice, pognula glava da deca i unučad

svetozar-livada1.jpg

LIVADA: Stepinac je bio poklonik ustaške ideologije i najdragoceniji stub Pavelićevog ustaškog režima

Alojzije Stepinac je bio jedan od najužasnijih sveštenika u biskupijama pape Pija XII. Ja sam jedan od retkih koji je pročitao Stepinčev dnevnik koji, uzgred, nikada nije štampan, niti će ikada biti objavljen – kaže za „Vesti“ penzionisani univerzitetski profesor iz Hrvatske dr Svetozar Livada. Zašto je Stepinčev dnevnik i danas u rukopisu? Zato što je Stepinac njime sam sebe osudio. I zato nikada taj dnevnik neće biti objavljen jer bi time bio srušen mit o Stepincu kao prelatu koji je stradao zbog svojih hrišćanskih uverenja i žrtvovanja za veru. Navedite neke zanimljive detalje iz tog rukopisa? Čuvena je njegova izjava o Srbima: „Kada bi Srbina i Hrvata skuhali u istom loncu i juha bi se razdvojila“ ili

ZA POKROV I TROJICE

Umesto nas stotinu danas sam ovde samo ja, kao neki izabrani predstavnik nas malobrojnih i čitave vojske nerođenih i onih brojnih što silom postaše bivši pre redovnog božijeg poziva. Piše: Cvijeta Radić       Kasna, sunčana, jesen i jedan divan dan u njoj. Polje široko, šareno, stisnuto između Dinare i Golije, protegnuto u dužinu kao da teži da dohvati beskraj i sobom prespoji sever i jug. Sve boje sa slikareve palete utisnute su u grane drveća. Dinara kao da plamti pod crvenilom koje razbijaju jezičci žutih listova. Izviruje samo golišavi Troglav da sve nadvisi svojim golim, kamenim stasom. Moja dva sela su sa dve strane polja. Jedno, kao ptica krilom, obgrlila

Zorica i Vukašin

Istina mijenja pogled na život i smrt

„Pa, ti samo ideš po tim logorima“, rekoše mi, kad saznaše da opet idem na hodočašće. „Dug precima“, iznenađena odgovorih kratko, bez razmišljanja. „Nema mira dok se stvari ne postave kako treba“, dodah, sabravši se malo. Piše: Zorica Đoković Kakvi su to logori, šta li je to što čovjeka vuče da traži i ide u te zabiti, vrleti i bezdane, toliko vremena nakon što se zbilo, čitav jedan ljudski vijek poslije, ljudski vijek otet na neljudski način – dovoljno za bol. Kakva su to mjesta koja skrivaju zlo, kao da je zlo moguće sakriti, kao da se ljudski jad nigdje ne piše i ne broji. Od Posavine do Hercegovine, od

Bojan Vegara: Dok sam živ boriću se protiv svakog ko umanjuje i zatire naše Svete Mučenike

Sud BiH juče je odbio da goni zločince nad civilima u selu Jošanica kod Foče. To za njih nije bio zločin i za njih tu nisu ubijeni srpski civili već zlotvori. Nije im bitno što je tu od 56 žrtva najmlađa imala samo 2,5 godine, a najstarija 88 godina. Njima je to svejedno i sve što im je bitno je da se umanji srpsko stradanje. Nije taj događaj posebnu pažnju izazvao i rijetki su mediji koji o tome pišu. Od zvaničnika slabo je ko glasa pustio i znam samo da je Branimir Kojić rekao da Srbi treba poslije ovoga da napuste Sud BiH i tu ga potpuno podržavam. Ako napišete

Đurđica Dragaš: Srećan vam dan srpskog jedinstva!

