arrow up
Ж | Ž
Ж | Ž

Bojan Vegara: BROVING I ČOKOLADA

Bila je to jedna od naših igara nalik ruskom ruletu, zbog čokolade koju niko okusio nije.. Nekad, krajem maja ’94-te bilo neko duže primirje i stigle su čokolade u Hadžiće. Čokolade iz Kiseljaka koje su koštale pravo malo bogatstvo. Mi tadašanji klinci koristili smo to primirje i vucarali se po čitav dan. Sunce i lijepo vrijeme izmamili su dosta ljudi napolje, jer svima je bilo dosta stanova i zatvorenih prostorija bez trunke svijetla. Tog dana kad je stigla čokolada, mi smo se zadesili na kraju grada, gdje je probijeno brdo za zaobilaznicu oko Hadžića. Bilo nas je možda petnaestak i bili smo klinci bez trunke mozga i mudima do poda.

Bojan Vegara: GLADNE OČI I FETA SIR

Bogu dušu, Bog je neće.. Danima su padale granate. Nije bilo struje i vode. A još od sredine oktobra osim riže i hljeba nismo ništa drugo usta stavili. Tog jutra nisam mogao da jedem rižu. Povraćalo mi se od nje i nisam mogao ni da gledam u nju. Rekao sam mami. -Ja ovo ne mogu da doručkujem, gadi mi se. Trpiću do ručka, a možda bude danas i sledovalje u Crvenom Krstu. Majka je samo ramenima slegla, napravila neku tužnu facu i rekla. -Nemam ništa drugo, a ti ako ne možeš trpi glad. Otpuhno sam glasno, uzeo improvizovano kandilo napravljeno od razrezanog čepa, vate i fildžana, upalio ga i uzeo

Bojan Vegara: JEDAN SKORO PA MIRAN DAN

Čitav dan nije pucalo, te smo se poslije ručka svi skupili u trpezariji za stolom. Brat i ja smo sjedili popola na tabureu, đed, baba, ujna i rođak Novica sjedili su za trpezariskim stolom, dok je mama kuvala kafu. Ujna i rođak preletili do nas i donjeli napunjene baterije za radio. Ustao sam da skinem vojnički džemper, jer bilo je baš vruće i rekao mami: -Smanji malo tu vatru. Moraću otvorit ova vrata od dnevnog, nek se malo rashladi. Majka klimnu glavom i prođara onu vatru. Ujna je pričala o nekoj ženi što sinu nije dala vreću brašna, te se nastavilo pričati o odnosu roditelja prema djeci. Đed samo otpuhnu

Bojan Vegara: MUJICA I BROVING

Otac mu je poginuo na Crvenim stjenama. Nije ga Mujica ni upamtio i sve što mu majka ima je on, mali Mujica. A i njega je dobila u poznim godinama i čuva ga kao oči u glavi. U ljeto te 1994. bilo neko duže primirje. Sigurno dva mjeseca nije bilo neke žestoke pucnjave. A narod se potpuno opustio i zaboravio na rat. Niko nije pazio gdje se kreće i gdje boravi. Mi smo te periode maksimalno koristili i masa nas bi se iskupila u parku. Šutali bi lopte, razmjenjivali bi video kasete, muvali curice. Žene su sjedile ispred zgrada. Mala djeca su trčkarala. Dan ko i svaki drugi, u zadnja

Bojan Vegara: Vi pišite vaše lažljive istorije, kome god hoćete, samo nama nemojte, mi znamo kako cvilite

Prvi smo na čitavom svijetu pobjedili pomahnitalu zvijer sa zapada, te stvorili Republiku Srpsku. Uložili su milijarde u oružje i opremu, ali i u filmove i marketing, da bi stvorili priču o nekoj njihovoj nepobjedivosti. Marinci, Legija stranaca, te ostali kurci palci, koji se nikad ne predaju i sve pobjeđuju. A onda ih jedan mali narod i jedan hrabar General ponize u velikom stilu i prvi na ovom svijetu pobjede tu moćnu NATO alijansu i domaće avlijanere. Tukli smo se sa onom hordom od Boga otpalih Srba i njihovom novom braćom džihad ratnicima. Tukli se čitave četiri godine, a posebno te 1995 godine. Tog ljeta na Sarajvskom ratištu, gorilo je

Bojan Vegara: Ja se moj prađede i sad borim

Niko se ko ti moj Jovice nije borio i zbog tvoje pobjede u Velikom ratu, ni mi se do dana danas brukali nismo. Tukao vas je Jovica, pogani ljudske, sa braćom Rusima na Dobrudži i gonio od Soluna pa sve do Beča. Kući došao godinu nakon rata i to u onaj dan kad su mu četrdeset dana davali i svoje na groblju našao. Plakao je pijan ko malo djete, sa ratnim ordenom u ruci i to od neke ratne muke, kad su stvorili Jugoslaviju i zvao je Strmoglavija. Nije se ni u njoj sa komšijama mirio i krili su mu pištolj i svako jutro kamenje iz džepova bacali. Imao je

Bojan Vegara: Dok sam živ boriću se protiv svakog ko umanjuje i zatire naše Svete Mučenike

Sud BiH juče je odbio da goni zločince nad civilima u selu Jošanica kod Foče. To za njih nije bio zločin i za njih tu nisu ubijeni srpski civili već zlotvori. Nije im bitno što je tu od 56 žrtva najmlađa imala samo 2,5 godine, a najstarija 88 godina. Njima je to svejedno i sve što im je bitno je da se umanji srpsko stradanje. Nije taj događaj posebnu pažnju izazvao i rijetki su mediji koji o tome pišu. Od zvaničnika slabo je ko glasa pustio i znam samo da je Branimir Kojić rekao da Srbi treba poslije ovoga da napuste Sud BiH i tu ga potpuno podržavam. Ako napišete

NAJNOVIJE VIJESTI

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.