Dok su države nastale na tlu bivše SFRJ brzo zaboravljale zajedničku i stvarale svoju istoriju, u Srbiji je godinama trajao vakuum. Himna „Hej Sloveni“, čije je intoniranje na stadionima izazivalo burne reakcije i salve zvižduka, otišla je u istoriju tek 2006. kada je nova-stara himna „Bože pravde“ postala jedan od simbola srpske državnosti. Više od 10 godina posle krvavog raspada SFRJ u Srbiji se, kao državni praznik, obeležavao dan kad je 1943. godine u Jajcu udaren temelj Titove Jugoslavije. Iako je delovalo zbunjujuće i potpuno iracionalno, taj praznik je ukinut tek 2002. Srbija je upravo te godine, konačno, kao Dan svoje državnosti ustanovila Sretenje. Nešto kasnije, uoči stogodišnjice Velikog rata,

Dušan Bastašić: Osporavanjem istine o Jasenovcu izvrće se istina o Pokolju

Povodom najnovije eskalacije revizionsitičkih istupa čelnika srpskih institucija u čijoj je kompetenciji izučavanje Pokolja, zločina Genocida koji je počinila NDH nad srpskim narodom, predsjednik UG Jadovno 1941. Banje Luke, pismom se obratio Svetom Sinodu Srpske pravoslavne crkve. Sadržaj pisma objavljujemo u cijelosti: SVETI ARHIJEREJSKI SINOD SRPSKE PRAVOSLAVNE CRKVE Ulica Kralja Petra br. 5 11000 Beograd Srbija  Banja Luka, 05. septembra 2023. Vaša Svetosti, Vaše Visoko Preosveštenstvo, Vaša Preosveštenstva, Od kraja 2009. godine, nizom aktivnosti, naše udruženje nastoji objelodaniti istinu o stradanju našeg naroda u Gospićkoj grupi logora, preteči Jasenovca ali i na mnogim drugim stratištima Pokolja, zločina Genocida počinjenog nad našim narodom od strane NDH i time pomoći da naši

Đurđica Dragaš: TRAG

Kad god vidim ovakav trag na nebu i čujem daleki zvuk aviona, setim se leta provedenih kod babe i dede na selu. Baba me je često vodila sa sobom kad bi išla da obiđe krave u polju i „prepne“ ih tj. premesti kočiće za koje su bile vezane kako bi dobile još koje parče netaknute trave. Išle smo kilometar – dva u jednom pravcu, po najjačem suncu, u sred dana (jer baš tad to i mora da se uradi), ali nije mi bilo teško. Trčkarala sam uz njen odlučni i žurni korak, držeći je za ruku i nadajući se da ćemo u povratku svratiti na kafu kod njene „druge“, Milke

Đurđica Dragaš: Divoselo – selo kojeg nema

Još jedna tužna godišnjica. Pre tačno 30 godina, u praskozorje, počeo je napad na tri podvelebitska srpska sela u okolini Gospića. Divoselo, Čitluk i Počitelj našli su se tog jutra pod teškom artiljerijskom vatrom. Divoselo – selo kojeg nema Gorelo je nebo, a eho eksplozija širio velebitskim vrletima. Kako je dan odmicao, eksplozije su bile sve ređe, ali je tragedija tek počinjala. Dok su iz tzv. Medačkog džepa (kako su kasnije prozvana ova tri sela) stizale poluinformacije, a strah širio kao poplava, zlokobni dim i odsjaj vatre koji su predveče počeli da dopiru iz tog pravca, značili su samo jedno. Gorele su kuće! Uništavano je ono što je preostalo iza

Istinom se suprotstaviti neistini

Za svega 132 dana, u kompleksu logora Gospić–Jadovno–Pag, ugašeno je ne manje od 40.000 života, od čega 38.000 pravoslavnih Srba. Kompleks ovih logora u Hrvatskoj svode na samo jednu, Šaranovu jamu, dokazujući da ni u njoj niko nije ubijen Piše: Dr Dušan J. Bastašić* Jasenovac – Donja Gradina, neosporno najveće gubilište Srba iz perioda NDH, u javnosti sve prisutnije slovi kao paradigma celokupnog stradanja na tom prostoru. Time nepravedno ostaju nepoznata i zaboravljena mnogobrojna druga mesta stradanja, a žrtvama i njihovim potomcima se uskraćuje pravo na pomen i pamćenje. Leta 1941. godine, na području Srednjeg Velebita, Ličkog Polja, Podvelebitskog podgorja, Podvelebitskog kanala, Paških vrata i severnog dela ostrva Pag, počinjeni su

NAJNOVIJE VIJESTI

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.